Od slova do smisla

Književni pojmovnik za osnovnu i srednju školu

A B C D E F G H I K L M N O P R S Š T U Napomena

Paradoks

Parodija

Brblja, mrndža i toroče
Truća, frflja i poriče
Vergla, bunca, prećutkuje
O ćutanju ćutke snuje
To je jezik krda mog
(...)
Čantra, džvanjka i džavrlja
Drnda, zvrnda i baljezga
Tupi, lupa i mekeće
Praznoslovi i krekeće
To je jezik stada mog
(...)
Melje, kevće i klopara
Trtlja, prtlja i lapara
Bubeta i zanoveta
Takva mu je sudba kleta
To je jezik jata mog
(...)
Čas blebeće, čas klepeće
Sad naklapa, sad tambura
Tandrče i palamudi
Na jedinoj žici gudi
To je jezik roda mog
(...)

(Tomislav Marković, Od mučenja do mučanja)

Kukumavke guču. Paunice brekću
Javorovi šušte, jasenovi šume
Jauču jablani i lavovi štekću
Jedeci fijuču: carski glumci glume.
Carski glume glumci.
Car sedi i sluša
Danas car je veso, i sav dvor to znade.
I kad najzad dođe kraj zlatne parade
Uze care cvetnu citru od čauša.
I sviro je dugo s puno vere čvrste
A tice i zveri, ljudi, čeljad razna
Gledahu sa slutnjom na careve prste
Lijući na patos ulja grčkih vazna.

(Stanislav Vinaver, Scena iz Dvora Dušanova)

Lutam, još, modar
Po, brežuljcima, rujnim
Lutam, još, bodar
Po; vidicima, nečujnim.
Vidici sve; su, mi tešnji
U grimizu: i agatu
I sanjam, o jednoj tihoj trešnji
Urasloj u tarčužak i “lepu katu”
Što raste – baš u ovome satu –
Tamo daleko, u Banatu.

(Stanislav Vinaver, Nova pantologija palengirike)

(...) Na tu stranu ja okrećem glavu,
U Arenu glas me zove,
Sklapam pos’o, pružam ruke,
Kažem: Nije to zbog love.
Sklapam pos’o, pružam ruke,
Poslije idem na splavove.

Ne bi sjala ovako jako
Niti Zetra nit Skenderija,
Ja bih svjetlo zvao mrakom
Da te nije, Srbija.[1]

(Predrag Lucić, Da te nije Srbija)

Kasno noću pod okriljem mraka
Na Kosovo stiže pet junaka,
Videlo se odmah da su stranci
Al’ ne Turci neg’ behu Japanci. (...)

(Boris Starešina, Marko Kraljević i samuraji)

Parodija – u književnosti, oponašanje nečijeg načina pisanja tako da se neke odlike tog pisanja preuveličaju, iskarikiraju, s ciljem da se takvo pisanje ili djelo u cjelini ili pisac koji tako piše ili uopšte neka precijenjena pojava ismije. Tako se Vinaver podsmijeva načinu na koji Crnjanski upotrebljava interpunkciju, a Dučića ismijava zbog banalnosti njegovih motiva. Marković se ruga patriotizmu koji jezik prisvaja kao svoje oružje koristeći u tu svrhu pjesmu Petra Preradovića Jezik roda moga, Lucić parodijom ismijava lažno rodoljublje i koristoljubivost estradnih umjetnika, dok se Boris Starešina podsmijeva svima koji precjenjuju epiku, i uopšte folklor (narodno, anonimno i kolektivno stvaralaštvo) u književnosti. Na to ukazuje i napomena na kraju njegove knjige Marko Kraljević, natprirodni ciklus, u kojoj parodira Vuka Karadžića:

U ovoj knjizi štampao sam h umjesto njemačkoga ch (ponajviše u tuđijem riječima).

Štamparskijeh pogrješaka mislim da u ovoj knjizi nema mnogo, ali će se opet gdjekoja naći; ja sam za sad opazio samo na strani 33. u pjesmi “Kraljević Marko i samuraji” u trećem redu riječ Jepanci na mjesto Japanci. To ispravih. B.S.

[1] Dio pjesme Dine Merlina Da te nije Alija, na koji se odnosi citat iz parodije Predraga Lucića.
(...) Na tu stranu ja okrećem glavu / u te dvore glas me zove / sklapam oči, pružam ruke / pustim snove da zaplove // Ne bi sjala ovako jako / ova moja lijepa avlija / ja bih svjetlo zvao mrakom / da te nije Alija

Personifikacija

Poenta

Poređenje

(...) zemlja vlažna i crna kao grob (...) gljivice pootpadale kao suve kraste (...) koralska ostrva se ljuljaju kao kotarice cveća (...) leptir šaren kao da je kroz dugu proleteo...

(Isidora Sekulić, Bure)

Kad su odlazili iz bolnice, isplakala je leće. Gledao ju je kako plače i onda ih skuplja iz očiju. Pažljivo ih je izvadila i stavila u papirnatu maramicu. Kao da su se suze stvrdnule pa ih sprema za uspomenu.

(Zoran Ferić, Requiem)

Klati se kao upijač...
Drži pištolj kao da njime osvetljava put...
Stoji skamenjen, raširenih ruku, kao strašilo za ptice...

(Dušan Kovačević, Klaustrofobična komedija)

Gospođa Edit dolazi k svesti kao što se otvaraju cvetovi...
Dve opatice, kao dva golema pingvina...
Ruku kratkih kao potkresana krila...
Divne, minijaturne šapice krvoločnog lava, kao ružičasto meko gnezdo iz kojega izviruje po pet ptičijih kljunova...
Oko nas su ležale razasute porodične fotografije kao
svelo jesenje lišće...
Nije ni imao zadnjicu, nego su mu noge izlazile
neposredno iz kukova, kao šestar...

(Danilo Kiš, Bašta, pepeo)

(...) starica prelazi Čobanija most
savijena kao upitnik (...)
preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu traga
za pomijama

(Faruk Šehić, Totalna pjesma)

molitve mu na usnama
ko ledenice
pa se odlamaju i o zemlju razbijaju
ostavljajuć trag
dok se ne otope

(Elis Bektaš, Običan čovjek)

(...) a celo gledalište izgledalo je kao crna jama bez dna, kao razjapljena čeljust iz koje je gledala hladna, surova tama... Obično skromno i udobno, sada, noću, izgledalo je bezgranično duboko, pusto kao grob i bezdušno.

(Anton Pavlovič Čehov, Kolhas)

Poređenje (usporedba) – stilska figura koja dva predmeta povezuje po sličnosti, s ciljem da na jednom od njih, prvom, naglasi neki detalj, ili neku do tada skrivenu osobinu. Naprimjer, u staklenu kuglu se gleda da bi se vidjela budućnost, u kontejneru je smeće, pa je prema tome budućnost penzionera smeće. Ta je istina bila skrivena ali sadržana u slici penzionera nagnutog nad kontejner. Poređenje se sastoji iz tri dijela: predmeta koji se poredi, predmeta s kojim se poredi i signalne riječi za poređenje kao (ili, poput, nalik na, slično...).[1]

Orhan Pamuk u knjizi Istanbul opisuje jedan način kako nastaju poređenja:

Kao što sam prednje dijelove automobila na ulici – farove, branike, haubu i prednja stakla – spontano uspoređivao s nečim, tako sam i djecu u razredu uspoređivao s nekim životinjama. Tako sam onoga sa šiljatim nosom uspoređivao s lisicom, onog krupnog – zapravo su to činili i svi ostali – s medvjedom, onog nakostriješene kose s ježom...

(Orhan Pamuk, Istanbul)

[1] Ukoliko signalna riječ izostane, obično se više ne govori o poređenju nego o metafori, kao o skraćenom poređenju. Međutim, to se čini previše formalno i površno. Obje su figure (poređenje i metafora) zasnovane na sličnosti. Moguće je poređenjem smatrati sličnost koja se odnosi na fizičke osobine predmeta (izgled, ponašanje i sl.) a metaforom sličnost koja se odnosi na značenja vezana za predmete. Tako bi vezivanje molitve s ledenicama u primjeru iz pjesme Elisa Bektaša prije bila metafora, uprkos signalnoj riječi kao. Iako ovaj pristup na prvi pogled nepotrebno komplikuje prepoznavanje poređenja po signalnoj riječi, on postavlja prilično jasnu granicu između ove dvije vrlo slične figure i olakšava razlikovanje metafore. Međutim, za potrebe školskog čitanja čini se sasvim prihvatljivo i razumno držati se signalne riječi i priručne sintagme skraćeno poređenje.

Poslovice

Ko drugome jamu kopa sam u nju pada.

Bolje spriječiti nego liječiti.

U laži su kratke noge.

Kad mati dijete hrani, niko ne zna,

kad dijete mater hrani, sve selo zna.

Ko hoće koku, hoće i voku,

Ko hoće orah, hoće i tovar.

(Reče se u smislu da nema malih i velikih krađa, ko ukrade neku sitnicu, ukrašće ako mu se pruži prilika i neku vredniju stvar.)

Ko nema u džepu oraha, ne boji se zveke.

(Ko nema udjela u nekoj mahinaciji, ne boji se kad ona izađe na vidjelo.)

Kome je bog otac, lako mu je biti svetac.

(Reče se kad se neko pomoću veza domogne nekog položaja)

Porok se hrani i živi od prikrivanja.

(Vergilije)

Nesreća otkriva da li imaš prijatelja samo po imenu.

(Publije Sir)

Treba da živiš za drugoga ako hoćeš da živiš za sebe.
Prijatelje sreća stvara, a nesreća provjerava.
Vrednoća je najveća pomoć i osrednjem talentu.
Bogatstvo je u mudra čovjeka u službi, a u luda na vlasti.
Griješiti je ljudski, ali u pogreški istrajati ludo.

(Seneka)

Poslovice – kratke i vrlo sažete misaone cjeline, koje u vidu savjeta i pouka iskazuju stavove široko prihvaćene u nekom kolektivu. Najčešće su rezultat pojedinačnog iskustva koje se kroz generacije ponavlja. Poslovicama se obično ne zna autor, pa kažemo da su narodne, ali im to nije najvažnija osobina. Najvažnija je njihova jezgrovitost i primjenjivost na različite životne situacije.

Savjeti i pouke često upozoravaju na teške posljedice koje neko djelovanje može proizvesti i tako ne ohrabruju vrline kakve su hrabrost, istinoljubivost, povjerenje, optimizam, idealizam... Nekoliko takvih je urimovano u narednom primjeru:

Pokornu glavu sablja ne siječe.
Ko se boji vrabaca, nek ne sije proju.
Okolo bliže a prečicom preče.
I vuk sit i ovce na broju.

Ko će od čuvara sačuvati?
Vuk dlaku mijenja, ćud nikada.
Kad si u kolu, valja igrati.
Ko visoko leti nisko pada.

Ne traži hljeba preko pogače.
Od mača gine ko se mača laća.
Junakova majka prva zaplače.
Jezik parla a guzica plaća.

Ko traži veće, izgubi iz vreće.
Umiljato jagnje dvije ovce doji.
Gdje je sreće, tu je i nesreće.
Koga zmija ujede, guštera se boji.

Triput mjeri jednom sijeci.
Laži, maži, pa se kruhom hrani.
Nemoj pa se ne boj. Ispeci pa reci.
Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Pripovjedač

(...) Dolje, dolje, dolje! Zar ovom padanju nikad neće biti kraja? Pošto nikakvog drugog posla nije imala, Alisa ubrzo opet poče da razgovara sama sa sobom.

“Koliko li sam kilometara dosad pala?”, izusti naglas. “Mora da se približavam središtu Zemlje. Čekaj, mislim da bi dotle moglo biti oko šest i po hiljada kilometara...” (Kako vidiš, Alisa je bila naučila nešto o tome na časovima u školi, pa iako ovo nije bila neka bog zna kako zgodna prilika da se podiči svojim znanjem, budući da nije bilo nikog da je čuje – ipak je bilo dobro da ponešto i ponovi.) “... da, to bi otprilike bila prava razdaljina – ali na koju sam geografsku širinu ili geografsku dužinu dospjela?” (Alisa nije imala pojma ni šta je to geografska širina ni geografska dužina, ali riječi su joj se činile fine i učene.)

(Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda)

(...) U svetu, ovakvom kakvog ga mi vidimo, postoji samo dvoje: rastenje i opadanje, i to usko i nerazmrsivo povezani, večito i svuda u pokretu. Sve pojave oko nas samo su izdvojene faze te beskrajne, složene i večne plime i oseke, samo fikcije, prolazni trenuci koje mi proizvoljno izdvajamo, označavamo i nazivamo utvrđenim imenima, kao što su zdravlje, bolest i umiranje. A sve to, naravno, ne postoji. Postoje samo rastenje i opadanje, u raznim stanjima i pod raznim vidovima. I sva je lekarska veština: upoznavati, hvatati i iskorišćavati snage koje idu u pravcu rastenja “kao mornar vetrove” a izbegavati i odstranjivati sve one koje služe opadanju. Onde gde čovek uspe da uhvati tu snagu, ozdravlja i plovi se dalje; onde gde to ne pođe za rukom, tone se prosto i nezadržljivo; a u velikom i nevidljivom knjigovodstvu rastenja i opadanja prenosi se jedna snaga sa prve na drugu.

(Ivo Andrić, Travnička hronika)

(...) Pripreme za usmrćivanje ljudi vršile su se uvijek uime Božje ili uopće nekog tobožnjeg višeg bića, koje je čovječanstvo izmislilo i stvorilo u svojoj uobrazilji.

Prije no što bi stari Feničani prerezali vrat kakvom zarobljeniku, služili su isto tako svečane službe Božje kao i nekoliko tisuća godina kasnije nove generacije, prije no što bi krenule u rat i pobile svoje neprijatelje ognjem i mačem.
Ljudožderi s Nove Gvineje i Polinezijskih otoka, prije nego li svečano prožderu svoje zarobljenike ili nepotrebne ljude, kao sto su misionari, putnici, namještenici raznih trgovačkih firmi ili obični znatiželjnici, prinose žrtve svojim bogovima i vrše pritom najrazličitije vjerske obrede.

Budući da do njih još nije doprla kultura ornata, ukrašavaju svoje stražnjice vijencima šarenog perja šumskih ptica.
Prije no što je sveta inkvizicija spalila svoje žrtve, služila je najsvečanije službe Božje, veliku svetu misu s pjevanjem.
Pri smaknućima okrivljenih uvijek sudjeluju svećenici, gnjaveći svojim prisustvom delikvente.

U Pruskoj, takvog je jadnika vodio pastor pod sjekiru, u Austriji katolički svećenik pod vješala, u Francuskoj pod giljotinu, u Americi svećenik je vodio na električnu stolicu, u Španjolskoj na stolicu na kojoj su ga domišljatim strojem ugušili, u Rusiji bradati pop vodio je revolucionare itd. ...

Svugdje su pritom manipulisali s raspelom, kao da bi htjeli reći:

“Tebi će samo odsjeći glavu, objesiti te, ugušiti, pustiti u tebe petnaest tisuća volti, ali što je tek ovaj morao propatiti!”
Velika klaonica svjetskog rata nije mogla proći bez svećeničkog blagoslova. Vojni svećenici svih vojski molili su i služili poljske mise za pobjedu one strane čiji su kruh jeli.

Na pogubljenjima pobunjenih vojnika pojavljivao se svećenik. Prilikom pogubljenja bivših legionara moglo se vidjeti i svećenika. Ništa se nije promijenilo od onih vremena kada je razbojnik Vojteh, kojemu su prilijepili “sveti”, sudjelovao s mačem u jednoj, a križem u drugoj ruci, pri ubijanju i uništavanju pribaltičkih Slavena. Ljudi su u čitavoj Europi išli na klaonicu kao stoka, kamo si ih pored mesara-careva, kraljeva i drugih moćnika i vojskovođa vodili svećenici svih vjeroispovijesti, blagosloveći ih i lažno zaklinjući da: “Na kopnu, u zraku, na moru itd... itd...”

(Jaroslav Hašek, Doživljaji dobrog vojnika Švejka)

(...) Tek popodne, nakon što je ostao da zaključa stanicu Leopold je pročitao spisak imena koji mu je djevojčica ostavila. Na dnu stranice, nešto krupnijim štampanim slovima, bila je ispisana poruka bez imena primaoca. Nije odmah shvatio, ali zbog nečeg što je u njemu bezimeno raslo, oblažući mu utrobu kao meka mahovina, odlučio je da poruku ne pokaže čak ni Karlu. Još nije znao da je to najvažnije što mu je imala reći od dana kada je odlučila da zauvijek šuti o sebi.

(Damir Šabotić, Nađi me)

(...) Druže isljedniče, smatram da je suvišno da vas zamaram tehničkim pojedinostima, a inače mislim da nema potrebe da vam opisujem kakav je kvar pretrpio onaj sat, kad sam već odlučio da ga ne popravim. Značajno je jedino što sam se uz spiralno stepenište popeo na zvonik, pregledao mehanizam i uvjerio se da je kvar beznačajan. Čekićem koji sam ponio pokvario sam sat za sva vremena. Bilo ga je nemoguće ikad više popraviti tako da sam radi. Međutim, kazaljke su se mogle pokretati iznutra. Pomjerio sam ih, dakle, sa dvadeset do jedanaest, gdje se zaustavio, i namjestio ih da pokazuju tačno vrijeme (prema mom ručnom satu), to jest, deset do devet. Ravnajući se prema svom satu nastavio sam pokretati minutnu kazaljku, tako da je crkveni sat neprekidno pokazivao tačno vrijeme, sve dok nisam stigao tačno do devet. Tada je mehanizam normalno proradio i otkucao devet puta. Nastavio sam da ga pokrećem još devetnaest minuta, a onda sam se vratio u bivšu Gimnaziju.

Kad sam se pojavio pred zamjenikom komandanta, on mi je sav ushićen čestitao – očito su ga obavijestili da sat radi, možda je, štaviše, i sam čuo kako otkucava. Objasnio sam mu šta se dogodilo. Naglasio sam da se kvar ne može popraviti i da se odluka aktiva može provesti u djelo jedino tako što ćemo kazaljke okretati iznutra. Vjerovao sam, a i danas vjerujem, da olaka, improvizovana rješenja nisu rješenja. Smislio sam, dakle, da zamjenika komandanta navedem na improvizovano rješenje.

“Kad je već jednom proradio, sad ne smije stati”, rekao je on kao da razgovara sam sa sobom.

Zapovjedio mi je da otrčim do crkve i nastavim vrtjeti kazaljke. Poslušao sam. Poslije pola sata poslao mi je četiri borca da ih obučim kako se pokreće minutna kazaljka. Opskrbio ih je jednim kronometrom, koji je bio rekviriran od bivšeg Atletskog kluba grada N. Uputio sam ih kako da minutnu kazaljku pokreću svakih trideset sekundi. Četiri borca radila su naizmjenično u smjenama od po šest sati i sistem je funkcionirao na zadovoljavajući način neka dva dana; međutim, poslije im je dosadilo da tako često vrte minutnu kazaljku, pa ste je mogli vidjeti kako odjednom preskače s pola deset na dvadeset šest do deset, na primjer, i zamjenik komandanta je strogo kaznio borca koji nije vršio dužnost kako treba. Radi veće sigurnosti, postavio je četiri kontrolora, koji su pratili pokretanje minutne kazaljke sa prozora gradske Vijećnice, s druge strane trga. Tako je sat normalno “funkcionirao” sve do dana kad je Nikolaos Eskidzopulos – ali, da ne trčim pred rudu. Najvažnije je da po redu ispričam kako se sve odigralo.

(Aris Aleksandru, Sanduk)

Pripovjedač – osoba koja pripovijeda, od koje saznajemo šta se u priči događa. Pripovjedač se ne smije poistovjetiti sa osobom koja je napisala pripovjedni tekst, odnosno ono što govori ili misli pripovjedač ne treba se pripisati stvarnoj osobi, piscu.

Pisac može učiniti svog pripovjedača sveznajućim, takvim da zna sve što je za pričanje potrebno, i uvijek više od likova, prisutnim na svakom mjestu i u bilo koje vrijeme, u stanju čak da poznaje najskrivenije misli likova (kao u Alisi) ili čak i ono što oni još ne znaju (Nađi me). Tako ostavlja kod čitaoca utisak da je objektivno, pouzdano i iscrpno prikazao likove i radnju, a to mu je uglavnom bitno kad se bavi velikim istorijskim i nacionalnim temama. Sveznajući pripovjedač nastoji dati što više informacija, posvećuje pažnju detaljima i zbog toga su njegove rečenice obično proširene a kazivanje usporeno, prekidano razmatranjima i komentarima (kao u Švejku).

Pripovijedanje je znatno zanimljivije i življe ako se povjeri nekome ko ne zna sve i ko nastoji skupa s čitaocem otkriti smisao onoga o čemu se pripovijeda. Takav se pripovjedač naziva nepouzdanim i pisac ga koristi ne samo kad teži tajanstvenosti i napetosti, nego i kada želi zavesti čitaoca na pogrešan trag. Nepouzdani pripovjedač može ostati izvan zbivanja o kojima pripovijeda, a može u njih biti uključen kao jedan od likova, ili čak i kao glavni junak (npr. u Sanduku). Ukoliko želi svog nepouzdanog pripovjedača učiniti uvjerljivim, pisac mu mora dati odgovarajući jezik, u skladu s njegovim obrazovanjem, statusom, profesijom ili emocionalnim stanjem.

Između ova dva uprošćena tipa pripovjedača nalazi se još čitav niz prelaznih i kombinovanih tipova, ali o bilo kojem da se radi, njihovo prepoznavanje i razumijevanje jeste prvi i jako važan korak u tumačenju pripovjednog teksta.

U vezi s pripovjedačem je i pojam perspektiva ili tačka gledišta. Ona se može razumjeti na dva načina – kao idejni stav iz kojeg se govori ili kao mjesto odakle se vidi ono što se opisuje. Primjer za ovo drugo:

Okrenula se na bok i prekrila lice rukom. Između rukava i šešira i bijele trske mogla je vidjeti trokutić neba, mora i pijeska, sićušan trokutić. Pokraj nje je iz pijeska stršala sasušena vlat trave koja je svojim nazubljenim listom držala pero neke morske ptice. Pažljivo je promatrala njegovu građu, oštar bijeli korijen u sredini, a okolo tanašna, svjetlosmeđa perca laganija od zraka, koja su postajala sve tamnija i rjeđa prema vrhu i završavala u malom, ali ushićenom zaobljenju. Perce je titralo na povjetarcu koji ona nije ni osjećala. Baka je utvrdila da se vlat trave i pero nalaze na razdaljini koja savršeno odgovara njenom vidu. Razmišljala je da li je pero zapelo na vlati trave sada u proljeće, možda nekad noću, ili je tu provelo cijelu zimu. Promatrala je okruglu udubinu u pijesku oko biljke i omču od morske trave koja se omotala oko nje. Odmah uz nju, ležao je komad kore drveta. Kad ga dovoljno dugo promatraš, on naraste i postane vrlo stara planina, s vanjske strane prepuna kratera i iskopanih rupa koje sliče na kovitlace. Kora je bila lijepa, dramatičnog izgleda. Ležala je preko svoje sjene na pijesku i nije se micala, pijesak je bio krupan, čist i gotovo siv na jutarnjoj svjetlosti, a nebo posve prazno, baš kao i more. (...)

(Tuve Janson, Knjiga o ljetu)

Pripovijetka

Naš drug, prosedi inženjer, pričao nam je jedne večeri ovo sećanje iz svoga detinjstva:

“Bila je velika nedelja. Deca ne vole to pretprolećno vreme, kad je zemlja još pusta i grane gole, kad nema ni snega ni cveća ni voća, ni zimskih igara ni kupanja. U takve dane, klateći se na komšijskim tarabama i žmirkajući na martovskom suncu, ovi mali ljudi izmišljaju nove, često čudne i svirepe igre.

Dečje vođe iz našeg sokaka bili su neki Mile i Palika. Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izračenim za njegove godine. Palika je bio bucmast i rumen. Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnuti i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa. Njih dvojica su vodili žestoke borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale.

To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska, nestalna i nedisciplinovana, ali borbena i grlata. Kao u svakoj borbi, i tu je bilo privrženosti i hrabrosti, kolebanja i neverstva, suza, krvi, izdaje i zakletvi. Gotovo svako predveče, dok smo sedeli iskupljeni oko kamene česme, prilazile su vođe ponekom od nas, odvodile ga u stranu, i ozbiljnim, muklim glasom postavljale mu pitanje:

– Jesi li mi drug?

Jednoga od tih prolećnih dana, bio je Veliki Četvrtak, u jedno takvo predveče pozvaše me Mile i Palika da sutra poslepodne idem s njima da bijemo Jevreje. Na te ekspedicije u jevrejske mahale išlo se samo nekoliko puta preko godine, redovno o našim ili jevrejskim praznicima. Za mene, koji do tad nisam nikad učestvovao u takvim podvizima, bila je to velika počast od strane dvojice vođa.

Mislim da sam sutradan ručao na brzinu i sa uzbuđenjem.

Krenuli smo odmah posle ručka. Pre nego što smo se spustili niz breg i prešli reku, zaustavili smo se na jednoj raskrsnici. Seli smo na veliku uglačanu kamenu ploču, i tu su Mile i Palika sa mnogo pažnje i razumevanja razgledali naše oružje. Palika je imao neki čudan lovački štap, koji je on pokovao klincima i zašiljio na vrhu.

Mile je imao naročito oruđe koje je sam napravio. To je bila neka cev od gume, koju je on pri dnu napunino olovom a na drugom kraju vezao kanapom oko ručnog zgloba. Ponosio se tim vitkim štapom od gume i olova i zvao ga je “budalaš“. On je i sada, onako hladan, i oštar, bio nagnut nad svojim oružjem i doterivao ga malim nožićem.

Meni su dali jednu zalomljenu letvu, otkinutu maločas od nekih taraba; na njoj je pri donjem kraju još virio klinac kojim je bila prikovana za žioku. Ja sam se stideo svoga oružja, koje mi je izgledalo prostačko i nedovoljno. Mile mi je uzeo letvu, odeljao je vešto na kraju gde se drži rukom i zamahnuo njome nekoliko puta oko sebe, sa fijukom. Učinio sam odmah za njim to isto, ali fijuk nije bio isti kao kod Mila.

Spustili smo se u ulicu gde se obično sačekuju jevrejska deca radi tuče.

– Njihov je praznik. Oni sada idu oko vode – govorio je Palika sa iskustvom i zverajući oprezno kao lovac.

Ali Jevreja nije bilo. Ljutito i zapovednički, Mile je predložio da pređemo u čaršiju. Već u prvoj ulici Palika zastade i viknu prigušeno:

– Eno čifučadi!

Zaista, u dnu ulice, oko kamene česme igrala su se četiri dečaka u prazničnom odelu.

Mile ga samo prekorno pogleda i dade znak da idemo za njim i radimo što i on. On je sakrio svoju cev od gume iza leđa i išao polagano, praveći se kao da zagleda kuće i dućane. Tako smo se primicali česmi. Ali, bilo da nas je odavao naš izgled, bilo da su jevrejska deca već navikla na takve posete, ona se uznemiriše, kao srne na šumskoj čistini, i skloniše se za česmu. Meni je srce tuklo naglo. Gledao sam netremice Paliki u potiljak.

Da zavara protivnike, Mile se pravio kao da će proći drugom stranom ulice, a kad ga je od njih delilo svega nekoliko koraka, on viknu neočekivano snažno i oštro, i jurnu na njih. U prvi mah je izgledalo kao da su dečaci rešeni da se brane, ali kad on udari svojom strahovitom cevi prvoga po ruci i kad videše da smo i mi pritrčali, nastade divlje bežanje na sve strane.

Razbežaše se dečaci, ali ja nisam toliko gledao njih koliko nagli pokret kojim je Mile iskočio iz onog pritvornog mira i odjednom se pretvorio u nešto novo i nepoznato. Potpuno odvojene od njega, video sam i čuo njegov udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog, velikog, uzbudljivog, strašnog sveta u kom se nosi koža na pazar, u kom se daju i primaju udarci, mrzi i likuje, pada i pobeđuje – jednog sveta u kom sam samo naslućivao nepoznate rizike i neke velike, sjajne trenutke.

Za dečacima se dadoše u trk Mile i Palika, a ja za njima.

Trojica dečaka uspeše da upadnu u kapije svojih ili tuđih kuća, iz kojih se odmah za nama osuše vriska i kletve jevrejskih žena. Četvrti, najkrupniji, bežao je kao obnevideo iz ulice u ulicu, dok se ne izgubi iza nekog belog zida. Kad sam ja pristigao, Mile i Palika su ga već tražili po velikoj vlažnoj avliji, kao kerovi.

Bili smo u nekom napuštenom, ruševnom mektebu. Prođosmo kroz srednji hodnik i spustismo se niz nekoliko na trulih basamaka u jednu manju, četvorouganu avliju. Sa sve četiri strane visok zid. Osim vrata na koja smo ušli, samo još u protivnom zidu jedna mala vrata, kao kapidžik, očigledno zatvorena ili zakovana odavno. U jednom ćošku neke pozelenele daske, ostatak od nekog krova, prislonjene uza zid i podignute donjim krajem na jednu gredu. U prostoru koji je ostajao od grede do zemlje, otprilike jedan dobar pedalj, ja ugledah nečije dve cipele, nepomične i grčevito pripijene jedna uz drugu. Ponesen tom čudnom hajkom, dozvah Mila znakom i ukazah mu ponosno prstom na moje otkriće. Ne gledajući mene, nego ukočen im pogledom u one cipele, prišapnu mi da ostanem tu na ulazu i da ne dam dečaku na vrata. On i Palika siđoše sa poslednjeg basamaka u avliju. Palika se, opet na nemu zapoved Milovu, uputi onim malim zatvorenim vratima i tu stade raširenih nogu i podignute toljage. Odmah zauzeh i ja takav stav.

A Mile se primicao onoj gomili dasaka nekim ratničkim hodom, ne skidajući očiju sa cilja. Taj njegov nečujan korak i oštro uperen pogled izgleda li su mi strašniji i uzbudljiviji od svake trke i tuče. Ali pre nego što je on stigao da se primakne, jevrejski dečak prhnu iz ovog zaklona kao ptica iz žita i pođe da beži po avliji.

Palika, koji je oprobao mala vrata i video da su za tvorena, siđe takođe u avliju. Otpoče jurnjava i vijanje, u kom je dečak natršavao čas na Palikinu toljagu, čas na Milovu cev od gume.

Ali nijedanput nisu uspeli da ga udare po glavi ili po leđima. Zahvatili su ga samo skraja, po rukama ili nogama. Palika je više trčao. Mile je stajao kao seljak na guvnu i gledao da dočeka udarcem žrtvu kad mu je Palika natera. U toj jurnjavi pomicali su se svi bliže meni.

Tako se oko ulovljenog dečaka sve više stezao trougao od letve, toljage i gumene cevi. Sad sam mogao da ga vidim izbliza.

Bio je u novom jevtinom odelu, mokar i kaljav od zaklona pod daskama, ugojen i kratak, bez kape na kovrčastoj kosi. Protivno od Milovih, njegovi pokreti nisu imali za mene ničeg ni strašnog ni uzbudljivog. Kretao se odjednom celim telom, bezglavo, i leteo kao bačen.

U jednom trenutku, kad ga je Palika pristigao i kad je trebalo da ga udari posred glave, jevrejski dečak se neočekivano i nekako komično sagnu i baci svom težinom Paliki u grudi. Tako je izbegao udarac. Mile pritrča. Nastade gužva. Dok se Palika pribirao, dečak iskoristi trenutak, otkide se od njih, ustrča ono nekoliko basamaka i nađe se odjednom licem u lice sa mnom. Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku ugledah prvi put njegovo lice. Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više, i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti.

Šta se tada desilo? (...)

(Ivo Andrić, Deca)

Sjedio sam s njim u njegovom dućanu skoro svaki dan kad god sam bio besposlen. Dućan mu je bio uzak i tijesan, sa iskrhanim ćepencima i trulim daskama na tavanici isprepletanoj debelom, prašnjavom paučinom; pri tom je bio odviše odignut od zemlje, te se nije moglo lijepo zakoračiti na donji ćepenak, nego je trebalo uskakati. Sam Mujaga imao je mnogo muke s time, jer kako ga je bog malena stvorio (neki tvrdili da u njemu nema više od aršina, te su ga i zvali Aršinaga), morao se sred čaršije po tri puta zatrčavati i uskakati dok bi jedva jednom uskočio. Zato je nerado i silazio, osim po velikoj potrebi. Vazda je sjedio na svojoj maloj, poderanoj šiltici, zaklonjen zembilima prepunim polugnjila i obvela voća i gomilama dinja i lubenica, da mu se sa čaršije ništa drugo nije moglo vidjeti nego mala, žućkasta glava obramljena rijetkom prosedom bradicom i do ušiju poklopljena ogromnim šarenkastim turbanom, koji je bio dvojinom veći od nje. Radnja Mujagina nije išla baš najbolje, jer se svijetu njegovo voće nije mnogo sviđalo. Ali je on bio zadovoljan. Ako radnja nije golema, ni potrebe nijesu goleme, i on je zahvaljivao bogu kad je mogao sebi i djeci zaraditi skroman ručak i večeru. Dva sina, iako su mu bili poodrasli, nije puštao u dućan, niti je tražio da ga oni zamijene. Desilo se da su ga jedanput, kad je bio bolestan, zamjenjivali, i to ga je dosta skupo stalo, jer su oni pojeli gotovo isto onoliko koliko su i prodali; zato ih je tjerao iz dućana i savjetovao im da prihvate za kakav drugi posao, gde bi mogli štogod i prodavati a da ne jedu, te im je naročito preporučivao trgovinu sa loncima i ćupicama.

Mujaga je bio jedan krasan čovjek! Ako bi se i za koga moglo reći da “ni muhi zla ne misli”, to bi se sasvim moglo primijeniti na njega. Ne znam da li je bio ičiji privržen i odan prijatelj, jer nikoga nije hvalio ni uzdizao, ali nije bio ničiji ni neprijatelj, pošto nikoga nije ni kudio. On kao da se bojao da ma koga izazove protiv sebe. Ako su se dvojica pobila ili posvađala na čaršiji, on se sakrivao za zembile i ćutao sve dok huka ne mine, samo da ne bi morao ići na sud i svjedočiti na štetu jednoga ili drugoga.

(...)

Jednoga dana počeo sam s Mujagom govoriti o ratu. Pričao sam mu šta sam sve čitao u novinama i uznosio pojedine vojskovođe. On se samo smješkao i, kao ne vjerujući, vrtio glavom. Kad sam svršio, polako se podižući uhvati me za ruku.

– I tebi se to, čini mi se, sviđa? – zapita meko, kao sažaljevajući me.

– Sviđa, – odgovorim mu začuđeno. – Što mi se ne bi sviđalo?

On mi uze kažiprst i poče ga gnječiti među svojim suhim, od duhana počađalim prstima.

– Bi li te boljelo da ti sad odsičem ovaj prs’? – zapita.

– Boljelo bi.

– He, he, vidiš – dočeka i poče gnječiti jače. – A ti imaš pet prsta! Sad mi kaži: kako je materi koja ima samo jednog jali dva sina, jali sestri koja ima samo jednog brata. Zar nji’ ne boli ako ga izgube? Zar ne boli?

– Boli.

Mujaga odobri glavom.

– Sad pravo govoriš – reče. – Eto, tebi bi žao jednog prsta, a kako je onome ko izgubi nogu, ruku, oko? Bolje i glavu da izgubi neg’ da ostane sakat, jer je onda težak svemu svitu. Pa kako je njemu, a?

– Nikako.

Mujaga zastade. Pusti mi prst poče gladiti ono nekoliko dlaka u bradi.

– I ti misliš da je lahko ići u boj? – nastavi mirno. – Jok, dušo moja!... Ono se samo govori kako se neki od ćeifa biju za cara i za viru, a sve je to laž. Ne ide tamo niko od ćeifa nego silom, osim ako se ne nada kakvom ćaru. Svak bi volio ostat’ na domu, a drugi nek’ ide i nek’ se bije i za cara i za viru... Znam je to... Nek to meni niko ne priča.

– Ama, oklen ti to znaš? – upadoh ja gotovo drsko, posmjehujući se. Ta nijesi i ti bio na vojsci, pa da si vidio? Ne prodaje se tamo voće.

– Dite si, pa ne znaš, – dočeka on ponosito. – Ne znaš ti, dušo moja. Misliš li što sam sitan, pa ne mogu na vojsku?... Šta je? Što me gledaš tako? – uzviknu jače. – Bio sam ja na Crnoj Gori. Ja, Aršinaga, kako me neki zovu, pa sam nosio oružje... Evo, vidi me dobro!... Ja sam nosio.

Ja skrstih ruke i samo ga pažljivo posmatrah. Bio je prilično uzbuđen i, što je rijetko u njega, čak se počeo crveniti u licu, a na krajevima usana bijelila mu se pljuvačka, slična pjeni. Toga časa mnogo mi je sličio onome malom pijevcu gaćanu kad se počne kočoperiti i spremati za boj.

– Pa ti ostavio duvan i prifatio se za pušku? – zapitam ga docnije, čudeći se naprestano. – I ti se zaželio boja?

– Nisam se ja zaželio nego i mene silom natirali – uzdahnu Mujaga. – Pokupili druge, pa doš’o red i na mene. “Treba i ti da ustaješ!’’, vele, “pa da bijemo Vlahe”... “Ama, dina mi, neću,” kažem im ja, “jer ako ja počnem biti nji’, i oni će mene”... “Red je”, vele... “Nije”... “Jes’... Zapalićemo ti kuću i glavu na kolac nabiti ako ne podješ“...

– Pa?

– Pa... poš’o sam. Vidim da će mi glava poletit’, pa jali poš’o jali ost’o... A ako pođe, neće mi zapalit’ kuću i dica će mi bit’ mirna... I zatvorio sam dućan i pustio da me oružaju... dušo moja, da si me tad vidio!... Ama, čini mi se, pedeset oka oružja naprtljali na me, pa me pritislo k’o kuga... Nit’ mogu da maknem, ni da dahnem, a ne mogu ni da gledam dobro, jer mi je glava jedva provirivala iza malih pušaka i noževa... I tako sam ti se ja opremio za vojsku k’o niko moj... da me je ko udario šakom iza vrata, posrn’o bi pod onom teskobom, a kamo li da mi pada na pamet da koga bijem...

– I rast’o si se od kuće? (...)

(Svetozar Ćorović, Mujagino junaštvo)

(...) – A šta bih čuo, kad bih ga slušao? upitao sam.

Tim pitanjem iznenadio sam moje prijatelje. Jedan mi se primakao uz uho, pa će, kao da sam kakvo dijete, polako i razgovijetno:

– Čuj... Ovoga Hasana pozvao je jedan čovjek na večeru; njega i još puno svojih prijatelja. I htio dobro da ih ugosti; bio je bogat taj domaćin. Ženama je rekao nek nije jela koje se na sofru neće iznijeti. I žene stale da kuhaju jela, sve jedno bolje od drugoga. Slana jela, i slatka, i napitke. Toliko tepsija, toliko činija, bog zna koliko. A Hasan, sin Huseinov, dok se večera pripremala, pričao priče... Pričao im je toliko čudne priče, i toliko lijepim glasom da su svi ljudi umuknuli. Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu; ovo svoje su zaboravili, i sebe su zaboravili. Nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni Hasana vidjeli, do samo mu glas čuli a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina i kakvi su bili ti stari ljudi. I evo šta se desilo one noći kod onoga domaćina kad su žene spremale večeru a Hasan dotle pričao priče: htjele su i one, bar nešto da čuju od onoga što Hasan priča – unijele bi sud sa jelom u sobu i stale, i kako bi tu stale tako bi i ostale slušajući priču. Jedna tako, druga tako, i treća tako. I više ni one nisu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom, odveo Hasan. Vratio ih je u zoru pjetao, kad je zapjevao. Sjetile su se tada svojih jela koje su sinoć pripremale za večeru, ali je bilo sve kasno – jer ono što je ostalo na ognjištima, izgorjelo je; mogle su, jadnice, samo da kukaju. Zato Hasana neće da slušaju oni koji kakva posla imaju, propadne im posao slušajući ga. Neki, ovdje u hanu, ne zaspu noću – i sjutradan ne žive u ovom vremenu nego u nekom davno prošlom, i ne liče na sebe, ne poznaju ljude koje su poznavali nego neke koji su davno živjeli, i cio dan sa njima žive. lzgledaju kao da su pijani, ili budale, ili hoće da su mnogo pametni. Neki su bili tužni, ako je priča bila tužna – bilo im žao što su se rodili kad je svijet takav...

Ne umijem ti o njemu pričati, o Hasanu, sinu Huseinovu, nego dodi uveče u han kad on priča, da ga čuješ.

Pošto mi je sve to rekao u uho, polako i razgovijetno kao kakvom djetetu, moj priatelj se odbio od mene: nije čekao da mu na to išta odgovorim, ili da ga pitam, a imao sam i da mu odgovorim i da ga pitam. Popili smo još po jedan čaj, ćutali koji trenutak a zatim sam ja počeo:

– Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan? (...)

(Ćamil Sijarić, Hasan, sin Huseinov)

Pripovijetka – prozna vrsta, kraća i prostija od romana, obično s malo likova, u kojoj pisac najveću pažnju posvećuje fabuli usredsređen na priču čiji junaci iz opisanog događaja izlaze promijenjeni. Ono što je u pripovijeci najvažnije jeste pripovijedanje. Pripovjedač, čak i kada je u prvom licu, nije u prvom planu, nego nastoji što uvjerljivije predstaviti likove, okolnosti u kojima se radnja dešava i samu radnju. To je savremena pripovijetka naslijedila od oblika usmenog kazivanja, iz kojih se razvila.

Pripovijetke se u knjigama objavljuju kao zbirke, i nije rijetkost da tada budu čvršće povezane međusobno (istim likom ili događajem ili mjestom). Ponekad kritičari nisu sigurni jesu li to još uvijek samostalne pripovijetke ili dijelovi romana. Pitanje da li je nešto roman ili zbirka, pripovijetka ili novela, kratka priča ili crtica, obično nije presudno, a često nije ni bitno da bismo razumjeli o čemu prozno djelo govori, zašto je napisano i zašto nas se tiče.

Proza

Pirineji, sa svojim duboko utonulim gvozdenim bokovima pod tovarom pšenice, tromo se valjahu, olakšavajući čoveku da se lakše popne na palubu iz uzanog čuna sa vašljacima. Kad se njegove oči poravnaše sa gvozdenom ogradom tako da je mogao pogledati unutra po palubi, učini mu se da vidi tanku, gotovo neprimetnu izmaglicu. To je više bilo nalik na neko priviđenje, na nekakvu tananu paučinu što mu je zastirala oči. On oseti iskušenje da je odstrani rukom, a u isti mah pomisli da stari i da je već vreme da poruči u San Francisku nekakve naočare.
Opkoračivši ogradu baci pogled uvis na visoke katarke, a zatim na šmrkove. Ovi nisu radili. Izgledalo je da je sve u redu sa ovom velikom lađom, i on se čudio zašto li je istakla signal za pomoć. Pomisli na svoje srećne ostrvljane i nadaše se da nije nekakva zaraza. Može biti da im je ponestalo vode ili hrane. On se rukova s kapetanom, čije mršavo lice i brižne oči ne skrivahu nevolju, ma kakva ona bila. U isti mah došljak oseti jedan lak, neodređen miris, koji je ličio na miris izgorela hleba, ali ipak drugačiji.[1] (...)

(Džek London, Mek Kojevo seme)

(...) “Šta želite da vidite?” upitao me je kustos. Setio sam se jedne Matisseove slike koju sam, nekada davno, video u jednoj knjizi sa reprodukcijama: otvoren prozor kroz koji ulazi slap mediteranske svetlosti, svetlosti što oduzima boju predmetima okružujući ih samo intenzivnim sjajem. Posle nekoliko minuta, preda mnom se stvorila gomila knjiga, separata i isečaka iz časopisa i novina.

“Evo”, reče kustos. “Ovde imate jednu psihoanalitičku studiju o smislu otvorenog prozora. Ovo je veoma zanimljiva sociološka rasprava o uslovima stanovanja na Mediteranu, koja nam pomaže da razumemo enterijer koji je Matisse slikao. Obratite pažnju na ovu politološku raspravu o tome šta se sve u svetu dogodilo onoga dana kada je Matisse slikao svoju sliku, više je nego relevantna. Razume se, morali biste pregledati i ovu studiju o otvorenom prozoru kao lingvističkom znaku i o semantici toga znaka. Pomoći će vam i ova strukturalna rasprava o broju pravih i krivih linija na slici. Najzad, reče kustos lako pocrvenevši, “uzimam sebi slobodu da obratim pažnju na jednu skromnu interdisciplinarnu optičko-meteorološku-klimatološku raspravicu (ja sam njen autor) o prirodi osvetljenja na Mediteranu. Poslednjih godina” glas mu je postao nešto stroži – “mi smo otkrili relevantnost meteorološkog pristupa umetničkom delu”.

Ali ja sam mislio na sliku: na sobu osvetljenu jarkom svetlošću, otvoreni prozor, drhtaj mora koji se osećao u vazduhu punom svežine. To je bila soba iz koje neko tek što je bio izašao, i ja sam se sećao jedne davne sobe iz koje isto tako neko tek što je bio izašao... I bio sam (sada tek mogu da vidim do koje mere) palanački uporan: hteo sam da vidim sliku. “Znate, nekada davno, video sam je reprodukovanu u jednoj knjizi”.

“Mi se ovde bavimo ozbiljnim stvarima”, reče kustos. “Mi se bavimo filozofijom, strukturom, mitologijom, opsesivnim onirizmom, arhetipskom simbolikom, semantikom. Mi nismo improvizatori i šarlatani, ne igramo se koneserstva. Nas interesuje biće umetničkog dela, bitna pitanja njegove strukturalnosti, reističnost i reifikovanost, istoričnost i povezanost, infra i supra strukturiranost, simboli i njihovo značenje, semantika i informacija. Mi nismo impresionisti koji gledaju: mi mislimo. Mi postavljamo bitna pitanja. Slika! Slika je privid, pojavnost iza koje moramo da otkrijemo bit, suštinu, strukturu, zavičajnost bića, simbol, značenje, opsesiju, san, traumu, mit, arhetip”.

Ali ja sam navaljivao. Hteo sam da vidim svoju sliku. “Pa zar vi ne znate?” reče na kraju kustos. I ispriča mi istoriju muzeja.[2] (...)

(Jovan Hristić, Muzej kritike)

Budući da čovjek, ukoliko nije sljepar, neminovno mora biti dosjetljiv kako bi dobio u ruke gradski teatar bez sposobnosti za takav posao (naročito u gradu čiji gradski očevi nikako nisu zalupani), može se od njega očekivati i da se najednom dosjeti kako mu ogroman aparat, kolika zgrada, koliko ljepenke, rasvjetnih uređaja, ljudi, novaca itd. treba da bi uspio dosađivati sve manjem i manjem broju publike. On će se, svakako, tješiti da mu je uspjeh u tome znatan. Unatoč tome, postavlja se pitanje: nije li zapravo neka vrst umjetnosti pobijediti u dugogodišnjoj tihoj i nepopustljivoj borbi s inteligentnim gledaocem, tako da ovaj uvijek iznova napušta bojno polje tiho plačući i potpuno slomljen? Ipak, pobjeda je velika, ali nije teška. Sve dotle dok postoji dovoljna zaliha glupana koji trče u takav teatar ili ga plaćaju iako u nj ne ulaze ili zato što ne ulaze, direktor će uvijek imati vina u svojoj čaši. A ono nekoliko ljudi koje njihovo zvanje sili da tamo idu i o tome pišu, uvijek će se brzo umoriti da nasrću na zid, tj. da čovjeku – koji i kad bi htio, ne bi mogao – na njegove budalaste isprike kako su ljudi suviše glupi da cijene nešto bolje, odgovore kako tih ljudi ima tako malo da i ne ispunjavaju teatar. Taj čovjek se ispričava samo glupošću publike, no on jedino od nje živi. Potpuno je moguće da teatar bez prepredenog trgovca u svojim kancelarijama ne može postojati, no postavlja se pitanje je li potrebno da teatar postoji bez umjetničkog duha iza pozornice...

Treba li da stotine hiljada ljudi plaća kako bi jedan čovjek zarađivao. Treba li da tisuće žive bez teatra kako bi jedan, koji o njemu ništa ne razumije, imao krov nad glavom. Naši gradski oci uvijek ponovo pomažu tog štetočinu, kao da su zahvalni već i na tome što se u njihovom gradu, u toj kući, ipak svake večeri zastor diže...

No kako da ti gradski oci, koji jedva znaju šta se tu događa, naslute šta se ovdje NE događa?

(Bertold Breht, Dijalektika u teatru)

Proza – način izražavanja blizak svakodnevnom govoru, obično u nizovima cjelovitih rečenica, zapisanih u punim redovima (od margine do margine, a ne isprekidano, kao u stihovima) i objedinjenim u pasuse (ili paragrafe). U prozi su oblikovane bajke, novele, pripovijetke, romani, iako ima izuzetaka (npr. Puškinova Bajka o ribaru i zlatnoj ribici i njegov roman Evgenije Onjegin napisani su u stihovima). Iznimno, postoje djela, čitavi romani, koji su svi napisani u jednoj rečenici, ili imaju samo jedan pasus, ali takvi su rijetki. Ritmička organizacija teksta u prozi nije u prvom planu, iako to ne znači da prozni tekstovi nemaju ritam, da rečenice nisu melodične, ili da se u proznom tekstu ne može pojaviti rima.

[1] vašljaci, engl. outrigger: potpora za čamac da se ne prevrne; katarke: jarboli, uspravni stubovi na brodu na kojima su jedra; šmrkovi: ovdje pumpe koje izbacuju vodu iz korita

[2] Kustos: nadzornik muzeja ili biblioteke; separat: dio nekog časopisa odštampan posebno; psihoanaliza: metoda da se otkriju neki nesvjesni razlozi nečijeg ponašanja; sociološka: u vezi sa sociologijom, naukom koja proučava ljudske zajednice; politološka: izvedeno iz politologija, nauka čiji je predmet politika; relevantno: važno, bitno, značajno; lingvistički znak: pojam vezan za lingvistiku, nauku o jeziku, u kojoj je znak sastavljen iz dva dijela; riječi i onoga što ona imenuje; semantika: nauka o značenju riječi; onirizam: stanje slično snu, u kojem onaj koji ne spava ima doživljaje karakteristične za san; koneserstvo, od konoser: onaj koji zna mnogo o umjetnosti; impresionisti, od impresionizam: pravac u (likovnoj) umjetnosti koji daje prvenstvo utisku; reističnost, od reizam, konkretizam: filozofska teorijakoja daje prednost konkretnom, opipljivom, stvarnom; reifikovanost, od reifikovati: činiti nešto konkretnim. Sve ove izraze upotrebljava pisac da bi istakao nerazumljivost i besmislenost onoga čime se kustos bavi, a kao kontrast onome za šta se on zalaže.

Putopis

Plovim ispred stare otomanske krstarice “Medžidije”. Starudija rđa u plićaku ispred nezgrapne žute palate sultanovog admiraliteta.

Bespomoćna carska olupina po kojoj se suše ribarske mreže i danas ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sekući modre talase nekog zamišljenog mora na šarenim lajpciškim litografijama zadenutim u uglove berberskih ogledala u Anadoliji.

Plovimo opet sredinom masne vode i sečemo glavice trulog kupusa koje bacaju lađari sa prepunih dereglija.

Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmiče sporo, kao na starinskom filmu, dugačka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika prolaze džamije staroga sultana i velikih vezira.

Ceo prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja još većeg osvajača, za koju je neimar godinama odabirao mesto. Posle dođoše kvartovi drvenih kuća, isečeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao u crevima ogromnog džina, jure ljudi i Ševroleti.

Na ovim ulicama nema nezaposlenog sveta. Tri pertle i dva češlja, jagnjeća glava i malo luka, vunene gaće, maramica ili jedna riba, već je trgovina na trotoaru. Trguje se u kući, u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu u krevetu.

Jak glas ili diskretan šapat su jedina reklama. Galama zamenjuje velike firme, male oglase, plakate i skupa neonska svetla.

Ovaj svet na ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije štrajkovao ipak je uvek u nekakvom štrajku bežeći po ceo dan od velikog posla i dangubeći na sitno.[1]

(Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji)

(...) Proljeće se u Americi može poznat po kratkin rukavima. Nije važno koja je vanka temperatura, ako je sunčano, svi se odma skinu u kratke rukave, a ima ih koji se vozu podzemnom željeznicom.

Tamo proljeće posebno dolazi do izražaja. Kupiš magnetsku karticu za petnajst dolari, a kako svaka vožnja košta dolar i po, to ti je ravno jedanajst vožnji, jer ti jednu daju mukte. Metro vozi oko 30 milji na uru, a to ti je oko 50 kilometri, a kako se u njih temperatura miri u nekin drugin stupnjevima, to je tamo puno toplije. A njihove stupnje je najlakše pribacit u naše, tako da podiliš s dva i oduzmeš petnajst. Recimo da je u njih 200 stupnjeva, to podiliš s dva, dobiješ 100, oduzmeš 15 i eto ti 85 stupnjeva Celzijusevih...

(Đermano Ćićo Senjanović, US&A)

(...) Zamislite, ja sam danas kod vas, na vašem ostrvu, koje je jedinstveno u svojoj prostoti i lepoti. Ničega na njemu nema što bi mi bilo tuđe ili što bi me činilo tuđinom. Vi biste noćas mogli biti na nekoj mojoj reci i osećati se isto tako prisno i ugodno kao da ste u samom zavičaju. Ne mogu da pojmim kako se onda mogu naći dva čoveka da se ubijaju, mrzeći zemlju jedan drugoga i misleći da je to zemlja koja mu želi zla.

– Nećete, ipak, reći da nema nikoga koji mrzi našeg čoveka i koji mu želi smrt.

– Možda! Dokle god čovek čoveka nije video, nije razgovarao s njim, dok ne može da ga zamisli; naročito dok ne može da zamisli da i onaj drugi ima svoje zanate, decu, brige, da je uglavnom sreća i nesreća raspodeljena podjednako pravedno i nepravedno po svetu, možda i ume da mrzi. Ali kad su za istim stolom, niti može poželeti da ubija, niti mrzeti. Razlika u jeziku, u običajima, otpada čim dva čoveka počnu da se sporazumevaju, makar se i ne razumeli. Razlika nešto znači samo kad se kaže: njih razdvaja jezik, običaji. Vi ste videli u ratu, retko je da vojnik nije osećao sažaljenje prema zarobljeniku. Sigurno je da svaki od nas voli svoju otadžbinu više od ijedne druge zemlje na svetu. I sa koliko razloga! Ali otadžbina od njega ne traži da ubija, već da je voli. (...)

(Rastko Petrović, Ljudi govore)

(...) U devetnaestom veku su ljudi razumno živeli i nedeljom odlazili u botaničku baštu kao u crkvu.

Kroz filmove i knjige u kojima u stvari nema negativnih likova, Česi su svetu podarili jednu utopiju dobrote. Masarik je branio južnu braću na veleizdajničkom procesu. U ovom gradu je živeo Karel Čapek, pisac tako drag da bih mu poklonio jedini primerak orhideje Gospina Papučica koji postoji na svetu.

Inače, u Pragu sam video ljude visoke dva i po metra. Zlata i srebra ima koliko hoćete, a usred grada stoji jedna piramida. Da li mi verujete?

Iz turist biroa uputili su nas u hotel u neposrednoj blizini pozorišta. Na recepciji je stajala vazna puna žutog šiblja. Nasmešio sam se forziciji, pa upitao devojku golih ramena:

“Kako se zove ovo cveće na češkom?”

“Zlatjice”, odgovori mi koketna veverica.

Okrilatio sam kada sam bacio torbu u sobu i, kao jedan ambasador univerzalne simpatije, pohrlio na ulicu. Nisam se osećao kao stranac, verovatno iz zablude. Pun dobrog predubeđenja, njuškao sam po ćoškovima, i brojao zelenoglave patke na Vltavi.

To mi nije bilo dovoljno, pa sam razvio krila i nad dvorčićima i kupolama zalajao u vetar. Leteo sam nad vetrokazima i sa krovova brao visibabe. Kakve se sve bronzane figure nisu tu jatile: krilati mladići, zly orlovi, konji koji se trzaju u zapregama. Kameni medvedi i veprovi švrljali su po starim fasadama. Gipsani majmuni podupirali su balkone i mrštili se nad prozorima.

Posmatrao sam dragocenu ljubaznost ovih ljudi (od koje sam zabeležio i izuzetke). Pešta mi se u poređenju s Pragom činila kao grad sa grimasom. Mastilo je zaplavilo oblake, i veče nas je odvelo u kafanu “Slavija”.[2] (...)

(Vladimir Pištalo, Put u Prag)

Putopis – književna vrsta koja sadrži opise, dojmove, zapažanja i razmišljanja putnika u stranoj zemlji ili stranom kraju, tokom putovanja. Putopisac često upoređuje stranu zemlju sa svojom, strane običaje sa vlastitim. Zato je dobar putopis uvijek i o nama, a ne samo o njima. Elementi putopisa mogu se prepoznati i drugim proznim vrstama, kao u priči Put u Prag.

[1] admiralitet: vrhovna komanda pomorske sile; lajpciške litografije: razglednice u boji, izrađivane u 19. vijeku u njemačkom gradu Lajpcigu

[2] forzicija: biljka, žbun iz roda maslina