Želite da vaše dijete ili vaš đak čita knjige s pažnjom i razumijevanjem, da ih voli čitati jer u tome uživa, a ne jer mu je to obaveza. Najbolji način da vam se želja ispuni je da čitate skupa i da o pročitanom razgovarate. Šta god čitali, pitanja su: šta je u pročitanom bilo vrijedno vaše pažnje, vremena, strpljenja. Nekad je odgovor očit, a nekad traži znanje, iskustvo (čitalačko), dovitljivost. Nekad ga, nažalost prečesto u obaveznim lektirama, nema, jer ima pjesama i priča neuspješnih, slabih, dosadnih, nezanimljivih, izvještačenih... koje su u školske izbore ušle preko veze – iz razloga nevezanih za umjetnost riječi. (O tome više ovdje)
U blogu pod nazivom Knjige se ne čitaju same biramo djela iz obaveznih školskih izbora koja zaslužuju povjerenje i čijim se čitanjem, i tumačenjem, kroz razgovor o pročitanom, približavamo željenom cilju – odgoju kompetentnih čitatelja i čitateljica.
Naš izbor uključuje kraće forme, jer su metodički manje zahtjevne.
#knjigesenečitajusame05
Grigor Vitez
STO VUKOVA[1]
U šumi je bio Jova.
Tamo gazao,
šalabazao,
a kad se vratio,
svima je kazao:
– Vidjeh, ljudi, sto vukova!
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Sto vukova? Oho-ho!
Nije valjda ravno sto?
– Ne baš ravno, – reče Jova –
аl' šezdeset,
il' pedeset
bilo je vukova...
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Nemoguće... jer pedeset,
druže moj,
pedeset je velik broj.
– Možda nije baš pedeset,
аl' dvadeset,
možda deset...
Prebrojat' ih nisam mogô –
bilo ih je mnogo, mnogo.
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Ma ni deset nije bilo!
To se tebi pričinilo.
– Baš kroz šumu, lišće, granje
promagliše,
da li manje ili više –
ko da zna?
Ali jasno vidjeh dva.
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Ma ni dva ih nije bilo!
To se tebi samo snilo.
– Al' ja sam im štropot čuo!
Nešto tamno projurilo,
vučjega je roda bilo…
– Sigurno je bio miš,
crni miš,
ili – niš'!...
– Vidio sam:
nešto šušnu,
nešto šmugnu,
šuma gusta, ne vidiš –
može biti
šušnu,
šmugnu
poveliki miš!...
Sto vukova je dijalog u stihovima, praktično igrokaz, komponovan na obrnutoj gradaciji: jedno lice, Jova, opisuje svoj susret sa sto vukova u šumi, a drugo u Jovinu priču sumnja kao pretjeranu. Pred strogom nevjericom Jova malo-pomalo smanjuje broj vukova (što nam je dok čitamo zabavno i smiješno). Najzad, kao dobra ilustracija izreke u strahu su velike oči, Jovo nevoljko priznaje da nije vidio sto vukova nego da je vjerovatno samo šušnuo poveliki miš.
Osim što se može prevesti u igrokaz, pjesma nas potiče i na razgovor: čega se sve i zašto bojimo; zašto i kada pretjerujemo, u govorenju i ponašanju; u čemu se pretjerivanje u govoru razlikuje od običnog laganja; kada je i zašto važno ne vjerovati pričama na riječ? Strah nije prijatan osjećaj, ali nekada može biti koristan. Koji svoj strah vaše dijete smatra korisnim? Zašto?
Grigor Vitez (1911) bio je urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući Mladost u kojoj je pokrenuo i uređivao biblioteke Vjeverica i Jelen. Objavio je knjige Prepelica, Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Jednog jutra u gaju, Iza brda plava, Hvatajte lopova, Gdje priče rastu, Igra se nastavlja. Prevodio je dječju poeziju s ruskog, francuskog i slovenačkog jezika.
[1] Preuzeto iz Vesela, antologija: izbor poezije za djecu iz Vesele sveske 1952–1991., str. 27. (knjiga18-korice)