gradacija / ironija / kontrast / personifikacija / priča / proza / retrospekcija / socijalni komentar
U priči Vanjka govori se, između ostalog, o realnosti života radničkih porodica u Rusiji u 19. vijeku, preciznije, o teškoćama sa kojima su se suočavale. Priča je značajna jer podstiče raspravu o tome kako su ova pitanja u poređenju sa izazovima sa kojima se suočavaju porodice radničke klase danas. Jedna od tema koje priča istražuje je važnost empatije i razumijevanja iskustava drugih ljudi. Naglašen je značaj porodice, što nas može navesti da razgovaramo o ulozi koju porodice igraju u našim životima. Priča se također dotiče toga kako odrasli mogu zloupotrijebiti svoju moć i kako možemo raditi na stvaranju ravnopravnijih odnosa između ljudi različitih dobi i društvenih statusa. Vanjkino preseljenje iz sela u grad središnji je motiv priče. Na času se može govoriti o izazovima s kojima se ljudi suočavaju prilikom selidbe na novo mjesto i kako migracija i raseljavanje mogu utjecati na identitet i osjećaj pripadnosti. Čitajući priču, prepoznajemo i važnost obrazovanja. Vanjka nema formalno obrazovanje, ali je zahvaljujući Olgi naučio pisati. Ta mu je sposobnost omogućila da sastavi pismo, no dječak nije znao kako da ga pravilno adresira, zbog čega ga nije bilo moguće dostaviti. Možemo razgovarati o ulozi obrazovanja u društvu i o tome kako pristup obrazovanju može pomoći ljudima da poboljšaju svoje živote. Štaviše, priča postavlja pitanja o tome može li pripovijedanje biti sredstvo za suočavanje s emocijama u teškim situacijama.
Uzrast – prijedlog: 7. razred osnovne škole
U Čehovljevoj priči Vanjka čitamo o životnoj situaciji Vanjke Žukova, desetogodišnjeg siročeta i šegrta kod obućara Aljahina u Moskvi. Vanjka piše pismo svom djedu Konstantinu Makariču koji je radio kao noćni čuvar porodičnog imanja Živarevih u nepoznatom ruskom selu. Vanjka pripovijeda o svom životu na imanju prije nego što je postao šegrt, kao i o nasilju koje svakodnevno trpi od gazde i gazdarice. Ova pripovijetka može se analizirati i kao kritika društvenih nepravdi, tematizirajući siromaštvo, zlostavljanje djece i nedostatak podrške za najranjivije članove društva.
Struktura priče kombinira naratorova zapažanja, sadržaj Vanjkinog pisma, uspomene dječaka te opise okoline. Važno je napomenuti da Čehov izbjegava fizički portret Vanjke, umjesto toga, autor stavlja naglasak na emocionalno stanje dječaka. Ovaj naratološki odabir potiče čitatelja da se fokusira na unutarnje iskustvo lika, umjesto na njegove vanjske karakteristike. Sam naslov pripovijetke sugerira da će u fokusu biti dječak.
Radnja se odvija na Badnje veče, praznik kada se ljudi tradicionalno okupljaju sa rodbinom i prijateljima. Vanjka je, s druge strane, sam tu noć. Prisjeća se svog Božića u domu Živarjevih, gdje je pratio svog djeda u obližnju šumu da posječe božićno drvce i gdje ga je Olga Ignatjevna naučila čitati, pisati i brojati. Ti trenuci predstavljaju svjetliju stranu dječakovog života, koja stoji u oštroj suprotnosti s njegovom sadašnjošću. Kažnjavali su ga za stvari koje, kao šegrt, nije dužan raditi. Morao je, primjerice, da uspavljuje bebu i čisti ribu. Nakon neuspješnog izvršavanja takvih zadataka, bivao bi kažnjen. Saznajemo da kalfe od Vanjke traže da krade za njih. Uskraćeni su mu osnovni zahtjevi kao što su hrana i adekvatni uslovi za spavanje, a njegova primjedba da je „uvijek gladan“ i da ima „život gori od psećeg“ oslikava dehumanizaciju koju on doživljava.
Vanjka pokazuje strah od mogućnosti da ga gazda, gazdarica ili kalfe uhvate u činu pisanja pisma djedu. Posebno je značajan trenutak kada on, umjesto molitve pred „tamnom ikonom“, odlučuje pisati pismo. Ovaj slikoviti opis stvara dojam da se dječak možda pridružio ukućanima u vjerskom obredu. Međutim, otkrivamo da je on u stvarnosti u strahu i da se skriva kako bi napisao pismo u kojem izražava patnju koju doživljava. Čekanje da odu u crkvu izražava njegovu strepnju i nemoć pred autoritetima koji ga zlostavljaju. Ikona, duhovni element u kršćanskoj vjeri, ovdje se koristi kao simbol svjetonazora koji sudjeluje u nepravdi koju dječak trpi. Ironična upotreba ikone naglašava nesklad između religijskih vrijednosti i dječakove stvarnosti. Ovakav pristup može sugerirati kritiku ili barem sumnju prema tradicionalnim institucijama, poput religije, koje ne pružaju adekvatnu zaštitu ili pravdu u situacijama poput Vanjkine. Čehov koristi ironiju kako bi kritički gledao na pasivnost crkve, koja se često predstavlja kao mjesto molitve i duhovnosti, ali ne djeluje aktivno protiv nepravde i zlostavljanja koja se događaju u njenom okruženju. Na taj način, ironija u priči Vanjka postaje sredstvo poticanja čitatelja na razmišljanje o moralnim vrijednostima i ulozi institucija u suočavanju s nepravdom u stvarnom svijetu. Pisanje pisma umjesto molitve predstavlja svojevrsni izraz nesigurnosti ili gubitka vjere u učinkovitost tih institucija u rješavanju njegovih problema. Pisac stoga ne istražuje samo pojedinačnu sudbinu, već propituje socijalne okolnosti i nepravde koje dopuštaju takav oblik zlostavljanja.
Važno je prepoznati da pisac koristi jezik i pripovjedna sredstva kako bi postigao određeni učinak u priči, a to primjerice možemo vidjeti na izboru epiteta. Prozor, dio kuće koji pruža pogled u vanjski svijet, također je opisan epitetom „taman“. Korištenjem ovakvih opisa, Čehov vješto doprinosi osjećaju izolacije koji Vanjka doživljava boraveći u toj kući. Svjetlost i toplota svijeće predstavljaju kontrast tami koja obavija dječaka, i upravo je to svjetlo potaklo Vanjku na živopisno zamišljanje djeda. Opisana je i atmosfera sela na Badnje veče. Mirna, zvjezdana noć, i svjetlucave zvijezde stvaraju ambijent koji pojačava opreku između Vanjkine usamljenosti i nesrećne stvarnosti te radosti praznika. Važan primjer personifikacije primjećuje se kada Vanjka sa djedom ide sjeći jelku: „Mlade jele, posute injem, stoje nepomično i misle na koju je red da umre.“ Narator dodaje ljudske karakteristike jelkama, aludirajući da imaju vlastite misli i svijest. Sječa jelki ne svodi se samo na običan čin rezanja drva, taj se čin doživljava kao umrtvljivanje ili nestajanje života, gdje jelke postaju živi entiteti s vlastitim sudbinama. Također se da naslutiti da jelka koju su djed i dječak posjekli nije posljednja. Čin sječe jelke je tradicionalan način proslave Božića, ali istovremeno podsjeća na žrtvu prirode radi zadovoljenja ljudskih prohtjeva.
Dječak, preplavljen novim iskustvima u novom okruženju, žudi za blagodatima života na selu i opisuje kontrast između urbanog i ruralnog pejzaža koji nam služi kao sredstvo za prikazivanje kulturne podjele. Dječak doživljava poteškoće u prilagodbi na gradski način života, a opisi moskovskih radnji naglašavaju osjećaj odvojenosti od vlastite kulture, habitusa i ljudi koji ga okružuju. Čehov želi relativizirati konvencionalna shvaćanja gradskog i seoskog života. Iako bi grad mogao predstavljati mjesto novih prilika, Vanjka ga doživljava kao mjesto zatočeništva. On ga posmatra i definiše na osnovu njemu već poznatih objekata sa sela. Nasuprot tome, selo iz 19. vijeka koje bi možda bilo smatrano mjestom stagnacije, Vanjka vidi kao mjesto vlastitog ispunjenja. Pisac sugeriše da sreća nije nužno vezana uz društvene norme, već da može proizlaziti iz osobnog doživljaja i osjećaja pripadnosti.
Uvođenjem retrospekcije, Čehov produbljuje karakterizaciju Vanjke i ističe opreku između njegove tamne stvarnosti i svjetlosti prošlih trenutaka. Koristeći retrospekciju, pisac omogućuje čitatelju da bolje razumije Vanjkinu prošlost, emocije i promišljanja. Želi pokazati da, unatoč teškim uvjetima, dječak ima sposobnost maštanja i sjećanja na ljepše trenutke, poput onih povezanih s djedom. Vanjkina mašta zorno oslikava izgled, stav i navike njegovog djeda, koji je u njegovim očima figura topline i jedini vid spasa. Djed je opisan kao živahan starac u srednjim šezdesetim koji noću šeta imanjem u pratnji svojih pasa Kaštanke i Vjuna. Trebamo imati na umu da je pred nama dječakova mašta, i da možda njegova slika djeda nije podudarna sa stvarnošću, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je djed Vanjkina posljednja nada. Činjenica da dječak donosi pažljivo birane detalje iz prošlosti ukazuje na to da dječak, unatoč svojoj teškoći, traži utjehu i sigurnost u svojim sjećanjima koja ga održavaju u svojevrsnoj borbi za izbavljenje iz situacije u kojoj se zadesio. Kontrast između idealiziranog prikaza djeda i teške stvarnosti koju dječak proživljava naglašava koliko je djetetu potrebno nešto na što može računati, čak i ako je to samo u njegovoj mašti. Čehov postavlja pitanje o tome kako faktori poput porodične situacije i okoline oblikuju djetetovu percepciju i emocionalno iskustvo.
Zadržimo se na opisu psića Vjuna, kojeg su ljudi također fizički zlostavljali. Primjećujemo neke paralele između Vjuna i Vanjke. Obojica su prikazana kao ponizni i prepušteni na milost i nemilost drugih oko sebe. Vjun redovito trpi zlostavljanje i kažnjavanje. Djed stavlja psima (ali i sobarici i kuharici) duhan pod nos kako bi izazvao komičnu reakciju, pri čemu Vjun pokazuje poniznost mahanjem repom, pretvarajući se da uživa u situaciji. Psićeva nada je u tome da se pretvara i bude lojalan gazdi. Ista se stvar traži i od Vanjke, i to zapravo predstavlja cilj njegovog šegrtovanja. Sličnosti između djeda i gazde Aljahina, koje su indirektno prikazane u priči, ocrtavaju se u nekim karakteristikama i postupcima kao što je pokazivanje arogancije prema svojim podređenima. Dalje, gazda zlostavlja Vanjku fizički, dok se djed u priči ne pojavljuje direktno, ali je jasno da je napustio Vanjku, ostavljajući ga u teškom položaju. Pisac nam time pokazuje da osobe koje bi mogle donijeti utjehu i pomoć ponekad nisu prisutne ili ne ispunjavaju očekivanja. Stvarnost, prema Čehovu, nije crno-bijela, već nijansirana. Čehov se ističe po svojoj sposobnosti da stvori realistične i kompleksne likove, te da istražuje nijanse ljudske psihologije i društvenih odnosa.
U nastavku pisma, Vanjka uzdiše i moli djeda da ga vrati na selo. Autor suptilno prikazuje emocionalni teret koji dječak nosi, koristeći uzdah kao način izražavanja emocija bez potrebe za konkretnim riječima. U ovom kontekstu, uzdisanje postaje simbolički izraz patnje koju dječak proživljava. Pišući o zlostavljanju, Vanjka počinje jecati, što dodatno ističe intenzitet rastuće tuge koju doživljava. U ovom dijelu priče saznajemo da je Vanjka razmišljao o bijegu, ali to nije mogao učiniti jer nema čizme, što je ironično s obzirom na to da je Aljahin obućar. Vjeruje da mu nedostaju sredstva i moć da sam promijeni svoje stanje. On predstavlja djedu sve što mu u tom trenutku može ponuditi, od pomoći pri drobljenju duhana do spremnosti da bude „izlupan kao pas“ ako ikad učini nešto loše. Očajnički želi izbjeći dehumanizaciju kojoj je izložen. Spreman je podnijeti bilo kakvu fizičku kaznu od svog djeda samo kako bi izbjegao iz trenutnog stanja. Ovo ukazuje na mogući osjećaj bezvrijednosti i nisko samopoštovanje uzrokovano stalnim zlostavljanjem. Iskustvo ga je možda naučilo da je kažnjavanje tipičan pristup ispravljanja određene vrste ponašanja. Vanjkina želja za boljom budućnošću, u kojoj će se brinuti za svog djeda i moliti za njega, kao i za svoju majku, otkriva njegovu težnju za osjećajem svrhe i kontrolom nad vlastitim životom. On moli djeda da mu uzme zlatni orah sa božićne jelke, a ta nam molba implicira kako još uvijek posjeduje vjeru da će se stvari popraviti i da će mu biti dozvoljeno vratiti se kući.
Sposobnost pisanja duguje Olgi, gospođici u čijoj je kući boravio dok mu je majka radila kao sobarica. U ovoj se činjenici najbolje ocrtava odnos kakav je imao sa tadašnjim gazdama, koji je u očitom kontrastu sa odnosom kakav trenutačno ima. Bitno je spomenuti da dječakova osjećanja gradiraju kako odmiče pisanje pisma. Dosad je jasno koliko dječak fizički i emocionalno pati, ali se izražavanje takvih emocija naročito ističe u posljednjem pasažu pisma. Pisanje o emocijama nam može pomoći da ih bolje razumijemo i obradimo. Vanjka je, pišući, postao više svjestan svog stanja i svojih emocija, do te mjere da sam sebe naziva „nesretnim siročetom“. Saznali smo da mu je majka preminula, ali ostaje nejasno šta se dogodilo s ocem. Odsustvo očevog lika može biti namjeran narativni odabir, sugerirajući da je otac vjerojatno napustio Vanjku. Nije otkriveno ni ko je zapravo doveo dječaka na zanat, pisac već u prvoj rečenici gradi izvjesnu neodređenost izborom pasivne forme glagola, pozivajući nas da razmišljamo o skrivenim faktorima koji oblikuju Vanjkinu sudbinu: „Vanjka Žukov, dječak od svojih deset godina, koga su prije tri mjeseca doveli obućaru Aljahinu na zanat, na Badnje veče nije htio da legne.“ Odsustvo oca i majčina smrt signaliziraju težinu emocionalnih trauma koje dječak nosi. U priči je također ostalo neobjašnjeno kako i zašto se djed odriče Vanjke. Dječak nije ni svjestan da je djed jedan od odraslih koji mu je nanio štetu. Ovaj element pojačava kompleksnost priče, ostavljajući čitatelja/čitateljicu s nejasnim razumijevanjem odnosa između Vanjke i djeda.
Vanjka na trenutak zastaje nakon što stavlja pismo u kovertu, dodavši ispod neodređene adrese djedovo ime. Pismo, adresirano bez prezimena i adrese, teško da će stići do njega u nekom udaljenom selu. Ali Vanjka vjeruje da će djed primiti pismo i, nakon što ga pročita, doći u Moskvu da ga spasi, oslobađajući ga ugnjetavanja i ropskog života. U priči je iznova uspostavljena ironija koju stvara pogrešno adresirano pismo. Jasno nam je da Vanjka neće biti spašen, odnosno da pismo neće doći do djeda.[1] Čehov poručuje da djeca poput Vanjke nemaju adresu kojoj bi se mogli obratiti. Vanjka se, međutim, ne završava obraćajući ovim istinama koje su čitatelju/čitateljici očigledne. Njegov san o djedu koji čita pismo kuharicama, dok pas Vjun maše repom ispred peći, otkriva čežnju za toplinom i privrženošću. Peć predstavlja ognjište, središte porodičnog života i topline, što Vanjki nedostaje. U dječakovoj viziji, pas je sretan što će se on vratiti, a to znamo jer ga sanja kako maše repom kao da razumije o čemu Vanjka piše. Vrlo je vjerovatno da neće doći do oslobođenja kojem se Vanjka nadao, ali san mu pruža trenutak spokoja, utjehe i nade u životu obilježenim teškoćama.
A. M.
[1] Fraza „mom djedu na selo“ postala je idiomatski izraz, koji se odnosi na slanje nečega na netačnu, nepotpunu, nejasnu, sumnjivu ili nepostojeću adresu, gdje neće nešto biti dostavljeno ili odgovoreno. https://en.wikipedia.org/wiki/Vanka_(short_story)
Anton Pavlovič Čehov
Vanjka[1]
Vanjka Žukov, dječak od svojih deset godina, koga su prije tri mjeseca doveli obućaru Aljahinu na zanat, na Badnje veče nije htio da legne. Sačekao je dok su gazda, gazdarica i kalfe pošli na jutrenje, izvadio iz gazdina ormara bočicu s mastilom, držalo sa zarđalim perom i, raširivši pred sobom zgužvani list papira, počeo pisati. Prije nego je nacrtao prvo slovo, on se više puta plašljivo okrenuo prema vratima i prozoru, bacio krišom pogled na tamnu ikonu, pokraj koje su se pružale police s kalupima za obuću, i duboko uzdahnuo. Papir je ležao na klupi, a on je klečao pred klupom.
„Dragi djede, Konstantine Makariču“, napisa on, „evo ti pišem pismo. Čestitam vam Božić i želim od Gospoda Boga sve najbolje. Nemam ni oca ni majke, samo si mi ti jedini ostao na svijetu.“
Vanjka pređe očima preko tamna prozora, u kom je titrao odsjev njegove svijeće, i jasno zamisli svoga djeda Konstantina Makariča, koji je služio kao noćni čuvar kod gospode Živarevih. To je suhonjav, ali neobično čio i živahan starčić od svojih šezdeset i pet godina, uvijek nasmijana lica i kao pijanih očiju. Po danu spava u kuhinji ili se šali s kuharicama, a noću, zaogrnut širokom bundom, hoda oko gospodske kuće i lupa u svoje klepetalo. Za njim koračaju, spuštene glave, stara kučka Kaštanka i psić Vjun, nazvan tako zbog svoje crne boje i dugog tijela kao u lasice. Taj je Vjun neobično ponizan i laskav, gleda jednako umiljato i domaće i strane ljude, ali ne uživa ničije povjerenje. Ispod njegove poniznosti i poslušnosti krije se najopasnije lukavstvo. Niko ne umije bolje od njega da se uvuče u ostavu ili da seljaku ukrade kokoš. Više puta su mu zbog toga prebili zadnje noge, dvaput ga objesili, šibali su ga svake sedmice na mrtvo ime, ali je on svaki put ostajao živ.
Sada, jamačno, djed stoji kod kapije, žmirka očima na crkveni prozor seoske crkve i tapkajući čizmama šali se sa služinčadi. Klepalo mu je privezano za pojas. On mlatara rukama, ježi se od zime i, smješkajući se starački, zadirkuje čas sobaricu, čas kuharicu.
„Ne biste li šmrknule duhana?“, upitao bi on pružajući ženama svoju duhankesu.
Žene šmrču i kišu. Djed se neobično ushićuje, prasne u veseo smijeh i viče:
„Diži noge! Hvata mraz!“
I psima daje duhan da primirišu. Kaštanka kiše, okreće njušku i, uvrijeđena, odlazi. Vjun iz poniznosti ne kiše, samo maše repom. A vrijeme je divno! Vazduh je miran, proziran i svjež. Noć tamna, ali se vidi cijelo selo sa svojim bijelim krovovima i mlazovima dima što izviru iz dimnjaka. Vidi se drveće posrebreno injem, grude snijega. Nebo je posuto zvijezdama, što veselo trepere, a Mliječni put ocrtava se tako jasno kao da su ga za praznike oprali i oribali snijegom.
Vanjka je uzdahnuo, zamočio pero i nastavio pismo: „A juče sam dobio batine. Gazda me je izvukao za kosu u dvorište i tukao me kaišem zato što sam ljuljajući njihovo dijete slučajno zaspao. A jednog dana ove nedjelje gazdarica mi je naredila da očistim haringu. Ja sam počeo od repa, a ona uhvati ribu pa mene ribljom glavom pravo po njušci. Kalfe mi se rugaju, šalju me u krčmu po rakiju i traže da za njih kradem od gazde kisele krastavce, a gazda me tuče čim stigne. A jelo nije nikakvo. Ujutro mi daju hljeba, za ručak kašu, a za večeru opet hljeba, a čorbu ili čaj – to gazda i gazdarica žderu sami. Spavati moram u predsoblju, a kad njihov deran plače, ne mogu nikako zaspati, već ga moram ljuljati. Dragi djede, tako ti Boga, uzmi me natrag kući na selo jer ne mogu više izdržati... Klanjam ti se do zemljice crne, moliću Boga za tebe do smrti, uzmi me odavde, inače ću umrijeti...“ Vanjkina usta se zgrčiše, on protrlja oči crnom šakom i zajeca.
„Drobiću ti duhan“, nastavi zatim, „Boga ću moliti za tebe, a ako šta učinim, izlupaj me kao psa. Ako pak misliš da za mene tamo ne bi bilo posla, preklinjaću upravnika da me uzme da mu čistim čizme, ili ću mjesto Fećke u čobane. Slatki djede, ovdje ne mogu više, pogiboh. Htio sam da pobjegnem u selo pješice, ali nemam čizama, bojim se zime. A kad narastem veliki, ja ću te za to hraniti i braniti od svakoga, a kad umreš, moliću se za tvoju dušu isto onako kao za majčicu Pelagiju.
Moskva je velik grad. Kuće su gospodske, konja ima dosta, a ovce nijedne; i psi nisu zli. Dječica na Božić ne hodaju sa zvijezdama po kućama; u crkvi ne daju nikome da pjeva; a jednom sam vidio u nekom dućanu u izlogu udicu koja se prodaje zajedno s drškom, za svaku ribu; vrlo su zgodne. Ima čak i takva da bi njom mogao uhvatiti i soma od jednog puda. Vidio sam dućane gdje ima pušaka kao što ih ima naš gospodin, vrijede najmanje sto rubalja svaka...
A u mesarama ima tetrijeba, leštarki i zečeva, ali trgovci neće da kažu gdje su ih ulovili.
Dragi djede, a kad kod gospodina bude jelka s darovima, uzmi za mene pozlaćen orah i sakrij ga u zelenu kutiju. Zamoli gospođicu Olgu Ignjatijevnu, kaži da je za Vanjku.“
Vanjka grčevito uzdahne i opet pogleda kroz prozor. Sjetio se da je po jelku za gospodina uvijek išao u šumu njegov djed i vodio sa sobom unuka. Ala je bilo divno! I djed je hukao, a i Vanjka je, gledajući ga, činio isto. Obično prije nego što odsiječe jelku, djed zapali lulu, šmrče dugo duhan i ruga se smrznutom Vanjuški. Mlade jele, posute injem, stoje nepomično i misle na koju je red da umre. Kad odjednom po snijegu kao munja protrči zec!...
Djed ne može a da ne vikne: „Hvataj ga! Drži ga, drži! Gle vraga bez repa!“
Odsječenu jelku djed bi odvukao u gospodsku kuću, a tamo bi je okitili. Najviše se brinula za to gospođica Olga Ignjatijevna, Vanjkina miljenica. Dok je Vanjkina majka Pelagija bila u životu i služila kao sobarica, Olga Ignjatijevna častila je Vanjku bombonima i radi zabave naučila ga čitati i pisati, brojiti do sto, pa čak i igrati kadril. A kad je Pelagija umrla, izbacili su jadno siroče u kuhinju k djedu, a iz kuhinje obućaru Aljahinu u Moskvu...
„Dođi, mili djede“, nastavi Vanjka, „tako ti Boga, odvedi me odavde, smiluj mi se, nesretnom siročetu, jer me svi biju, i gladan sam, a kako mi je dosadno ne da se ni izreći; samo plačem. A maločas me je gazda udario kalupom po glavi te sam pao i jedva došao sebi. Propao mi je život, gori je od psećeg... Još pozdravi Aljonu, ćoravog Jegorku i kočijaša. A moju harmoniku ne daj nikome. Pozdravlja te tvoj unuk Ivan Žukov. Mili djede, dođi!“
Vanjka presavije ispisanu hartiju i metne je u koverat, što ga je još juče kupio za kopejku. Razmisli malo, umoči pero i napisa: „Mom djedu na selo.“
Zatim se počeša po glavi, promisli i dodade: „Konstantinu Makariču“. Sretan što mu niko nije smetao u pisanju, nabi kapu na glavu i bez kaputa, u samoj košulji, istrča na ulicu.
Mesarski pomoćnici, kod kojih se on juče raspitao, rekli su mu da se pismo baca u poštansko sanduče, a iz sandučeta se šalje po cijeloj zemlji i poštanskim trojkama, što ih tjeraju pijani kočijaši uz zveket praporaca. Vanjka dotrča do prvog poštanskog sandučeta i ugura dragocjeno pismo unutra.
Sat kasnije, uljuljkan, zanesen slatkom nadom, čvrsto je spavao... U snu je vidio peć. Na peći sjedi djed, spustio dolje bose noge i čita kuharicama njegovo pismo. Oko peći hoda Vjun i maše repom.
Pre(ne)poznate riječi:
Badnje veče – veče uoči Božića
jutrenje – jutarnja molitva
kalfa – trgovački ili zanatski pomoćnik
ikona – slika sveca
kučka – kuja
laskati – hvaliti nekoga na način koji mu je posebno drag
haringa – vrsta morske ribe
krčma – ugostiteljska radnja u kojoj se uglavnom toči alkohol
deran – bezobrazno, neodgojeno dijete
pud – mjera za težinu (16,38 kg)
rublja, kopejka – ruski novac, 1 rublja = 100 kopejki
tetrijeb, leštarka – vrste šumskih ptica
kadril – francuski ples s četiri para igrača; kartaška igra
praporac – maleno metalno zvono
Anton Pavlovič Čehov (1860 – 1904) rođen je u Rusiji. Nakon što je diplomirao na moskovskom Medicinskom fakultetu, posvetio se liječničkom pozivu. Književnim radom počeo se baviti pišući humoreske pod pseudonimom Antoša Čehonte. Pisao je drame, novele i pripovijetke. Mnoge Čehovljeve drame se i danas igraju u pozorištima, a česte su i filmske adaptacije njegovih djela.
Čitanje:
Pronalazi/izdvaja bitne informacije iz pročitanog teksta. (Uvid u socijalnu situaciju porodice, zloupotreba moći, uloga obrazovanja u društvu…)
Usvaja i primjenjuje nove riječi i izraze u govoru i pisanju (npr. jutrenje, kalfa, laskati,
haringa, deran).
Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti (gradacija, ironija, retrospekcija, kontrast, personifikacija).
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi.
Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to (dječakova samoća, zlostavljanje i izrabljivanje dječaka, dječakovo potresno pismo, dječakova sjećanja na sretniji period života, sudbina jedne radničke porodice…).
Pisanje:
Prilagođava vrstu, formu i stil namjeni pisanja i publici kojoj se obraća. Strukturira tekst poštujući osobenosti odabrane vrste (pismo).
Govorenje:
Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže.
„U hodu“ koriguje iskaz ili ga prema potrebi skraćuje. Zaključuje ponavljajući najvažnije. Efektno poentira. (Tokom razgovora o djelu)
Retrospektivno pripovijedanje. Personifikacija. Poređenje.
Kontrast – književni postupak kojim se dvije stvari dovode u vezu po suprotnosti, s ciljem isticanja, pojačavanja ili dinamičnosti. Kontrastirati se u književnom djelu mogu likovi ili motivi, perspektive, gramatički oblici riječi, ili različiti stilovi.[1]
Gradacija – postupnost u nizanju riječi, misli ili slika od slabijeg ka snažnijem izrazu. Gradacijom se usmjerava pažnja na intenzitet emocije ili se postiže napetost u radnji i zbivanju ili se naglašava neki odnos prema slici koja se prikazuje.[2]
Ironija – govorni ili pisani iskaz čije je značenje suprotno izrečenom, s ciljem da se zaobilazno, nedirektno, izrekne kritika.[3]
Potreban je jedan čas za analizu ovog djela. Kroz analizu različitih elemenata priče, od naslova do likova, Čehov nas vodi prema razmišljanju o ljudskim odnosima, društvu i ophođenju prema onima s manje privilegija. Interpretacija bi mogla započeti poticanjem đaka da podijele lične dojmove nakon čitanja priče. Ovaj segment omogućava da istraže svoj emotivni odnos prema priči. U nastavku trebamo razmotriti izbor naslova koji će nas voditi prema analizi centralne teme priče. Procjenom narativnog fokusa stavljenog na Vanjku, stičemo uvid u značaj lika i autorovu namjeru. Proučavanjem odsustva Vanjkinog fizičkog opisa, shvatamo da unutrašnji svijet, borbe i želje imaju veći značaj od njegovog fizičkog izgleda. Ovo nas poziva da s đacima istražimo psihološke aspekte lika. Pritom, trebali bismo identifikovati stilske postupke koji odražavaju dječakovu emocionalnu dimenziju (retrospekcija, poređenje, gradacija, ironija, kontrast...). Dalje bismo trebali obratiti pažnju na odnos između Vanjke i njegove sredine, gdje ćemo ukazati na odnose s drugim likovima. Komparativnom analizom Vanjkinog prikaza zavičaja i Moskve dobićemo uvid u utjecaj različitih sredina na oblikovanje glavnog lika. Razmatranje društvenih odnosa u priči, uključujući i odgovornost za Vanjkinu sudbinu, omogućava širu raspravu o nepravdi, socijalnoj podijeljenosti i odnosu prema manje privilegovanim članovima društva. Na kraju časa, mogli bismo postaviti pitanje da li uslovi i društveni poredak koji određuju Vanjkinu sudbinu postoje i danas. Sve nas to vodi prema osvješćivanju i sagledavanju društvenih nepravdi koje persistiraju u savremenom društvu.
Postavljanje sljedećih pitanja[1] može pomoći prepoznati ključne aspekte priče:
– Kakav je dojam na Tebe ostavila ova priča? Zašto?
– Naslov priče je Vanjka, a ne, recimo, Pismo ili Na obućarskom zanatu. Ko je u prvom planu u ovoj priči?
– Znamo li kako Vanjka izgleda? Zašto pisac nije dao dječakov fizički portret? Šta je njemu mnogo važnije? Zašto?
– Gdje Vanjku zatičemo? Zašto je tu?
– Obrati pažnju na glagol u prvoj rečenici. Da li je Vanjka svojevoljno na zanatu?
– Pronađi u tekstu rečenice koje govore o Vanjkinom životu u Moskvi.
– Kako se prema njemu odnose gazda i gazdarica: šta radi, šta jede, šta, nažalost, svakodnevno doživljava?
– Reci svoje mišljenje o ljudima koji se ovako odnose prema djeci. Da li je to vrijeme nepovratno prošlo ili, možda, i Ti poznaješ nekog Vanjku – u susjedstvu, mjestu u kojem živiš...?
– Badnje je veče, vrijeme porodičnog okupljanja, vrijeme ljubavi, pažnje, darivanja... S kim je Vanjka? Šta radi?
– Papir je ležao na klupi, a on je klečao pred klupom. Na koga Ti Vanjka liči u ovoj sjajnoj slici?
– Koji način kazivanja pisac koristi da bi ga vratio u zavičaj?
– Uporedi sliku zavičaja i sliku Moskve. Koja je ljepša? Zašto?
– Pronađi i objasni personifikaciju u lirskim slikama prirode Vanjkinog zavičaja.
– Šta radi djed? Čime se bavila Vanjkina majka? A dječak, dok je boravio tamo? Kako su se prema njemu odnosile tadašnje gazde? Pronađi rečenicu u kojoj nam se to najjasnije kazuje.
– U tekstu pronađi karakterizaciju i drugih likova, uoči odnose koji vladaju među njima.
– Čehov, krećući se kroz pismo, pojačava dječakova osjećanja. Kako se naziva taj stilski postupak?
– Šta na kraju Vanjka sanja? A pismo – gdje je ono, šta će s njim biti?
– Kakvi društveni odnosi vladaju u ovoj priči?
– Ko je krivac za nepodnošljive uslove u kojima se Vanjka nalazi?
– Da li uslovi i poredak koji određuju Vanjkinu sudbinu i danas postoje?
– Kakvo je Tvoje mišljenje o socijalnoj podijeljenosti društva?
Korelacija:
Historija/povijest: Moglo bi biti od pomoći imati osnovno razumijevanje ruske kulture i društva tokom kasnog 19. vijeka kako bismo razumjeli zašto se dječak našao u situaciji da bude šegrt. Također, mogla bi biti korisna znanja o regulisanju rada, radnog vremena te o zabrani rada djece.
Odjeljenjska zajednica: Upoznavanje sa tekstom Opšte deklaracije o ljudskim pravima i Konvencijom o pravima djeteta.