Zar o Pinokiju nije sve rečeno? Nije li on postao opšte mjesto odgoja djece širom planete? Drveni lutak zanemari školu, ne sluša oca drvodjelju Đepeta, kad laže raste mu nos, bježi od kuće, upada u nevolje, ali na kraju ipak postane dobar i pretvori se u pravog dječaka.

Evo ga kako dio svojih avantura, zadihano, prepričava Đepetu:

Ali da znaš kolike su mi se nesreće sručile na glavu i koliko toga sam morao otrpjeti! Zamisli samo da sam onoga dana kada si mi ti, jadni tatice, prodavši svoj kaput, kupio početnicu za školu, ja bio pobjegao da bih gledao lutke, a lutkar me je htio baciti u vatru da dovrši pečenog ovna, pa mi je poslije dao pet zlatnika da ih odnesem tebi, ali sam susreo Lisca i Mačka koji su me odveli u gostionicu "Kod crvenog raka", gdje su jeli poput vukova, pa sam otišao sam po noći i susreo razbojnike koji su onda trčali za mnom, a ja sam bježao, a oni za mnom, a ja bježi dalje, a oni samo za mnom, a ja bježi, dok me nisu objesili na granu Velikog hrasta, gdje je lijepa Djevojčica s modrom kosom po mene poslala jednu kočijicu, a liječnici su, kad su me pregledali, odmah rekli: "Ako nije mrtav, onda je to znak da je još živ", i onda mi je pobjegla jedna laž, pa mi je nos počeo rasti i više nije mogao proći kroz vrata sobe, zbog čega sam otišao sa Liscem i Mačkom posaditi četiri zlatnika, jer sam jedan bio potrošio u gostionici, a papagaj se počeo smijati, i onda od dvije tisuće novčića nisam našao ni jedan, a sudac, kada je čuo da su me pokrali, odmah me baci u zatvor da bi dao zadovoljštinu lopovima, a kada sam odatle izašao ugledao sam jedan lijepi grozd grožđa na polju, pa sam se ulovio u zamku, a seljak blažene pameti mi je oko vrata stavio pseću ogrlicu jer je trebalo čuvati kokošinjac, pa je uvidio moju nevinost i pustio me da odem, a zmija s repom iz kojega se dimi se počela smijati dok joj nije pukla žila u prsima, pa sam se tako vratio u kuću lijepe Djevojčice, koja je bila mrtva, i onda me je Golub vidio kako plačem pa mi rekao: "Jesi li vidio kako tvoj tata pravi brodić da bi te išao potražiti?", a ja sam mu rekao: "Oh, da barem i ja imam takva krila", a on mi je rekao: "Želiš li otići do svoga tate?", a ja sam mu rekao: "Itekako! Ali tko će me tamo odvesti?", a on mi je rekao: "Odvest ću te ja", a ja sam mu rekao: "Kako?", a on mi je rekao: "Popni mi se na leđa", pa smo tako letjeli cijelu noć dok mi ujutro svi ribari koji su gledali u more nisu rekli: "Tamo je neki jadni čovjek u malom brodiću koji će se utopiti", a ja sam te izdaleka odmah prepoznao, jer mi je to reklo srce, i davao sam ti znak da se vratiš na obalu...

Bajka, bez sumnje! Originalna i neobična, ali ipak samo bajka, sa sretnim krajem.

Šta, dakle, kad/ako kao nastavnici i roditelji otkrijemo da to što zadihani sretni lutak prepričava nije ni izbliza sve što u knjizi piše, iako je uglavnom sve što se zapamti, kad se nekad u ranom djetinjstvu priča o drvenom lutku čuje pročitana ili prepričana prvi put, i onda još ponekad pogleda na filmu? Šta kad je kao odrasli pažljivo pročitamo ponovo i shvatimo da se bez ispuštenih detalja ne može razumjeti zašto je uopšte napisana? Da smo je pogrešno zapamtili, i shvatili. Da kraj nije sretan.

Kao što i uvjeravanje sarajevske obrazovne vlasti, u nacrtu zakona o tzv. dualnom obrazovanju, da će ono osigurati đacima uvjete za brže zapošljavanje nakon završene srednje škole, jer će steći kompetencije, vještine i znanja u skladu sa potrebama tržišta rada, stvorit će se uska povezanost privrednih potreba i obrazovanog sistema, privreda Kantona Sarajevo će dobiti na konkurentnosti, stopa nezaposlenosti će se smanjiti, doći će do izjednačavanja obrazovnih mogućnosti... može imati sretan kraj samo ako se čita kao bajka.

Zar nije bilo jednostavnije, umjesto ispisivanja 20 stranica novog zakona, u već postojeći dodati jednu rečenicu: srednje obrazovanje za siromašniju djecu nije obavezno? Pri čemu bi

se siromaštvo vidjelo kao uskraćenost pojedincu pristupa zajedničkim resursima jedne zajednice pod kontrolom (u vlasništvu) njene ekonomsko-političke elite.

Nakon što je nedovoljnim obuhvatom djece predškolskim odgojem zapustila onu čije porodice nemaju kapacitet za njihov puni razvoj (pri tome slaveći porodicu kao osnovnu ćeliju društva!), pa potom lošim nastavnim programom u osnovnoj školi dovršila odustajanje od njih, ta elita sada dualnom bajkom predstavlja njihovu uskraćenost u mogućnostima kao njihov lični potencijal. Iznajmljujući ih na dva od pet dana škole nekakvom fantomskom tržištu rada, kao da ste eskort firma, a ne ministarstvo obrazovanja.

Zato dualno obećanje nije početak njihovog karijernog napredovanja, nego dovršetak jednog perfidnog koncepta obrazovanja, koje se sve vrijeme predstavlja kao da radi u interesu djeteta, ali zapravo služi interesima kapitala. Ekonomskoj eliti javno školstvo ni ne treba radi njene djece, toj su djeci brodi đe god priđu vodi, njoj školstvo treba da siromaštvo unormali.

I da usput novcem siromašnih odškoluje poslugu koja joj nedostaje.

Aksiom poslodavaca – privatno upravljanje je efikasnije od javnog – podrazumijeva da će i država izaći jednom na zelenu granu kad postane cijela privatna. Ali ne izlazi, jer se to njima, izračunali su, ne isplati. Jeftinije je kad siromašni, kroz državu, investiraju u njihov biznis.

Iz njihove perspektive, ugovor s ministarstvom obrazovanja je fer, na obostrano zadovoljstvo, kao u odnosu mušterije i vlasnice bordela. Ima muškaraca, to znamo, kojima ne smeta da su djevojke roba, sve dok te djevojke nisu njihove kćerke. Ima ih, izgleda, da im ne smeta ni to što su roba djeca, sve dok ta djeca nisu njihova. Inače bi umjesto da tu djecu odvode iz škole, kao onaj trgovac magarčićima iz Pinokija, sav svoj elen, znanje, sredstva, veze, vizije... uložili u škole. Da iz njih izlaze mladi ljudi koji će raditi za njih jer to žele, a ne jer nemaju drugog izbora.

Vjerujem da je svrha čitanja i prepričavanja napisanih priča odgojna, ali da bi se ispunila, jednako je važno poštovati njihov puni i originalni smisao. Književnost nije samo odgojno sredstvo, a odgajatelj, uz sve svoje najbolje namjere, izlaže se riziku da birajući prečicu pojednostavljivanja i sam zaluta u indoktrinaciju. U stvarnom svijetu lažovima ne rastu nosevi niti se dobrota nagrađuje kao u bajkama, i to sasvim sigurno nije ono u šta Kolodi želi da njegovi mali čitaoci povjeruju.

Tvrdim, i na primjeru Pinokija nastojaću to dokazati, da tačno čitanje književnosti u školi, čitanje koje ne ispušta detalje, povezujući ih konsekventnim tumačenjem u smislenu cjelinu, smanjuje mogućnosti nesporazuma oko ciljeva i vrijednosti obrazovanja i povećava vjerovatnoću da će oni izabrani biti ostvareni.

Priča nagrađena Oskarom za muziku

Pinokio je kao književni lik prisutan u iskustvu čitalaca i čitateljica još malo pa puno stoljeće i po. Pinokijeve avanture. Priča o lutku (Le avventure di Pinocchio. Storia di un burattino) Karla Kolodija najprije su izlazile u nastavcima u Dječijim novinama od 7. jula 1881, s pauzom nakon osmog (15. poglavlje, Pinokijeva smrt na vješalima), da bi se ubrzo pojavile objedinjene u knjigu (februar 1883), do danas prevedenu na oko 300 jezika svijeta.[1] Priča je također doživjela nepoznato veliki broj adaptacija, za animirane i igrane filmove, televiziju, radio i pozorište, a još i više za slikovnice. Zahvaljujući takvom interesu i popularnosti, književni original je s vremenom izgubio na popularnosti, a njegovo mjesto zauzela je Diznijeva verzija iz 1940. godine, nagrađena s dva Oskara, prva dodijeljena za animirani film u istoriji nagrade.

U umjetnosti animacije ta je verzija postala kanonska. Scenaristi (njih ukupno sedam!) prilagodili su priču nezahtjevnoj publici pojednostavivši je u gotovo svim elementima; složena figura jedinog ženskog lika svedena je na pojavu dobre vile s diskretnom hrišćanskom simbolikom (navještenje), Manđafoko je zlikovac, epizoda sa zakopavanjem zlatnika je izostavljena, pojavljivanja Lisca i Mačka redukovana, Cvrčak je uskočio u glavnu ulogu kao otjelotvoreni glas savjesti, pa je cijela priča dobila naglašeno moralizatorsku tendenciju. U 88 minuta koliko film traje dosta vremena odlazi na songove (za šta je i nagrađen Oskarima), što također doprinosi banalizaciji socijalnog angažmana originalne Kolodijeve verzije. (Pinokio u školu polazi u 26. minutu filma, u 40. mu raste nos, u 45. odlazi na ostrvo uživanja, u 60. pronalazi Đepeta u kitu (opet biblijski motiv!) i u 70. postaje dječak.) Pa ipak je nešto od originalne atmosfere ostalo; Robin Alen je izračunao da se 72 od tih 88 minuta događaju u noći ili pod vodom.[2]

Šta je, dakle, izgubljeno u animaciji i zašto je važno Pinokija vratiti u kontekst njegovog nastanka?

Odgovor na ovo pitanje, koje bi moralo zaintrigirati učitelje i nastavnice književnosti, daje Karl Ipsen u knjizi Italija u doba Pinokija: Djeca i opasnost u eri liberalizma.[3]

Vrijeme kojim se Ipsen bavi (era liberalizma) period je nakon ujedinjenja Italije, od 1861. pa do Prvog svjetskog rata. Nova država nastoji pridobiti stanovnike različitih regija za zajedništvo i to čini donošenjem zakona koji unapređuju pojedinačna prava i kvalitet života svih svojih građana. Ipsena u tim nastojanjima zanimaju prava djece, prije svega zabrana njihovog izrabljivanja i nastojanje da se poprave katastrofalne prilike u italijanskim sirotištima.

Ipsen podsjeća na enormno napuštanje novorođenčadi, na maloljetnički kriminal, emigraciju, dječiju skitnju i dječiji rad, nalazeći reflekse tih pojava, sve do jedne, u Pinokijevim avanturama. Njegov najjači ilustrativni primjer je tzv. slučaj napuljskog sirotišta Anuncijata. Nakon što je 22. maja 1897. napredni katolički list La Liberta objavio šokantan izvještaj istražnog odbora po kojem je od 856 dojenčadi povjerenih Anuncijati tokom 1895. godine početkom 1896. u životu bilo još samo troje, javnost se uzbunila. Uslijedili su naslovi u drugim novinama i gradovima: Masakr nevinih, Djeca Madone, Pokolj Anuncijate. Ipsen se pita šta je baš tada izazvalo takvu reakciju, jer se za veliku smrtnost u sirotištima znalo i ranije. U Kosenci (gradu u kalabrijskim Apeninima), od gotovo 6000 siročadi, od 1865. do 1874. godine 99 posto je umrlo; u Modići, na jugu Sicilije, od 1459 siročadi primljenih u dom, 1456 je umrlo prije nego što je period obavezne brige završio. U Palermu, Messini, Avelinju, Rimu, Padovi, Sondriju i Pjaćenci smrtnost djece u sirotištima u prvoj godini života bila je preko 50 posto. Razlog zbog kojeg nijedna od ovih situacija nije potaknula reakciju kakvu je potakao izvještaj iz Anuncijate, smatra Ipsen, jeste jer se osjetljivost javnosti na tu temu promijenila zahvaljujući upornosti zagovarača dječijih prava u Italiji, među kojima izdvaja i Karla Kolodija.

Karlo Lorencini (umjetničko prezime Kolodi posudio je od rodnog mjesta svoje majke u kojem je proveo veći dio djetinjstva), najstariji među desetero braće i sestara, od kojih je sedmero rano umrlo, počeo se školovati za svećenika, ali je na kraju završio studij filozofije i retorike u Firenci. Nakon svršetka studija zapošljava se u knjižari; tokom dobrovoljnog služenja toskanske vojske u ratu za nezavisnost radi kao novinar, a u jednom trenutku nakratko i sam pokreće satirične novine Ulična lampa, koje cenzura brzo ukida. Sve vrijeme ostaje blizak i pozorištu za koje piše, ali više uspjeha ima kao politički komentator nego kao komediograf. Oduševljeni pristalica ujedinjenja Italije s vremenom postaje razočaran novom politikom koja projektu emancipacije svih građana pretpostavlja klasne interese nove buržoazije.

I zaista, ulazeći dublje u okolnosti u kojima je Pinokio nastajao, sve nam je uvjerljivija Ipsenova teza da je ovo Kolodijevo djelo primjer etički angažovanog književnog teksta, efektno plasiranog putem dječijih novina publici u velikom broju nepismenoj ili još nesnađenoj u novom jezičkom standardu. Pinokio, izgleda, nije pisan za djecu, iako računa i na njih i sve vrijeme, inteligentno i vješto, vodi priču u dva paralelna toka. Kolodi opravdano pretpostavlja da će nastavke Pinokija odrasli čitati djeci i da će ta zajednička uključenost u važno etičko (i političko) pitanje – zaštite djece od prijetećih opasnosti (zanemarivanja, napuštanja, izrabljivanja, robovanja, pa, vidjeli smo, i umiranja) – potaknuti odrasle na djelovanje. Da računa na prisustvo i učešće odraslih dokazuju i šale kojima ih nagrađuje za uloženo vrijeme. (Naprimjer, kad sugeriše da okus izmlaćene slame koju jede magarčić nije ništa gori od rižota na milanski ili od makarona na napolitanski način.)

I sam početak signalizira intervenciju u bajku:

– Bio jednom... – ... jedan kralj! — reći će odmah moji mali čitatelji. – Ne, djeco, pogriješili ste. Bio jednom jedan komad drva. Nije to bilo neko fino drvo, nego najobičniji komad hrastovine, onakav kakav se zimi stavlja u peći i na ognjišta da bi se zapalila vatra i ugrijale sobe.[4]

Priča počinje formulom koja najavljuje bajku, ali gotovo istovremeno sabotažom stvorenog očekivanja: umjesto kralja, obično drvo i hladne sobe sa ognjištima.

U uticajnom eseju o Pinokiju[5] Nikolas Perela prepoznaje u tom obratu satiričnu žaoku na račun kralja Emanuela Drugog, oca Italije, što i priliči satiričaru koji se pretvara da piše za djecu.

Tehnike bajke

Fantastični motivi ostaće sve vrijeme u igri, od trenutka kada drvo oživi u lutka do trenutka kada iz lutka izađe živi dječak. Ali pošto Đepeto već na početku zaboravi lutku napraviti uši, Pinokijeva neposlušnost ne mora biti crta njegovog karaktera. Postupci glavnog junaka neće biti motivisani samo žanrovskim elementima zapleta, nego će biti i posljedica roditeljevog propusta.

Bajkoliki motiv je proslavljanje pobjede mladog Cara nad neprijateljem u gradu Loviglupane, u kojem zadovoljni vladar osvijetli grad, učini vatromet, priredi utrke konja i dvokolica, te u znak najvećeg veselja naloži da se otvore tamnice i vani puste svi lopovi.

Kolodi iz predložaka Đovanija Straparole, ali i Šarla Peroa, čije je priče preveo (Mačka u čizmama, naprimjer), posuđuje motive surovosti.[6]

Čovječuljak koji trguje pomagarčenim dječacima kažnjava jednog neposlušnog tako što mu odgrize zubima polovicu desnog uha. Mačak pticu (kosa), koja odgovara Pinokija od puta na Ostrvo uživanja, ščepa u jednom skoku i pojede u jednom zalogaju zajedno s perjem i svim ostalim. Najzad, i Pinokio, bijesan na Zrikavca koji govori (nastojeći ga odgovoriti od lošeg nauma), uzme sa stola čekić pa ga baci prema Zrikavcu pogodivši ga točno u glavu, tako jako da je jadni Zrikavac jedva uspio reći zri-zri-zri, a onda je ostao zgnječen i zalijepljen za zid.

Žanrovski uticaj prisutan je i u bajkovitim pretjerivanjima. Pinokio, maštajući o zlatnicima koji će izrasti na drvetu, tisuću, dvije tisuće, pet tisuća, sto tisuća..., zamišlja sebe kao gospodina koji će imati lijepu palaču, tisuću drvenih konjića i tisuću konjušnica, da se mogu igrati, podrum pun rozolina i kruškovca i knjižnicu punu bombona, torti, pogača, badema i kolača s vrhnjem. Ali nabrajanja nisu uvijek u funkciji žanrovski upotrijebljene hiperbole. Na drugom mjestu ona će gomilanjem običnih detalja podsjetiti na socijalnu bijedu u stvarnom svijetu. Gladan, Pinokio kopa po ladicama i zakutcima tražeći malo kruha, makar i malo suhog kruha, koricu, kost koju je ostavio pas, malo pljesnivih žganaca, riblju kost, košticu trešnje, ukratko, bilo što što se može žvakati: ali ne nađe ništa, veliko ništa, baš ništa.

Ovo ponavljanje na kraju sasvim je autorska Kolodijeva intervencija, kojom želi osigurati da našoj pažnji ne promakne taj upad stvarnosti (gladi, siromaštva!) u bajku. I na drugom mjestu, kad opisuje pojavu dva drvena stražara, dugačka, dugačka, suha, suha, on signalizira stvarnosnu činjenicu: stražari su od drva, dugački i suhi, idealni za vatru, ali Manđafoko neće poželjeti naložiti njih, nego Arlekina. Bijeda je proizvod sistemskog nasilja.

Manđafoko pored ražnja podsjeća na Kiklopa. (Paralele Pinokija s Odisejom su česte!) Njegova transformacija, iz čudovišta u dobročinitelja, psihološki je neuvjerljiva, ali je sugestivna i djelotvorna u moralizatorskoj funkciji karakterističnoj za bajku, kao poruka da lične vrline (hrabrost, poštenje, pravičnost, empatija) uzrokuju čudesnu promjenu zla u dobro. Kad se Pinokio čas kasnije uzvere poput vjeverice po lutkarovoj bradi da ga poljubi u vrh nosa, ne začudimo se tom neobičnom smanjenju lutka, kojeg smo zamišljali većeg, jer smo sasvim u svijetu fantazije.

Najpoznatiji motiv iz priče, nos koji raste od laganja, ili izrastanje magarećih ušiju na glavama dječaka, odnosno njihov preobražaj u magarce, element je folklorne fantastike, isto kao i antropomorfizirane životinje (mačak i lisac) ili lutke koje govore.

Kad Kolodi opisuje kočiju koju Vila šalje po obješenog Pinokija, očito je da proširuje motiv iz Pepeljuge: kočija je prozračne boje, sva podstavljena perjem kanarinaca i iznutra obložena tučenim vrhnjem i kremom sa savojardima. Kočiju vuče sto pari bijelih miševa, a kočijaš je kudravi pas. I liječnici koji ga trebaju vratiti u život su Gavran, Sova i Zrikavac.

Kolodi koristi i efekte pučkog pozorišta, nastojeći niskom komikom pridobiti djecu; naročito na početku, u sceni tuče (povlačenja za perike) dvojice starih stolara i njihovom dijalogu zasnovanom na zabuni.

I Manđafokovo kihanje je iz istog izvora. I mačkovo ponavljanje liščevih riječi. A gdje je takvog humora, blizu je i satira. Sudac koji osudi Pinokija na četiri godine je majmun vrste gorila: stara majmunčina kojega su svi poštivali zbog njegove stare dobi, zbog njegove sijede brade i posebno zbog njegovih zlatnih naočala bez stakala, koje je morao uvijek nositi zbog toga što su mu već nekoliko godina otjecale oči. Ljekari, kao i sudije, zaslužuju podsmijeh zbog svoje kolaboracije s vlasnicima tvornica; na Vilinu molbu da odgovore je li nesrećni lutak mrtav ili živ! liječnik Gavran istupi prvi, opipa Pinokiju bìlo, pa nos i mali prst na nozi, pa svečano zaključi: Po mom mišljenju, lutak je potpuno mrtav. Ali ako, na nesreću, nije mrtav, onda bi to bio siguran znak da je još uvijek živ! No, tom se zaključku usprotivi Sova, žaleći što mora protivrječiti mnogopoštovanom prijatelju i drugu: Po mom mišljenju, međutim, lutak još uvijek živi; ali, ako na nesreću nije živ, onda je to znak da je uistinu mrtav!

Plava Vila jedina ostaje zagonetna. Do kraja ne znamo ko je ona, u kakvoj je vezi s Pinokiom, je li sestra ili majka ili božanska zaštitnica. Njeno prisustvo nije osigurano logikom bajke – u smislu da je pomoćnica u svakoj nevolji ili zaštitnica heroja kakva je bila Atena Odiseju. Ona se pojavljuje ne da bi (samo) pomogla protagonisti u savladavanju prepreka, nego i da bi ga uputila u moralno napredovanje. Vila tako predstavlja glas pedagogice u Kolodijevom slikanju stanja i položaja djece u mladoj italijanskoj državi. Kad, naprimjer, Pinokio gubi strpljenje i nogom udara na vrata Viline kuće vraćajući se u nju nakon još jednog prekršenog obećanja, pa mu drvena noga čarolijom u hipu sraste za vrata, slijedi pedagoška kazna: za svoje laganje gladni Pinokio dobija srebrni pladanj s lažnom hranom: kruh je od gipsa, pile od kartona, a četiri kajsije od alabastera, obojane kao da su prave.

Tačno onoliko koliko je lik Plave Vile nejasan, toliko je Kolodi nesiguran u to šta bi pedagogija mogla i trebala učiniti po pitanju odnosa društva prema djeci. Njene magične intervencije na kraju su, po svemu sudeći, više rezultat uredničkog poštovanja čitalačkih očekivanja nego Kolodijeve vjere u sretne pedagoške krajeve.

Školska prečica do Pinokija

Zbog toga ništa od onoga što se na internetu može naći o Pinokijevim avanturama. Priči o lutku, u formi stručne obrade lektire, ne djeluje uvjerljivo.

U bajci Pinokio govori se o razvoju ličnosti, sazrijevanju i putu od zla prema dobrom. Vidimo transformaciju glavnog lika Pinokija koji iz zločestog drvenog lutka postaje dobar dječak, tvrdi lektira.hr. Roman Carla Collodija Pinokio u prvi plan stavlja istoimenog drvenog lutka koji se od zločestog, neposlušnog i sebičnog lutka pretvara u marljivog i poslušnog dječaka, čitamo na mojalektira.com. Knjiga Pinokio zapravo opisuje sazrijevanje, odrastanje i razvoj od sebičnog bića do bića punog razumijevanja. Iz ove priče je vidljivo da je ljubav glavni pokretač Pinokijeve preobrazbe. Nesebična ljubav njegova oca Đepeta i Vile budi u njemu savjest, dodaje Sjedi5. A lektire.rs još i ovo: Ovo je jedna kompleksna priča o odrastanju i sazrevanju, o putu koji svako od nas mora da prođe kako bi mogao da razlikuje dobro i zlo, a taj je put dugačak i težak put jednog deteta da postane lepo vaspitano i poslušno. Svako dete u sebi nosi i dobro i loše, a iskušenja na koja nailazi na životnom putu, kao i zlonamerni svet oko nas, čine taj put još težim. Ali sve je to neophodno proći kako bi dete izraslo u odraslo, odgovorno biće.

Svi ovi anonimni tumači apstrahuju kontekst na koji se djelo odnosi i kompleksnu Kolodijevu namjeru uprošćavaju u format bajke, iako je više nego očigledno da Kolodi učestvuje u nastanku jednog sasvim novog žanra, dječije književnosti, koja eksperimentira i inovira zatečene forme.[7]

Đaci bi, pripremajući se na internetu za časove (a mnogi to rade, i većina baš na ovim stranicama koje Google prvo izbaci), trebali zaključiti da se transformacija iz lutke u čovjeka događa spontano, nakon izvjesnog broja posrtaja u očekivanom ponašanju. Međutim, čak ni u bajci, čuli smo, svijet odraslih nije samo pošten, radišan i odgovoran, nego je i zlonameran, pa ostaje nejasno zašto bi dijete izabralo da okreće vitlo umjesto da trguje magarcima. Ovakvo tumačenje oslobađa tumače (nastavnike, roditelje, pedagoge) odgovornosti za svijet u kojem je dopušteno djecu pretvarati u magarce. Štaviše, i odgovornosti za vlastiti doprinos tom biznisu.

Grimasa iza vela

Na koji način ovo restaurirano čitanje Pinokija mijenja didaktičku vrijednost knjige?

Evo opisa zemlje igračaka:

Ta zemlja nije nalikovala ni na jednu drugu zemlju na svijetu. Njezini su stanovnici bili samo dječaci. Najstariji su imali 14 godina; najmlađi tek 8. Na ulicama veselje, vika, cika, da ti glava pukne! Jata vragolana posvuda: neki se igraju orasima, neki pločicama, neki loptom, netko se vozi biciklom, netko jaše na drvenom konjiću; ovi se igraju slijepih miševa, oni lovice; neki drugi, obučeni kao klaunovi, gutaju goruću kudjelju; netko recitira, netko pjeva, netko radi salta, netko hoda s rukama na zemlji a nogama u zraku; netko kotrlja obruč, netko šeće u generalskoj uniformi s papirnatim šljemom i vojskom od ljepenke; netko se smije, netko viče, netko doziva, netko plješće rukama, netko zviždi, netko kokodače poput kokoši koja je snijela jaje; sve u svemu, takav urnebes, takav cvrkut, takva vražja galama, da treba staviti pamuka u uši da ne oglušiš. Na svim su se trgovima mogla vidjeti platnena kazališta, oko kojih su se od jutra do mraka tiskali dječaci, a na svim zidovima kuća bile su ugljenom ispisane lijepe stvari poput ovih: Živjele igraćke! (umjesto igračke), Nečemo šole! (umjesto nećemo škole), Dole matika! (umjesto dolje matematika) i drugo slično cvijeće.

Iako je zemlja izmaštana, scene koje vidimo preuzete su iz realnosti.

Ipsen u svojoj knjizi podsjeća da je prvi zakon kojim se zabranjivalo iskorištavanje djece u takozvanim zanatima lutalica donesen 1873. nakon učestalih konzularnih i novinskih izvještaja iz Pariza, Londona, Njujorka i drugih velikih industrijskih centara. Njihovim friško obogaćenim stanovnicima su te velike grupe često i sasvim male italijanske djece na gradskim ulicama, koja su svirala instrumente ili pokazivala životinje kako bi zaradila novac, kao loše prikriveni oblik prosjačenja, ulijevale nesigurnost i predstavljale opasnost.

Zemlja igračaka u Pinokijevim avanturama je u stvarnosti bilo koja industrijski razvijena zapadna zemlja u koju su se Kolodijevi zemljaci tada masovno iseljavali. Djeca su emigrirala s roditeljima, ali je jednako česta pojava bila i da su siromašni roditelji sklapali ugovore s tzv. dobavljačima kojima su iznajmljivali na određeno vrijeme (u praksi je to često bila i prodaja) višak svoje djece za rad u rudnicima i fabrikama stakla, gdje su uzrast i spretnost, uz nižu cijenu rada od cijene rada odraslih, činili ovu vrstu radne snage konkurentnom.

Kad Đepeto majstoru Čiljeđi saopštava da je odlučio napraviti si jednog lijepog lutka od drveta, ali čudesnog lutka, koji zna plesati, mačevati se i raditi salta s kojim će obići svijet, kako bih si zaradio koricu kruha i čašicu vina, mi čujemo glas siromaha čija je kuća jedna prizemna sobica, osvijetljena svjetlom od ispod stuba. Namještaj u njoj nije mogao biti jednostavniji: jedna loša stolica, jedan ne baš najbolji krevet i jedan posve ofucani stolić. Ali ironična poenta na kraju opisa signalizira nam da budemo oprezni s ovom bajkom. Moralna idila koju ona nudi je umjetna: Na stražnjem zidu vidjelo se ognjište s vatrom koja je gorila; ali ta je vatra bila naslikana, a na vatri je bio naslikan lonac u kojemu je živahno vrilo i iz kojega je izlazio oblak dima koji je izgledao baš kao pravi dim.

Iako je zakon iz 1873. zabranio iskorištavanje djece, on ipak nije mogao spriječiti roditelje da sa agentima tvornica sklapaju trogodišnje ugovore po kojima su za malu naknadu zapošljavali svoju djecu. Za siromašne porodice s mnogo djece to je bilo dobro rješenje: jedna usta manje za stolom i nešto novca za koji obrok više. Agenti (riječ se u ovom kontekstu može prevesti i kao dobavljači, ili podvodači) na tim su poslovima zarađivali mnogo, jer je profit na niskoj cijeni dječijeg rada bio velik.

Kolodi prezire te agente, a trgovca magarčićima opisuje s prikrivenim gađenjem: Zamislite čovječuljka koji je širi nego duži, mekan i mastan kao gruda maslaca, s licem poput jabučice, s ustašcima koja se stalno smijulje i s tankim i ugodnim glasićem poput mačke koja se umiljava gospodarici kuće. Pa ipak, svi dječaci, čim bi ga ugledali, odmah bi se u njega zaljubili i utrkivali se tko će se prije popeti na njegova kola, kako bi ih poveo u tu rajsku zemlju koja je na zemljopisnoj karti označena zavodljivim imenom Zemlja igračaka.

Ironija, međutim, nepažljivim čitaocima lako promakne, pa Kolodi odlučuje da im se direktno obrati:

Jeste li sada shvatili, mali moji čitatelji, kojim se krasnim poslom bavi čovječuljak? To gadno čudovište koje izgleda kao da je sav od meda i mlijeka, s vremena na vrijeme krene s kočijom na put po svijetu. Putujući, obećanjima i ulagivanjima sakuplja sve one lijene dječake kojima su knjige i škole dosadne, pa ih, nakon što ih ukrca u svoju kočiju, doveze u Zemlju igračaka gdje oni sve svoje vrijeme provode u igrama, larmi i zabavi. Kada se potom ti jadni zavedeni dječaci, u žaru stalne igre i u neučenju, posve pretvore u magarce, onda ih on sav veseo i zadovoljan prisvoji i odvede prodati na sajmove i na tržnice. I tako je u nekoliko godina nakupio gomilu novca i postao milijunaš.

Kolodi se obraća malim čitaocima, ali računa i na prisustvo odraslih u procesu čitanja. Odrasli su odgovorni učesnici te trgovine djecom, samo što oni najodgovorniji, siromašni, imaju i najbolje izgovore. Njima je slanje djece u školu samo dodatan teret, jer moraju jednako hraniti i onoga ko sada puno manje pridonosi radom. Đepetovo odustajanje od plana da s Pinokijem putuje po svijetu za lakom zaradom (umjesto toga želi ga poslati u školu) sasvim je psihološki nemotivisano, ali je didaktički neophodno. Spremnost na odricanje (Đepeto prodaje kaput usred zime da bi kupio slovaricu) treba osvijetliti pred roditeljima koji čitaju Pinokija (ili su za priču čuli pa je prepričavaju) tamniju stranu prosvjetiteljstva. Ako je škola jedina u interesu djeteta, pa se roditelji za nju trebaju žrtvovati, šta dobijaju zauzvrat?

U priči je drveni lutak već upio u sebe svoju rođenjem određenu sudbinu putnika i zabavljača, pa teško može razumjeti zašto je škola bolja od pozornice. Italijansko obrazovanje za koje se Kolodi dvoumi da agitira nema zadovoljavajuće odgovore. Djeca svejedno završavaju na ulicama, a talas emigracije ne slabi. Gdje Đepeto, kad se pokaje, krene da traži izgubljenog sina? Preko okeana, u daleke zemlje novog svijeta.

Iskorištavanje djece je nesumnjivo povezano s velikim natalitetom u siromašnim porodicama. Bez sigurne i dostupne kontracepcije i u sredini koja je obeshrabrivala abortuse, čini se da te porodice nisu imale drugog izbora osim napuštanja novorođenčadi ili ranog zapošljavanja djece. Iz današnje perspektive oba se izbora čine okrutnim, ali ne možemo ignorisati drugu stranu medalje. Ono na šta Kolodijeva ironija upozorava, a što Ipsen detaljno opisuje u svojoj knjizi, jeste da i borbu za zaštitu i prava djece gledamo u kontekstu industrijalizacije. Naprosto, ta borba nije došla iz nekog s neba palog moralnog prosvjetljenja, nego je odgovor na prijetnje klasnim pogodnostima građanskog staleža. Ipsen bilježi da su u Pinokijevo vrijeme Napulj, Rim, Milano i drugi veći gradovi višestruko narasli.

On, također, podsjeća da su vlasnici parnih pogona podržali zakon jer su u tome vidjeli priliku da eliminišu konkurenciju, tvornice na vodeni pogon, koje su značajno zavisile od rada djece. Rasističko-patriotski argument – da se teškim radom djece pridonosi nacionalnom/rasnom padu i kompromitiranju vojne spremnosti – također nije bio bez osnova i učinka. Najzad, djeca su bila konkurencija starijim radnicima, koji bi bez takvih kamarada imali više posla i bolje plate, pa i ovaj argument baca nešto drugačije svjetlo na procvat dječijih prava u državama ubrzane industrijalizacije. Da cijela stvar nije zavisila samo od crno-bijelog moralnog stava u vezi s dječijim radom dokaz je sporost kojom se zakon popravljao – sitnim pomacima u starosnim pragovima, skraćivanjima radnog vremena i selekcijom dopuštenih poslova prema težini i opasnosti.

Kolodi se pridružuje nastojanjima da se dječiji rad i trgovina djecom zabrane, ali je pri tome svjestan da apstraktni moralni razlozi u realnosti nisu jedini, a nisu ni najvažniji. Nezamisliv mu je sretan kraj Pinokijeve avanture, jer to je ista vrsta laži kao ona nacrtana vatra u nacrtanom kaminu s nacrtanim loncem iz kojeg se vije nacrtani dim u siromašnoj Đepetovoj sobici. Što se njega tiče, priča se završila na hrastu s vješalima.

Pinokio je mrtav, živio... ko?

Zato ni mi ne bismo smjeli vidjeti sretan kraj u sreći opamećenog lutka koji radi isti posao na kojem je magarac Lučinjolo netom skapao, i još uz to plete košare, a noću ne spava, nego uči čitati i pisati, iz raskupusane knjižurine, bez korica i nekih stranica, koju je kupio jeftino u obližnjem selu. Sjetimo se Pinokija koji se srami tražiti milostinju jer mu je njegov otac uvijek govorio da milostinju imaju pravo tražiti samo stari i nemoćni, ali svejedno prosi. Pa kad mu ugljenar umjesto jednog novčića ponudi četiri, pod uslovom da mu pomogne vući kolica s ugljenom, lutak odgovori gotovo uvrijeđen: samo da znate, ja nisam nikad bio magarac! Nikad nisam vukao kolica! Cijeli Đepetov nauk pada u vodu, ne zato što je Pinokio lijen, nego zato što je nauk ciničan. U svijetu u kojem pomoć i sažaljenje zaslužuju samo oni koji zbog starosti ili bolesti ne mogu sami zarađivati kruh svojim vlastitim rukama, dok svi drugi imaju obavezu raditi, a ako ne rade i zato su gladni, utoliko gore po njih, gdje su – djeca?

Lutak na kraju bajke očekivano postaje dječak, intervencijom Plave pedagoške Vile, koja mu je prije toga bakrenjake pretvorila u zlatnike. Ali kad starmalo dijete za sebe kaže – poredeći svoj odraz u ogledalu sa beživotnom drvenom lutkom (sa obješenom glavom na jednu stranu, a rukama i nogama složenim i presavijenim napola na stolici) – kako je bio smiješan kad je bio lutak, a kako je radostan sad kad je postao uljudan dječak, čekamo da mu zbog očigledne izgovorene laži ponovo naraste nos. Laž je da je kao lutak bio smiješan jer je sve vrijeme bio živ, simpatičan, hrabar, radoznao, dosjetljiv, pravedan, brižan... Jedinstven!

Koliko se mora biti zaslijepljen vilinskom prašinom pa previdjeti Kolodijevu odluku da mrtvo tijelo lutke ostavi u sceni i povjerovati da se ona ikad i ikako mogla pretvoriti u namagarčenog dječaka?

Elena Paruolo, govoreći o prevodima Pinokija, i usput zapažajući jednu važnu pravilnost (da se original nikada ne skraćuje, a da se svi prevodi manje ili više cenzurišu), poredi oprečne ocjene dviju londonskih adaptacija postavljenih na scenu početkom milenija.[8] Ona koja se završava ironično (koja, dakle, slijedi Kolodijevu intenciju) Pinokijevim songom

Ja sam dječak, ja sam dječak; / O, divno je biti dječak, / Ja sam dječak, ja sam dječak, / O, divno je biti dječak / Nikad mi više neće gorjeti stopala / Nikada neću sjediti u kitu / Uvijek ću pisati zadaću / Vidjećete, nikad neću pogriješiti / Uvijek ću pomagati ocu / Učiću svirati flautu / Uvijek ću jesti banane / I sve ostalo zdravo voće.

prošla je kod kritike lošije. Javnost naprosto nije navikla na odstupanja od Diznijevog modela cenzure. Zato se kod Diznija drveni dječak pretvori u mesnatog, a kod Kolodija živi dječak izađe iz mrtve lutke, koja stoji tu kao podsjećanje na plaćenu cijenu preobražaja.

Kolodiju, čak i kao agitatoru ujedinjenja kojem je jasna važnost škole za taj projekat, ta je cijena prevelika. On ne vjeruje da škola, kao naprednija verzija azila i prihvatilišta za djecu bez roditeljskog staranja, može sama po sebi biti rješenje za opštu dobrobit djece. Sve dok je njena svrha skloniti djecu s ulice da bi prostor grada ostao uljuđen, škola ostaje mehanizam zaštite interesa i vrijednosti povlaštene klase. Ona je takva instrument socijalizacije, ali ne i emancipacije.

Lekcije koje Vila daje Pinokiju uzoran su primjer nametanja stavova: Dobri dječaci vole učiti i raditi, a ti... govori vila navodeći lutka da prihvati njeno stajalište. Ja pak ljenčarim i skićem cijele godine, priznaje, nemajući izbora, lutak, iako to nije tačno, jer nije samo ljenčario. Nije on sve vrijeme govorio laži, kao što ga vila navodi da povjeruje i pokajnički prizna. Pa i kad Vila čas kasnije kaže da dobri dječaci rado idu u školu, Pinokio izgovara istinu: A mene od škole zaboli cijelo tijelo. I dalje u nastavku priznaje da ne želi raditi nijedan posao ili zanat, jer mu je raditi teško, na šta Vila u svoju didaktiku uključuje prijetnje: Oni koji tako govore uvijek završe ili u zatvoru ili u bolnici. Čovjek, da znaš, rodio se bogat ili siromašan, mora na ovome svijetu nešto raditi, imati neko zanimanje, nešto činiti. Jao onome tko se prepusti lijenosti! Lijenost je najgora bolest koju treba liječiti odmah, od malena. Ako se ne liječi, kada narastemo više se od nje ne možemo izliječiti.

Argumenti autoriteta nemaju dug vijek. Iako je naveden i praktično ucijenjen da voli i ide u školu, Pinokio među vršnjacima mora naći bolje razloge, ali ne uspijeva. To što na kraju odlazi na Ostrvo uživanja nije njegov grijeh, nego učinak Viline didaktike koja ga nije opremila sposobnošću da samostalno i nezavisno zaključuje i da razlikuje dobro i zlo u konkretnom, a ne apstraktnom kontekstu.

Zar te nije sram što se svaki dan tako točno i marljivo pojavljuješ u školi na satu? Zar te nije sram što toliko učiš, je li?, pitaju ga loši đaci, na šta on nema drugog odgovora nego: Pa ako ja učim, što se to vas briga?

Motivi loših đaka su uvjerljiviji. U kompetitivnoj školi kojoj je cilj učenja socijalizacija i pripremanje djece za dehumanizovani industrijski rad, oni osjećaju sasvim opravdan nedostatak motivacije kao hendikep zbog kojeg se sramote pred učiteljem. Zato što učenici koji uče uvijek zasjene one poput nas, koji nemaju volje za učenjem. A mi ne želimo da nas se zasjeni! Jer i mi volimo sebe!, priznaju oni i traže od Pinokija da i on, da bi im udovoljio, zamrzi školu, predavanja i učitelja, koji su njihova tri velika neprijatelja.

Prepuštena sebi, bez odraslih koji bi se za njih zauzeli tako što bi promijenili školu na način da polazi od potencijala djeteta, a ne od potreba tržišta, ova djeca, slobodna i buntovna, završavaju poražena, na dnu hijerarhije protiv koje su se pobunila, kao radni magarci.

Kolodi prijetvornoj idealizaciji škole (koja se lažno predstavlja kao Vila spasiteljica) suprotstavlja zemlju u kojoj nema škola, nema učitelja, nema knjiga. U toj blagoslovljenoj zemlji nikad se ne uči. Četvrtkom nema škole, a svaki se tjedan sastoji od šest četvrtaka i jedne nedjelje. U toj zemlji jesenski praznici počinju prvog siječnja, a završavaju zadnjeg dana u prosincu! i takve bi trebale biti i sve druge pristojne zemlje!

Ova je razglednica duhovita, za razliku od patetične slike uljuđenog dječaka na kraju. Da je prva loša, a druga dobra, to Kolodi ne misli. Upravo suprotno, humorom i satirom on nam signalizira da ne nasjedamo čudima industrijsko-prosvjetiteljske bajke, onako kako nasjeda svaki roditelj i učitelj, od 1881. do danas, koji vjerom u čuda nadomješta nedostatak hrabrosti da misli izvan usvojenih šablona.

Metoda kojom se ovi odrasli čitatelji Kolodijeve priče o jednom lutku već skoro vijek i po služe je uprošćavanje teksta i tumačenje na osnovu nekoliko tendenciozno odabranih i površno shvaćenih motiva: nos – laganje, glupost – kazna, poslušnost – uljuđenje... Diznijev crtić se u tu tradiciju sasvim lako uklopio i praktično je kanonizirao. Ali dovoljno je pitati zašto Kolodi nije Đepeta i Pinokija sam smjestio u utrobu kita, nego je izabrao utrobu džinovskog proždrljivog morskog psa, pa da se otvori sasvim drugačija, uzbudljiva i nadahnjujuća čitalačka avantura. U biblijskoj epizodi s prorokom Jonom u utrobi kita kojeg je poslao sam Gospod, Jona traži oproštaj za svoj neposluh. U Pinokiju Đepeto naprosto preživljava, hraneći se onim što proguta neman. Morski pas, dugačak bez repa jedan kilometar, funkcionira kao alegorija novog svijeta koji proždire sve na svom putu. Spasa nema, osim da se pristane na uljuđenje kakvo traži industrijalizacija. Kolodi ne vjeruje da crkva može i želi zaštititi djecu, jer se iza njenog vela brižne spasiteljice također krije gramziva grimasa nezajažljive moći, ispod čijeg je skuta on sam još kao student utekao. I zato je Diznijev kristijan-frendli crtić lakše osvojio preparirana srca milionske publike.

Međutim, nije ni Dizni sam odgovoran za infantilizaciju priče!!! Prvi je to, kako zaključuju Ričard Vunderlih i Tomas Morisej,[9] uradio za svoju brodvejsku predstavu Jaša Frank. Njegov je Pinokio naivan i prilično nesposoban za nestašluke, a takav je jer je Frank dobro osjetio dolazak sasvim novog razumijevanja djetinjstva. Djeca su, po autorima članka Skrnavljenje Pinokija u Sjedinjenim Državama, već od početka dvadesetog vijeka počela uživati veća prava i bolju zaštitu, nauka je znatno smanjila smrtnost i kontraceptivna sredstva učinila dostupnijim, pa je sve manje prinova u porodicama počelo dobijati sve više pažnje i važnosti. Kao rezultat toga Pinokio se morao promijeniti, razvijaju svoju tezu Vunderlih i Morisej, na tri različita načina. Prvo, razmaženi mladi čitaoci trebali su ostati pošteđeni strašnih scena. Drugo, zbog toga više nije bilo potrebno fikcionalizirati djetinjstvo izraženim antisocijalnim tendencijama (kakve je naglasio Kolodi). I treće, slika roditelja se morala idealizirati kako bi se usaglasila sa idealiziranom slikom djetinjstva. Zbog toga su, a ne zbog Diznija (i on je kao i Frank izašao u susret svom vremenu, puštajući Kolodijeve razloge niz vodu) iz priče morali nestati morski pas, čekićem zgnječen cvrčak i Đepetov prvobitni motiv da napravi lutka. U anketi koju su Vunderlih i Morisej proveli među 364 svoja studenta, samo ih je šestero znalo za morskog psa, samo troje da je Pinokio ubio cvrčka, a svega devetero da je lutak stvoren kako bi kao marioneta Đepetu donio dobru zaradu.

Sad kad znamo kakvog je Pinokija i zašto stvorio Kolodi, kad znamo da nije pisao bajku nego da je samo njene elemente iskoristio kako bi privukao i zadržao pažnju svoje publike naviknute na takvo pripovijedanje, ostaje nam još da riješimo to šta da nastavnik književnosti danas u školi čini sa Pinokijem? Da u blaženom neznanju nastavi pretvarati đake u magarčiće ili da povlašteni status Kolodijevog djela iskoristi za podrivanje neupitnih stereotipa o važnosti škole, znanja, učenja. Ti bi časovi suočili mlade čitaoce s pitanjima čije su škole u koje su podvedeni, čije je znanje koje im se tu tuvi u glave i za čije babe zdravlje uopšte uče. Ali, što je možda još važnije, to bi bila prilika da se nastavnice i psihologinje zamisle nad svojim reformskim optimizmom. Šta ako je najbolji interes djeteta u ime kojeg moderniziraju nastavu samo modernizirani interes tržišta magarčićima?

Pinokiologija

Izbor nije lak: s jedne strane nepodnošljivo je biti (hinjena) neznalica i svejedno poučavati, s druge je beznadežno poučavati za budućnost koja se neće dogoditi. Jedna je mogućnost izabrati drugi posao, a druga pretvoriti učionicu u tvrđavu kojoj stvarnost izvan nje ne može ni na koji način nauditi. Zanimljiv primjer za ovo drugo je pinokiologija.

Na tu kovanicu podsjeća Kristina Maconi[10] u članku o feminističkom čitanju i poučavanju Pinokija, ostavljajući nas na kraju neupućene jednako kao i na početku članka: kakvo bi to feminističko čitanje trebalo biti, odnosno koji bi koristan doprinos razumijevanju Kolodijeve priče moglo dati. Iako bez jasne svrhe, njen članak tačno zapaža da Vila također laže u svojim obraćanjima Pinokiju, pa da onda ne znamo na kraju kakav će novi identitet ispasti za Pinokija. Nemamo drugih garancija osim sumnjivih pedagoških da će njegov život kao dječaka biti bolji od njegovog života kao marionete jer bi i to mogla biti Vilina laž.

Zajednička osobina svim ovim čitanjima je da su proizvod akademske zajednice, tačnije neke njene specijalizirane niše razvijene u teorijskim inkubatorima, čiji je glavni, ako ne jedini, cilj opravdati i odbraniti svoje postojanje nekontrolisanom produkcijom u zaštićenim uslovima. Članak Kristine Maconi je s još 19 drugih objavljen u zborniku Pristupi poučavanju Kolodijevog Pinokija i njegovih adaptacija.[11] Izbor tema očito nema veze s nastavničkom praksom u (američkim) školama. Ne sadrži rezultate analize njihove prakse, ne poziva se na istraživanja (jer ih vjerovatno i nema), ne bavi se ni studijama slučaja (kojih bi moralo biti). Poučavanje u naslovu zbornika odnosi se na poučavanje na koledžima, gdje se Pinokio uglavnom koristi kao hrana za teoriju u inkubatoru. Osobine tog diskursa su izmještanje Pinokija (ili bilo kojeg drugog predmeta) u drugi kontekst, pa tako u zborniku čitamo (a nije nezanimljivo) kakve sličnosti imaju Pinokio i Frankenštajn.[12] Ili nam se kao ključ za čitanje (ne nužno i razumijevanje) nudi neki alat s rasprodaje, npr. monomit, herojsko putovanje.[13] Ili se proglašava idealnim primjerom za nešto što s njim nema veze.[14] Ili se naprosto izgubi u kaskanju za nekom zavodljivom, ali do neprevodivosti maglovitom asocijacijom.[15]

Daleko od toga, međutim, da su ovakvi pristupi jalovi; širina interesa različitih sudionika, uz dovoljnu vjerovatnost da su neki od njih prepoznali i poštovali Kolodijevu namjeru i da je nisu odstranili iz svog čitanja, dovoljan su razlog da pratimo narcisoidnu akademsku produkciju. I u zborniku o Pinokiju naći ćemo konkretne potvrde za kontekstualno čitanje Priče o lutku.

Majkl Šerberg će naglasiti važnost trenutka u kojem se Pinokio javlja, Risorđimento, ali će se posebno posvetiti časopisu u čijem je broju izašao početak priče. Za utvrđivanje Kolodijeve namjere bitno je ustanoviti kome se i kako obraća; ako je to putem bajke u nastavcima u časopisu srednje klase na kojoj je najveći teret ujedinjenja, onda se u račun mora uzeti i dvosmjernost komunikacije koju pisanje u nastavcima na aktuelnu političku temu podrazumijeva.

Marija Truljo sužava taj okvir na italijansku dječiju književnost,[16] pitajući se što znači talijanski i što znači djetinjstvo, ali, zanimljivo, ne i što znači književnost!, zbog čega nas poziva da razmislimo o nečemu što se, kad se književnost ne mistificira, podrazumijeva: da ustanovimo učestvuje li Kolodi s Pinokijem u projektu stvaranja Italijana. Ona dobro naslućuje da knjiga svojim krajem zagovara asimilaciju u društvo pošto Pinokio doslovno postane dio mehanizma koji crpi vodu za uzgoj biljaka, dok trijumf njegove asimilacije nudi viziju nove, homogene Italije: marljive, sekularne i buržoaske.

To nije pogrešno, ali nije ni dovoljno. Potrebno je reći i da Kolodi ne želi takvu Italiju. Pa Pinokija ne bi trebalo poučavati kao doprinos književnosti jednom velikodržavnom projektu ujedinjenja kroz prosvjećenje, nego, naprotiv, kao mogućnost subverzivnog otpora i takvim projektima i takvoj (školskoj, akademskoj) upotrebi književnosti. Ali bi ga prije toga trebalo ponovo pročitati, da bi se najzad preispitalo masovno pedagoško uvjerenje da djecu treba od stvarnosti sklanjati u bajku. Ako se to nekome prije stotinu godina činilo ispravnim, zašto bi se isto činilo nama danas?

Bum, tras

Zamišljam sad učitelja ili nastavnika, nakon što je sve ovo pročitao, kako stoji začuđen kao pred automatskim staklenim vratima koja mu se nisu otvorila. Drži se za nos koji raste i ne zna šta da kaže. Bespomoćan pred činjenicom da Pinokio nije bajka sa sretnim krajem, on nema druge mogućnosti nego da čekićem umiri savjest: pedagoški cilj opravdava neznanje. Uostalom, šta je pogrešno u tome što se pogrešno shvaćena knjiga koristi za ispravan odgoj? Zar ne služi škola tome da iz nje izlaze popravljena djeca koja neće imati izbora nego da postanu dobri ljudi?

Činjenicama je teško uzdrmati nepokolebljivi optimizam prosvjetitelja čije su čiste namjere neupitne, za razliku od autorske intencije za koju je teorija davno utvrdila da je nedokučiva. Ako je svijet oko škole pokvaren, nije li najbolji interes djeteta odrasti u osobu koja će se pokvarenosti prilagoditi? Kome god je Pinokio bajka sa sretnim krajem, tome je zaglupljivanje djeteta sreća. Nema tu velike pedagoške pameti: lakše je kvariti djecu nego popravljati svijet.

Užice, Sarajevo, 2024.