Želite da vaše dijete ili vaš đak čita knjige s pažnjom i razumijevanjem, da ih voli čitati jer u tome uživa, a ne jer mu je to obaveza. Najbolji način da vam se želja ispuni je da čitate skupa i da o pročitanom razgovarate. Šta god čitali, pitanja su: šta je u pročitanom bilo vrijedno vaše pažnje, vremena, strpljenja. Nekad je odgovor očit, a nekad traži znanje, iskustvo (čitalačko), dovitljivost. Nekad ga, nažalost prečesto u obaveznim lektirama, nema, jer ima pjesama i priča neuspješnih, slabih, dosadnih, nezanimljivih, izvještačenih... koje su u školske izbore ušle preko veze – iz razloga nevezanih za umjetnost riječi. (O tome više ovdje)

U blogu pod nazivom Knjige se ne čitaju same biramo djela iz obaveznih školskih izbora koja zaslužuju povjerenje i čijim se čitanjem, i tumačenjem, kroz razgovor o pročitanom, približavamo željenom cilju – odgoju kompetentnih čitatelja i čitateljica.

Naš izbor uključuje kraće forme, jer su metodički manje zahtjevne.

Hans Christian Andersen

CAREV SLAVUJ[1]

U Kini, kao što znamo, car je Kinez, a okružuju ga, također, sve sami Kinezi.

Događaj o kojemu ćete saznati, odigrao se u davna vremena, i baš ga je stoga vrijedno čuti, prije nego što padne u zaborav.

Carev je dvorac bio najljepši na svijetu, cijel cjelcat od tananoga porculana, vrlo skupocjenoga, ali vrlo lomljivoga, tako da se gotovo nije smio dirnuti. Nedaleko od dvorca bila je šuma, u kojoj je gnijezdo savio jedan slavuj. On je tako umilno pjevao, da je siromašni ribar, koji je noću vukao ribarsku mrežu, na trenutak zastajao i slušajući slavuja, šaputao: “Bože, kako je to lijepo!”

Sa svih su strana svijeta dolazili putnici u carevu prijestolnicu, da bi se divili dvorcu od porculana. A kad bi čuli slavuja, govorili bi: “To je od svega najljepše!” I pričali su drugima što su vidjeli i čuli. Učeni su ljudi tada pisali knjige o carskomu gradu, i o divnoj pjesmi slavuja. Pjesnici su slavili čudesnu pticu, koja pjeva u šumi kraj carskoga dvora.

Jednoga dana jedna takva knjiga dođe u ruke kineskomu caru. Sjedio je na zlatnomu prijestolju, i sa zanimanjem čitao opise carskoga grada. No kako li se začudio, kad je pročitao, da je slavujeva pjesma bila ono najljepše, što putnik može naći u Kini.

– Što? – povika car. – Kakav slavuj? Pa ja i ne znam da ovdje živi nekakav slavuj!

I car pozove jednoga svojega oholog pomoćnika, pa ga upita:

– Jesi li kada čuo za slavuja?

– Ne, Vaše Veličanstvo – odgovori oholica.

– Cio svijet bruji o tomu da slavuj živi u mojemu carstvu, – reče car. – Zapovijedam ti da ga nađeš, i večeras ovamo dovedeš.

Pomoćnik se rastrčao po dvorcu, hodnicima, stepenicama, vrtovima, paviljonima, tajnim odajama, ali nigdje slavuja. Vrati se caru i reče:

– Vaše Veličanstvo ne bi smjelo vjerovati sve što u knjigama piše! To su izmišljotine!

– Ali knjigu mi je poslao japanski car, i ono što u njoj piše, ne može biti neistina!

Ako se slavuj do večeri ne pronađe, cio će dvor dobiti batine po trbuhu, poslije večere!

Sada se osoblje dvorca dalo u potragu za slavujem, o kojemu, eto, priča cio svijet, samo ne carev dvor. Najzad nađoše nekoga tko je znao. To je bila jedna sirota djevojčica, koja je povremeno radila kao pomoćnica carske kuharice.

Ona reče da slavuj pjeva u šumi iza dvorca.

Pomoćnik joj obeća stalan posao u kuhinji, samo ako ga odvede do slavujeva boravišta. I oni odoše u šumu. Djevojčica mu pokaza malenu sivu ptičicu, i reče:

– To je slavuj, gospodine!

– Je li to moguće? – začudi se carski pomoćnik. Nikad ne bih pomislio, da izgleda tako neugledno!

– Slavujčiću, – reče djevojčica – naš milostivi car želi da mu pjevaš!

– Vrlo rado, – odgovori slavuj. I oni se zaputiše natrag u dvor. Tamo su sluge usjajile porculan, sve je sjalo i blistalo.

Postaviše zlatnu prečku za slavuja. Svi su bili svečano odjeveni, svi su bez daha čekali da slavuj otpočne pjesmu.

I poče slavuj pjevati tako divno, da su caru grunule suze na oči, a srce mu se razgalilo u grudima. Radostan, naredi da slavuj nosi oko vrata carsku zlatnu papučicu.

Slavuj sa zahvalom otkloni taj dar, i reče:

– Vidio sam suze u carevim očima, i to mi je najveći dar!

Za ljubav cara, slavuj pristade da ostane na dvoru, iako je čeznuo za svojom šumom. Načiniše mu zlatnu krletku, i dodijeliše mu dvanaest slugu da ga dvore i paze.

Cio grad nije govorio ni o čemu drugomu nego o slavuju, pa kada se dvojica sretnu, jedan kaže “sla”, a drugi, “vuj”.

A dvorske dame i služinčad pokušavali su oponašati slavuja, ali naravno, bezuspješno.

Jednoga dana caru stiže pošiljka s natpisom “slavuj”.

– Još jedna knjiga o našoj slavnoj ptici, – poveseli se car.

Ali to nije bila knjiga, već jedna umjetnički izrađena ptica, naprava, koja je mogla pjevati, kad bi se navila. Umjetnina je bila ukrašena rubinima, dijamantima, i biserjem.

Pjevala je jednu od melodija, koju je pjevao živi slavuj.

Toga je slavuja kineskomu caru bio poslao japanski car.

Svi se zadiviše. Naviše slavuja-igračku, i on se raspjeva.

Trideset i tri je puta pjevao jednu te istu melodiju. Svi su klicali od ushićenja. A neki izjaviše da umjetni slavuj pjeva bolje od živoga.

A onda se car sjeti živoga slavuja, i zatraži da ga opet čuje. Ali nitko nije primijetio kad je živi slavuj izletio kroz otvoren prozor, i vratio se u svoju zelenu šumu.

“Kakva nezahvalnost!” rekoše svi. I opet naviše umjetnoga slavuja. On je neumorno pjevao i pjevao. Nosili su ga uokolo, da bi ga svi uzmogli čuti. Ljudi su se čudili, kimali glavama, ali neki od njih rekoše:

“To lijepo zvuči, zato jer je nalik na pjesmu živoga slavuja. Ali nešto tu nedostaje, a mi ne umijemo reći što.”

Umjetnu su pticu postavili na počasno mjesto. O njoj su dvorjani pisali knjige i pjesme, ostali su to učili napamet, mada nisu razumjeli nijednu riječ. Pravi je slavuj bio prognan iz zemlje.

Prolazilo je vrijeme. Jedne večeri, dok je umjetni slavuj pjevao, nešto u njemu prepuče, i on umukne. Svi su se uskomešali. Pođoše po urare, da poprave kvar. Poslije duga vijećanja, urari izjaviše, da su zupci strojnih kotačića već tako istrošeni, da ptica ne smije pjevati više, nego jednom godišnje.

Car se razbolio, i cijela je zemlja bila u žalosti. Već su izabrali novoga cara. Stari je car ležao u svojemu svilenom, raskošnom krevetu, blijed i nemoćan. Dah ga je počeo napuštati. A onda mu dođoše slike iz prošlosti, slike, kojih se plašio. Šaputale su mu, sjedeći na njegovu uzglavlju. Car stade vikati da dođu glazbenici, i da zasviraju, kako ne bi slušao šaputanje utvara. No nitko nije čuo njegov zov, jer car više i nije imao čujnoga glasa.

Odjednom se s prozora razliježe divna pjesma. Pjevao je vjerni, živi slavuj. Došao je utješiti cara na samrti. I dok je on pjevao, utvare su bivale sve bljeđe i bljeđe, i krv je strujala sve brže i brže kroz careve žile. Pa i sama zlokob smrti, koja je sjedila tu na krevetu, kao da se zanijela slušajući pjesmu.

– Hvala ti, hvala, prekrasna ptičice! – reče car, uzdišući od ganuća. – Tebe sam prognao iz svojega carstva, a ti si, evo, vjerno došla da mi dobrim uzvratiš, da smrt otjeraš od moje postelje! Kako da te nagradim?

– Ti si me nagradio, – odgovori slavuj. – Nikada neću zaboraviti suze u tvojim očima, one večeri kad sam ti prvi puta pjevao! Nego, ja ću ti sada pjevati uspavanku. Ti spavaj! Sutra ćeš se probuditi zdrav!

Tako je i bilo.

Car se probudio, zdrav i okrijepljen. Slavuj je još uvijek ćurlikao.

– Ostani zauvijek kod mene! – reče car. – Pjevaj samo onda kad sam zaželiš, a umjetnog ću slavuja razbiti u tisuću komada!

– Nemoj – reče slavuj – on je činio dobro, koliko je mogao! A ja, ja ne mogu živjeti na dvoru; ali mi dopusti dolaziti kad to sam budem poželio. Ja volim tvoje srce više nego tvoju krunu. No jedno mi moraš obećati...

– Sve! – reče car, stojeći u svojemu carskom ruhu, koje bijaše sam obukao.

– Nemoj nikomu pričati da imaš malu pticu, koja ti sve govori – pa će sve biti još i bolje!

I slavuj potom odleti.

Sluge dođoše vidjeti mrtvoga cara. A kad tamo, prestrašeni zastadoše. Car reče:

– Dobro jutro!

(Prev. Josip Tabak)

Pre(ne)poznate riječi:

paviljon – vrtni i logorski šator, mali ljetnikovac s okruglim stolom; široki dio lijevka na glazbenim puhačkim instrumentima

urar – časovničar, sajdžija

Već u naslovu dvije imenice najavljuju temu. Car je najmoćniji čovjek u jednoj zajednici (carstvu, ovdje kineskom), a slavuj je ptica poznata po svojoj lijepoj pjesmi. Prvi lik upravlja državom, drugi stvara umjetnost, ljepotu. Naslov sugeriše, također, da drugi pripada prvom, odnosno da je vlast iznad umjetnosti.

U priči ta vlast (car, ali i cijeli dvor, cijela zajednica ustanovljena na poslušnosti vlasti) ne zna da slavuj postoji, iako pjeva u vrtu izvan dvorca. Vlast očito ne mari za nematerijalnu ljepotu, pošto se ponosi pred svijetom dvorcem od porculana, koji se ne smije dirati. Ljepota u carevom svijetu ostaje na distanci od čovjeka, ne dotiče ga, hladna je i kruta, baš kao porculan, koji kad se slomi postaje bezvrijedan.

Zahvaljujući ljudima izvan dvorca, dakle onima koji su u stanju prepoznati ljepotu i izvan moći i materijalnog bogatstva, car sazna za slavuja i dobavlja ga iz šume (koja ovdje znači prirodu i slobodu) u dvorac, koji za slavuja predstavlja zlatni kavez. Cara slavujeva pjesma (umjetnost, ljepota) dotakne i on se promijeni, ali ne dovoljno: i dalje mu je materijalno bogatstvo najvažnije. Zato slavuja nagrađuje zlatnom papučicom, koju slavuj odbija, jer je njemu, kao umjetniku, nagrada to što je u caru probudio emociju, što se između njih, zahvaljujući pjesmi (umjetnosti), uspostavio ravnopravan odnos, odnos prijateljstva. Slavuj ostaje na dvoru, iako čezne za šumom, za ljubav caru.

Car, međutim, još nije razumio lekciju koju umjetnost daje, o ljubavi, jednakosti i prijateljstvu. Kad dobije vještačku pticu, ukrašenu rubinima i biserima (materijalno bogatstvo!), on zaboravlja na živog slavuja, i ovaj se vraća u šumu.

Vještački slavuj, međutim, ne osjeća kao živi, njegova pjesma ne dolazi iz ljubavi nego iz mehanizma, i zbog toga ona postaje monotona, troši se, i na kraju pokvari i ugasi. Car se razboli, jer po prvi put nema ono što želi posjedovati, a to je prijateljstvo. S pokvarenom mašinom se ne može prijateljevati, ni sa rubinima ni sa zlatom, ni sa porculanom, nego samo sa drugim živim bićem. Kad se slavuj vrati, da mu pjeva na samrtnoj postelji, pjesma (umjetnost, dobrota, prijateljstvo, nesebičnost, opraštanje...) izliječi cara. Sada, kada je naučio važnu lekciju u životu, može početi iznova: dobro jutro.

U razgovoru povodom pročitanog, nakon što zaključite o čemu priča govori, možete s vašim djetetom ili vašim đacima otvoriti ovo pitanje: da li se u svom životu, u kući, u školi, na igralištu, češće ponašaju kao car, koji cijeni lijepe stvari (odjeću, igračke, šminku, školski pribor, tehnička pomagala...) ili kao slavuj, koji svojim vrlinama usrećuje svoje prijatelje. Šta im je važnije: da im se drugi dive zbog onoga što imaju ili da ih vole zbog onoga što jesu? Svi bismo najradije požurili da izaberemo ovo drugo. Ali, da li je u stvarnosti tako? I ako nije, kako jeste, i zašto baš tako jeste?

Bonus.

Dobro prepričati priču znači ne ispustiti niti jedan važan detalj. Kako znati šta je važan detalj? Pa onaj bez koga se ne bi razumjeli razlozi za postupke likova (motivacija) ili radnja ne bi imala logičan slijed. Šta je logičan slijed? Pa nizanje događaja u priči tako da naredni slijedi iz prethodnog. Prepričavanje se može, za vježbu, pretvoriti i u niz pitanja, a neka od tih pitanja pokazaće kako smo i da li smo razumjeli priču. Naprimjer:

Gdje se i kada dogodila radnja bajke?

Sa svih su strana svijeta dolazili putnici da bi se divili carskim ljepotama. No, šta im je bilo najzanimljivije?

Ko je i kakvu knjigu poslao kineskomu caru?

Šta je iz te knjige kineski car saznao?

Ko je pomogao carevom pomoćniku da nađe slavuja?

Šta je pomoćnik obećao djevojčici, kao nagradu, zato što će ga odvesti do slavujeva boravišta?

Kad je slavuj zapjevao, kako se osjećao car?

Kao nagradu za pjesmu, car mu je poklonio zlatnu papučicu. Je li slavuj prihvatio papučicu? Zašto nije? Šta je njemu bio dragocjeniji dar od papučice?

Kakve je sve počasti slavuj doživio u dvoru? No, njemu se više milila šuma... Zbog čega je, ipak, ostao u dvorcu?

A onda, jednoga dana, stigla je nova pošiljka od japanskog cara, s naslovom Slavuj. Kakvo se iznenađenje nalazilo u pošiljci?

Kada je car zaželio da opet čuje živoga slavuja?

Umjetni slavuj se pokvario. Šta su sajdžije/urari kazali – kakav je kvar nastao u ptici, i koliko smije pjevati?

Car se razbolio, legao na postelju, zvao je u pomoć, no da li su ga čuli?

Ipak, čuo ga je jedan vjerni prijatelj...

Kakav je bio učinak slavujeve pjesme?

Car se pokajao... Šta je rekao slavuju? Šta ga je upitao?

Šta mu je slavuj odgovorio? I šta mu je savjetovao?

O čemu govori ova bajka? O kojim vrlinama, o kojim manama, o kojim osjećajima? U kojim se trenucima priče svaka od nabrojenih vrlina i osjećaja pokazuje?

Car je bio zahvalan slavuju. A da li je i slavuj bio zahvalan caru?

Može li igračka, stroj, predmet, zamijeniti živo biće? Može li djetetu televizor zamijeniti prijatelja?

Zbog čega je umjetni slavuj bio tako zanimljiv i privlačan?

Nekada se događa da mi ne vidimo ono što je blizu nas. Mora neko doći i upozoriti nas na ono što imamo. Koja je to scena u priči?

Šta mislite, je li to samo lijepa bajka, ili ova priča govori o ljudima i njihovim odnosima?

Koga ili što predstavlja slavuj? Zar samo pticu?

Kako protumačiti carevu bolest, a kako njegovo ozdravljenje?

Hans Christian Andersen rođen je 1805. u Danskoj. Roditelji su mu bili siromašni. Otac je malom Hansu čitao komedije, razne priče, a najviše neobične bajke. Andersen je s radošću živio u svijetu bajki, ali je postojao i stvarni svijet na koji ga je često podsjećalo krčanje u stomaku. Jedna stara i dobrodušna učiteljica je naučila dječaka da lijepo čita. Otac je koristio svaki slobodan trenutak da sinu izradi lutke, pa su se igrali raznih igara. To, nažalost, nije dugo trajalo. Kada je imao 11 godina, umro mu je otac. Siromašan život, samo od majčinih prihoda, pretvorio se u bijedu. Prepušten gotovo sam sebi, jer je majka bila dugo izvan kuće, na poslu, Hans Christian je pokušavao da sastavi male komedije, pjesme i recitacije. Predstavljao ih je drugoj djeci u svom malom lutkarskom pozorištu.

[1] Preuzeto iz Čitanke za 6. razred Svezame, otvori se, str. 19.–22. (citanka6.qxd)