animirani film / basna / inkluzija
Forma animiranog filma je atraktivna, dužina (tj. kratkoća) olakšava praćenje i đacima mlađeg uzrasta. Tema je bliska njihovom iskustvu – druženje, formiranje grupa, uključivanje i isključivanje, ruganje slabijima ili drugačijima. Ta tema u filmu je povezana s karakternom crtom egoizma i svadljivosti, a poenta je da je loše ponašanja štetno po onoga ko se tako ponaša. Na kraju negativni junaci dolaze do spoznaje o posljedicama loših postupaka i stide se. Stid je također tema o kojoj je potrebno razgovarati na nastavi.
Uzrast – prijedlog: 3. razred osnovne škole
Tema kratkog animiranog film, nagrađenog 2001. Oskarom (trajanje, s uvodnom i odjavnom špicom 3.25 minuta), jeste inkluzija, tačnije posljedice odbijanja grupe da pojedince koji su drugačiji prihvati i tretira prijateljski, kao sebi jednake. Ono što zahvaljujući ponašanju, glasanju (ljutit, histeričan cvrkut) i izrazima lica ptičica zaključujemo o pripadnicima grupe (film nema dijaloga) jeste da su egoistični i svadljivi. Prisvajaju prostor po pravu prvenstva, ne žele nikoga u svojoj blizini, čak ni pripadnike svoje grupe, ali se udružuju protiv pridošlice s očigledno blagom ćudi i dobrim namjerama.
Za autora filma takvo ponašanje je moralno pogrešno i on ga poentom osuđuje, tako što ptičice bivaju kažnjene i postiđene, čemu su same krive jer ne razmišljaju o posljedicama svoje agresivne isključivosti. Film se, zbog izrazite didaktičke poruke i činjenice da životinje imaju ljudske osobine, može razumjeti i kao forma basne.
Film počinje švenkom (pomjeranje kamere horizontalno), tako da se u kadru prate telefonske žice koje se kao talasi spuštaju i dižu između drvenih stubova. Zatim se kretanje kamere umiri i na sada vodoravne žice sleti jedna ptičica. (Vrabac?) Za njom, uz veseli (brbljivi) cvrkut druga, pa onda treća, četvrta... Na kraju ih ima četrnaest. Ptičice su antropomorfizirane, s očima pomjerenim naprijed, tako da imaju „ljudska lica“ i shodno tome ljudsku facijalnu ekspresiju.
Prva ptičica na dolazak druge, koja sleti tik uz nju, reaguje ljutito. Počinje svađa, iako za sve ima mjesta, ptičice se nabijaju jedna uz drugu i guraju. Ona koja je došla ranije vjeruje da ima više prava na žicu i prostor na žici od one koja je došla kasnije.
Cvrkut, pa onda sasvim drugačiji glas. Okrenu se, na stubu stoji velika ptica, dobroćudna, željna društva. Male ptice je ismijavaju, zbog veličine, držanja, perja, imitiraju je, rugaju... Kad je to ne otjera, ptičice se udalje od nje, s izrazima prezira. (Dopola spušteni kapci, gledanje iskosa, značajno razmjenjivanje pogleda...)
Velika ptica ne odustaje, poleti, teško i nespretno, i stane na žicu, usred malih ptica. Od njene težine, žica se istegne i spusti, a ptičice s njene lijeve i desne strane kliznu niz žicu i nabiju se s obje strane uz nju. Lica svih malih ptica su ljutita, izraz velike zadovoljan i sretan.
Male ptice protestuju glasno, očito ne žele pridošlicu među sobom, ali velika ptica ne prepoznaje ljutnju. Pogrešno zaključi da je to način prijateljske komunikacije, pa i ona počinje da se glasa.
Kad shvate da se riječima ne mogu osloboditi uljeza, jedna od ptičica kljunom udari veliku u kandže i ona izgubi ravnotežu, ali se ipak prije nego padne uhvati za žicu, na kojoj sada visi. Vidimo samo natisnute i dalje jedna uz drugu male ptice, i dalje ljute. Uljez ne odustaje, i dalje je tu.
Kad se jedna kandža velike ptice otkači od žice, male dobijaju ideju. Lica su im prvo iznenađenja, a onda pakosno sretna. Ako se otkače i druge kanže, velika će ptica pasti. I dvije najbliže male ptice složno počinju kljucati kandže uljeza, a ostale navijaju i ljuljaju žice, ne bi li tako ubrzale pad. Velika ptica misli da je i to neka igra, nastavlja se smiješiti.
Kamera se polako udaljava od scene (zoom-out) i sada vidimo širu sliku: žica je rastegnuta skoro sasvim do zemlje, velika ptica viseći naglavačke i držeći se samo na jednoj kandži skoro da glavom dodiruje tlo.
Dvije ptičice odjednom promijene izraz lica; umjesto zlobe i ljutnje sada su zabrinute. Zabrinutost se brzo prenosi i na ostale. Žica je zategnuta, velika ptica drži se za nju samo vrhom kandže, ali taj vrh popušta...
Ptica pada (zapravo samo sklizne na tlo) dok se žica, oslobođena njene težine, kao tetiva odapinje uvis. Sve ptičice bivaju izbačene velikom silom naviše, bukvalno ispaljene i iz vlastitog perja.
Ne vidimo ni njih ni veliku pticu, samo oblak peruški koji polako pada.
Velika ptica stoji na glavi, i dalje sa sretnim izrazom na licu. Potom se okrene i stane na noge. U drugom planu vidimo polje pšenice iza bodljikave žice. Oko nje prvo polako padaju peruške, a onda jedna po jedna ptičica gole (bez perja). Velikoj ptici je to smiješno, i počinje se grohotom smijati, dodajući ptičicama peruške da se sakriju, kao smokvinim listovima. Ptičice sada imaju drugačiji izraz lica, nisu više bijesne i ohole nego postiđene. Sve se sakrivaju iza velike, koja se ne prestaje smijati.
animirani film / basna / inkluzija
Forma animiranog filma je atraktivna, dužina (tj. kratkoća) olakšava praćenje i đacima mlađeg uzrasta. Tema je bliska njihovom iskustvu – druženje, formiranje grupa, uključivanje i isključivanje, ruganje slabijima ili drugačijima. Ta tema u filmu je povezana s karakternom crtom egoizma i svadljivosti, a poenta je da je loše ponašanja štetno po onoga ko se tako ponaša. Na kraju negativni junaci dolaze do spoznaje o posljedicama loših postupaka i stide se. Stid je također tema o kojoj je potrebno razgovarati na nastavi.
Uzrast – prijedlog: 3. razred osnovne škole
Tema kratkog animiranog film, nagrađenog 2001. Oskarom (trajanje, s uvodnom i odjavnom špicom 3.25 minuta), jeste inkluzija, tačnije posljedice odbijanja grupe da pojedince koji su drugačiji prihvati i tretira prijateljski, kao sebi jednake. Ono što zahvaljujući ponašanju, glasanju (ljutit, histeričan cvrkut) i izrazima lica ptičica zaključujemo o pripadnicima grupe (film nema dijaloga) jeste da su egoistični i svadljivi. Prisvajaju prostor po pravu prvenstva, ne žele nikoga u svojoj blizini, čak ni pripadnike svoje grupe, ali se udružuju protiv pridošlice s očigledno blagom ćudi i dobrim namjerama.
Za autora filma takvo ponašanje je moralno pogrešno i on ga poentom osuđuje, tako što ptičice bivaju kažnjene i postiđene, čemu su same krive jer ne razmišljaju o posljedicama svoje agresivne isključivosti. Film se, zbog izrazite didaktičke poruke i činjenice da životinje imaju ljudske osobine, može razumjeti i kao forma basne.
Film počinje švenkom (pomjeranje kamere horizontalno), tako da se u kadru prate telefonske žice koje se kao talasi spuštaju i dižu između drvenih stubova. Zatim se kretanje kamere umiri i na sada vodoravne žice sleti jedna ptičica. (Vrabac?) Za njom, uz veseli (brbljivi) cvrkut druga, pa onda treća, četvrta... Na kraju ih ima četrnaest. Ptičice su antropomorfizirane, s očima pomjerenim naprijed, tako da imaju „ljudska lica“ i shodno tome ljudsku facijalnu ekspresiju.
Prva ptičica na dolazak druge, koja sleti tik uz nju, reaguje ljutito. Počinje svađa, iako za sve ima mjesta, ptičice se nabijaju jedna uz drugu i guraju. Ona koja je došla ranije vjeruje da ima više prava na žicu i prostor na žici od one koja je došla kasnije.
Cvrkut, pa onda sasvim drugačiji glas. Okrenu se, na stubu stoji velika ptica, dobroćudna, željna društva. Male ptice je ismijavaju, zbog veličine, držanja, perja, imitiraju je, rugaju... Kad je to ne otjera, ptičice se udalje od nje, s izrazima prezira. (Dopola spušteni kapci, gledanje iskosa, značajno razmjenjivanje pogleda...)
Velika ptica ne odustaje, poleti, teško i nespretno, i stane na žicu, usred malih ptica. Od njene težine, žica se istegne i spusti, a ptičice s njene lijeve i desne strane kliznu niz žicu i nabiju se s obje strane uz nju. Lica svih malih ptica su ljutita, izraz velike zadovoljan i sretan.
Male ptice protestuju glasno, očito ne žele pridošlicu među sobom, ali velika ptica ne prepoznaje ljutnju. Pogrešno zaključi da je to način prijateljske komunikacije, pa i ona počinje da se glasa.
Kad shvate da se riječima ne mogu osloboditi uljeza, jedna od ptičica kljunom udari veliku u kandže i ona izgubi ravnotežu, ali se ipak prije nego padne uhvati za žicu, na kojoj sada visi. Vidimo samo natisnute i dalje jedna uz drugu male ptice, i dalje ljute. Uljez ne odustaje, i dalje je tu.
Kad se jedna kandža velike ptice otkači od žice, male dobijaju ideju. Lica su im prvo iznenađenja, a onda pakosno sretna. Ako se otkače i druge kanže, velika će ptica pasti. I dvije najbliže male ptice složno počinju kljucati kandže uljeza, a ostale navijaju i ljuljaju žice, ne bi li tako ubrzale pad. Velika ptica misli da je i to neka igra, nastavlja se smiješiti.
Kamera se polako udaljava od scene (zoom-out) i sada vidimo širu sliku: žica je rastegnuta skoro sasvim do zemlje, velika ptica viseći naglavačke i držeći se samo na jednoj kandži skoro da glavom dodiruje tlo.
Dvije ptičice odjednom promijene izraz lica; umjesto zlobe i ljutnje sada su zabrinute. Zabrinutost se brzo prenosi i na ostale. Žica je zategnuta, velika ptica drži se za nju samo vrhom kandže, ali taj vrh popušta...
Ptica pada (zapravo samo sklizne na tlo) dok se žica, oslobođena njene težine, kao tetiva odapinje uvis. Sve ptičice bivaju izbačene velikom silom naviše, bukvalno ispaljene i iz vlastitog perja.
Ne vidimo ni njih ni veliku pticu, samo oblak peruški koji polako pada.
Velika ptica stoji na glavi, i dalje sa sretnim izrazom na licu. Potom se okrene i stane na noge. U drugom planu vidimo polje pšenice iza bodljikave žice. Oko nje prvo polako padaju peruške, a onda jedna po jedna ptičica gole (bez perja). Velikoj ptici je to smiješno, i počinje se grohotom smijati, dodajući ptičicama peruške da se sakriju, kao smokvinim listovima. Ptičice sada imaju drugačiji izraz lica, nisu više bijesne i ohole nego postiđene. Sve se sakrivaju iza velike, koja se ne prestaje smijati.