SADRŽAJ
Str. 11
Strast i znanje
Str. 21
1. Čari prepričavanja
Ćamila Sijarića Top za Fejzagu. Zajednička jezgra. Kodukcija. Etička književna kritika. Suzane Čo Poučavanje etike putem književnosti. Marka Tvena Haklberi Fin, burleskom protiv ropstva. Ursule Legvin Oni koji napuštaju Omelas. Arta Špigelmana Maus i pastiri okruga Makmin.
Str. 56
2. Umjetnost sumnje
Pahulje zvukova i krpice svjetla. Mihaila Šolohova Tihi Don. Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba. Goranova Jama. Dobriše Cesarića Voćka poslije kiše. Džona Elisa kritika roda‑rase‑klase. Endemski domaći postmodernizam. Bertolda Brehta Galilejev život i Predraga Lucića predavanje iz marksizma. Žaka Ransijera Učitelj neznalica. Šugate Mitre Škola u oblaku. V‑efekat u učionici.
Str. 78
3. Tombola u mraku
Reportaža. Koncepti indoktrinacije. Tiltovanje. Jaromira Štetine Rat kopača zlata. Ljubomira Nenadovića Pisma iz Tiltalije, Švajcarske i Njemačke. Naciljana nastava književnosti. Laža i reportaža. Gledanje i viđenje.
Str. 96
4. Dete otvorenih očiju i začuđena izraza na licu
Antona Pavloviča Čehova Neprijatelji. Od smrti do banalnosti. Skriveni kurikulum. Informativno i umjetničko pisanje. Branka Ćopića Ježeva kućica. Skilsovanje, liji radovanje.
Str. 115
5. Ko se zadnji hi, najslađe se hi
Milana Milišića Strašni agent Fung. Duško Radović i Mihiz o školi. Dva Boja na Kosovu. Bore Ćosića i Duška Radovića predgovori antologijama. Čitocid. Štefica Cvek ili Judita? Šestici Oskar. Hmm, curriculum. Tezge u školskom dvorištu. Josipa Novakovića Radionica pisanja fikcije.
Str. 153
6. Mala Loramye
Ćiće Senjanovića Dorin dnevnik. Pojam bisocijacije. Humor i zločin. Borisa Dežulovića Pjesme iz Lore. Motivi operetske bešćutnosti. Literatortura. Tanje Bjelobrajdić Crni kaput. Feral Tribune. Viktora Ivančića Iza sedam logora. Predraga Lucića Ćići mići Lucići. Satira i inkvizicija.
Str. 182
7. Pikarski putopis
Iljfa i Petrova Prizemna Amerika. Putopis. Ateizam, prosvjetiteljski. Miroslava Krleže Put u Rusiju i Džordža Kauntsa Usuđuje li se škola graditi novi socijalni poredak. Dobro indoktriniranje. Enkulturacija i moralni argument. Humor kao kompoziciono ljepilo i drugi narativni trikovi. Feminističke teme, neodvojive od klasnih. Teška artiljerija propagande. Parodije bedekerskih stereotipa. Venjamina Kaverina Pred ogledalom. Poređenje i očuđenje.
Str. 210
8. Čaplin govori!
Čarlija Čaplina Moderna vremena i Veliki diktator. Optika groteske. Kako zvuk mijenja način gledanja? Angažovana umjetnost. Žana Pola Sartra Šta je književnost? Nastavnici izgubljeni za tu stvar. Kako poučavati književnost kao oruđe emancipacije? Erika Donalda Hirša Škole koje trebamo i zašto ih nemamo i Novi pojmovnik kulturne pismenosti. Kulturna pismenost na gustom situ tržišta. Majkla Epla Obrazovanje na pravom putu. Benksijevi stencili.
Str. 235
9. Oproštaj s Hogvartsom
Džoan Rouling franšiza o Hariju Poteru. Pandemija. Kolbergova teorija moralnog razvoja. Stoicizam i pedagogija. Marte Nusbaum Ne za profit. Nemisleće čitanje. O čemu ne govore bajke. Folklor i pismenost. Džona Tejlora Gata Oružja za masovno poučavanje. Hane Arent Kriza u obrazovanju. Vilijama Goldinga Gospodar muha.
Str. 264
10. Prepreke i vrlina
Džeka Londona S južnih mora. Čitanje kao putovanje. Suspens i gradacija. Rilkeov Vitez u lošem prevodu. Svezame, otvori se. Primjeri subverzije: Kolje Mićevića Štrik i šija. Slabo i pogrešno u poeziji. Alekse Šantića Leptir i Laze Kostića Fruška. Alibek na Hilandaru.
Str. 292
11. Detektivsko čitanje
Karela Čapeka Pripovetke iz levog i desnog džepa. Nauka i slične gluposti. Detektivska novinska priča. Satire Džona Vilmota. Budalaštine iz čitanki. Četiri naše Vikipedije. Očuđenje. Pitanje teorije evolucije... Šela Silverstejna Sara Sintija Silvija Stout. Zdenka Kodelje Laička škola. Paradoks tolerancije. Vjeronauk u vrtiću. Bertranda Rasela Nauka i religija. Zenona Kosidovskog Priče evanđelista. Borisa Dežulovića Summa atheologiae.
Str. 316
12. Umijeće ljubljenja
Branislava Nušića Ramazanska priča. Ključne ideje teksta. Dejvida Lota Erotika u književnosti. Bizarna istorija cenzure. Pjetra Aretina Mudrovanja. Džona Klelanda Fani Hil. Marte Nusbaum Objektivizacija. Stoyina Filozofija, mačkica i pornografija. Polugodište posvećeno Apolineru. Doktrina o vozovima. Krausova zbirka.
Str. 344
13. O starosti i radosti
Stevan Raičković. Desanka Maksimović. Vojislav Ilić. Miroslav Krleža. Hamza Humo. Aleksa Šantić. Antun Gustav Matoš. Musa Ćazim Ćatić. Sima Pandurović. Vladislav Petković Dis. Sergej Jesenjin. Duško Radović. Šimo Ešić. Antun Branko Šimić. Šarl Bodler. Pol Verlen. Ivan Goran Kovačić. Rajner Marija Rilke. Danijel Dragojević. Srečko Kosovel. Nataša Žižović. Miloš Komadina. Dobrica Erić. Milovan Danojlić. Jovan Jovanović Zmaj. Vu Ti. Miroslav Antić. Rade Drainac. Milan Dedinac. Dobriša Cesarić. Pablo Neruda. – Jesen.
Str. 388
14. Iznenađenje, ne samo kao takvo već i kao toliko
Agote Krištof Velika bilježnica. Savjest i moralni defekt. Propaganda i književnost. Isaka Babelja Crvena konjica i Benja Krik. Sarajevsko ratno pismo. Ratni optimizam i poratni skepticizam. Patriotizam i laž. Dva romana o Sarajevu. Avangarda i propaganda. Sergeja Ejzenštajna Bježina livada. Serena Kjerkegora Strah i drhtanje. Rat kao najbolji interes djeteta. Milovana Đilasa Rat i Tuđinka. Marka Vešovića Poljska konjica. Kolektivna trauma i ratno profiterstvo. Cvitanova Čitančica i Predraga Lucića Sun Tzu na prozorčiću.
Str. 419
Pogovor, najzad
Strast i znanje
Kome ili čemu (dativ?) ova knjiga? Budući da sam je zamislio i pisao zamišljajući joj kao čitaoce nastavnike i studente književnosti, čini mi se da bi mogla poslužiti kao udžbenik. Da takav ne postoji, u to sam potpuno siguran; već i zato što se u ovom pominju razne bezobrazne riječi. Priznajem da sam pao u iskušenje; nakon skoro dvadeset godina svađe sa našim obrazovanjem, povjerovao sam vlastitoj sujeti da o tome šta je ili šta bi mogla biti uloga književnosti u školi imam nešto veliko kao knjiga da kažem. Nije da nisam i prije pisao knjige o tome, ali je ova od svih prijašnjih najrazličitija.
Pamtim trenutak kad sam trajno zažaren, pardon, zaražen temom: jednog dana kćerka mi je u svojoj čitanci, za sedmi ili osmi razred – pa bi to mogla biti godina dvije hiljade peta ili šesta – pokazala odlomak iz mog romana Otac moje kćeri. Niko me ništa o tome nije pitao, ali preko toga bih lako prešao, da pitanja u vezi s odlomkom nisu bila glupa. Otac u romanu nosi kćer na ramenima pa nju onda zamišlja kao princezu, a sebe kao jednoroga. A čitanka pita: zašto otac sebe naziva jednorogim. Tako sam, eto, prije dvadeset godina, kao pisac nekoliko zapaženih i prevođenih romana, zbirki priča, nagrađenih radio‑drama, jednog scenarija za TV dramu, par tekstova za dječije pozorišne predstave (vidi uostalom bibliografiju[1]) otkrio da to što sam napisao i kanim još napisati neće niko razumjeti, a vjerovatno ni čitati, jer ga niko neće poučiti o tome zašto se takve stvari uopšte rade: zašto neki ljudi pišu priče i pjesme i kako u tom poslu koriste slova, riječi, jezik.
Iznenađenje tim otkrićem pretočio sam u nekoliko kolumni na temu obrazovanja (npr. Po drugi put prvačić, za sarajevske Dane) koje su me onda preporučile za istraživanje sadržaja udžbenika iz nacionalne grupe predmeta. Rezultati su objavljeni u izvještaju pod naslovom Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta.[2] Izvještaj je ukazao na vezu obrazovanja i nacionalizma, ali se nije bavio specifičnostima književnosti kao oruđa indoktrinacije.
Tada sam već radio kao asistent na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine (Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu) upravo stojeći pred obavezom da doktoriram. Ne mareći za očekivanja starijih kolega da temu izaberem iz oblasti na koju sam izabran, srpska književnost,[3] odlučio sam u disertaciji istražiti čemu književnost u čitankama služi. Zanimalo me postoji li logika u izboru pisaca, djela ili odlomaka i šta je uopšte cilj tog prinudnog čitanja. Odgovor je bio očekivan: književnost u čitankama, ako ičemu, služi uglavnom usađivanju patriotizma i pobožnosti kao temeljnih vrijednosti zajednice. Kao konkretan rezultat trogodišnjeg višeslojnog listanja i analize preko 1400 jedinica iz dvadesetak čitanki, ponudio sam mehanizam, nazvao sam ga tipovi indoktrinacije literarnim tekstom (tilt), koji bi lako, praktično i sigurno otkrivao indoktrinaciju u tumačenju književnosti, što je, vjerovao sam tada i još od toga ne odustajem, trebalo da bude prvi korak ka reformi obrazovanja te nastave maternjeg jezika i književnosti. Ne prestajući da iritiram kolege s Odsjeka zbog ignorisanja nacionalnog koncepta studija, umjesto cijelog doktorata objavio sam zbirku najzanimljivijih primjera sa opisom nadležnosti u politici obrazovanja i adresiranjem odgovornosti na bošnjački, hrvatski i srpski nacionalizam. Preko sedamdeset primjera indoktrinacije izmjestio sam iz čitanki u zamišljene učionice, u kojima sam pustio đake da, pameću odraslih, u formi satiričnog dijaloga, pokažu kako se nacionalizam služi književnim tekstom.
Istovremeno s radom na doktoratu započeo sam s grupom nastavnica i nastavnika, kojima sam prethodno (većini njih) bio asistent na Odsjeku, kreiranje alternativnih čitanki, na čiji se sadržaj i metodologiju ne bi mogle staviti primjedbe izrečene u izvještaju Čemu učimo djecu. Od pet čitanki, tri su završile u nastavi, uprkos svim pokušajima ideologa udruženih u zločitački recenzentski poduhvat da tu subverziju spriječe. Cijeli proces lopovskog recenziranja opisao sam skupa s Namirom Ibrahimovićem u Studiji slučaja Svezame, otvori se. Kako se broj dokaza o neznanju i korupciji odgovornih za sadržaje i ciljeve obrazovanja gomilao, a očekivane reakcije roditelja i nastavnika izostajale, postajalo mi je sve smislenije da u javnom prostoru pokrenem medij koji će se tom temom kontinuirano baviti. I tako se onda pojavio Školegijum, kao štampani časopis i internetski portal. Tokom narednih deset godina zanemario sam skoro sasvim književni rad, podsjećajući povremeno i sebe i čitaoce na taj dio svoje karijere objavljujući knjige čudnih naslova, netipičnih za ono što se zove naukom o književnosti. U knjizi Dijagnoza – patriotizam pisao sam o pogrešnim čitanjima književnih djela, smatrajući sklonost kritike i akademske zajednice da patriotizam pretpostave činjenicama – bolešću. U narednoj, Laža i apanaža, otvorio sam pitanje naučnih standarda u akademskom pisanju o književnosti, dokazujući, na dovoljnom broju primjera, koliko su ti standardi niski, a rezultati te nauke beznačajni, osim kao podrška nacionalističkim narativima. Ta je tema zaokružena i zaključena u sljedećoj knjizi, Akademsko šarlatanstvo, u kojoj sam ponudio dokaze o štetnoj ulozi nacionalistika, konkretno Odsjeka (za književnosti naroda Bosne i Hercegovine) na kojem više od dvadeset godina radim. Ta trilogija, pisana kroz čitavu deceniju, nije pokrenula nikakvu iole ozbiljniju raspravu unutar akademske zajednice, a kamoli da je imala nekog uticaja na promjenu obrazovnih politika. Posljednja (do ove) objavljena knjiga, Glupost ne zastarijeva,[4] cijela se zato bavi obrazovnom politikom, donošenjem zakona, radom ministarstava i nevladinog sektora te korupcijom, što su teme kojima sam se posvećivao kao urednik Školegijuma. Sve to vrijeme imao sam mogućnost držati praktičnu nastavu kao predavač na Filozofskom fakultetu, ali i kao redovni učesnik susreta Na pola puta, književnog festivala posebnog po tome što poziva književnike u Užičku gimnaziju i daje im priliku da sa đacima govore o temama koje za svoje stvaranje smatraju bitnim. Neka od predavanja pred tom (re)publikom inspirisala su nastanak ove knjige. Jednako je put ka njoj uključio i ediciju Lektira narodu – dvadesetak i nešto knjiga, uglavnom u mom izboru i sa mojim predgovorima, namijenjenih prvenstveno nastavnicima – gdje sam predlažući alternativne tekstove skicirao drugačije koncepte (naravno, i ciljeve!) nastave.
Najzad, sakupljajući reference za tzv. akademska napredovanja bio sam u prilici da svoj rad predstavljam na međunarodnim skupovima i konferencijama, i tamo bez većeg odjeka. Znanje o književnosti koje se kroz obrazovni sistem regrutira za ideološke potrebe naprosto nije (još) tema koja može dostojanstveno ispuniti vrijeme između dvije kafe‑pauze. Očito ne gubim nadu da će se jednom možda ipak desiti.
Uređujući časopis i portal posvećen isključivo obrazovanju imao sam i priliku i privilegiju da duže vrijeme i iz različitih perspektiva (zahvaljujući velikom broju saradnica i saradnika) pratim kako se ta oblast uređuje. Iako se većina primjera ugrađenih u moje iskustvo odnosi na Sarajevski kanton, nemam razloga misliti da je i u drugim administrativnim područjima drugačije. Promjena sistema, prelazak iz socijalizma u prvobitni kapitalizam, odbacivanje komunističke ideologije i preuzimanje nacionalističke, ratna trauma, masovni odlazak obrazovanog kadra, unutrašnje migracije, stranačko‑mafijaška kontrola državnih resursa, sve se to odrazilo i na školstvo. Moć da određuju i provode ciljeve dobili su kadrovi stručno i etički nedorasli zadatku. Anahroni programi nastavničkih fakulteta, zapošljavanje preko veze i po osnovu stranačke podobnosti, korupcija u raspolaganju ljudskim i materijalnim resursima, nesposobnost, a otud i nezainteresovanost da se obrazovanje prati, analizira, koriguje, što je sve posljedica odsustva volje da se ustanove vrijednosti kojima zajednica teži i kroz obrazovanje afirmiše, sve to je nakon dvadeset pet godina polučilo jednu masovnu apatiju. Zagovaranje radikalnih promjena u obrazovanju doživljava se nakon svega kao naivnost, ako ne i pokvarenost, lažni altruizam iza koga stoji uvijek i jedino lično koristoljublje. Tom a priori diskvalifikacijom motiva zagovarača sabotira se već i otvaranje rasprave o reformi, zbog čega ona nikad stvarno i ne počinje. Ono što se predstavlja kao reforma samo je vrtnja u krug, u kojoj se malo uskovitlaju strasti, kovitlac u kojem se digne oblak peruti s prosvjetnih frizura, da onda kao snijeg popada na zamrznut pejzaž. Kao krunski izgovor i opravdanje, iza svakog pokušaja da se škola uspostavi kao mjesto uspravljanja čovjeka, određenog pojmovima slobode, pravičnosti, istine, nezavisnosti... stoji patriotizam, najviši zajednički interes, najvažnija potreba, najčistija ideja. Obraćati se kolektivitetu, pa čak i ako ga čine nastavnici, unaprijed je osuđeno na tišinu kao odgovor. Ova se knjiga, zato, obraća pojedincu.
Neka je sve kako jeste, svejedno nastavnik kao pojedinac stoji pred đacima. Morao bi biti zaista teška hulja da se nikad ne zapita koju stvarnu korist tih dvadeset ili trideset ili sto pedeset mladih ljudi ima od 45 minuta puta 35 sedmica puta par godina sjedenja pod prinudom, u auri njegove moći. Pošto ne želim vjerovati da odgoj stoji na huljama, očito je da u lošem sistemu mora postojati jedna razuđena i široka praksa pojedinačnih pokušaja da se poziv nastavnika (književnosti) veže za autoritet znanja, a ne sile. Koliko su ti pokušaji uspješni, lako je provjeriti: što je manje patriotizma u nastavi, to je znanja više.
I tako, s tim uvjerenjem da izvan loših planova i programa i još gorih udžbenika postoje nastavnici koji znaju više i žele djeci bolje od stranačkih pajaca s pečatima u rukama, zaključio sam da bi ovakva jedna knjiga mogla imati čitaoce.
Pod terminom kurikulum ovdje će se podrazumijevati popis obaveznih školskih aktivnosti usmjerenih na postizanje obrazovnih ciljeva. Popis sačinjava nadležna institucija. Aktivnosti su obavezne za sve aktere, a ujedno udovoljavaju osnovnom ljudskom pravu i pravu djeteta na obrazovanje. Ispravno zaključivši da samo terminološko poimanje kurikuluma nije dovoljno, Džon Metjuz u svom klasiku[5] na ovu temu (Izloženi kurikulum) puno razumijevanje pojma uslovljava odgovorima na pitanja: koje su namjere kurikuluma, šta on tačno sadrži, kako se aplicira, u kojem kontekstu, koliko je pravedan, ko ga kontroliše, ostvaruje li učinak, kako je definisan i kako će se razvijati. Iako se primjeri svi odnose na iskustva obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, većina zapažanja tačna je i za našu sredinu i mogu nam pomoći u poimanju razloga za nesavladive teškoće pred kojima se reforme obrazovanja rasplinjavaju u dim.
Jedna od njih je bipolnost koncepta. S jedne strane, politika nastoji generalizirati zahtjeve koje stavlja pred učenike i nastavnike kako bi modelirala novu generaciju na svoj kalup, s druge nastoji uvažavati različitost (mogućnosti, želje, potrebe) svakog pojedinca. Istovremeno, da bi postigla garantovanu jednakost ona se mora osloniti na univerzalne vrijednosti, ali to može samo sporadično, jer su svi praktični zahtjevi rezultat vladajuće ideologije, pa se na kraju segregacija učenika prihvata kao nužno zlo. U toj kontradiktornosti gubi se autoritet argumenta, a uspostavlja kompromis čije uslove određuje vlast. Reformu također otežava inercija sistema: nastavnici školovani po starom teško mogu provesti novo, dok još uvijek ne postoji alternativa konceptu temeljnih predmeta, čiju najužu jezgru čine maternji jezik i matematika. Problem je i u tome da se resursi uloženi u kurikulum moraju opravdati, provjerom učinka koji podrazumijeva testiranja, koja ishode prenose sa potreba i prava djeteta na interes zajednice i standarde kojima se on osigurava.
Metjuzovom izlaganju kurikuluma mogu se staviti različite primjedbe (recimo, da u projekciji obrazovanja u budućnosti – iz svoje 1988. – nije imao mašte da zamisli tehnološke izmjene na samom pragu novog milenijuma, internet, prije svega), ali za temu ove knjige bitno je ne previdjeti njegovo apsolutno sljepilo za ulogu književnosti u školovanju i obrazovanju. Tu nam od mnogo veće koristi može biti knjižica od četrdesetak stranica Margaret Mik,[6] tj. njena nepretenciozna, ali ubjedljiva tvrdnja kako nastava književnosti potcjenjuje sposobnosti djece da nauče čitati s razumijevanjem tako što kroz ponovljena čitanja (slikovnica) otkrivaju pravila igre na koja ih sam tekst (podrazumijeva se: dobrog autora!) poziva.
Druga riječ iz naslova, književnost, ovdje će označavati specifičnu upotrebu jezika u kojoj jedan čovjek drugome prenosi svoju misao (uvjerenje, sumnju, emociju...) uz obostrano podrazumijevanje da iskaz ne mora biti, i najčešće nije, bukvalan. Ta komunikacija računa na cijeli niz s vremenom usvojenih konvencija koje signaliziraju da se radi o književnom tekstu koji se onda mora čitati pažljivije, uz opažanje i praćenje signala skrivenih u izboru i redoslijedu riječi koji upućuju na to kako treba čitati. Nemam iluziju da je književnost moguće obuhvatiti jednom definicijom, jer to šta je ne zavisi samo od konkretnog teksta nego i od okolnosti u kojima se književna komunikacija događa. Riječima Pitera Stokvela, kontekst treba shvatiti ozbiljno. U svom čuvenom uvodu u kognitivnu poetiku[7] on jezik vidi kao pouzdano sredstvo izražavanja ljudskih iskustava, znanja, uvjerenja i želja, kao sastavni dio čovjekovog materijalnog postojanja, suprotno postmodernističkoj sumnji u to. Ne sumnjajući u namjeru pisca da mu jezikom saopšti nešto, čitalac u procesu čitanja odgovara sebi na pitanja koja počinju sa zašto (ja to tako razumijem), odnosno šta, kako (pisac radi). Smisao je ono što literatura oblikuje efektima specifične upotrebe u kontekstu koji određuju okolnosti čitanja. Kontekst škole u ovoj knjizi određuje i šta književnost jeste.
Zašto ući u učionicu?
Svako ko je čitao Dijagnozu i Lažu i Šarlatanstvo i Glupost[8] (sve negativne konotacije!) vidjeće da je ova knjiga drugačija. Ima i u njoj ljutnje (ljudska je), sarkazma, ironije, psovanja, ali sporadično, u drugom planu. U prvom je strast, ma koliko bilo teško prenijeti je na papir. Strast čitanja i tumačenja, strast otkrivanja i saznavanja, strast na momente erotska, u susretu sa novom idejom, sa prosvjetljujućom mišlju, sa neočekivanim i originalnim izborom i rasporedom riječi, sa načinom na koji se očuđuje i istovremeno objašnjava svijet. Negdje u jednom od četrnaest predavanja kaže se da nastavnik književnosti koji ostavi strast ispred učionice, a uđe u nju natovaren rutinom, obavezom, planom i programom, dnevnikom, dosadom... nikoga i ničemu o književnosti neće naučiti. Na prvom je mjestu, dakle, strast. A na drugom, odmah uz nju i neodvojivo od nje, znanje. Znanje da se razumije i objasni šta tu strast hrani; šta je to u riječima, kako to jezik izvodi tu stvar (pazim da ne pomenem ovdje magiju!). Šta je tu umjetničko i zbog čega je umjetničko i šta nam baš zato što je umjetničko govori, a što ne bismo tako čuli i razumjeli da je rečeno (napisano) drugačije?
A to što nam se kaže rečeno nam je, a mi slušamo ili čitamo, jer vjerujemo da nas se to tiče. Pitanje s kojim moj zamišljeni nastavnik književnosti izlazi iz zbornice jeste: zašto se baš tekst s kojim ulazim u učionicu tiče učenika u učionici. Kakve veze tekst ima s njihovim svijetom? O čemu govori, zašto je to što govori važno? Na ovaj ili onaj način, svi književni tekstovi govore o čovjekom iskustvu, o njegovom shvatanju i doživljaju svijeta, čovjeka u svijetu, svijeta u univerzumu i univerzuma u čovjeku. Na tom sasvim uopštenom nivou književnost se tiče svakog čovjeka i svakog učenika, jer obogaćuje njegovo iskustvo i kroz to iskustvo znanje. Ono što etička književna kritika danas tvrdi, nakon što se zahvaljujući Vejnu Butu i Marti Nusbaum vratila iz progonstva u kampuse, jeste da je nastava književnosti nezamjenjiva u poučavanju etike. Ako smo u stvarnosti poniženi, kao ljudi i nastavnici, ako živimo u društvu koje prezire znanje (dakle i naš životni poziv), ako je njegovanje neznanja cilj naše vlade koja na tom našem neznanju profitira, onda uspravljanje iz poniženog u dostojanstveno biće mora početi promjenom u obrazovanju, a najradikalnije u nastavi književnosti. Ciljevi više ne mogu biti pozitivističke sitnice poput datuma, biografija, pravopisnih pravila, nego uspravljanje kao metafora odrastanja i dosezanja etičke zrelosti.
U izboru djela/tekstova za predavanja u ovoj knjizi, kojima dokazujem mogućnost tog uspravljanja, nije bilo ni plana ni sistema. Jednostavno sam počinjao od pisaca koje volim. Džek London, Ćamil Sijarić, Karel Čapek, Anton Pavlovič Čehov... Poslije, kako sam u toj građi naslutio ovu knjigu i pomislio da bi to moje ipak neobično iskustvo – pisca, roditelja, nastavnika budućim nastavnicima književnosti, urednika alternativnih udžbenika i biblioteka, kritičara obrazovanja – moglo sadašnjim, budućim i nekadašnjim studentima biti zanimljivo i korisno, ovako sakupljeno i povezano, u tumačeća prepričavanja počeli su se uguravati i neki teorijski pojmovi. Najzad sam na jednom mjestu objasnio šta pojam indoktrinacije označava i kako ga ja razumijem i koristim. Zanimljivo je, štaviše čudno, da o indoktrinaciji, na našem jeziku nemamo još uvijek ni jednu knjigu, niti jedan zbornik. Već i to, samo po sebi, ilustruje do koje mjere je tzv. nauka o književnosti koja se na našim istikama i logijama upražnjava nepoštena prema studentima i stvarnosti.
Kad je koncept knjige dobio čvrste oblike, kad sam već mogao zamisliti sadržaj, kad je bilo jasno kome i zašto sve to pišem, počelo se nekako samo od sebe podrazumijevati da upravo ovakva jedna knjiga može premostiti (makar i kao nesiguran viseći most) provaliju između opravdanih zahtjeva uglavnom nevladinog sektora (koji u tu provaliju već duže vremena baca velika sredstva) i nastavnika koji ne mogu zamisliti kako bi se sve te politički najkorektnije i stručno artikulisane ideje pretvorile u konkretnu praksu. Administrativne tehnikalije, poput dužine trajanja časa, ili načina ocjenjivanja, pa čak i definisanja ishoda, moguće je riješiti brzo, čim politika to odluči. Ali šta raditi na času, kako čitanje povezati s tim ishodima, kako izabrati tekst (jednom kad nastavnik dobije tu slobodu da bira način i sredstva kojim će ostvariti cilj), time se uglavnom niko nije bavio. Zašto i bi, kad je ta sloboda, za nastavnika, nezamisliva, a za vlast neprihvatljiva.
Ali, jednako tako, zašto bi uopšte išta bilo nezamislivo slobodnomislećim ličnostima, za kakve držim studente i nastavnike kojima se obraćam? Nije li upravo sposobnost zamišljanja, imaginacija (to je jedna od ključnih riječi Marte Nusbaum, u njenoj artikulaciji ciljeva nastave književnosti i uopšte moralnom obrazovanju) ono što književnost čini književnošću? U knjizi ja zamišljam da jedno djelo obrađujem cijelo polugodište. To što tako nešto trenutno nije moguće uraditi u stvarnosti, evo, dokazano!, nije istovremeno i nezamislivo. A ako zamišljamo zajedno, možemo zajedno utvrditi i šta je tu tome dobro, a šta nije, šta bi se time dobilo, a šta izgubilo. Pri tome se onda mora reći i šta je u nastavi književnosti (i u obrazovanju) dobitak, a šta gubitak. Ključno je, u ovom zamišljanju bolje škole, da čitalac zna i ne zaboravi jedno: ovo je moj izbor. Ja sam sebi dao slobodu i evo kako sam je iskoristio. U toj boljoj nastavi kako je ja zamišljam, do koje bi reforma trebala da dovede, svako ima slobodu da bira za sebe. Sadržaje. Ne i ciljeve. Oko ciljeva je potreban dogovor. Pošto on trenutno (a možda i načelno) nije moguć, jer onima koji upravljaju obrazovanjem i koriste ga kao indoktrinacijski mehanizam dogovor ne treba, većina nastavnika smatra borbu za slobodu svoje profesije uzaludnim gubitkom vremena, snage i živaca. Ali ako u javnom prostoru i kao kolektiv od te borbe odustaju, to još uvijek ne znači da se slobode moraju odreći i u učionici. I dok god taj plamičak u njima gori, ova knjiga računa na njih kao na čitaoce.
Nje ne bi bilo da u proteklih dvadeset godina nisam o svemu ovome razgovarao, učeći i razvijajući se, sa ljudima kojima dugujem veliku zahvalnost. Prije svih Dejanu Iliću i Ružici Marijanović, koji su na različite načine, ali uvijek, bili sagovornici, kritičari i podrška mom razbarušenom i često površnom bavljenju obrazovanjem. Školegijuma, edicije Lektira narodu i nekoliko važnih istraživanja ne bi bilo, ili bi ih bilo bez mene, da iza svega toga nije stajala Dženana Trbić, strogo, ali strpljivo lice Fonda otvoreno društvo Bosne i Hercegovine. Iako je neće pročitati, i ova kao i sve drugo što sam napisao bila bi neslobodnija bez podrške, učiteljske, mog ujaka Srđana Arkoša. Najzad, sloboda da ne sapinjem misao pravopisom već je neko vrijeme dar života sa Sandrom. Ne samo da čuva tekst od grešaka i banalnosti, nego i mene od mene samog.
Bilo kao dobavljači knjiga, sagovornice, pažljivi čitaoci, savjetnice, podrškom, prisustvom, vremenom, ohrabrenjem, ovakvu knjigu su učinili mogućom Enver Kazaz, Muhidin Džanko, Svetlana Kalezić‑Radonjić, Saša Ilić, Tomislav Marković, Aida Bajraktarević, Jasmina Ahmetagić, Viktor Ivančić, Nada Gašić, Slađana Bukovac, Lejla Nakaš, Damir Šabotić, Anes Osmić, Enes Kurtović, saradnice i saradnici Školegijuma, književnog festivala Na pola puta, platforme Svezame.ba, edicije Lektira narodu, zaposlenice Muzeja Jugoslavije i Biblioteke Sarajeva. Za dugogodišnju prijateljsku podršku posebno sam zahvalan u međuvremenu preminulim Dubravki Ugrešić i Marku Vešoviću.
Slijedi:
Važna fusnota u digresiji. Kako se može pričati o veselju? Zašto je žuto pače smeđe? Bezobrazne riječi i saobrazne budalaštine. Kratak uvod u hinjeni diskurs. Čemu književnost u doba pandemije? O golom dupetu i selotejpu. Ima li etičkog posrnuća bez estetičkog propadnuća? Zašto obrazovni sistem promovira ovakve stvari, to nije ni pametno ni zdravo?
[2] Dženana Trbić, ur., Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, Sarajevo: proMENTE i Fond otvoreno društvo, 2007.
[3] Naravno da nigdje (!) ne piše šta je to – srpska književnost. (Kao uostalom niti bošnjačka, ili hrvatska.) Stvar je ostavljena improvizaciji, prećutnom podrazumijevanju, zdravoj pameti... To znači da nema proceduralnih smetnji redefinisanju oblasti tako da bude široko inkluzivna, a da se bavljenje književnošću unutar nje pomjeri s kanona i istorije na propitivanje samog koncepta nacionalnog izučavanja književnosti, njegove upotrebe i svrhovitosti.
[4] Nenad Veličković, Glupost ne zastarijeva, Sarajevo: Mas Media, 2021. Online izdanje.
[5] John Charles Mathews, Curriculum Exposed, London: David Fulton Publishers, 1989.
[6] Margaret Meek Spencer, How Texts Teach What Readers Learn, Stroud: The Thimble Press, 1988.
[7] Peter Stockwell, Cognitive Poetics: An Introduction, 2nd ed., London: Routledge, 2020.
[8] Nenad Veličković, Dijagnoza – patriotizam, Beograd: Fabrika knjiga, 2010; Nenad Veličković, Laža i apanaža: o upotrebi književnosti u obrazovanju. Beograd: Fabrika knjiga, 2017; Nenad Veličković, Akademsko šarlatanstvo, Beograd: Fabrika knjiga, 2019; Nenad Veličković, Glupost ne zastarijeva, Sarajevo: Mas Media, 2021. Online izdanje.