„O, Isuse, kako bih volio, kada bi se / udostojo da uđeš u moj stan.“ Lirski subjekt se obraća Isusu Kristu, utemeljitelju kršćanstva, jednom od najvažnijih religijskih ličnosti. Iskazuje želju da Isus dođe u njegov stan, da ga posjeti i to koristeći glagol „udostojiti se“ – lirski subjekt traži od Isusa da ga učini dostojnim njegovog dolaska, odnosno da mu učini čast svojom posjetom. Jezička konstrukcija u potencijalu I „kako bih volio“ kao i uzvik „o“ također ukazuju na veliku želju lirskog subjekta da vidi Isusa u svom stanu. 

„Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. / Gdje se u oknima rano ugasi dan.“ Lirski subjekt je sasvim „običan“ čovjek koji živi u stanu koji je „običan“ – u njemu se ne mogu naći nikakve velike ni skupe stvari, sve je prosječno. Isus je veliki, a lirski subjekt mali, što čini kontrast u pogledu veličina. Mali lirski subjekt poziva velikog Isusa u običan stan. U oknima se rano ugasi dan jer lirski subjekt živi u nekoj maloj kući u kojoj je slaba svjetlost – prozori su mali, a možda je i kuća u prizemlju, okružena velikim zgradama koje prave sjenu maloj kući. Ovakva okna upućuju na siromaštvo lirskog subjekta. 

„Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, / da kratki ovaj dan produžim.“ Svjetlo znači dan, a kako je prije navedeno, njihov je dan kratak. To su ljudi koji se ne vesele, mrak rano pada. I kad žele da odstrane mrak, i ta svjetlost iz svjetiljke nije jasna – „mutno“ znači nejasno, nerazumljivo, neodređeno. „Kratak dan“ isto je što i „rano ugasi dan“. „Pričao bih ti“ ponovo je oblik u potencijalu I kojim lirski subjekt iskazuje želju, htijenje, a paleći svjetiljku, lirski subjekt želi da izađe iz stanja u kojem se sada nalazi, odnosno da mrak zamijeni danom, svjetlom. Isus je svjetlo, pa se lirski subjekt nada da će s Isusom dan postati duži, a život svjetliji.

„Kako živim životom sasvim malim. I pun jeda, sa braćom svojom služim.“ Život je mali jer je siromašan, ali i Isus je bio, pa to nije razlog da se gost pozove. Međutim, život je mali i jer je ispunjen jedom. Lirski subjekt je ogorčen, ljut i nezadovoljan jer ne živi bolje. „Služiti“ je glagol koji označava potčinjenost, robovanje nekome. U religijskom kontekstu, riječ „brat“ opisuje čovjeka koji ima ista religijska uvjerenja i koji je dio iste crkve. „Služiti s braćom“ znači biti sluga Bogu s, u ovom slučaju, ostalim pripadnicima kršćanstva, ali služiti suprotno kršćanskoj blagosti – srdito. Međutim, kako se služiti može i u najmu, kod bogatog gospodara, lirski subjekt može biti ljut i jer osjeća socijalnu nepravdu. 

„Pričao bih ti o ljudskoj kući.“ Lirski subjekt se ponovo vraća na svoj stan, koji sada zove ljudskom kućom. Ljudska je jer nije božija, a izgleda da ni Isus ne zna kako ljudi žive, jer lirski subjekt ima želju i potrebu da mu to pokaže.

„O oknima, koja su pokatkad plava.“ Plava su okna plava kad je vedro vani, što govori da ponekad u životu i u kući ima i nešto vedro, lijepo. Ali, samo ponekad.

„O vratima, kroz koja pognut moraš ući.“ Vrata „kroz koja pognut moraš ući“ jesu niska vrata, a niska vrata stoje na malim kućama, male kuće nisu ni raskoš ni luksuz, što ponovo ukazuje na siromaštvo. Ključno u ovom stihu jeste glagol „moraš“ – u drugom licu jednine, što svjedoči da se lirski subjekt obraća Isusu zamišljajući ga kao čovjeka koji će proći kroz ta njegova mala vrata. Lirski subjekt želi Isusa kao čovjeka kojem će se on, iz pozicije čovjeka moći obratiti, a da će ga on, tada na istom položaju, i razumjeti. Isus kao duh ili Bog daleko je od čovjeka. Također, pognuti se je znak poštovanja; lirski subjekt od Isusa očekuje da poštuje prostor u koji ulazi, kao da je i to sveti prostor.

„O bravi, koja se čvrsto zaključava.“ „Zaključati bravu“ znači obezbijediti sigurnost prostorije, ali i zaključati privatnost, tajne, ne dati nekome da zaviri u intimnost prostorije. To dodatno objašnjava i riječ „čvrsto“ u značenju jako, stabilno, stameno – kuća će biti sigurno zatvorena, zaključana, niko neće nikoga napasti u kući, napasti ljude u njoj niti ih pokrasti. Svijet izvan kuće je nestabilan i nesiguran, pun je nasilja, a lirskom subjektu treba zaštita u domu, koji je s druge strane siromašan i pust. Tako unutrašnjost ne obećava sreću, ali je čovjek ipak mora izabrati kako bi sačuvao svoj život. Neizravno, to je iskaz koji saopštava da ni svijet izvan kuće nije bolji.

„Pričao bih ti uz dim obične cigare, / o svakom čovjeku i kako se koji zove.“ Lirski subjekt ima potrebu da priča o svakodnevnom životu, o svakodnevnim ljudima, o njihovim životima, ko su oni, o potrebama njihovim, težini ili lakoći života itd. I opet, lirski subjekt pretpostavlja da Isus, koji bi kao božansko biće to sve morao znati, to ne zna.

„Uz dim obične cigare“ opisuje opuštenu, blisku atmosferu, pri čemu je naglasak ponovo na „običnom“ – cigara nije nikakva skupocjena niti im za razgovor treba nešto veliko, luksuzno, lirski subjekt želi ponuditi Isusa onim što on ima i što mu je najpotrebnije u tom trenutku. Božanski Isus će se spustiti na nivo malog lirskog subjekta, postat će sagovornici u atmosferi i sredini u kojoj se živi prosječan ljudski život. „Kako se koji zove“ – bitno je svačije ime, bitan je svaki čovjek, lirski subjekt želi o svakome da govori, da ga spomene, da kaže kako ko živi. Ime ovdje znači osobnost, posebnost, da je čovjek važan i kao pojedinac, a ne samo kao član neke zajednice.

„I kako jedni uvijek nose haljine stare. / I kako drugi uvijek nose haljine nove.“ Ponovo se uvodi tema socijalne nejednakosti među ljudima – jedni su bogati, a drugi siromašni, i očito da se za dvije hiljade godine ništa nije promijenilo, da ljudi nisu shvatili smisao Isusove žrtve. Ljudi i dalje teško žive, kako mnogo rade, jedni služe drugima, s jedom između sebe.

„I kako ima sedam brižnih dana. / O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.“ Postoji sedam dana u sedmici u kojima se treba brinuti, treba ih živjeti, obezbijediti svoju egzistenciju, pri čemu svaki dan liči jedan na drugog, ne dešava se ništa novo, jednolični su i monotoni. Nema nedjelje koja bi bila drugačija, dan odmora. Ponovljeno obraćanje Isusu treba da osigura pažnju slušaoca i da ga uključi u priču. Ako do sada nije bio s njom upoznat, sada zna (odnosno, znao bi kada bi pognut ušao u kuću siromaha) i možda može, kao božanstvo, nešto učiniti.

„I o tom, kako se, kad zaboli rana, / šešir na čelo duboko, duboko natuče.“ Spoznaja da je život ispunjen nepravdom je rana koja boli, pod čelom, na koje se ne spušta blaga ruka nego šešir, kao simbol formalnog otuđenja. Čovjek koga boli stanje svijeta je sam, nabijanjem glave u šešir ta se usamljenost i bespomoćnost samo povećava. I kad izađe iz zaključanog stana, čovjek je odvojen od drugih.

„Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo, / kako se rosa niz prozor sliva.“ (Glagol „sliva“ je ovdje uglavnom zbog rime, teško da se rosa baš „sliva“ s prozora. Ali je rosa bitna kao sinonim za svitanje. (Da je ovdje pomenuo pijetlove, Šop bi cijelom događaju dao demonski karakter.) Ovako saznajemo, tek na kraju, da se zamišljeni razgovor odvijao po noći, pa se time može objasniti slabost lirskog subjekta, potreba da se obrati Isusu za pomoć. Noć je vrijeme sumnje i straha.

„Onda bih ti rekao sasvim nijemo: / Isuse, umoran si, tebi se sniva.“ Isus, koji je podnio velike patnje (razapet na križu), umara se od ljudske priče, od bdijenja cijelu noć i slušanja o teškim mukama lirskog subjekta. Isus se umara od ljudskog društva, i on ostavlja lirskog subjekta samog – mora se odmoriti, a lirski se subjekt ne može odmoriti. Snom Isus bježi od stvarnosti lirskog subjekta, ali lirski subjekt ne bježi jer je to njegova stvarnost. Nijem je čovjek koji nema sposobnost govora. Nakon što lirski subjekt sve iskaže riječima, ostane bez riječi da bi Isusa poslao na spavanje, „reći nijemo“ znači pokazati nekome rukom ili nekim drugim govorom tijela. Kako bilo, pomoć je izostala. Odgovora na ovu neobičnu molitvu nema.

„O lezi, zaspi na postelji ovoj, / koju čovjek svaki dan otkupi.“ Lirski subjekt nije njen vlasnik, jer ukoliko je svaki dan radom ne zaradi, može je izgubiti. Za razliku od njega Isus može ostati spavati, no prije toga će mu čovjek „tužno čelo ovit u utjehe povoj“. Umjesto da Isus pruža utjehu, štiti, brine, pomaže, to čini čovjek koji ga je pozvao u svoj dom, odnosno čovjek koji Isusa nosi u sebi.

„Spavaj samo, a ja ću na klupi“, poentira Šop, potvrđujući da je njegov lirski subjekt kroz razgovor-molitvu obnovio svoje duhovne snage, da nema više ljutnje u njemu, da je spreman prihvatiti nepravedan svijet takav kakav jeste. Ali to da dan sviće, a čovjek ne odlazi na svoj rad, nego ostaje i on da spava, također može značiti i odustajanje od svijeta i postelje koja se mora svaki dan otkupiti. Ili, da je svanula nedjelja. Kršćanstvo, ukoliko Šopov lirski subjekt nije sve vrijeme bio ironičan, očekuje od čovjeka da svijet mijenja tako što mijenja sebe slijedeći Isusove riječi i primjer. Svijet se međutim ne mijenja, a Šop nas pred tom činjenicom ostavlja ne pokušavajući odgovoriti zašto je to tako.

Od toga koliko nam je odgovor na to pitanje važan zavisi i hoćemo li pjesmu čitati u ironijskom ključu. Ako tako učinimo, odgovor je da se svijet ne mijenja jer se nepravda kroz religiju apstrahuje, umjesto da se konkretizira kroz spoznaju, o tome koji ljudi i kako i zašto uvijek nose haljine nove, a koji haljine stare.

N. A., K. M. V., N. V.