Priče Damira Šabotića, devet njih u knjizi Kuća od opsjena, mogle su lako biti roman da njihov autor nije srednjoškolski nastavnik književnosti. Obeshrabren iskustvenom spoznajom da se čita sve manje i da značaj literature u životima ljudi kopni, pretpostavljam da ni u trci za publicitetom (u kojoj se s romanom stiže najdalje) nije našao dovoljan motiv da zbirku podnaslovi, naprimjer, devet povijesti o junoši u Peći.

Mladi junak, naime, stiže u Peć iz Crne Gore, prepisavši se iz beranske gimnazije u pećku, očevom odlukom da ga skloni od mogućih nacionalnih sukoba tokom raspada Jugoslavije. Pripovjedač se tih dana, godina i događaja sjeća kao zreo čovjek nakon što već dugo vremena živi u Bosni i Hercegovini. U jednoj priči, Razmjena teritorija, u prepisci s nekadašnjom školskom drugaricom koja se u Peći našla bježeći pred ratom iz Bosne, napisaće mu ona, sada već građanka Crne Gore, da razmijenivši teritorije nisu stigli baš daleko. Ta svijest o uzaludnosti pokušaja pojedinca da izmakne kolektivnoj tragediji prati naraciju kroz svih devet priča, ali je najvidljivija u naslovnoj.

Kuću, koja će postati kuća od opsjena, gradi albanski par naseljen u Luksemburgu, mukotrpno štedeći i živeći asketski, dajući tom gradnjom svom teškom životu smisao. Oboje supružnika sanja o tome da se vrati na Kosovo sa sinom koji nikako da se rodi. Rađaju im se samo kćeri, kojih na kraju ima dvanaest, zbog čega se kuća-dvorac stalno pregrađuje i doziđuje. Bajka, osjećamo to, ne može imati srećan kraj. Osjećamo tako ne samo zato što iz današnjeg čitalačkog iskustva znamo šta će se na Kosovu dogoditi, nego i zato što iracionalna fiksacija roditelja na trijumfalan povratak u malograđanski i patrijarhalni kič otuđuje kćeri od njih.

U najboljem borhesovskom maniru Šabotić ovaj fantastični motiv sasvim razvija u priči Svileni paž. Djevojke na kraju ipak dolaze da vide svoju kuću, koja je u međuvremenu opljačkana i ruinirana. Šaban, dječak kog su okolnosti, zlo, mržnja i nasilje odraslih sparušile u lokalnu ludu, opčinjen je njihovom paganskom ljepotom i slobodnim ponašanjem. Erotizirana gotička atmosfera ispunjava kuću koja se zahvaljujući vremenu i dunđerima iznutra rastače, a u priči preobražava u lavirint s izlazima – crvotočinama u vremenu. Na kraju stvarnost ipak provaljuje u opsjenu. Rušeći zidove, u kuću ugamižu tenkovi, a pripovjedaču se čini “da sa svakom ispaljenom granatom kuća postaje sve veća, ne ličeći na urvinu nego na nedozidan nebeski čardak u crnom oblaku koji ju je uzdizao”.

Šabotiću nije bitna Jugoslavija i stoga nema ni želju ni potrebu da lamentira nad tim čardakom-oblakom, ali je njegov život obilježen njenim raspadom. Stoga njegov pripovjedač sve vrijeme kroz većinu priča razvija dvije teme: prva je slika Kosova u vrijeme rata koji počinje i odvija se negdje tamo daleko (Vukovar, Podrinje), a druga njegova porodična istorija. Junaci prve su gimnazijalci, profesori, mještani, policajci... a ono što im se svima događa je srpsko-albanski sukob. Cijelo jedno krilo gimnazijske zgrade je prazno jer su albanski đaci napustili školu. Postala je prevelika za “one koji su preostali. Dio u kojem su bile naše učionice izgledao je pristojno, ali cijelo jedno krilo više je ličilo na podvožnjak. Nekoliko učionica je služilo kao odlagalište za razvaljene stolice i dotrajale klupe, prozori su bili prljavi, zidovi oljušteni a s plafona se lelujala, kao da diše, raskošna paučina. U one koje su bile sasvim na kraju hodnika nisam se usudio ni da uđem.” (Sličnost ovako opisane gimnazije sa kućom od opsjena nije slučajna, privatno rastakanje jugoslavenske stvarnosti jednako pogađa i kolektivno, institucionalno.)

Izvan gimnazije sve je podijeljeno nevidljivim ambisima etničke mržnje i tu onda pozicija pripovjedača postaje ključna: ko je on, na kojoj/čijoj strani ambisa stoji, jer treće mogućnosti za ljude koji tu žive nema. Ali Šabotić na tako sužen izbor, koji nam se svima i danas u postjugoslavenskim zajednicama i svejednako nudi, ne pristaje. Njegov junak je apatrid, a njegovo Kosovo prostor (ako se ima sreće) u koji iz magle preporođeni ulazite u kristalnu svjetlost jeseni i ostajete zabljesnuti otvorenim horizontima, toliko opijen(i) ljetnom caklinom daljina, da povjerujete kako ulazite “u zemlju kojom još uvijek njište krilati konji i gdje dan traje onoliko koliko čovjek može ostati budan”.

O njemu saznajemo da je dijete iz mješovitog braka, da je odrastao u Crnoj Gori s ocem jer ga je majka kao sasvim malog napustila smatrajući to najboljom opcijom za sve. Nećemo saznati sve njene motive, ali hoćemo da pati zbog tog izbora, kad se prvi put nakon 15 godina vidi sa sinom, u priči Sjećanje na proročanstva. (Kakva teška tema i kako dostojanstveno ispričana! I kakav nekrolog majci!) Otac, nakon što ga kao muslimana u Beranama privodi u policiju bivši prijatelj (Srbin) i nagovara da ako već nema skriveno oružje kupi od njega automat i onda preda kao lojalan građanin, odlučuje da sina za svaki slučaj pošalje sestri u Peć.

Sin je u toj Peći stranac, ponovo uvučen u vrtlog tuđih kolektivnih mržnji, ali o tome se sam ništa ne pita: kad pokuša preći nevidljivu granicu etničke podjele i obrati se albanskoj djevojci ona mu odgovara:

“Nema šta da pričamo sa Srbima!

Ja nisam Srbin!, uzviknuo sam argument koji joj ništa nije značio, jer mi je ledenim tonom u dvije riječi ocrtala granicu do koje dopire moj svijet.

Pričaš srpski!, rekla je.”

Šabotić, međutim, ne priznaje te granice i literaturu vidi kao način da ih se pređe. Istovremeno je svjestan i uloge koju književnost (kao manifestacija jezika, pa i srpskog) ima u postavljanju tih granica. Zato pred svog pripovjedača, koji kao gimnazijalac sjedi na času srpskog u pećkoj gimnaziji, izvodi pjesnika agitatora:

“Sijedi čovjek u sivom odijelu, prevelikom za njegovo koštunjavo tijelo, tada je sporo podigao svoju staračku ruku, kao dirigent koji se sprema da označi početak neke važne simfonije, i upro svoje sitne oči u visoki strop s kojeg su visili nježni pramenovi crne paučine. Bilo je nečeg ganutljivog u tom uvježbanom pokretu, nečeg istinski jezivog u neprirodnom bljedilu njegovog mršavog zgloba koji je iz dugogodišnje sjene rukava ispuzao kao tek rođeno biće žedno sunca. Šaka mu je podrhtavala, prsti su mu se kočili, a ja sam se svim bićem naprezao da mu pomognem da što duže održi u zraku tu ruku podignutu prema jutru koje je svom silinom, uzengijama svjetla, udaralo na prozorska okna. Osjećao sam da će me prva riječ ubiti. Onda je uzviknuo: 'Noćas gori vaseljena!' Ruka mu je istog trena pala, poput pogođene ptice, i smirila se uz tijelo. Glas pjesnikov bio je kreštav, slab, gotovo da je ličio na lelek. Napravio je dužu pauzu i – to je bilo dovoljno da se izgubi sav čar trenutka. Grohotom smo se nasmijali.”

Šabotić nije razočaran samo književnim karikaturama u koje patriotizam pretvara pjesnike, nego i kukavičlukom profesora. Njegov pripovjedač pamti upad vojne policije u učionicu i prozivku mladića s pitanjem da li su prijavljeni u vojnu evidenciju (Slijepi putnik).

“Profesor je nešto dodao, neku besmislicu o tome da se kao tako mora, to jest, da je evidencija nešto korisno i obavezno kao vakcinacija. Taj lijeni gmaz s facom blavora predao je čas vojnicima i ostalo mu je samo da ih otprati kao lakej. Znao je imena svih perzijskih gradova koje je zbrisala vojska Aleksandra Velikog i zbog tog je zaslužio moje poštovanje, ali tada, u trenutku dok je kaskao za vojnicima, stišćući onu pihtijastu ruku koja me tražila po dnevniku, nije mogao biti moj heroj kao onaj mudonja iz Kragujevca koji se pred njemačkim šmajserima sjetio da kaže 'Pucajte, ja i dalje držim čas!', poslije kojeg i ono slavno Armstrongovo naklapanje na Mjesecu u ime čovjeka i čovječanstva zvuči kao smiješna tema za pismenu zadaću.”

(Nije, čini mi se, nevažno da je pripovjedač gimnazijalac čiji je profesor izdao i iznevjerio etiku svog zvanja, a autor profesor koji predaje književnost gimnazijalcima. Ali ta se okolnost, možda srećom, nije ovdje razvila u autofikciju o mudima i katedri. U svakom slučaju, ovaj će se motiv ponoviti u priči Žohari iz noćnog ekspresa, nakon čega će postati u najmanju ruku neugodno posmatrati prenose parastosa iz Kragujevcu s profesorima koji se prave da ne znaju za Štrpce.)

Šabotićev pripovjedač ne želi biti upisan u vojnu evidenciju, i kad najzad ne bez komplikacija dobije potvrde da nije upisan ni u crnogorsku ni srpsku, ni u Beranima ni u Beogradu, gdje je rođen, on ih obje podere i baci, ne brinući se o tome što ga “mogu kad im se prohtje priupitati što li hoda(m) zemljom metohijskom nespreman da za nju gine(m)”. Činjenica da ne postoji u vojnim evidencijama, a to je u vrijeme rata kao da ne postoji nigdje, ispunjava ga životom kao ništa dotad.

Osim Borhesa, Šabotić stilom izražava zahvalnost i drugim svojim književnim uzorima. Kišov perfekt čujemo, naprimjer, u Čuvarima nestale ulice, u opisu vreće brašna koju iz ponosa/prkosa jedan Srbin odbija da primi kao pomoć od jednog albanskog trgovca oružjem: “Tako podbočena, prkoseći avetnim ravničarskim vjetrovima, opstala je sve do prvih kiša kada je počela da se naginje i raspada, lučeći gnjecavu lavu prijesnog tijesta u kojem je već ključao tajni život larvi.

'Grehota, grehota', mrmljala je tetka posve zbunjena dijalektikom inata.”

U priči Žohari iz noćnog ekspresa sumatraizam je gotovo očigledan: “Smjestih se nekako tjerajući se da ne primjećujem smeće koje je bogzna otkad buđalo između naslonjača i zidova vagona, ni ljepljive tragove od hrane na izlizanim uzglavljima, niti da dodirujem zamašćene prozore na čija se stakla već bila navukla teška putnička para koja se na moje oči preobražavala u kristalne metastaze studeni.”

Pripovjedač u toj priči putuje vozom na liniji iz koje će kasnije srpska paravojna jedinica (pod zapovjedništvom Milana Lukića) na stanici Štrpci izdvojiti, odvesti i streljati devetnaest civila (osamnaest Bošnjaka i jednog Hrvata). Šabotić fikcionalizira događaj tako što svog junaka smješta u slične okolnosti i izlaže sličnoj paravojnoj intervenciji. To se, dakle, moglo desiti i njemu, i u nekoj paralelnoj stvarnosti koju živi, to mu se i dešava. Na neki način, empatijom se ovdje kazuje (ili se može i tako razumjeti) da je svako od nas ubijen u Štrpcima i da je ovo što mislimo da živimo također kuća od opsjena. Nismo ništa naučili i ništa nas ne štiti od toga da se nasilje u svim svojim oblicima ponovi. Zato je Šabotićeva knjiga važna, ali pošto to nije rekla u frazama nacional-propagandnog kiča, malo ko će joj tu važnost priznati. Dubok i autentičan humanistički angažman, izboreno pravo da se ekvilibrira iznad ambisa etničkih podjela i mržnje, Šabotić je iskazao lirski bogatim jezikom (“lale cvile od žeđi”), preciznom rečenicom, dobro osmišljenim kompozicionim postupcima (pomaknuti dijalog u priči Soba mrtvih ljubavi, na primjer) i autoironijom (vlastitu sliku u pamćenju gimnazijske drugarice – “Imao si smiješnu frizuru, uvijek si imao cigare i lijepo si mirisao. Znala sam da u biblioteci uzimaš knjige koje nisu bile u lektiri... I da si odnekud došao.” – duhovito naziva recenzijom pojavnosti). Ne jednom, njegove se rečenice mogu čitati i kao oni hemingvejevski najkraći romani: “Nagovarali su ga da im se pridruži, ali on je odmahivao glavom, objašnjavao nešto rukama tankim kao olovke i konačno se otrgnuo.”

Nevelika obimom, jedva malo preko 130 stranica, zbirka Kuća od opsjena i sama počinje da raste u rukama pažljivog i zahtjevnog čitaoca, pretvarajući se u lavirint u kome se vrijeme i prostor gube jedno u drugom i iz koga je, bez obzira što ima bezbroj izlaza, nemoguće izaći. Ne znam šta bi se od književnosti danas više moglo tražiti, ili očekivati.