Humin Akvarel na prvo, i pomalo neopreznije čitanje, izgleda kao lirska deskriptivna pjesma u kojoj lirski subjekat opisuje grad okupan jesenjim suncem. Međutim, radi o lirskoj socijalnoj pjesmi.

U pjesmi lirski subjekt – deran s pločnika – prolazi suncem obasjanim ulicama grada i divi se bistrini dana i ljepoti grada koji ga, tako osunčan, podsjeća na „zreo akvarel“. Humo je iskoristio ovu sintagmu jer upravo u ranu jesen (kasno ljeto) plodovi dostižu vrhunac zrelosti, tik prije uvenuća. Kako plodovi, tako i grad postaje „zreo akvarel“ jer tople boje jeseni – crvena, smeđa, narandžasta, žuta, zlatna – čine grad u očima Huminog lirskog subjekta, ali i našim, potpuno zrelim. Nije naglašeno da ta svjetlost i bistrina koje obasjavaju grad dopiru s nebeskih visina, od sunca, nego „odozgo sa svijetlih palata“ koje, on, lirski subjekat, stojeći čvrsto bosih nogu na pločniku, ushićeno posmatra.

Kontrast koji je ovdje tek pomalo nagoviješten, jasnije će se obznaniti u središnjem dijelu pjesme. Njegova majka je pralja – žena čiji je posao pranje veša tim ljudima koji žive u visokim svijetlim palatama s kojih dopire svjetlost opčinjavajuća za dječaka. On, sebe zove „deranom“ – neodgojenim dječakom s pločnika jer, kako to često biva u porodicama socijalno ugroženog statusa: roditelji bivaju previše zauzeti egzistencijalnom krizom te svoju pažnju usmjeravaju na načine njenog prevazilaženja, a često odgoj djece zanemaruju. Takva su djeca najčešće prepuštena samima sebi, samostalno odgojena i previše slobodna, a u očima društva ona postaju „derani s pločnika“. Time što sebe naziva tako, lirski subjekt pokazuje da je svjestan svog socijalnog statusa, ali bez obzira na siromaštvo iz kojeg dolazi kroz cijelu pjesmu je prkosan, a prkos artikuliše kroz ironiju.

On slavi sunčanu svjetlost iako ona do njega dolazi „posredno“.

Anaforički, Humo nabraja u čemu sve lirski subjekt vidi svjetlost koja poput „zlatnog osmijeha“ obasjava grad:

Na prozorskim oknima / Skrivenim u granju, / Na zastavicama auta hitra, // Na licima što blenu u vrevu danju, / Na kosama gospe sa drugog kata. / Na piljarice šatoru bijelu, / Na katedrale kupoli zlata.

Povezivanjem svjetla i zlata Humo jedan prirodan fenomen vezuje za ekonomski. Zlato sija bojom kojom i sunce, ali je njegova vrijednost materijalna i određuje hijerarhiju unutar društva – one koji su na dnu, derani i pralje, i one koji se voze u automobilima sa zastavicama.

Kontrast nam daje i poređenje „gospe“ s drugog sprata čija se kosa presijava na suncu i slike deranove majke, pralje, čija kosa zbog mukotrpnog fizičkog posla ne može slobodno lahoriti na vjetru. Svjetlost dolazi i iz šatora piljarice koja, vjerovatno, prodaje hranu koja je za njega skupa i samim time nedostižna i nedohvatljiva, u kojoj može samo očima uživati kao što uživa gledajući njen obasjani štand. Isto tako ta svjetlost dopire i sa zlatne raskošne kupole katedrale; katedrale – religijske institucije, koja je vrlo često zaokupljena vlastitom visokom politikom, a ne osnovnim ljudskim egzistencijalnim pitanjima i smanjenjem siromaštva.

Ironijom sadržanom u tom kontrastu koji naoko slavi svjetlo, a u stvari otkriva društvenu nepravdu, deran (Humo) iskazuje jasan vrijednosni i politički stav.

U posljednjoj strofi, nasuprot visokih palata stoji njegovo malo dvorište u kojem se vihore šarene, crvene, plave i bijele haljine. (Ne slučajno, boje državne zastave, države koja strukturira takvu nepravdu.) Zlatna svjetlost koja obasjava grad nije poštedjela ni zabačene dijelove grada; onako kako krasi nedostižne visoke palate, ona krasi i malo dvorište, ali ne na isti način. Time Humo oslikava socijalnu nejednakost jednog grada, a malo dvorište je dvorište onih koji su socijalno ugroženi, ali u kojem se i dalje slobodno vihore haljine imućnih ljudi i čiji stanovnici i dalje, pomalo buntovno, prkose raskoši i sjaju visokih palata iznalazeći načine za preživljavanje. Iako svjestan da svjetlost nije za sve ista i da za neke više, a za neke manje sija, deran s pločnika nastavlja svoj prkosni marš gradom.

Akvarel je tehnika slikanja vodenim bojama na papiru, kroz koje se vidi tekstura podloge, pa je i ta riječ, u naslovu, potvrda ovakvog tumačenja: lirski subjekt slika grad, sve je prozračno i svijetlo i toplo, ali tehnikom koja dopušta da se vidi i „podloga“ na kojoj to sve stoji. Upravo zato su jesenji dani „bistri“: bistrina se ne odnosi samo na prozirnost nego i na inteligenciju, mogućnost da se „gledanje“ pretoči u „viđenje“ i potom u spoznaju. Time se može objasniti i česta inverzija (majka moja, s pločnika deran, ulicom pjevam, auta hitra, vrevu danju, šatoru bijelu, kupoli zlata), koja obrnutim redoslijedom riječi skreće pažnju na onu koja se obično previđa. (Dakle, opet neka vrsta osvješćivanja gledanog.)

J. M.