Pjesma se može tumačiti strofu po strofu, lirsku sliku po sliku:

Moj đed ima važnih stvari:
štap i naočari...

Ovdje je duhovito poigravanje s pojmom važnosti. Očekivalo bi se da to ne budu svakodnevne sitnice, nego diplome, medalje, odlikovanja, sveti predmeti, porodične uspomene. Pjesnik, poštujući dječiju perspektivu, subverzivno relativizuje vrijednosti patrijarhata, po kojima bi djed trebalo da ima visok i povlašten status. Ali on je ovdje prije svega star čovjek, koji se kreće sporo i ne vidi dobro. To je ono što dijete vidi. Dječija perspektiva nije iznevjerena, što je kvalitet već samo po sebi, jer se to prečesto događa.

Iz svakog mu džepa vire,
lomi stakla i okvire.

Odmah se prelazi na temu, najavljenu naslovom – naočari. Hiperbolom („iz svakog mu džepa vire“) naglašavaju se đedova rasijanost i nespretnost, koje ga čine smiješnim, ali se istovremeno i potvrđuje da naočare jesu važna stvar. A ima ih više nego što je uobičajeno, jer ih gubi, lomi, razbija stakla...

Kad su neke, tako, zgodne
kaže: Viđu ka u podne!

S drugim vidi – ide neko,
– e, te su mi za daleko.

S ovim vidim svaku ćizu,
– e, ove su baš za blizu.

U naredna tri distiha preko naočara se opisuje „glavni lik“ pjesme. Svaki okvir i svaka dioptrija imaju svoju svrhu, ali to je tek uzgredna informacija; osobine lika daju se živo, dinamično, u đedovim brzim „replikama“ na „pojavljivanje“ odgovarajućih naočara. Autor precizno koristi zamjenice: „te“ za daleko, „ove“ za blizu, sugestivno kreirajući prostorne odnose. Đed se ukazuje pred čitateljem/čitateljicom plastično, glasom i pokretom. Sve ovo pjesnik postiže ne rasipajući ni riječi ni papir, držeći neprestano čitatelja/čitateljicu u humornom registru.

Naočari – čudna sprava,
sa ovima viđu mrava!

Mrav je sitan, a potrebno ga je vidjeti da se ne bi stalo na njega. Unuk/unuka (nebitno da li svjesno) preko naočara ulazi u karakter đeda kojeg opisuje, fasciniran/fascinirana njegovim mnogobrojnim naočarima. Djed je dobar čovjek, pa bi onda i svijet koji gleda kroz svoje naočare trebao biti bolji. Naslov pjesme ovdje postaje i ključ za tumačenje pjesme: naočari nisu samo tehničko pomagalo nego su one i način gledanja, a to onda znači i način mišljenja. Nije svejedno koliko se nešto jasno vidi, nego i u šta se i zašto gleda. Naočari su, pojednostavljeno, pogled na svijet, ono što đeda čini posebnim, po čemu je on djetetu važan.

Jedne puno znače đedu
za čitanje, za „Pobjedu”.

Pobjeda je crnogorski dnevni list, pokrenut 1944. godine, s lijevim (antifašističkim) ideološkim predznakom. Metonimijom (nisu važne naočare nego novine) potvrđuje se zaključak iz prethodne strofe: strategija na kojoj stoji cijela pjesma je metonimijske prirode – po logičkoj/prostornoj vezi povezane su naočare i svijet. Naslov bi mogao glasiti i Đedov svijet, i tad bi poenta svakako bila jasnija, ali bi bez dosjetke nestalo igre i humora, i učinak bi bio daleko slabiji.

Po varoši đed tumara
ponekad bez naočara.

U otkrivenom „metonimijskom“ ključu: ne tumara đed nego varoš „tumara“ (ide bez cilja, nespretno), u njoj se događa nešto što đed ne razumije, ili ne želi da gleda. Pjesnik nema potrebu da razrađuje ovaj motiv, ali to njegovu kritičku žaoku na račun „novih vrijednosti“ ne čini manje oštrom.

Zagubi ih, ljutit skoči,
– ma đe su mi druge oči?

I ova dosjetka s okamenjenom metaforom (druge oči) može se objasniti prethodnom strofom. Ljutit je đed jer vidi nešto što mu se ne dopada. Komično je to što, umjesto da mijenjaju svijet, ljudi radije mijenjaju oči, a pjesnik se takvom izboru ljudi, različitih od đeda, podsmijeva. 

Bez cvikera – to je mȍra,
ko kuća si bez prozora

Prozori ne služe samo tome da se iz kuće vidi svijet nego i da u kuću ulazi svjetlost. Bez načina na koji đed gleda svijet ne može ući ni svjetlo u čovjeka. Svijet i čovjek, misao i svjetlost, povezani su, jedno su, ako je i kad je čovjek – đed. Onaj koji ne pristaje na tumaranje po varoškom mraku.

Kad ih turi smijeh sine,
vidi dalje od – daljine.

Vidjeti dalje od daljine znači vidjeti budućnost. I đed je vidi svijetlom (zato osmijeh „sine“). Ona drugačija ne može ni biti, ako unuk/unuka prihvati njegove vrijednosti, naslijedi njegov pogled na svijet.

Pjesma Naočari moga đeda uspjela je u efektu očuđenja. Iz perspektive djeteta, u nizu duhovitih opažanja o đedovom korištenju naočara, u prvom sloju sasvim realističnom, iskazan je u drugom, dubljem sloju stav o vrijednostima. Pjesma zagovara optimizam spram budućnosti, s djecom u njoj koja će na svijet gledati „đedovim“ očima.

Ovom interpretacijom[1] dokazalo se da izabrana pjesma Dragana Radulovića (svakako ona nije jedina takva) ima i obrazovno-odgojni potencijal kakav se očekuje u obrazovanju prema ishodima. Ona je vrijedna i po tome „kako“ je izvedena i po tome o čemu govori i po tome šta djeci nudi kao poruku.

N. V.