Želite da vaše dijete ili vaš đak čita knjige s pažnjom i razumijevanjem, da ih voli čitati jer u tome uživa, a ne jer mu je to obaveza. Najbolji način da vam se želja ispuni je da čitate skupa i da o pročitanom razgovarate. Šta god čitali, pitanja su: šta je u pročitanom bilo vrijedno vaše pažnje, vremena, strpljenja. Nekad je odgovor očit, a nekad traži znanje, iskustvo (čitalačko), dovitljivost. Nekad ga, nažalost prečesto u obaveznim lektirama, nema, jer ima pjesama i priča neuspješnih, slabih, dosadnih, nezanimljivih, izvještačenih... koje su u školske izbore ušle preko veze – iz razloga nevezanih za umjetnost riječi. (O tome više ovdje)

U blogu pod nazivom Knjige se ne čitaju same biramo djela iz obaveznih školskih izbora koja zaslužuju povjerenje i čijim se čitanjem, i tumačenjem, kroz razgovor o pročitanom, približavamo željenom cilju – odgoju kompetentnih čitatelja i čitateljica.

Naš izbor uključuje kraće forme, jer su metodički manje zahtjevne.

Enes Kišević

LAMPA U PROZORU[1]

Čim nevrijeme udari neko,
Oluje, kiše il’ snijezi zaspu
Moja majka posklanja cvijeće s prozora
Pa u okvir okna okači lampu.

– Kome to svijetliš? – bunovan pitam.
A majčin glas obavi crni šum drveća:
– Po ovom mraku beskućnik, sine,
Bolje vidi lampu od cvijeća.

Pjesmu čine dva dijela. U prvom nas dječak izvještava o majčinom ponašanju tokom nevremena, a u drugom iz dijaloga majke i sina saznajemo razloge njenih postupaka.

Majka lampu koja bi trebala osvjetljavati sobu premješta u prozorsko okno, gdje će podjednako svijetliti i vani i unutra, ali sada unutra ipak malo slabije.

Dječak to ne razumije: kakve veze imaju nevrijeme vani i promjena osvjetljenja u kući. Ne razumije, jer ne poznaje svijet izvan sigurnosti doma, nema iskustvo nevremena, nema iskustvo života koje ima majka. Ona je svjesna vlastite sigurnosti, ali može zamisliti da ima ljudi u nevremenu koji tu sigurnost nemaju. Čini ono što može, da ne ugrozi sebe i sina, da pomogne svima koji su se u nevremenu izgubili. Ona beskućnike, a beskućnici su svi ljudi koji su bez kuće, na otvorenom, izloženi bijesu nevremena, poziva u svoj dom. Ona im nudi zaštitu i spas. Ne mora to učiniti, ali čini. Zašto? Zato što saosjeća s drugim ljudima, i zato što osjeća da je ispravno pomagati onima kojima je pomoć potrebna. Da ne čini tako, grizla bi je savjest i bio bi je stid pred samom sobom.

Djetetu ili đaku ovako efektno pojednostavljen moralni imperativ može biti jasan i poticajan.

U pjesmi dijete pita „kome to svijetliš“, i tim glagolskim oblikom čini da ne svijetli samo lampa nego svijetli i majka; lampa sjajem, a majka vrlinom. Njen glas je jači od oluje, jer svjetlošću obavija crni šum drveća. U poenti ona povezuje lampu i cvijeće. Cvijeće i lampa imaju različite svrhe, cvijeće mirisom i bojama uljepšava dom, ali lampa svjetlošću spašava život. U iznimnim okolnostima obična lampa je ljepša od cvijeća, jer ljepota nije samo u izgledu nego i u svrsi.

Majka djetetu svojim postupkom daje primjer. Primjer je suština etičkog odgoja. Kojim ste primjerom vi potaknuli svoje dijete ili svoje đake na sijanje vrlinom? Koji gest, sličan majčinom postavljanju lampe u prozor, možete navesti kao primjer? Ako se ničega ne možete sjetiti, nije važno. I ova pjesma ima svrhu: da vas potakne da činite takve stvari.

A onda će ih činiti i dijete kojemu ste je čitali.

Enes Kišević (1947.) je književnik i profesionalni glumac.

Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Poznatiji je kao pjesnik nego kao glumac. Autor je brojnih književnih djela, od kojih ćemo izdvojiti neke s interesantnim naslovima: Sijeda djeca, I ništa te kao ne boli.

[1] Preuzeto iz Čitanke za 7. razred Svezame, otvori se, str. 14. (citanka7.qxd)