domoljublje / imperativ / katren / moral / nastava književnosti / oktava / parodija / pseudoparodija / rima / romantizam / skriveni kurikulum / znanje
Šenoa je plodan i uticajan pisac čija su djela u svoje vrijeme bila popularna i u javnom prostoru uticala na razvoj i jačanje pokreta za nacionalno buđenje i osamostaljenje, karakterističan za sve etničke grupe, kasnije nacije na Balkanu. Vremenom je njegovo ime postalo signalom opće naobrazbe; ne znati ništa o njemu i ništa njegovo diskvalificira osobu kao dostojnog sugovornika ili sugovornicu.
Pjesma Budi svoj pojavljuje se prva u zbirci izdanoj u Zagrebu, svibnja 1882, godinu dana nakon njegove prerane smrti, prva. Franjo Marković, autor Uvoda (predgovora/nekrologa) veli da je to stoga što je „budi svoj“ bilo geslo Šenoina života. „Njom on priklikuje svakomu Hrvatu: u misli, čuvstvu i činu budi svoj, svedj u suglasju s vječitimi zakoni istine, dobrote i ljepote. Samo uz takovo geslo napreduje narod; u tom je geslu ognjište svega pjesničkoga i u obće književnoga rada Augusta Šenoe.“
Od ovog romantičarskog iskaza prošlo je skoro 150 godina, i u tih se vijek i po dogodilo mnogo toga. Nebrojeni su primjeri odstupanja od Šenoinog moralnog ideala. Vjera u napredak naroda može se braniti samo pozivanjem na tehnološki razvoj, čija je posljedica povećanje životnog standarda i produženje ljudskog vijeka. Ali korupcije, laži, pohlepe, egoizma, izrabljivanja, bešćutnosti... nema manje nego ih je bilo u Šenoino doba.
Aktuelni planovi i programi nastave maternjeg jezika nastoje đacima svih uzrasta predstaviti romantičarsko književno stvaralaštvo 19. vijeka kao neupitnu i svevremenu vrijednost. Od đaka se očekuje da domoljubno ulože dodatan trud kako bi razumjeli arhaični jezik i otključali smisao teksta, upućujući se istovremeno i u kontekst nastanka djela. Sve se to, jer je program obiman, čini pod pritiskom pritisnutih nastavnika brzo, bez dovoljno zadržavanja na bitnim detaljima i bez povezivanja građe i zaključaka sa dječijim savremenim iskustvom. Istovremeno se prešućuje, jer se podrazumijeva, glavni razlog svemu tome – patriotski odgoj. Upravo je domoljublje kao vrijednost jedan od glavnih ciljeva tzv. „skrivenog kurikuluma“. Rezultat je rezignacija, kako nastavnika tako i đaka; čak i onima kojima je taj cilj legitiman ostaje nejasno zašto ga moraju postići tako teško, sporo i zaobilazno, kad sport (navijanje), pop-kultura i internet nude isto, s daleko manje zahtjeva.
Nastavniku/nastavnici stoga ostaje da na to pitanje odgovori, a odgovoriti ne može ako ga sam glasno pred đacima ne postavi. Drugim riječima, on/ona ima ne samo slobodu nego i obavezu da Šenoninu pjesmu predstavljenu kao domoljubnu vrijednost čita i kao moguću kritiku tih vrijednosti. Ili, preciznije: da ideal vrlog naroda/nacije kao skupa samim čistim vrlinama obdarenih pojedinaca „samjeri“ sa stvarnošću.
Otuda ideja da se u Šenoinu pjesmu postavi i njena parafraza, koja je cijela komentar jednog savremenog reklamnog oglasa, upućenog maturantima (mladićima, za kupovinu maturskog odijela, po povoljnoj cijeni). Na tom plakatu muškarac, obučen u preporučeno odijelo, jednim stopalom u uglancanoj cipeli stoji na četiri toma Enciklopedije Britannice.
Prijedlog – uzrast: 9. razred osnovne škole
Pjesma Budi svoj ima zahtjevnu formu: sedam oktava (katren + katren) povezuje anafora („Oj, budi svoj“) i isti refren, u rimi abab (unakrsna), što znači da je trebalo naći i složiti osam istozvučnih svršetaka; uz „svoj“ još „znoj“, „boj“, „stoj“, „moj“, „roj“, „zbroj“. („Znoj“ se ponavlja jedanput, što je znak ili nepažnje ili nestrpljivosti; Šenoa je pisao brzo i nije gubio puno vremena na dotjerivanje rukopisa.)
Šenoa u stilu slijedi narodnu leksiku; koristi ustaljene epitete i trope: sivi soko, zlatni sanci, čista duša, glava mlada, sjajno zlato, zlaćane zvijezde, srdce u grudima, klonuće duše, dani nevolje i muke. Oslanja se i na poslovične konstrukcije („hvala ljudska voda je vrh je pijeska“, „S poštena lica teče pošten znoj“) a zanimljiva je i jedna homerovska kovanica – „neboliko“. I na ovaj način Šenoa iskazuje domoljublje tipično za romantizam 19. vijeka na Balkanu, koji odgojnoj ulozi pretpostavlja budničku.
Sedam oktava obraćaju se čitaocu u drugom licu jednine nizom imperativa, s namjerom da ga upute na moralno ispravan život.
Sam početak nije bez zamke. Usklikom/uzdahom „oj“, koji signalizira težinu, nevolju, bol, brigu... Šenoa uspostavlja kontrast: naspram zahtjeva da se bude svoj stoji nešto drugo, suprotno, zbog čega cilj nije lako postići. (A možda je ovo „oj“ na početku signal ironije? Šenoi satira nije bila tuđa, pa onda možemo pretpostaviti da nije imao iluzija o tome kako će se njegova uputa u ispravnost održati. Nikako. („A ljudi tek su ljudi...“) Drugim riječima, nije mu namjera moralizirati, nego pokazati kako moral u njegovom okruženju slabo stoji. Tada bi ovdje preporučeno kritičko čitanje pjesme, zapravo kritičko čitanje čitanja Šenoe u školi, bilo dodatno osnaženo.)
Šenoa od svog drugog lica očekuje da bude uspravan (ne „mlitav“) i optimističan (vedro nebo). Takav će trenutke „nevolje i muke“ (teškog, iscrpljujućeg rada) pameću i znanjem/vještinom („zdrave ruke“) prevladati. Ne treba odustajati od mladalačkih nada. Svijet u koji ulazi nije ni pakao ni raj, „rađa i trnom i cvijetom“, ne treba ga ni idealizirati niti ga se strašiti, stoga treba ići ravno, ka cilju, razlikujući sve vrijeme ispravne vrijednosti od krivih. To može, moguće je, jer Bog koji ga je stvorio „mrzi laž i varku“. Božiji je „zamet“ (zamet: zametak) biti čovjek koji pravo sudi i na čiju čovječnost neće imati prigovora ni zli ni dobri ljudi. Šenoa od tog božijeg zametka zahtijeva da altruistički „radi za svijet“, ne zbog plaće ili slave („hvale, pljeska“) nego zbog savjesti koja traži poštenje. „Čovjek ljudskog zvanja“ dužan je biti hrabar, ne klanjati se „rđi“, ne uzimati mito i ne gledati za zlatom. Čini li sve tako, u času smrti, polaganja računa o proživljenom životu, takav će „brajan“ i „poštenjak“ zaslužiti da mu se prizna da je na zemlji bio „čovjek“. Svoj: nepotkupljen, nezavisan, pravedan, hrabar, vrijedan, brižan, dosljedan...
Ljudi, međutim, a to osmaši i devetaši i svi stariji od njih iz iskustva već znaju, uglavnom nisu takvi. Pa ima smisla pitati glasno: kako je to moguće, ako se u školi čita Šenoa i ako se razumije i slijedi njegova „moralna imperativa“?
Možda savjet nije primjenjiv, a možda ga se čita tako da ga se ne razumije? Ili, ne odbacujući nijedno od ovoga dvoga, Šenoa (nastava književnosti) nije dovoljan, jer je u manjini, praktično izuzetak u zbiru svega što đaci u školi saznaju o svijetu.
Tu je dobar primjer „takvog“ svijeta plakat za matursko odijelo Granoff. Na njemu mladić, maturant, pozira držeći u lijevoj ruci novine dok je desno stopalo u uglancanoj cipeli podigao na četiri toma Enciklopedije Britannice, u gangsterskoj pozi za čišćenje obuće.
Je li to uvredljivo za knjige, školu, nauku, znanje?
Autor ovog članka je u maju 2012. godine u kolumni za portal Deutsche Welle satirički komentarisao idejno rješenje i šutnju obrazovnih institucija u vezi s porukom reklame.
Kolumnu je započeo pseudoparodijom Šenoine pjesme Budi svoj, promijenivši i sam naslov u Tudi stoj. Tudi, misli se na panou i na knjigama.
Već prva dva stiha smještaju Šenoine moralne imperative u okvir reklamnog panoa. Mladić je stvoren da bi nosio odijelo. („Odijelo“, nasuprot narodnom mudrovanju, ovdje „čini čovjeka“.) A ako je odijelo dovoljno, knjige su nepotrebne, zato im je mjesto „pod nogama“. Muke „bubanja“ (učenja napamet, jer se razumijevanje i primjena nisu tražile) prošlo je. Društveno uspinjanje dalje zavisi od odijela („kravatom“ se vezuje za viši sloj), a sva pamet je izabrati dobar „brend“, marku odijela. Suprotno Šenoinom idealu, sivi soko se sada pretvara u pile od tajkuna, čija karijera mora biti vezana za novac, pri čemu su drugi ljudi i knjige (poput Šenoine) samo stepenice karijernom napredovanju. Istina je da svijet rađa i trnom i cvijetom, ali pametan uzima sebi cvijet; savjest mora šutjeti, jer u životnoj trci treba znači koristiti moralne prečace (ne ide „brzo ko ne čini krivo“).
U ovoj verziji zamet nije zametak nego prepreka, smetnja (turc. zahmet). Sva je pamet u neutaživoj ambiciji. Vagati se ne treba pošteno, nego mora vješto, da bi se na vaganju profitiralo, bez obzira na neodobravanje okoline. Znoj je znak pogreške, lagodan život (na tuđem znoju) je poželjna vrlina. Sunce kao metafora sjaja i čistoće je apstraktno i daleko, zato na njegovo mjesto dolaze blistavo uglancane cipele. (Tako će ljudi pognutih glava, klanjajući se, vidjeti ko je uistinu moćan.)
Na kraju života provedenog u odijelu „brajan“ treba izračunati preko koliko leševa je stajao (preko koliko ih je prešao u svoj ambiciji i bešćutnosti) da bi na kraju nađubrio zemlju svojim tijelom, postao gnoj.
Rima je u poenti iznevjerena, umjesto stoj sada čitamo sasvim neočekivano „gnoj“, čime se autorova ironija potvrđuje; vrijednost koju isporučuje plakat, da je odijelo za život važnije od znanja, suprotna je onome u šta autori obje pjesme vjeruju.
Za razliku od narodne leksike u Šenoinoj pjesmi, u pseudoparodiji česte su riječi savremenog žargona: bubanje, tajkun, brend, poza, čime se također upućuje na savremeni kontekst.
Naporednim čitanjem obje pjesme zaoštrava se moralizatorska tendencija odgojno budničke književnosti, odnosno njene upotrebe u savremenim školama. Nekritički pristup djelima iz perioda nacionalnog buđenja izvodi se pred sud vremena. Ako nastava književnosti uporno teži postizanju cilja koji joj stalno izmiče, nije li prilika, kad to jasno sagledamo, pokušati razumjeti zašto se to događa.
Odgovor je: zato što uporno stvarnost držimo izvan učionice u kojoj čitamo književnost, vjerujući da se domovinu ne može voljeti onakvu kakva uistinu jeste nego samo onakvu kakvom su je zamišljali pjesnici iznad njene kolijevke. Kad to znamo, možemo pokušati zamisliti i isprobati i neke moguće alternativne oblike nastave.
K. M. V., N. V.
domoljublje / imperativ / katren / moral / nastava književnosti / oktava / parodija / pseudoparodija / rima / romantizam / skriveni kurikulum / znanje
Šenoa je plodan i uticajan pisac čija su djela u svoje vrijeme bila popularna i u javnom prostoru uticala na razvoj i jačanje pokreta za nacionalno buđenje i osamostaljenje, karakterističan za sve etničke grupe, kasnije nacije na Balkanu. Vremenom je njegovo ime postalo signalom opće naobrazbe; ne znati ništa o njemu i ništa njegovo diskvalificira osobu kao dostojnog sugovornika ili sugovornicu.
Pjesma Budi svoj pojavljuje se prva u zbirci izdanoj u Zagrebu, svibnja 1882, godinu dana nakon njegove prerane smrti, prva. Franjo Marković, autor Uvoda (predgovora/nekrologa) veli da je to stoga što je „budi svoj“ bilo geslo Šenoina života. „Njom on priklikuje svakomu Hrvatu: u misli, čuvstvu i činu budi svoj, svedj u suglasju s vječitimi zakoni istine, dobrote i ljepote. Samo uz takovo geslo napreduje narod; u tom je geslu ognjište svega pjesničkoga i u obće književnoga rada Augusta Šenoe.“
Od ovog romantičarskog iskaza prošlo je skoro 150 godina, i u tih se vijek i po dogodilo mnogo toga. Nebrojeni su primjeri odstupanja od Šenoinog moralnog ideala. Vjera u napredak naroda može se braniti samo pozivanjem na tehnološki razvoj, čija je posljedica povećanje životnog standarda i produženje ljudskog vijeka. Ali korupcije, laži, pohlepe, egoizma, izrabljivanja, bešćutnosti... nema manje nego ih je bilo u Šenoino doba.
Aktuelni planovi i programi nastave maternjeg jezika nastoje đacima svih uzrasta predstaviti romantičarsko književno stvaralaštvo 19. vijeka kao neupitnu i svevremenu vrijednost. Od đaka se očekuje da domoljubno ulože dodatan trud kako bi razumjeli arhaični jezik i otključali smisao teksta, upućujući se istovremeno i u kontekst nastanka djela. Sve se to, jer je program obiman, čini pod pritiskom pritisnutih nastavnika brzo, bez dovoljno zadržavanja na bitnim detaljima i bez povezivanja građe i zaključaka sa dječijim savremenim iskustvom. Istovremeno se prešućuje, jer se podrazumijeva, glavni razlog svemu tome – patriotski odgoj. Upravo je domoljublje kao vrijednost jedan od glavnih ciljeva tzv. „skrivenog kurikuluma“. Rezultat je rezignacija, kako nastavnika tako i đaka; čak i onima kojima je taj cilj legitiman ostaje nejasno zašto ga moraju postići tako teško, sporo i zaobilazno, kad sport (navijanje), pop-kultura i internet nude isto, s daleko manje zahtjeva.
Nastavniku/nastavnici stoga ostaje da na to pitanje odgovori, a odgovoriti ne može ako ga sam glasno pred đacima ne postavi. Drugim riječima, on/ona ima ne samo slobodu nego i obavezu da Šenoninu pjesmu predstavljenu kao domoljubnu vrijednost čita i kao moguću kritiku tih vrijednosti. Ili, preciznije: da ideal vrlog naroda/nacije kao skupa samim čistim vrlinama obdarenih pojedinaca „samjeri“ sa stvarnošću.
Otuda ideja da se u Šenoinu pjesmu postavi i njena parafraza, koja je cijela komentar jednog savremenog reklamnog oglasa, upućenog maturantima (mladićima, za kupovinu maturskog odijela, po povoljnoj cijeni). Na tom plakatu muškarac, obučen u preporučeno odijelo, jednim stopalom u uglancanoj cipeli stoji na četiri toma Enciklopedije Britannice.
Prijedlog – uzrast: 9. razred osnovne škole
Pjesma Budi svoj ima zahtjevnu formu: sedam oktava (katren + katren) povezuje anafora („Oj, budi svoj“) i isti refren, u rimi abab (unakrsna), što znači da je trebalo naći i složiti osam istozvučnih svršetaka; uz „svoj“ još „znoj“, „boj“, „stoj“, „moj“, „roj“, „zbroj“. („Znoj“ se ponavlja jedanput, što je znak ili nepažnje ili nestrpljivosti; Šenoa je pisao brzo i nije gubio puno vremena na dotjerivanje rukopisa.)
Šenoa u stilu slijedi narodnu leksiku; koristi ustaljene epitete i trope: sivi soko, zlatni sanci, čista duša, glava mlada, sjajno zlato, zlaćane zvijezde, srdce u grudima, klonuće duše, dani nevolje i muke. Oslanja se i na poslovične konstrukcije („hvala ljudska voda je vrh je pijeska“, „S poštena lica teče pošten znoj“) a zanimljiva je i jedna homerovska kovanica – „neboliko“. I na ovaj način Šenoa iskazuje domoljublje tipično za romantizam 19. vijeka na Balkanu, koji odgojnoj ulozi pretpostavlja budničku.
Sedam oktava obraćaju se čitaocu u drugom licu jednine nizom imperativa, s namjerom da ga upute na moralno ispravan život.
Sam početak nije bez zamke. Usklikom/uzdahom „oj“, koji signalizira težinu, nevolju, bol, brigu... Šenoa uspostavlja kontrast: naspram zahtjeva da se bude svoj stoji nešto drugo, suprotno, zbog čega cilj nije lako postići. (A možda je ovo „oj“ na početku signal ironije? Šenoi satira nije bila tuđa, pa onda možemo pretpostaviti da nije imao iluzija o tome kako će se njegova uputa u ispravnost održati. Nikako. („A ljudi tek su ljudi...“) Drugim riječima, nije mu namjera moralizirati, nego pokazati kako moral u njegovom okruženju slabo stoji. Tada bi ovdje preporučeno kritičko čitanje pjesme, zapravo kritičko čitanje čitanja Šenoe u školi, bilo dodatno osnaženo.)
Šenoa od svog drugog lica očekuje da bude uspravan (ne „mlitav“) i optimističan (vedro nebo). Takav će trenutke „nevolje i muke“ (teškog, iscrpljujućeg rada) pameću i znanjem/vještinom („zdrave ruke“) prevladati. Ne treba odustajati od mladalačkih nada. Svijet u koji ulazi nije ni pakao ni raj, „rađa i trnom i cvijetom“, ne treba ga ni idealizirati niti ga se strašiti, stoga treba ići ravno, ka cilju, razlikujući sve vrijeme ispravne vrijednosti od krivih. To može, moguće je, jer Bog koji ga je stvorio „mrzi laž i varku“. Božiji je „zamet“ (zamet: zametak) biti čovjek koji pravo sudi i na čiju čovječnost neće imati prigovora ni zli ni dobri ljudi. Šenoa od tog božijeg zametka zahtijeva da altruistički „radi za svijet“, ne zbog plaće ili slave („hvale, pljeska“) nego zbog savjesti koja traži poštenje. „Čovjek ljudskog zvanja“ dužan je biti hrabar, ne klanjati se „rđi“, ne uzimati mito i ne gledati za zlatom. Čini li sve tako, u času smrti, polaganja računa o proživljenom životu, takav će „brajan“ i „poštenjak“ zaslužiti da mu se prizna da je na zemlji bio „čovjek“. Svoj: nepotkupljen, nezavisan, pravedan, hrabar, vrijedan, brižan, dosljedan...
Ljudi, međutim, a to osmaši i devetaši i svi stariji od njih iz iskustva već znaju, uglavnom nisu takvi. Pa ima smisla pitati glasno: kako je to moguće, ako se u školi čita Šenoa i ako se razumije i slijedi njegova „moralna imperativa“?
Možda savjet nije primjenjiv, a možda ga se čita tako da ga se ne razumije? Ili, ne odbacujući nijedno od ovoga dvoga, Šenoa (nastava književnosti) nije dovoljan, jer je u manjini, praktično izuzetak u zbiru svega što đaci u školi saznaju o svijetu.
Tu je dobar primjer „takvog“ svijeta plakat za matursko odijelo Granoff. Na njemu mladić, maturant, pozira držeći u lijevoj ruci novine dok je desno stopalo u uglancanoj cipeli podigao na četiri toma Enciklopedije Britannice, u gangsterskoj pozi za čišćenje obuće.
Je li to uvredljivo za knjige, školu, nauku, znanje?
Autor ovog članka je u maju 2012. godine u kolumni za portal Deutsche Welle satirički komentarisao idejno rješenje i šutnju obrazovnih institucija u vezi s porukom reklame.
Kolumnu je započeo pseudoparodijom Šenoine pjesme Budi svoj, promijenivši i sam naslov u Tudi stoj. Tudi, misli se na panou i na knjigama.
Već prva dva stiha smještaju Šenoine moralne imperative u okvir reklamnog panoa. Mladić je stvoren da bi nosio odijelo. („Odijelo“, nasuprot narodnom mudrovanju, ovdje „čini čovjeka“.) A ako je odijelo dovoljno, knjige su nepotrebne, zato im je mjesto „pod nogama“. Muke „bubanja“ (učenja napamet, jer se razumijevanje i primjena nisu tražile) prošlo je. Društveno uspinjanje dalje zavisi od odijela („kravatom“ se vezuje za viši sloj), a sva pamet je izabrati dobar „brend“, marku odijela. Suprotno Šenoinom idealu, sivi soko se sada pretvara u pile od tajkuna, čija karijera mora biti vezana za novac, pri čemu su drugi ljudi i knjige (poput Šenoine) samo stepenice karijernom napredovanju. Istina je da svijet rađa i trnom i cvijetom, ali pametan uzima sebi cvijet; savjest mora šutjeti, jer u životnoj trci treba znači koristiti moralne prečace (ne ide „brzo ko ne čini krivo“).
U ovoj verziji zamet nije zametak nego prepreka, smetnja (turc. zahmet). Sva je pamet u neutaživoj ambiciji. Vagati se ne treba pošteno, nego mora vješto, da bi se na vaganju profitiralo, bez obzira na neodobravanje okoline. Znoj je znak pogreške, lagodan život (na tuđem znoju) je poželjna vrlina. Sunce kao metafora sjaja i čistoće je apstraktno i daleko, zato na njegovo mjesto dolaze blistavo uglancane cipele. (Tako će ljudi pognutih glava, klanjajući se, vidjeti ko je uistinu moćan.)
Na kraju života provedenog u odijelu „brajan“ treba izračunati preko koliko leševa je stajao (preko koliko ih je prešao u svoj ambiciji i bešćutnosti) da bi na kraju nađubrio zemlju svojim tijelom, postao gnoj.
Rima je u poenti iznevjerena, umjesto stoj sada čitamo sasvim neočekivano „gnoj“, čime se autorova ironija potvrđuje; vrijednost koju isporučuje plakat, da je odijelo za život važnije od znanja, suprotna je onome u šta autori obje pjesme vjeruju.
Za razliku od narodne leksike u Šenoinoj pjesmi, u pseudoparodiji česte su riječi savremenog žargona: bubanje, tajkun, brend, poza, čime se također upućuje na savremeni kontekst.
Naporednim čitanjem obje pjesme zaoštrava se moralizatorska tendencija odgojno budničke književnosti, odnosno njene upotrebe u savremenim školama. Nekritički pristup djelima iz perioda nacionalnog buđenja izvodi se pred sud vremena. Ako nastava književnosti uporno teži postizanju cilja koji joj stalno izmiče, nije li prilika, kad to jasno sagledamo, pokušati razumjeti zašto se to događa.
Odgovor je: zato što uporno stvarnost držimo izvan učionice u kojoj čitamo književnost, vjerujući da se domovinu ne može voljeti onakvu kakva uistinu jeste nego samo onakvu kakvom su je zamišljali pjesnici iznad njene kolijevke. Kad to znamo, možemo pokušati zamisliti i isprobati i neke moguće alternativne oblike nastave.
K. M. V., N. V.