čitanke u BiH / indoktrinacija / književnost / medijska kultura / obrazovni sistem / satira
Satira je vrsta književnog teksta u kojoj se kritički propituje društvena stvarnost na humorističan način. U njoj se društvene norme i standardi te pojedinci koji ih slijede kritički propituju i ismijavaju. Kao takva satira je zahvalan književni oblik za interpretaciju jer otvara različite percepcije promišljanja o istim pitanjima i mnoga pitanja koja se tiču pojedinca i koja teže kritičkom propitivanju i pristupanju stvarnosti i društvu. Uz često neizostavne elemente ironije i sarkazma, satira je čitljiva, zanimljiva i primamljiva kako odraslima tako i đacima. U osnovnim školama ne obrađuje se tako često; osim Kočićevog Jazavca pred sudom skoro da se i ne pojavljuje u nastavnom planu i programu. Veličkovićeva satira je savremena, poziva na kritički stav prema obrazovnom sistemu, propituje autoritete u školama – nastavnike/nastavnice i udžbenike, otvara nova polja interpretacije književnih tekstova za razliku od onih u udžbenicima, a pri tome nudi validne argumente pozivajući se na činjenično stanje. Ona je također i bliska đacima jer su upravo oni glavni junaci i junakinje i jer govori o njihovoj svakodnevnici. Rečenice su jasne i precizne, a važna pitanja koja otvaraju njegovi junaci i junakinje protkana su britkim i istančanim humorom. Koristeći žargonizme, leksika je ekspresivna pa tako dijaloški tekst đacima postaje živ i blizak. Do srži se ogolijeva ideološka motivacija sistema da od đaka napravi poslušnog vojnika koji se neće suprotstavljati autoritetu i koji će braniti državu, naciju, vjeru, tradiciju i jezik kao glavne nacionalne odrednice. O tome se u školama (nikako!) ne priča, o toj drugoj strani književnosti, u kojoj je ona zloupotrijebljena, đaci ne znaju skoro ništa, ali mogu naslutiti iz konfuznih interpretacija u udžbenicima da im se na pladnju serviraju besmislice.
Uzrast – prijedlog: 9. razred osnovne škole
O Školokrečini
Školokrečina: nacionalizam u bosanskim, hrvatskim i srpskim čitankama satirično je djelo Nenada Veličkovića namijenjeno đacima, studentima/studenticama i nastavnicima/nastavnicama koje problematizira direktnu i/ili latentnu nacionalističku ideologiju u školskim čitankama koja, nadalje, indoktrinacijom đaka u obrazovnom sistemu stvara pogodno tlo za nove poslušne ili apatične narodne mase. Školokrečina se sastoji od 50-ak satiričnih tekstova. Svaka priča u Školokrečini obrađuje nastavnu jedinicu koja se izučava u školama na časovima književnosti prema aktuelnim nastavnim planovima i programima za sve tri nacije: bošnjačku, hrvatsku i srpsku. U pričama, učenici/učenice zajedno s nastavnikom/nastavnicom, obrađuju nastavne jedinice iz književnosti (bilo srpske, hrvatske ili bošnjačke) prateći pitanja iz udžbenika i pri tome vrlo često nailaze na neprecizna pitanja, netačne informacije, neadekvatna objašnjenja određenih izraza, komplikovane i zapetljane definicije, tuđe stavove koji im se podmeću u odjeljku interpretacije kao tačni, aluzije prikrivene motivacije i mnoge druge nelogičnosti. Sva ta pitanja s kojima se akteri/akterke susreću nalaze se na kraju Školokrečine u stvarnom obliku; kopirana iz udžbenika koji se, zaista, (i danas) koriste u nastavnom procesu. Svi učenici i učenice pokušavaju probiti taj zid neistinitosti čistom logikom (iz koje nekad progovara i autor kroz likove učenika/učenica) i na tom putu svoja pitanja postavljaju nastavniku/nastavnici, koji/koja bi, svakako, trebao/trebala znati dati tačne odgovore. Nažalost, nastavnik/nastavnica je u ovim satirama u službi školskog (i političkog) sistema pa tako svojim nepreciznim odgovorima unosi još veću konfuziju i zbunjenost u razred. Učenici/učenice ostaju bez odgovora pa jedini zaključak koji nameće zvono na kraju časa jeste da je književnost glupa i neshvatljiva i da govori o nečemu konfuznom. U tome možemo tražiti uzrok zašto đaci, budući studenti/studentice i budući odrasli ljudi ne čitaju književna djela (ili ih čitaju sve manje) i književnost smatraju nezanimljivom, bezveznom i dosadnom.
O uvodu
Autor u uvodnom dijelu Školokrečine objašnjava svoju motivaciju za pisanjem ovog djela, objašnjavajući funkcioniranje obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, nadležnosti kantonalnih ministarstava i njihovu ulogu u obrazovnom sistemu. Nadalje, navodi nekoliko parametara koji su u službi ideološkog nacionalističkog aparata, a čija je uloga važna u pridobijanju đaka da poštuju vrijednosti vlastite nacije, a to su: jezik i pismo, historija, teritorija, neprijatelji, simboli, vjera i tradicija, rod i patrijarhat. Također, navodi i objašnjava koji su to postupci indoktrinacije kojima se služe čitanke i njeni/njene autori/autorice i recenzenti/recenzentice: odstupanje, devijacija; podmetanje, insinuacija; svođenje, redukcija; obmanjivanje, mistifikacija; prizivanje, evokacija; usisavanje, apsorpcija; neviđenje, ignorancija. Važno je razumjeti navedene parametre i postupke indoktrinacije kako bi nam primjeri u tekstovima koji slijede bili što razumljiviji i jasniji. U ovom djelu, uvod zaista ima svoju svrhu pa predlažem ne preskakati ga.
Zašto književnost?
Praktično, svaki od vladajućih nacionalizama ima u obrazovanju istovjetan cilj: pribaviti naklonost i podršku budućih birača za one vrijednosti u ime kojih vlada i za ciljeve koje proklamuje kao nužne i neupitne.
Književnost se tu otkriva kao moćan instrument indoktrinacije. U koncertu školskih ideoloških aparata ona je najglasniji instrument. Sve što nacija vidi kao element svog određenja pokriveno je književnošću:
– nacija sebe prepoznaje u jeziku, jezik se konzervira u književnosti;
– nacija drži do tradicije, književnost je pamti i opisuje;
– nacija se okuplja oko simbola, književnost ih prepoznaje i slavi;
– nacija se konstituiše na teritoriji za koju književnost osigurava tapije;
– nacija se legitimiše istorijom koju pripovijeda književnost;
– nacija živi u mitovima koji žive u književnosti;
– nacija moral temelji na religiji, sveti tekstovi su književni tekstovi.
Nijedna druga umjetnost i nijedan drugi školski predmet nema ovako integrisan ideološki potencijal i zbog toga književnost u obrazovnom sistemu zauzima povlašteno mjesto (brojem nastavnih sati, tretmanom na prijemnim ispitima, imenovanjem škola).[1]
Viza za prošlost – Ibrahim-begov ćošak
Satirična priča Viza za prošlost referiše se na priču Svetozara Ćorovića Ibrahim-begov ćošak koja je obavezan književni tekst u nastavnim planovima i programima. U uvodom dijelu priče objašnjena nam je radnja, ali i činjenica da đacima u školi nije predočena cijela priča za analizu, nego samo jedan njen odlomak. Čime se na tapetu propitivanja stavlja trenutna udžbenička politika u kojoj se nerijetko mogu pronaći odlomci, priče s određenim izostavljenim dijelovima za analizu te pokušaji skraćivanja dužih priča kako bi se nazor i na silu strpale u 45-minutni čas. Da li se zaista potpuna priča može razumjeti ako joj se oduzmu određeni dijelovi ili ispriča samo jedan njen dio? Naravno da ne može, stoga su učenici i učenice dobile zadatak da za zadaću pročitaju i ostatak priče (i da ostatak sami shvate?), a o onom prvom dijelu koji su pročitali razgovarat će na času.
U nastavku saznajemo da je na čas došao i glumac iz neke popularne serije koji bi trebao na času glumiti bega i odgovarati na pitanja učenika i učenica o begovskom životu i tadašnjim običajima. Ta preporuka – o pozivanju glumca – nalazi se i u čitanki. Međutim, kako to često biva, đacima je glumac zanimljiv zbog onog lika po kojem ga pamte, a ne po imaginarnom Ibrahim-begu iz djelimične priče, pa ga počnu ispitivati o seriji u kojoj on glumi i šta će se poslije desiti, a i on im, ne shvatajući da se udaljava od prvobitnog zadatka, počne odgovarati. Nastavnik se umiješa i prekida taj razgovor, vraćajući i đake i glumca na „strukturu“ časa polovične priče. Iako su humoristična učenička pitanja usmjerena na seriju u kojoj glumi glumac, a ne na pravog – imaginarnog bega, satiričar ovim postupkom osvjetljava, a istovremeno i osuđuje, namjeru autorica čitanke da čas učine zanimljivim nerazrađenim, nepotpunim i idejama koje su skoro nemoguće za realizirati – jer: Koliko bi to onda glumaca moralo doći na časove? Koliko bi ih, uopšte, pristalo? Ko bi ih i po kojem osnovu platio? I, naposljetku, zašto autorice čitanke pretpostavljaju da glumci znaju više od nastavnika i nastavnica? U nastavku časa, učenici i učenice begu – glumcu postavljaju razna pitanja: o tadašnjem životu, vezi begove čorbe i begova, životu žena iza mušebaka, načinu kako se postaje beg, šta i koga begovi nasljeđuju, ko su kmetovi, a ko begovi, „kako se gubi porijeklo“ (pitanje iz čitanke!), kako se dobija ponos i sl. Pa tako, recimo, dio u kojem se javlja Hibica i pita gosta kako se pravi begova čorba, na prvu, čini se smiješnim jer jedino što ona povezuje s nazivom bega je ime čorbe, ali takvo pitanje, ustvari, samo reflektuje učeničko (ne)znanje o jednom historijskom periodu, a samim time čitateljima i čitateljicama ukazuje na to koliko je školski sistem, zapravo, nefunkcionalan i koliko đaci u njemu, ustvari, (ne)uče i/ili ne mogu da nauče. Autor nam time i satirički naglašava da je od velike begovske prošlosti ostala zapamćena samo begovska čorba. Na sličan način se može protumačiti i Češino pitanje: „Je li način života u vremenu aga i begova bio kao u seriji Begovina u zelenoj dolini?“, jer o historiji oni više uče iz populističkih TV-serija koje im se plasiraju, umjesto u školama, na mjestima gdje trebaju.
Na neka ostala pitanja đaka, poput: zašto su se žene krile iza mušebaka ili zašto su begovi nasljeđivali kmetove, nastavnik više puta odgovara da su „tada bili takvi običaji“, ne propitujući zašto su bili takvi običaji, ima li nešto u pravilima tih običaja pogrešno i zašto. Pa se đacima autoritativni odgovor „zato što su tada bili takvi običaji“ čini kao neupitna istina koju ne smiju propitivati. Na Sejdinu konstataciju da je „lijep običaj“ zbog kojeg su se žene krile iza mušebaka „jer su (žene) čuvale svoju ljepotu samo za svoje muževe. Jaca je pitala zašto muškarci isto tako nisu čuvali ljepotu samo za svoje žene“, otvaraju se i pitanja odakle ovim dvjema djevojčicama, ali i drugim učenicima/učenicama u razredu, oprečna stajališta. U nastavku saznajemo da je „nastavnik prekinuo polemiku jer da ovo nije čas o ženskim pravima nego o vremenu aga i begova“, pa, iako nije čas o ženskim pravima, mogao bi biti jer se na času spominju dobri primjeri njihovog ugrožavanja, a o tome se ništa ne govori. Odgovorom nastavnika, satiričar prikazuje jednosmjernost i uskoću književne interpretacije u školskom sistemu, a učeničkim odgovorima prikazuje našu današnjicu, baš kao što to slijedi u narednom Ajštajnovom pitanju: „Jesu li se u vremenu aga i begova begovi birali na izborima ili se išlo na neki fakultet za begove?“ Begovi su činili dio vlasti u tadašnjem sistemu pa ih Ajnštajn poistovjećuje s današnjim političkim izabranicima, pitajući se koje određene kvalifikacije su morali ispunjavati da bi postali begovi, a odgovor je – nikakve jer se begovska titula nasljeđivala rođenjem.
Koliko učenici/učenice ne znaju i ne poznaju vlastitu historiju ili koliko ih školstvo tome nije naučilo jer je imalo druge ciljeve, pokazuje se i pitanjem: „Kako je sultan mogao da dijeli imanja u nezavisnoj i suverenoj Be i Ha?“ Pojam suverenosti i nezavisnosti, koji se toliko često spominje prilikom obilježavanja državnih praznika, učenicima/učenicama je ipak ostao nepoznanica jer, da znaju značenja, znali bi i da ne može neko drugi imati ovlasti u državi koja je nezavisna i suverena. Kruškin daidža, prikazan kao omaleni, prcasti čovjek kojem treba kamen da se popne na konja, veoma imućan i tradicionalan, koji želi sačuvati tradiciju kupujući skupo staro oružje i gradeći vile kao iz begovine, asocira na današnje političare čije je porijeklo imovine nepoznato, što jedna od učenica u razredu i ističe – bolje bi bilo da su na internetu dostupni podaci o porijeklu imovine imućnih ljudi nego podaci o porijeklu porodica – porodična stabla koja su, svakako, samo jedna nepotpuna grana u ogromnom stablu.
Sva ova pitanja su uveliko vezana za tekst koji su đaci u priči čitali, ali su tačni i bilo kakvi smisleni odgovori na njih, koje bi trebao dati nastavnik, izostali. Samim time izostaje i konkretna analiza i interpretacija priče, a čas djelimične strukture, koju je satiričar i naglasio, svodi se na obično besciljno lutanje po begovim baščama, u begovskom vremenu, s pravim, grotesknim begom ispred nas. Cijeli čas liči na običnu karnevalesknu priču u kojoj su se uloge đaka i nastavnika zamijenile; oni postavljaju prava pitanja, ali on se gubi u svom strahu, neznanju, neiskustvu i nemogućnosti pronalaska adekvatnih odgovora, pa tako nastavni čas postaje obična pozornica – s nastavnikom kao dvorskom ludom koja pognute glave ispunjava tuđe ideološke zacrtane zadatke – na koju su isplivale, odnosno na koju su učenici i učenice izbacili/izbacile ideološke namjere obrazovnog aparata: da u đake, putem ove priče, usadi osjećaj pripadnosti nekadašnjoj begovskoj zajednici te da je posmatraju superiornijom od drugih zajednica i tradicija.
Važno je i pitanje zašto je baš ova priča Ibrahim-begov ćošak neizostavna u nastavnim planovima i programima u osnovnoj školi. Priča je duga, vrlo često se u udžbenicima skraćuje kako bi njena realizacija mogla stati u jedan školski čas, a samim time to dodatno otežava njeno razumijevanje. Puna je arhaičnih izraza pa je učenicima i učenicama dosta teže poistovjetiti se s bilo kim ili čime u njoj kada dosta stvari ne razumiju. Tematski govori o propadanju begovskih titula i prava koja su do tada uživali begovi zbog promjene vlasti te o siromašnom i teškom životu posljednjeg člana begovske porodice Ibrahima koji je odlučio skončati zajedno sa svojim begovskim ugledom jer se nije mogao snaći u novom društvenom (i državnom) sistemu. Po svemu sudeći, osim vrlo živopisnog Ćorovićevog književnoumjetničkog stila, koji je, zbog arhaičnosti, neprilagođen uzrastu osnovnoškolaraca, ova pripovijetka ne može odgovoriti zahtjevima savremenog obrazovnog sistema, ali uz pravilnu interpretaciju, uprkos tome, isključivši je (pravilnu interpretaciju) ona se ipak našla kao obavezna literatura u nastavnom planu i programu. Zašto je upravo tu, odgovorio je i sam autor satirične priče u uvodnom dijelu Školokrečine navodeći ideološke instrumente u koje se uklapa ova priča. Upravo zato jer je posmatrana kao kvalitetan primjer u čije tumačenje se može umiješati ideologija i koja može poslužiti kao sredstvo indoktrinacije. Ibrahim-beg posmatrat će se kao književni heroj i junak koji je skončao jer je njegova posljednja begovska imovina propala, a ne kao lik koji se nije mogao snaći u promijenjenim životnim okolnostima kada je Bosna i Hercegovina iz turskog prešla u austrougarsko okrilje i koji se, umjesto u vlastitu sposobnost, uzdao u begovsko nasljeđe. On će biti heroj koji je odabrao ponosnu smrt spram ne tako ponosnog života. On je ponosni pripadnik begovske porodice koja, moralno gledajući – govore likovi satirične priče: krijući žene iza mušebaka kao u zatvoru, primajući posjede i nasljeđujući kmetove i njihovu djecu – i ne bi trebala biti tako ponosna. Sve te stavke, zanemarene su. Tom ideološkom aparatu važno je njegovo historijsko begovsko naslijeđe, činjenica da je on, nekada, bio beg, te njegov ponos koji mu nije dozvolio da ne živi više plemićki, onako kako su do tada živjeli njegovi begovski preci. Upravo te poruke: da je begovska tradicija važnija čak i od života i da je bolje umrijeti ponosno nego živjeti poniženo – pokušavaju se prenijeti na đake u učionici, indoktrinirajući ih da i oni svoju begovsku prošlost „ozbiljno“ shvate te da za tradiciju, historiju i ponos „valja mrijet“. Iako taj ponos nije ono što je „pisac htio reći“.
J. M.
[1] Nenad Veličković, Školokrečina: nacionalizam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama (Sarajevo: Mas Media, Fond otvoreno društvo BiH, 2015), str. 6.
Nenad Veličković
Školokrečina
(Ulomak)
Viza za prošlost (Ibrahim-begov ćošak, Svetozar Ćorović)
Danas smo na času bosanskog radili odlomak iz priče Ibrahim-begov ćošak Svetozara Ćorovića. Za zadaću smo trebali pročitati cijelu priču. U njoj se govori o jednom čistaču koji je nekad bio bogat a onda ostao bez svega osim stare kuće u čaršiji. Kad mu šef naredi da s drugim radnicima sruši tu kuću, jer je stara i opasna za prolaznike i jer se gradi nova čaršija, čistač, Ibrahim-beg, pusti da se kuća sruši na njega i tako pogine.
S nastavnikom je na čas došao i glumac (Harun iz Begovine u zelenoj dolini) da glumi bega.
Nastavnik je pročitao zadatak iz čitanke:
Saznajte od vašeg gosta ponešto o vremenu aga i begova, o njihovom položaju u društvu, načinu života, bogatstvu i ugledu.
Sejda je pitala smijemo li nešto pitati i o Begovini u zelenoj dolini.
Gost je odgovorio da smijemo i pitao koju smo posljednju epizodu gledali.
Sejda je odgovorila onu u kojoj šarka ugrize halata a Tuturuza udari glavom u strećak. Onda smo mi navalili s pitanjima: Je li Pintorovićka ubacila đumbur-đenge Almasi u seharu? Hoće li Harun otkriti ko mu je pravi bambo? Koliko će Džemal zaraditi na krampuzama? Ko će prvi vidjet tefteliju ispod šandrhana, Zejna ili Šeherzada? Hoće li athećim izliječiti Al Burka od ujeda šarke?
Nastavnik se umiješao i zamolio nas da ne razbijamo strukturu časa i da zapamtimo da gost nije glumac nego beg. Javila se Hibica i pitala gosta kako se pravi begova čorba. Kruško se lupio po čelu i rekao da je pitanje glupo, jer se begovi ne bave šerpama i sahanima nego konjima, oružjem i imanjem.
Nastavnik je klimnuo Kruški i zamolio nas da se nebitnim pitanjima ne udaljavamo od teme časa i da se vratimo načinu života u vremenu aga i begova.
Češa je upitala je li način života u vremenu aga i begova bio kao u seriji Begovina u zelenoj dolini.
Gost je odgovorio da on nije scenograf ni kostimograf, ali da misli da su njegove kolege uradile dobar posao. U vremenu aga i begova da su begovi živjeli u velikim kućama, sa mnogobrojnom poslugom, da su imali kupatila s toplom vodom, da su nosili odjeću od skupocjenih materijala koji su se nabavljali u Veneciji ili Istambulu, a da su vrtovi bili puni cvijeća.
Jaca je pitala da li je istina da su u tim kućama žene imale posebna dvorišta i da se nisu smjele otkrivenog lica pokazivati gostima.
Nastavnik je odgovorio da je istina i da je tada bio takav običaj.
Sejda je dodala da je to bio lijep običaj, jer su žene čuvale svoju ljepotu samo za svoje muževe.
Jaca je pitala zašto muškarci isto tako nisu čuvali ljepotu samo za svoje žene.
Nastavnik je prekinuo polemiku jer da ovo nije čas o ženskim pravima nego o vremenu aga i begova.
Ajnštajn je pitao jesu li se u vremenu aga i begova begovi birali na izborima ili se išlo na neki fakultet za begove.
Gost je odgovorio da u njegovo vrijeme nije bilo izbora kao danas, nego da je sultan davao posjede i titule kao nagrade. Nastavnik je dodao da je tako bilo ispočetka, ali da su onda titule postale nasljedne, pa se beg postajalo rođenjem. Jaca je pitala jesu li samo titule bile nasljedne ili i posjedi.
Nastavnik je odgovorio da su se sa titulama nasljeđivali i posjedi.
Ajnštajn je pitao šta je sve bilo na tim posjedima.
Gost je odgovorio da je bilo dosta prirodnih ljepota naše domovine, šuma, livada, rijeka i jezera, baš kao u seriji Begovina u zelenoj dolini.
Jaca je pitala da li je na tim posjedima bilo sela i ljudi, i jesu li i njih begovi nasljeđivali. Nastavnik je odgovorio da jesu. Jaca je rekla da je njoj to fuj, da jedno dijete kad se rodi postane vlasnik nekog drugog djeteta.
Nastavnik je odgovorio da su tada bili takvi običaji.
Ajnštajn je pitao kako je sultan mogao da dijeli imanja u nezavisnoj i suverenoj Be i Ha.
Nastavnik je odgovorio da Be i Ha u doba aga i begova nije bila nezavisna i suverena, ali da tema časa nije istorija nego vrijeme aga i begova i da pitamo gosta nešto o tome.
Sejda je pitala koja je serija bila hit u vrijeme aga i begova.
Gost je odgovorio da u vrijeme aga i begova nije bilo televizije, ni interneta, ni kina, ni radija, ni struje. Sejda se tome začudila i pitala šta su onda žene radile cijelo veče.
Gost je rekao da se išlo puno ranije na spavanje, jer se i ustajalo puno ranije.
Sejda je onda rekla fala bogu što mi ne živimo u vrijeme aga i begova.
Kruško je rekao da živimo, jer je njegov daidža nabavio konja i kamen ispred vikendice s kojeg će se penjat na konja kad nauči jahat. A da mu je vikendica ista kao vila iz Begovine, samo manja. I da ima u vikendici više starih sablji nego što naša škola ima kompjutera, a da svaka vrijedi ko tri kompjutera, i da ima na internetu cijelo porodično stablo.
Jaca je rekla da bi bilo bolje da ima na internetu odakle mu novac da troši na te gluposti.
Češa se uvrijedila i rekla da to nisu gluposti nego tradicija i da bi svako trebao biti ponosan na svoje porijeklo i da se njoj pripovijetka Ibrahim-begov ćošak najviše svidjela od svih u čitanci jer nas uči da je bolje umrijeti nego ostati bez porijekla.
Jaca je pitala kako se ostaje bez porijekla.
Češa je odgovorila da ne pita nju nego one koje su napisale čitanku, jer tamo lijepo piše: Ako je izgubio svoje porijeklo, da li je s njim nestao i Ibrahim-begov ponos?
Jaca je pitala na šta je tačno Ibrahim-beg trebao biti ponosan. Na to da je kmetove posjedovao kao stoku ili na to što je žene držao iza mušebaka kao u kavezu?
Onda je odzvonilo.[1]
[1] Nenad Veličković, Školokrečina: nacionalizam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama (Sarajevo: Mas Media, Fond otvoreno društvo BiH, 2015), str. 118. – 121.
Nenad Veličković (1962. u Sarajevu) pokretač je i urednik portala i magazina Školegijum, književnik, autor priča, drama i eseja, te romana. Kao suvlasnik Književne radionice Omnibus uredio je preko 20 knjiga domaćih i stranih autora (Dubravka Ugrešić, Vladimir Pištalo, Janoš Korčak, Lamija Begagić, Enes Kurtović, Faruk Šehić, Josip Lešić, Adisa Bašić, Asmir Kujović, Zlatko Arslanagić, Sead Fetahagić, Almir Kolar, Amir Kamber, Almir Imširević...). Pokretač i/ili urednik više listova i časopisa: Vizija, Omnibus, Alčak, FAN, Književni žurnal, Školegijum, Textura, Riječ i smisao, kao i aktuelne edicije Lektira narodu. Objavio je knjige: Konačari (roman, 1995), Đavo u Sarajevu (priče, 1996), Sarajevski gastronauti (priče, 1999), Otac moje kćeri (roman, 2000), Sahib (roman, 2002), Viva sexico (2006), 100 zmajeva (roman, 2007), Dijagnoza: patriotizam (eseji, 2010), Vremenska petlja (roman, 2011), Školokrečina (rasprava, 2012) i Vitez švedskog stola (zbirka priča, 2013), Od slova do smisla (školski pojmovnik književnih termina, 2014), Igre za djecu i pozorište (drame, 2014), Laža i apanaža (studija, 2017). Nekoliko romana doživjeli su više izdanja i prevoda na talijanski, njemački, mađarski, makedonski, bugarski, engleski, poljski, slovački i slovenački jezik, a pokoja priča još i na ruski, ukrajinski, španski, francuski i turski. Gradovi koje je posjetio književnim poslovima: Amsterdam, Banjaluka, Bar, Bazel, Beč, Beograd, Berlin, Bjalsko Bjala, Brisel, Budimpešta, Budva, Celje, Cirih, Čajetina, Dablin, Dingl, Đevđelija, Frankfurt, Gdinja, Gradačac, Gradiška, Graz, Hajdelberg, Hale, Istanbul, Kakanj, Keln, Kikinda, Konjic, Kragujevac, Krk, Lajpcig, Livno, London, Lublin, Ljubljana, Manhajm, Minhen, Motovun, Niš, Novi Bečej, Novi Pazar, Novi Sad, Osijek, Pariz, Podgorica, Požarevac, Pula, Rijeka, Roterdam, Sarajevo, Sen Nazer, Skoplje, Split, Svištov, Šid, Šipan, Thun, Trst, Tuzla, Udine, Umag, Užice, Valjevo, Vareš, Varšava, Vladičin Han, Vranje, Vroclav, Zagreb, Zlatibor, Zrenjanin. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, trenutno profesionalno zaokupljen analizom i kritikom obrazovnih praksi i politika u Bosni i Hercegovini i ulogom koju ima književnost u procesima indoktrinacije.
Čitanje:
Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti (primjerene uzrastu). (Razumije pojam satire; prepoznaje stilske figure i analizira njihovu ulogu u tekstu; određuje temu i ključnu ideju kroz detaljnu analizu teksta)
Uočava intertekstualne veze u tekstu koji čita, slične motive iz drugih djela. (Ibrahim-begov ćošak, Svetozar Ćorović; školske čitanke; sapunice)
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. (Analiza školskih čitanki i ponuđenih interpretacija u njima, kao i školskog sistema.)
Prepoznaje stereotipe i predrasude u tekstu, i načine na koje pisac nastoji uticati na nečije stanovište. (Idealiziranje prošlosti, stereotipi prema ženama...)
Govorenje:
Primjećuje karakteristična i bitna mjesta u tuđem govoru. Primjećuje eventualne nedosljednosti, materijalne i logičke pogreške u tuđem iskazu. (Interpretacije u čitankama.)
Koristi funkcionalne stilove... Logički tačno izvodi složenije argumente. Učestvuje u raspravi, debati. (Kako su pitanja interaktivna, mogućnost za debatu i raspravu su brojne; npr. Zbog čega vaši vršnjaci sve manje (ili nikako) čitaju književna djela? Zašto sami ne propitujete nelogičnosti na koje nailazite?)
Mediji:
Poštuje etičke principe povezane sa korištenjima medija, te načine i alate da medije koristi na siguran način. Zna šta je objektivan i uravnotežen pristup, poštuje i štiti privatnost, ne koristi neprovjerene informacije... Vrednuje sadržaje prema tome koliko se etički principi u njima poštuju. (Razgovor o epizodi Školokrečine, sapunicama, zašto su glumci i glumice, kao i ostale estradne ličnosti toliko popularne.)
Prisjetiti se priče Ibrahim-begov ćošak Svetozara Ćorovića iz čitanke za 7. razred.
Prisjetiti se šta su satira, ironija i sarkazam.
Za obradu ovog sadržaja potrebna su barem dva školska časa.
Nakon pročitane priče s učenicima i učenicama ćemo razgovarati šta je to satira. Koje elemente satire prepoznaju u odlomku Viza za prošlost.
Nakon pročitane priče slijedi razgovor s učenicima i učenicama. Pitanja za analizu:
Koju su priču učenici/učenice čitali na času? O čemu govori priča Ibrahim-begov ćošak? Sjećate li se vi te priče i njene analize iz sedmog razreda? Ko se još nalazi u učionici pored nastavnika? Šta je uloga tog glumca? Zašto je u čitankama preporučeno da glumac dođe na čas i objasni begovske običaje? Da li je to izvodivo? Obrazloži svoj odgovor. Zašto bi glumci trebali objašnjavati neki historijski događaj?
Kakva pitanja učenici i učenice postavljaju glumcu? Kako im glumac odgovara? Da li su njegovi odgovori vezani za priču koju su čitali/čitale ili za seriju u kojoj glumi? Zašto je glumac na času ako priča o seriji, a ne o priči? Zašto Hibica pita glumca kako se pravi begovska čorba? Šta učenici znaju o begovskoj tradiciji? Od koga više saznajemo o begovskoj tradiciji: od nastavnika i glumca ili iz pojedinih učeničkih pitanja? Zašto se nastavnik često koristi odgovorom: „jer je bio takav običaj“? Zna li nastavnik odgovore na pitanja koja su mu upućena? Može li drugačije odgovoriti na postavljena pitanja? Obrazloži. Kako dolazite do tog zaključka?
Zašto nastavnik kaže da ovo nije čas „o ženskim pravima nego o vremenu aga i begova“? U kakvom su odnosu ženska prava i vrijeme aga i begova? Da li se na ovom času može pričati o ženskim pravima? Zašto nastavnik to ne dozvoljava? Šta autor satire ističe: pogrešan nastavnički pristup ili pogrešna učenička pitanja?
Ajnštaj pita da li su se begovi birali na izborima ili su išli na neki poseban fakultet. Zašto on to pita? Ko se bira na izborima? Kakav su status uvažavali begovi u tadašnjem društvu? Ako su bili dio vlasti na neki način, zašto se nisu birali i zašto nisu morali imati posebne kvalifikacije, obrazovanje? Šta mislite o društvenom sistemu u kojem se titule nasljeđuju? Možete li zamisliti da su neki begovi imali polja, ravnice i kmetove u svom vlasništvu? Zašto Jaca kaže da joj je to „fuj“? Da li jedan čovjek može posjedovati drugog? Šta misliš o tome? Koja su sve ljudska prava time narušena? Zašto nastavnik, opet, odgovara da „su tada bili takvi običaji“? Da li postoji drugo objašnjenje za takav sistem? Da li bi nastavnik mogao pričati o tome koja su ljudska prava ugrožena u ovoj priči i dati drugačije odgovore? Zašto ne priča i zašto ih ne daje: jer ne zna, ne želi ili...?
Šta znači nezavisnost i suverenost? Da li Ajnštajn zna šta znače ti pojmovi ako pita „kako je sultan mogao dijeliti imanja u nezavisnoj i suverenoj Be i Ha“? Da li u njegovom iskazu možeš primijetiti ironiju? Šta želi naglasiti? Znaju li učenici, ustvari, značenje pojmova koji se često ponavljaju prilikom obilježavanja državnih praznika? Ili oni za njih predstavljaju samo isprazne floskule? Sejda je pitala gosta koja je serija bila hit u vrijeme aga i begova, šta tim pitanjem saznajemo o Sejdinom poznavanju historije? Odakle su Sejda i drugi đaci iz razreda trebali naučiti nešto o historiji: u serijama ili u školi? Odakle su naučili?
Kako je opisan Kruškin daidža? Znamo li čime se on bavi? Čije porijeklo imovine mora biti dostupno na internetu? Šta je važnije: da na internetu imamo porijekla porodica ili porijeklo novca?
Češa kaže da nas priča uči da je bolje umrijeti nego ostati bez porijekla. Može li se ostati bez porijekla? Zašto to piše u čitanci? Da li to pitanje pravilno postavljeno? Da li je tačno da nas priča tome uči? Treba li propitivati ono što piše u udžbenicima? Da li vi to radite? Da li ste nekada našli netačne ili nepotpune informacije u školskim udžbenicima? Da li je sve što je u njima napisano, apsolutno tačno? Da li bi tako trebalo biti? Zašto nije?
Da li je glumac na času ispunio svoju svrhu? Da li su učenici i učenice naučili nešto o vremenu aga i begova? Zašto se pitanja koja postavljaju učenici, a koja su svrsishodna, ne nalaze u čitanci?
Objasnite Jacin komentar na kraju časa: „Jaca je pitala na šta je tačno Ibrahim-beg trebao biti ponosan. Na to da je kmetove posjedovao kao stoku ili na to što je žene držao iza mušebaka kao u kavezu?“
Koji je zaključak časa? Da li su učenici analizirali i interpretirali priču na kvalitetan i ispravan način? Da li ih je nastavnik vodio kroz interpretaciju ili je davao besmislene odgovore? Koja je svrha ovog časa? Da li je ona ispunjena? Da li su đaci shvatili i razumjeli poentu priče? Koja je svrha obrazovnog sistema ako ne podučava učenike i učenice i ako časovi prolaze u besmislicama? Ko je odgovoran za ovakav čas i sistem: đaci, nastavnik, glumac, čitanka, ministarstvo, nastavni plan i program, država, svi...? Šta i/ili ko se kritikuje ovom pričom? Zašto se pisac odlučio poslužiti satirom pišući o ovoj temi, a ne nekom drugom književnom vrstom? Šta je satiričar želio istaći? Koja je osnovna pouka priče?
Da li su učenički odgovori smiješni ili tužni, ili oboje?
Pitanja za razmišljanje: Da li zaista učenici i učenice u školama, na časovima književnosti, propituju književna djela na ovakav način, nastavnički autoritet i autoritet onoga što piše u udžbenicima i zašto ne?
Zbog čega vaši vršnjaci sve manje (ili nikako) čitaju književna djela? Zašto sami ne propitujete nelogičnosti na koje nailazite?
Za kraj časa – epizoda Školokrečine:
https://www.youtube.com/watch?v=qZx6k8oHM08&list=UULFJ82_prnXVaLYSJWYdOFcWA&index=3.