Ransijer svoju knjigu počinje epizodom iz života Žan-Žozefa Žakotoa (Jean-Joseph Jacotot, 1770–1840), francuskog pedagoga, koji je dobio zadatak da holandske učenike nauči francuski, iako on sam nije znao niti riječi holandskog. Nezgodnu okolnost riješio je dajući učenicima dvojezični prevod Fenelonovog Telemaha, ostavši sasvim po strani. Učenici su, poredeći prevode, sami postepeno ovladali jezikom i bili u stanju pisati na francuskom nakon šest mjeseci.

Ransijer ovo pedagoško iskustvo, koje će sam Žakoto nastaviti razvijati, uzima za model jednog drugačijeg mogućeg obrazovnog sistema. On to čini kao marksista i Altiserov učenik, polazeći od stava da je obrazovanje ideološki instrument države kojim se populacija masovno potčinjava, u smislu da se bez otpora prepušta zatečenoj raspodjeli društvene moći i ekonomskih resursa.

Njegova je osnovna teza da su svi ljudi sposobni da uče sami, bez učitelja (danas bismo rekli da su programirani da uče), pod uslovom da su za učenje motivisani, a motivacija prije ili kasnije mora doći iz stvarnosti u kojoj su se rodili, u kojoj odrastaju i žive. Primjeri koje Ransijer navodi u prilog ovoj tvrdnji uglavnom su preduzetnici s početka devetnaestog vijeka koji su razvijali biznise učeći nepoznate procese posmatranjem i zdravorazumskom analizom. (Bila je potrebna samo vjera u vlastite sposobnosti? Znači li dakle to da su svi ljudi potencijalno sposobni razumjeti sve ono što su drugi bili napravili i razumjeli? (10)) Oni kao takvi ne podupiru širinu njegove kritike obrazovanja. Pitanje je, naime, koje okolnosti utiču na motivaciju koja pokreće proces učenja. O tome Ransijer ne govori skoro ništa; na nekoliko mjesta on predlaže da nadležnosti učitelja preuzmu očevi (sic!), koji će svojom voljom usmjeriti pažnju i interes djece. Insistira na tome da nije znanje ono što čini učitelja učiteljem nego volja koju treba da prenese na učenike, sposobnost da ih motiviše, vodeći računa o njihovom najboljem interesu. Ransijer ovdje svakako idealizira očeve; a nigdje u knjizi ne kaže zašto tu funkciju ne bi mogla imati i bilo koja druga osoba, s jednako (pretpostavljenim) časnim namjerama.

Javna naobrazba tako predstavlja sekularnu stranu napretka, sredstvo postupnog izjednačavanja nejednakosti, odnosno beskrajnog neujednačavanja jednakosti. Sve se uvijek radi po jednom principu, po principu nejednakosti inteligencija. Kada je to načelo prihvaćeno, iz njega se, po dobroj logici, može izvesti samo jedna posljedica: upravljanje inteligentne kaste glupim mnoštvom. (158)

Ključna riječ na kojoj Ransijer insistira je emancipacija. Nju definira kao stanje u kojem svaki čovjek iz naroda može shvatiti svoje ljudsko dostojanstvo, uzeti mjeru svoje intelektualne sposobnosti i odlučiti o njenoj uporabi (26–27). Pri tome, on čovjekom iz naroda smatra pripadnika niže klase; pa onda obrazovanje, u smislu sticanja znanja i pravilnog odgoja, vidi kao sredstvo držanja te klase u potčinjenom položaju. Ukoliko se tog položaja želi riješiti, taj čovjek svoje obrazovanje mora uzeti u vlastite ruke; mora se emancipirati. Kako se tačno to može učiniti Ransijer ne kaže. On do kraja knjige ostaje u hipotetičko-manifestnom registru; umjesto da daje primjere iz stvarnosti, poziva se na članke stare dva vijeka i biografiju njihovog autora. Jasno je po tome da njegova knjiga nema neku posebnu praktičnu vrijednost, pogotovo ne revolucionarnu, kako bi se iz tona njegovog registra moglo zaključiti. On ima ideju, ali ne i rješenje. On želi i zamišlja nekakvu alternativu, ali ne trasira put do njenog ostvarenja. U praktičnom smislu, ona je neupotrebljiva.

Stvari su dakle bile jasne: nije se radilo o nekoj metodi obrazovanja naroda, već o dobrobiti koju treba navijestiti siromasima: oni mogu sve što može bilo koji čovjek. Bilo je dovoljno navijestiti. Jacotot se odlučio tomu posvetiti. Proglasit će da možemo poučavati ono što ne znamo i da bilo koji otac obitelji, siromah ili neuk, ako se emancipirao, može obrazovati svoju djecu bez pomoći ikakva učitelja tumača. I ukazat će na sredstvo te univerzalne obuke: naučiti nešto i postaviti to u odnos sa svim ostalim prema načelu: svi ljudi posjeduju jednaku inteligenciju. (27)

Ali ako se čita na drugi način, kao kritika škole koja ne želi da osvijesti skrivene izvore svoje moći, svoju kolaboraciju s kapitalom, svoju nesposobnost da odgovori na pitanje jednakosti, ne samo klasne nego i rasne, etničke, kulturne... onda bi je svaki pedagog mogao staviti pred sebe kao zrcalo, pitajući ga: ogledalce, ogledalce, tko je najpametniji na svijetu?

Nije problem stvoriti učenjake, već je problem one koji se smatraju inferiornima po inteligenciji izvući iz močvare koja ih čini ustajalima: ne iz močvare neznanja nego iz močvare prezira, prezira spram sebe samih kao razumskih stvorenja. Problem je učiniti ljude emancipiranima i emancipatorima. (124)

Ransijerova vizija učitelja u ulozi nadzornika procesa učenja vođenog isključivo interesima učenika ostavlja u slijepim uglovima mnoga preskočena pitanja: kome se taj nadzor i na osnovu kojih karakteristika/kvalifikacija može i treba povjeriti? Je li nadziranje, ako nije poučavanje, vještina koja se može usavršavati, a to znači učiti i vježbati? Zašto bi se civilizacijska iskustva svaki put, sa svakim pojedincem, morala sticati iznova, s velikom vjerovatnoćom da se njihovim prednostima uopšte ne ovlada?

Ako se čita sa zrnom soli, Ransijerov Učitelj neznalica koristan je doprinos kritici savremenog obrazovanja, najviše stoga što ponavlja, radikalnije zaoštreno, pitanja o svrsi obrazovanja, stavljajući tim pitanjima u središte rasprave interes onoga koji uči. Koliko je taj interes zaista ličan i slobodan, a koliko uslovljen složenim okolnostima, otvoreno je pitanje na koje nas Ransijer poziva da ponudimo svoj odgovor. U postjugoslavenskom obrazovanju, ali i uopšte u društvima agresivnih kolektivnih identiteta to je pitanje jedno od najvažnijih: kako školu od ideološkog aparata preobraziti u sredstvo procvata ljudskosti.