Želite da vaše dijete ili vaš đak čita knjige s pažnjom i razumijevanjem, da ih voli čitati jer u tome uživa, a ne jer mu je to obaveza. Najbolji način da vam se želja ispuni je da čitate skupa i da o pročitanom razgovarate. Šta god čitali, pitanja su: šta je u pročitanom bilo vrijedno vaše pažnje, vremena, strpljenja. Nekad je odgovor očit, a nekad traži znanje, iskustvo (čitalačko), dovitljivost. Nekad ga, nažalost prečesto u obaveznim lektirama, nema, jer ima pjesama i priča neuspješnih, slabih, dosadnih, nezanimljivih, izvještačenih... koje su u školske izbore ušle preko veze – iz razloga nevezanih za umjetnost riječi. (O tome više ovdje)

U blogu pod nazivom Knjige se ne čitaju same biramo djela iz obaveznih školskih izbora koja zaslužuju povjerenje i čijim se čitanjem, i tumačenjem, kroz razgovor o pročitanom, približavamo željenom cilju – odgoju kompetentnih čitatelja i čitateljica.

Naš izbor uključuje kraće forme, jer su metodički manje zahtjevne.

#knjigesenečitajusame08

Gianni Rodari

KRALJ KOJI JE MORAO UMRIJETI[1]

Jedanput je neki kralj morao umrijeti. Bio je to jako moćan kralj, no bio je smrtno bolestan, pa je očajavao: je li moguće da tako moćan kralj mora umrijeti? Što rade moji vrači? Zašto me ne spasu?

No vračevi su pobjegli od straha da ne izgube glavu. Ostao je samo jedan, neki stari vrač koga nitko nije slušao jer je bio prilično budalast, a možda čak i malo lud. Već mnogo godina kralj ga nije pitao za savjet, no sada ga je pozvao.

– Možeš se spasiti – rekao je vrač – ali pod jednim uvjetom: moraš prepustiti na jedan dan prijestolje čovjeku koji ti najviše sliči. On će zatim umrijeti umjesto tebe.

Odmah je izdan proglas u čitavom kraljevstvu: – Oni koji su nalik na kralja neka se prijave u Dvoru u roku od dvadeset i četiri sata, u protivnom bit će smaknuti.

Javili su se mnogi: neki su imali bradu jednaku kraljevoj, ali im je nos bio nešto dulji ili kraći, i vrač bi ih odbacio; drugi su sličili kralju kao jaje jajetu u košari jaja, no vrač bi ih odbio, jer im je manjkao koji zub, ili su imali mladež na leđima.

– Pa ti ih sve odbacuješ – prigovarao je kralj svome vraču. – Pusti me da pokušam s nekim od njih, za početak.

– To ti ne bi pomoglo – odgovarao je vrač.

Jedne su večeri kralj i njegov vrač šetali gradskim zidinama, kad vrač najednom uzvikne: – Evo, evo čovjeka koji ti je najviše sličan.

I uz te riječi pokazivao je prosjaka, iskrivljena, grbava, poluslijepa, prljava i puna krasta.

– Ta nije moguće – prosvjedovao je kralj. – Između nas dvojice je ponor.

– Kralj koji mora umrijeti – nastavio je vrač – sliči samo najsiromašnijem, najbjednijem čovjeku u gradu. Brzo, zamijeni svoje odijelo s njegovim za jedan dan, postavi ga na prijestolje i bit ćeš spašen.

No kralj nije htio priznati da sliči prosjaku. Uvrijeđen se vratio u palaču i umro s krunom na glavi i sa žezlom u ruci.

O ovoj se priči može razgovarati na dva način. Prvi je kako bi to pisac želio: Zašto o sebi mislimo da smo bolji nego što jesmo? Zašto nam je teško primiti kritiku na izgled? Zašto je važno biti bogat, i koje sve vrste bogatstva ljudi mogu imati? Jedna vrsta bogatstva je tzv. duhovna, a to znači da ljudi posjeduju vrline: dobrotu, nesebičnost, iskrenost, hrabrost, pravičnost (nastavite niz...)

Da li u vrline spada podmetnuti nekoga drugog da u neznanju strada (umre, povrijedi se, podnese nešto neprijatno) umjesto nas? Kralj je učinio dobru stvar što to nije uradio, ali iz pogrešnog razloga. Drugim riječima, morao je umrijeti zato što nije imao nijednu vrlinu zbog koje vrijedi živjeti. Šta biste vi uradili na kraljevom mjestu, slušajući vrača?

Gianni Rodari nije zamišljao da će razgovor o njegovoj priči krenuti u ovom smjeru, ali to ne znači da nije imao povjerenje u svoje čitaoce. On je znao da se loše priče mogu popraviti dobrim čitanjem, zato je često pozivao čitaoce da ih sami završe (npr. Knjiga za učiteljice, roditelje... i pisce knjiga za djecu - Školegijum).

Gianni Rodari (1920) radio je kao učitelj i novinar. Na naš jezik prevedene su, osim Telefonskih priča, još i knjige Cipolino, Putovanje Plave strijele i Đelsomino u zemlji lažljivaca. Telefonske priče zovu se telefonske jer su kratke, a kratke su jer ih tata s poslovnog puta priča svako veče kćerki telefonom, a telefonski razgovori, kao što je poznato, plaćaju se po dužini trajanja.

[1] Gianni Rodari, Telefonske priče, Lijepa riječ, Tuzla, 2019., str. 78. i 79.