Ljetopis je jedna od graničnih književnih formi. U njoj autor subjektivno opisuje događaje koje smatra važnim za život svoje zajednice, pri čemu sam odlučuje i šta jeste, a šta nije važno i šta/ko čini tu zajednicu. Ukoliko autorov izbor vodi ka propitivanju vrijednosti zajednice i to kroz duži vremenski period, a pri tome izbor događaja zaista sadrži elemente važnosti, ljetopis onda može poslužiti i kao obrazovna građa. Đaci bi se čitajući ljetopis upoznali s događajima važnim po zajednicu i s ponašanjem aktera koje je definisano vrijednostima zajednice, pa bi onda bili u stanju i rekonstruisati i opisati vrijednosti koje zajednicu drže na okupu. To bi ih dovelo u priliku i dalo im mogućnost da se prema tim vrijednostima lično odrede, a ako se ljetopis odnosi na njihovu zajednicu, da shvate koju ulogu kao pojedinci imaju u tom zajedništvu; šta zajednica od njih očekuje i koju obavezu ili slobodu imaju da ta očekivanja ispune ili ne ispune.

Bosanski ljetopis Borisa Dežulovića kao knjiga ne postoji, ali je dostupan u arhivama Oslobođenja i u izboru od četiri knjige sarajevskog izdavača Rabic (Derviš i smrt, Goli i mrtvi, Krik i bijes, Razum i osjećaji). Preko 350 kolumni koje je iz sedmice u sedmicu pisao i objavljivao na stranicama i na internetskom sajtu dnevnog lista moguće je, dakle, čitati i kao ljetopis. Ususret tom prijedlogu bilo bi zanimljivo uporediti ljetopise koji se nalaze u aktuelnim planovima i programima (Popa Dukljanina i Mula Mustafe Bašeskije, npr.), uz naglašavanje jedne bitne razlike: Dežulovićev ljetopis nema (još uvijek) arhivsku vrijednost i, za razliku od pomenuta dva koja su više građa za časove istorije nego književnosti, Dežulovićeve kolumne i po stilu i po sadržaju i po aktuelnosti i po angažiranosti sasvim su književna građa. To ću u nastavku dokazati.

Šta će nastavnica ili nastavnik iz te obimne građe izabrati zavisi od njihove procjene koja bi tema mogla biti zanimljiva đacima koje poučavaju. Koju god kolumnu da izaberu, naći će u njoj dovoljno književnih postupaka čijim prepoznavanjem i analizom đaci mogu ojačati svoje čitalačke vještine.

Teškoće

Taj izbor, međutim, povezan je s nekoliko naoko nepremostivih teškoća u konkretnoj primjeni u konzervativnim institucijama kakve su škole danas, kao ideološki državni aparati.

Psovanje

Prva se odnosi na psovke. Dežulović ih u kolumnama koristi često (teško je naći ijednu bez ijedne). Upotrebljava ih kolokvijalno, u uzrečicama, kao sastavni i neizostavni dio vica, a osim toga najčešće kao verbalni signal povišene emocije – ljutnje, čuđenja i, ponekad, kletve. Tako je u kolumni posvećenoj otrovanom psu Hikmetu, “nevelikom i neuglednom, po duši govoreći ružnom, sam bog zna od čijih sve rodova, pasmina i krvnih grupa izmiješane hijenske sivo-crno-smeđe dlake, opasnih očiju ljudske dubine i vučje boje, kojima je od ljudi-kurjaka krio svoju nježnu, blagu narav”, izražava bespomoćni bijes:

Prije koji dan, sve im jebem gdje čuli i ne čuli, ubili su dobrog Hikmeta. Otrovali su ga podlaci otrovanih srca, ljudi-vukovi iz Konjica, kažu sve legalno, odlukom općine, jebem usput i sva tri kata općine Konjic, cijeli Hercegovačko-neretvanski kanton i državu kojoj je smetao prekrasni Hikmet, pas vučjih očiju, čovječje duše i dječje dobrote. (Balada o Hikmetu, 11/4 – brojevi označavaju stranicu i knjigu u kompletu od četiri)

Ljut zbog načina na koji kultura gleda na uspjehe žena, konkretno košarkašice Razije Mujanović, Dežulović ne bira riječi:

A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo “Razija je muško”. Jer siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i još četrnaest puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, što nikad nije bio niti će ikada biti.

Jer da je muško, gnomovima bi bila “veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog allaha Kindžeta Delibašića”, jer niko od svih tih bosanskohercegovačkih muškaraca “nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni Najveći Ikad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.” (Patuljci pojma nemaju, 165/4)

Dežulović psovku koristi smisleno, efektno, na način da zaoštrava satiričku žaoku obraćajući se pojedincima ili grupama koje ismijava njihovim jezikom, pri čemu sukobljava dva diskursa – onaj niski, kafanski, mahalski, junački, nasilni... i onaj činjenični, istinosni, logički konsekventan.

Psovka je signal koji upućuje na važnost detalja tako što prekršajem tabua pribavlja pojačanu pažnju. Dežulović je tako koristi kad poentira. Nakon što nas obavijesti da je u zeničkoj osnovnoj školi Alija Nametak “uz cijeli prigodni kulturno-umjetnički program i nadahnute govore, svečano pušten u rad suvremeni novi – školski zahod. Baš pravi pravcati zahod: klozet, klonja, ćenifa, hala”, kao “infrastrukturni megaprojekt država Bosna i Hercegovina nije mogla iznijeti sama, pa je novu ćenifu u školi 'Alija Nametak' financirala Turska vojna misija u BiH”, psovkom uvodi poentu: “Civilizacija koja je prije samo dvadesetak hiljada godina gradila dvjesto metara visoke piramide, danas – jebem te, slavna historijo! – svečano otvara trotoare i zahode.” (Radna akcija Šamac-Dubai, 218/4)

Ironija je ovdje trostruka: i na račun megaprojekta ćenife i na račun tzv. visočkih piramida i na račun medija koji ozbiljno izvještavaju o bizarnostima, te u sva tri slučaja ismijava povodljivost kao posljedicu zakržljalog kritičkog mišljenja.

Na jednom mjestu, osuđujući napad na učesnike nekog kvir-događaja, Dežulović i sam teoretizira (parodijski, naravno) o psovci:

Dok je u engleskom, kako vidimo, karakterna osobina postala imenica i naziv za pripadnika homoseksualne zajednice, u našem je jeziku imenica i naziv za homoseksualca postala karakterna osobina. “Peder” je tako u balkanskim vokabularima prijetvorna, podmukla i sebična osoba, licemjer, slabić i lažov, loš čovjek, netko tko se uvijek skriva iza jačeg i tko će te zajebati gdje god te zajebati može, ukratko – nije li raskošno bogat naš rječnik? – pizda. (Gejevi i pederi, 170/3)

Ovdje, služeći se lingvističkim žargonom, ispisuje psovku s namjerom da uvrijedi nasilnike, što je još jedna njena upotrebna vrijednost. Vrijeđanje je stvar namjere prije negoli leksike, a iza ove i sličnih uvreda u Dežulovićevim kolumnama stoji namjera da se kazne (i ismiju) vinovnici zla. Zato će, pišući o napadima na Predraga Lucića, zbog pjesme Ići, mići, Ahmići, napisati: “Stvar je u tome da su nacionalisti i šoveni, ne znam sad kako bih to drugačije rekao – a ne znam i zašto bih – glupi ko kurac.” (Gluh i gluplji, 102/2)

U kolumni Doživljaji dobrog ustaše Švejka (113/2) revoltiran je odlukom da se sruši partizanski spomenik u Širokom Brijegu, još i više obrazloženjem da se to učini:

Elem, nisu oni htjeli razbiti spomenik, gluho bilo, nego praviti novu, suvremenu kanalizaciju. I šta? Lako što se spomenik našao baš na njenoj trasi, nego još ispalo da su pod njim pokopani partizani. Probali su oni, nije da nisu, kanalizaciju i lijevo i desno, ali džaba – govna hoće baš preko leševa.

Govno je ovdje, naravno, karakterna osobina, ovdje nedvosmisleno pripisana općinskim vlastodršcima.

Političnost

Političnost Dežulovićevih kolumni je druga teškoća pred kojom će se nastavnici zaustaviti, jer je škola također osjetljiva i na pominjanje živih i aktivnih političkih figura. U školi, vjeruje se i toga se drži, nema politike, pa se đacima ne može i ne smije govoriti o političarima, političkim aferama, strankama... ali može, i poželjno je, o demokratiji, demokratskim vrijednostima i važnosti glasanja. Ovo vjerovanje, kad nije naivno, perfidno je, jer sasvim ignoriše činjenicu da je obrazovanje potpuno pod kontrolom politike, koja različitim mehanizmima, kroz zakone, programe, udžbenike, školovanje i zapošljavanje nastavnog kadra, kreira vrijednosti, razvija svjetonazor i formira političke stavove đaka. Takvoj školi bi stoga bilo nezamislivo dati đacima na čitanje kolumnu Danas u Afganistanu, sutra u Zlajinom stanu, o tadašnjem lideru SDP-a Zlatku Lagumdžiji, koji se “otelio doći na vlast, pa će i s Radončićem i s Dodikom u savez da je sačuva, i sve to da bi za deset hiljada maraka otkupio stan dobijen od fakulteta, pa novcem od najma vratio puncu depozit kredita za stan u Alipašinoj.” (Danas u Afganistanu, sutra u Zlajinom stanu, 33/2)

Ostao bi zaboravljen, kao sasvim normalan i uobičajen primjer strukturne korupcije, izbor nekompetentne osobe na važnu i uticajnu funkciju, da ljetopis to nije zabilježio, otkrivajući na kraju kakve veze vic o majmunu s početka teksta ima s tuzlanskim pravosuđem.

Sve, eto, znaju kafanski muzičari u živiničkom kraju, znaju zašto majmun gura keks u dupe, pa će sigurno znati što ne zna ni Ramiz Begović Zmaj, niti itko živ u kantonu, Federaciji i državi: kako je stanovita Ivana Kolić, dvadesetosmogodišnja pripravnica volonterka na Općinskom sudu u Živinicama, ovih dana imenovana ministricom pravde u Tuzlanskom kantonu. (Zašto majmun gura keks u dupe?, 193/3)

Nepobožnost

Treća i mnogima nepremostiva teškoća za čitanje Bosanskog ljetopisa u školi je Dežulovićev transparentni ateizam, koji on efektno suprotstavlja religijskim praksama i stavovima; ne tako što bi dangubio raspravljajući se s njima nego dovodeći do apsurda njihovu dogmatsku logiku:

Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju – i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji – ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. (Razum i osjećaji, 275/4)

Očito je da koncept zaštite vjerskih osjećanja kao prikriveno sredstvo cenzure nema opravdanja i ne bi smio biti prisutan u školi. Štaviše, religijski moral diktira ponašanje pojedinaca u grupi i u krizi vrijednosti izazvanoj tranzicijom nameće se kao jedini pouzdan i prihvatljiv, što obesmišljava zagarantovanu sekularnost obrazovanja. Dežulović je cijelu jednu obimnu knjigu posvetio pozadini klerikalizacije hrvatskog društva (Summa atheologiae), a pišući za Oslobođenje osvijetlio je tamna mjesta islamizacije Sarajeva:

kad Služba za privredu Općine Stari Grad svim vlasnicima kafana, kafića, aščinica, ćevabdžinica i granapa na području Općine pošalje obavijest kojom ih “povodom predstojećeg mjeseca Ramazana” podsjeća kako je “Odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti na području Općine (Službene novine Kantona Sarajevo br. 02/07) u članu 10. regulisano da nije dozvoljeno točenje i prodaja alkohola u neposrednoj blizini obrazovnih institucija, vjerskih objekata, harema i dvorišta istih”, Dežulović priznaje da je njemu  “kao ateističkom laiku, to prilično nejasna stvar”, da ne upotrijebi “teži pridjev”. On bi, naime, da je kojim slučajem “imam, muftija, reis, ili kako se već u Sarajevu zove načelnik općine” – upravo obrnuto – “uveo obavezu točenja i prodaje alkohola u neposrednoj blizini džamija i harema. Tamo gdje nema kafana, dao bih ih sagraditi o općinskom trošku. To bi, shvaćate, bio pravi ispit odanosti Bogu. Pa da vidimo tko je vjera, a tko nevjera. Ovako, samo je napravljen posao vlasnicima kafana koje su hm, neposredno daleko od vjerskih objekata. Vesele se na Palama Ramazanu više nego reis.” (Teološki ogled o Ramazanu i alkoholu, 165/2)

Kako u opštini, tako i u cijelom gradu: 

Iz tog okruženja izrasta, eto, novo Sarajevo, Sarajevo saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima – da se poklone valjda Konvertibilnoj Marki, sallallahu alejhi ve sellem – grada bez ukrasa za tuđe Ramazane, ispražnjenog od Djeda Mraza i alkohola, pa onda i od “Tuzlaka” i “pedera”, prazan od ljudi kojima se očevi zovu Dubravko ili Mihajlo, na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije. (Mahir ili priča o Sarajevu, 243/3)

Povišena emotivnost kolumne objašnjiva je temom – samoubistvom dječaka Mahira Rakovca, nakon izloženosti bulingu u jednoj sarajevskoj privatno-elitnoj školi. Dječak je bio ismijavan i zlostavljan jer je označen kao peder, pa stoga nepoželjan i neprihvatljiv u religioznoj i konzervativnoj sredini. Nesekularno školstvo, izručeno religijskim institucijama, neće u Dežulovićevom protestu naći išta vrijedno rasprave, što će onda biti razlog da se njegov Ljetopis drži dalje od đaka, a time i otvaranje teme legalnog nasilja nad manjinskim grupama i neistomišljenicima.

Dobro odabranim vicem Dežulović povezuje kler i obrazovanje. U vicu je:

Haso zbog tuberkuloze završio u bolnici, a bolnica bila puna, pa ga smjestili u krevet sa Suljom. Probudio se Suljo u neka doba, krevet se trese, a on gleda i ne može očima da vjeruje. “Haso, bogati, jel ti to drkaš?” “Drkam, što?”, odgovorio ovaj tupa pogleda. “Kako što?!?”, zaurlao Suljo. “Pa uzmi onda svoga!” Znate taj vic sto godina, a tek sad ste shvatili pouku: onanija ne uzrokuje samo tuberkulozu, nego i slabovidnost. Kad već niste shvatili onda kad su mudre glave iz Rijaseta govorile kako “ne vide zašto bi se u škole uvodio seksualni odgoj”. (Onanijom protiv masturbacije, 97/1)

Uticaj religije na oblikovanje svjetonazora Dežulović ilustruje i odzivom građana na masovne iscjeliteljske seanse Mekija Torabija u sarajevskoj Zetri: “Više od milijun ljudi, kažu, primilo je blagotvornu energiju kornjačolikih pajaca s pet planeta, više je ljudi otišlo u Zetru da im Mekki Torabi istjera džine i energizira vodu, nego što ih je u isto to vrijeme izašlo na opće izbore!” (Mekki Torabi, predsjednik Vijeća ministara, 61/1)

Ti ljudi iz Zetre (što ne znači da baš oni nisu glasali!) prijemčivi su i za sve raširenije i popularnije medijsko prozelitstvo. Dekonstruirajući odlomke iz knjige Muhamedova a.s. predskazanja – sukob civilizacija i trijumf Islama Admira Pozderovića, profesora odbrane i sigurnosti i bivšeg savjetnika federalne ministrice obrazovanja, Dežulović, opet se praveći neuk, razumno pita “Zašto bi netko tko tako jasno vidi budućnost – poput starozavjetnih proroka ili samog Muhameda, alejhi selam – neukima govorili u šiframa i metaforama? Zar ne bi bilo mnogo razumljivije da je Poslanik rekao 'U ševvalu mjesecu hidžretske 1432., nakon što zajedno s Amerikom, koju će otkriti tek za devet stotina godina, letećim napravama, takozvanim avionima, napadnete Kinu, Amerikanci će se okrenuti protiv vas, i tako će početi Armagedon'? Ovako, Admir Pozderović je s potpuno istim hadisom mogao staviti hiljadu maraka da će Manchester City s arapskom lovom i talijanskim trenerom uzeti prvenstvo, a dogodine u finalu Lige prvaka, u velikoj plodnoj dolini Wembleya, izgubiti od Rome.” (Vidoviti Adolf i Konačno Oslobođenje, 103/1)

Diskretno i efektno, Dežulović religijski kontekst povezuje s kladioničarskim, podsmijevajući se raskoraku između onoga što se propovijeda i onoga kako se živi. Jedan važan obrazovni cilj bio bi ispunjen kad bi đaci imali razloga da postavljaju slična pitanja i izvode slične analogije.

Analogijom će povezati i novozavjetne priče s akcijom porezne inspekcije u Međugorju:

Marija se u Bibliji – stoji u obrazloženju rješenja Uprave za inspekcijske poslove – spominje samo i isključivo kao Isusova biološka majka, nema u cijelom Svetom pismu nijedne jedine riječi štovanja njene božanske ili čudotvorne uloge, ni sam Isus joj ne pridaje takav značaj, nijednom se jedinom riječju u Novom zavjetu ne spominje ni njena smrt, a kamoli uznesenje na nebo, nema nikakve njene nebeske slave ili duhovne dimenzije, nikakvih transcendentalnih svojstava ili proročanskih sposobnosti, nikakve moći utjecanja, ispunjavanja molitvi ili posredovanja Boga, nema nijedne njene duboke misli, hiperbole ili prispodobe, nema ništa. (Kako je propalo Međugorje, 151/2)

Sve ovo nabrajanje neospornih tekstualnih činjenica nema naravno nikakve veze s obrazloženjem inspekcije, pa se oštrica satire preusmjerava s međugorskih privrednika na vlast, podjednako na svjetovnu i crkvenu, koje na činjenice, i biblijske i finansijske, žmire i samo se ponekad i sporadično oglase ili djeluju u skladu s njima.

Dežulović pedantno registruje svaki upad religije u deklarativno sekularno društvo. Ne samo da odlazak na hadž oficira Armije BiH o trošku države smatra podrivanjem sekularnosti, nego u tome nalazi i ogrešenje o vjerske zakone:

Islamska je teologija do sada na hadždž obavezivala samo one muslimane koji za to imaju mogućnost: jedan od važnijih šartova, odnosno uvjeta za hodočašće u Meku jest, recimo, i sloboda od duga, odnosno izmirivanje svih dugova prije odlaska na hadždž. Kako, eto, Bosna i Hercegovina, dužna devet milijardi dolara – i Ministarstvo obrane, što je lanjski budžet ove godine premašilo za cijelih dvadeset milijuna maraka, a samo za plate i naknade zaposlenima duguje dvanaest milijuna – smiju i mogu vojnicima Bošnjacima plaćati hadždž u Meku, jedna je od većih dilema suvremenog islama. (Multisekularna Bosna i Hercegovina, 228/3)

Univerzitet, još jedan od stubova sekularnog društva, takođe je posrnuo pred poduzetnim klerom, prihvatajući inicijativu za reviziju izučavanja teorije evolucije u školama i na fakultetima. “Mrtvi hladni, bez ikakve zajebancije, profesori i studenti slavnog banjalučkog Univerziteta, eto, na službenoj sjednici Senata na Spasovdan – o krsnoj slavi grada – najozbiljnije raspravljaju o stotinu pedeset godina staroj knjizi Engleza Charlesa Darwina 'O postanku vrsta', da jednom za svagda zaključe drži li možda njegova teorija vode” (Život i priključenija Čarlsa Darvina, 108/4) – čudi se Dežulović, podsmijevajući se studentima koji “potonuli u stolice, pilje u onu dvoglavu kokoš na zidu”, i ćutanjem podržavaju retrogradnu inicijativu. Isto, ali agilnije, podrivaju naučni autoritet univerziteta i njihovi vršnjaci iz Sarajeva, tražeći da u vrijeme džume fakulteti ne rade. Dežulović sarkastično podsjeća na predratni socijalistički sekularni okvir, u kojem su univerziteti bili osnovani i gdje su takve inicijative bile besmislene:

Pa neka samo još netko kaže da je bolje bilo u socijalizmu, kad se u školu moralo i u vrijeme džume i u vrijeme svete mise, i o Božiću i o Hanuki i o krsnoj slavi i o oba Bajrama, i kad je svaka pojedinačna statika svake jebene građevinske konstrukcije bila važnija od srednjevjekovnih rituala s mrmorenjem i mlataranjem rukama. (Džuma-namazitet Sarajevo, 60/4)

Potaknut raspravama o Teslinoj religioznosti, konkretno izjavom sandžačkog muftije Muamera Zukorlića da je američki naučnik pred kraj života prihvatio islam, Dežulović podsjeća svoje čitaoce na razliku između nauke i religije kakva se u mlade glave usađuje na Balkanu:

Više transcendentalnog ima u jednom navoju Teslina elektromotora, nego u cjelokupnim sabranim radovima kompletnog Svetog arhijerejskog sinoda, što Teslinoj urni traži mjesto u porti hrama Svetog Save, više je duhovnog u jednoj Teslinoj utičnici nego u svim hutbama i knjigama muftije sandžačkog Muamera Zukorlića. (Kako je Nikola Tesla primio islam, 144/3)

Iz takve kritičke perspektive činjenica da se “po Bosni i Sandžaku umjesto škola i univerziteta grade divovske džamije sa trideset, pedeset, osamdeset, idemo na sto, sa stotinu metara visokim munarama, s kojih će se vidjeti cijeli svijet sve tamo do iza Golije, do kraja ravne ploče” (Posao, opijum za narod 223/3) nije ništa drugo nego oruđe daljeg zatupljivanja stanovništva. Ekstremni primjer besmislenosti takvih investicija Dežulović nalazi u kanjonu rječice Ljute, u blizini Konjica, za koju niko nije čuo i koja je

u cijeloj pisanoj historiji konjičkog kraja spomenuta svega četiri puta: prvi put prije desetak godina, kad su novine javile da je u tom siromašnom i izoliranom selu od tridesetak kuća sagrađen mesdžid, drugi put prije sedam godina, kad su novine javile da je sagrađena i munara, treći put prije pet godina, kad su novine javile da je u Ljutoj završena i otvorena nova džamija, i četvrti put prije tri dana, kad su novine javile da su svi stanovnici Ljute do posljednjeg napustili selo, i da će prvi put u pamćenoj povijesti Ljuta prezimiti praznih kuća. (Kakav-takav život u Ljutoj kraj Konjica, 231/3)

Dežulović poentira jetkom ironijom u nizu hiperbola:

Kad po Treskavici napada dva metra snijega, kanjon Ljute pretvori se u bob-stazu, vatra se u peći zaledi, a hladni vjetrovi s Visočice smrznu i talase Radio-Konjica i signal za bežični internet – što dakle čovjeku tada još treba pored velike, lijepe nove džamije? Što čovjek više da traži od života, a da ga dobri Allah ne kazni zbog oholosti i obijesti?

U školama se kontradikcija između religijske indoktrinacije i zahtjeva za razvojem kritičkog mišljenja dosljedno ne razrješava. U takvom licemjernom okruženju Dežulovićeva renesansna satira na račun srednjovjekovnog poimanja svijeta nije dobrodošla. Ali je upravo zbog toga potrebna.

Jezički anarhizam

Još jedna osobina Dežulovićevih kolumni može ih zadržati dalje od učionica. On, naime, ne drži nimalo do oficijelnih bošnjačkih, hrvatskih i srpskih jezičkih politika, tj. ne poštuje tzv. standarde koji se u školama represivno koriste na štetu same govorne i pisane komunikacije. Nasuprot naporima nacionalizma da čistoću jezika koristi kao filter u trijaži stanovništva, etničkoj i elitističkoj, Dežulović rado i često ismijava politički autoritet nacionalnih lingvistika i njihova nastojanja da kroz rigidnu standardizaciju isključe nepoželjne pojedince i grupe iz komunikacije, npr. tako što kroz zgodne analogije obesmišljava, na nivou argumenta, lingvistički doprinos etničkim podjelama i razgraničenjima:

Tko živi u Trinidadu i Tobagu? Kompleksno je to, naime, lingvističko pitanje. Trinidažani i Tobažani? Trinidadotobažani? Trinitobažanci? (...) Dakle, Sveto Trojstvo i Duhan. Svetotrojstvanci i Duhanjani? Svetotrojstvoduhandžije? Pizdarije pričam, znam, ali ima i većih. Kako se, na primjer, zovu stanovnici Bosne i Hercegovine? (Popis stanovništva u Bosni i Tobagovini, 6/2)

Rugajući se hrvatskoj carini zbog blokiranja uvoza pošiljke kikirikija s nehrvatskom riječi sastav umjesto obavezne sastojci na deklaraciji inače kvalitetnog proizvoda, Dežulović zamišlja kako će hrvatska djeca skupljati sličice sa sastojcima mjesto sastavom hrvatske nogometne reprezentacije, da bi zaključio: “Deklaracija na pakovanju kikirikija Bosancima je možda zajebancija, ali nama Hrvatima ona je sama deklaracija nezavisnosti” (Deklaracija nezavisnosti, 49/2), čime pogađa suštinu simbioze jezika i nacije. Nezavisnost je, naime, upitna ukoliko se posmatra, recimo, udio stranog kapitala koji kontroliše državne resurse ili sporazum s Vatikanom, ali je zato apsolutna u kontroli javne upotrebe jezika. Dežulović se protivi nasilju nad govornicima istog jezika dok istovremeno raskrinkava diskriminaciju koja se finim jezikom prikriva. Obje vrste nasilja dolaze s istog mjesta i čvrsto su povezane. U opravdanju Općine Široki Brijeg za uklanjanje partizanskog spomenika Ruža s gradskog trga, sročenom u par fraza – “pri otvaranju pristupa posmrtnim ostacima žrtava pokazalo se da neće biti moguće sačuvati integritet 'Ruže' tako da je ista morala biti uklonjena u dijelovima” – Dežulović najprije prepoznaje laž, jer je naravno nemoguće da “cijela slavna građevinska mehanizacija zapadne Hercegovine, što je izgradila kilometre hrvatskih auto-cesta i za potrebe jedne Papine mise u Splitu nasula nekoliko hektara mora, nije, eto, uspjela podignuti jednu skulpturu! Nego je, kako čitamo, 'morala biti uklonjena u dijelovima'!”, da bi potom poentirao lingvističkom analogijom: “Dok bi se na nekom drugom jeziku reklo da je grobnica divljački oskvrnuta kako bi se izbacile kosti, na hrvatskom se kaže da je 'otvoren pristup posmrtnim ostacima'.”

Analogija (o čemu će posebno biti riječi kasnije) naročito je zgodna u parodiranju pravopisnih pravila. Zašto se “prefiks 'o-', osnova 'dvoje' i sufiks 'no' u riječi 'odvojeno' pišu sve zajedno, a 'sve zajedno' piše – odvojeno?” samo je jedan primjer takvih ludističkih subverzija. Slična je dosjetka da se futur može izraziti u prošlom vremenu, npr. “Jebo sam ti majku kad te uhvatim.” Ali ona ovdje služi samo kao šlagvort za komentar vijesti po kojoj  “Dom naroda Parlamenta Federacije BiH na 13. izvanrednoj sjednici sutra, u četvrtak 21. septembra 2017., razmatra prijedlog Programa rada za 2017. godinu” (Povratak u budućnost, 158/4) što će i opet pokazati koliko gramatika nema nikakve veze sa stvarnošću, koliko je besmisleno drilanje gramatičkog sistema u državi u kojoj sistema nema nikakvog.

Besmisleno ispisivanje upozorenja pušenje ubija na tri (navodna) jezika na paklicama cigareta također zaslužuje biti isjeckano satiričkom oštricom: “Kad bi pisalo samo 'Pušenje ubija', ne bi se znalo je li to na bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom, i neki bi Meho iz Olova sutra mogao tužiti duvansku industriju jer nije razumio upozorenje, napisano samo na hrvatskom. Kako zna da je na hrvatskom? A kako vi znate da nije?! Shvaćate božansku ljepotu tog veličanstvenog paradoksa? Činjenica da se ista stvar isto kaže na sva tri jezika neoboriv je dokaz da su ti jezici različiti!” (Indirektno oporezivanje ubija, 212/4)

Ipak&uprkos

Sve se ove teškoće mogu otkloniti pozivanjem na ciljeve nastave književnosti, tj. na zahtjeve da se škola bavi savremenim temama i vlastitim kontekstom i da aktivno i odgovorno razvija medijsku pismenost. Društveno angažovana i aktuelna satira usmjerena na ljude i pojave bliske i poznate đacima, izvan svake sumnje može odgovoriti tim zahtjevima. Na njenoj su meti:

a. nekažnjeni ratni zločini i zločinci

Dežulović ništa ne zaboravlja. Činjenice na koje se poziva u svojim tekstovima proizvod su onog najboljeg u novinarstvu: dolaze iz provjerenih izvora, objektivno su predočene, neporecive i pravovremene. One su građa za istoriju kakva se ne predaje u školama, jer su lišene oblande naknadnih polutumačenja. U njegovim kolumnama novinarstvo zadobija ponovo potrošeni smisao, jer tvrde činjenice čvrsto drži u primjerenom kontekstu. Pišući o Andrićgradu, ironično priznaje da “svake je hvale vrijedna misija graditelja novoga Višegrada, što dovlačeći kamenje s obraslih bosanskih gradina popunjavaju rupe u vlastitoj prošlosti”, da bi onda prešao na suštinu:

Zanesenima valjda pred veličanstvenim dimenzijama tih praznina, promakla im je, međutim, jedna doslovno pod pendžerom Instituta, jedva par stotina koraka od andrićgradske kapije, na mezarju Stražište, gdje na kamenom spomeniku stoje uklesane riječi 'Spomen obilježje svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama u Višegradu'.

Žrtvama u Višegradu?! Žrtvama čega u Višegradu?, pita se onda vrli pitac neki lutajući renesansnim Višegradom. Zemljotresa? Poplave? Epidemije? Avionske nesreće? Erupcije uspavanog vulkana Bikavac? Možda financijskog inženjeringa?

Ni riječi o tome, međutim, u zbornicima radova andrićgradskog instituta. Ni riječi o onoj praznini u povijesti renesansnog Višegrada na čijem su muljevitom dnu prije par godina otkriveni kosturi nečijih devedesetogodišnjih nena i nečije trogodišnje djece. Ni riječi o svježoj, koliko jučer iskopanoj rupi u povijesti grada, kojoj nedostaje četrnaest hiljada protjeranih i tri hiljade ubijenih građana. (Višegradski Vidovdani, 258/2)

Samo ovaj odlomak mogao bi se za dijalošku metodu na času prevesti u pitanja:

Zašto pod pendžerom, a ne prozorom instituta? (Kako turcizam pojačava ironiju i upućuje na kontekst?) Čemu je citat (zapis na spomeniku) kontrast? (Zašto je ovdje jači nego parafraza?) Čemu doprinosi nabrajanje razloga (pogrešnih) za uzrok stradanja žrtava? Šta je smiješno u sintagmi uspavani vulkan Bikavac i čemu služi duhovitost pri pominjanju masovnog zločina? Zašto se kao uzrok stradanja višegradskih Bošnjaka navodi finansijski inžinjering? (Koliko je koštala gradnja Andrićgrada, ko je to platio i u kakvom aranžmanu?) Na šta cilja ironija zadržana u epitetu renesansni Višegrad? Šta je Andrićev institut, čime se bavi? Zašto bi naučna ustanova ćutala o zločinu u sredini u kojoj djeluje? Koji dokumenti upućuju na navedene brojke četrnaest hiljada i tri hiljade? Zašto su iz tih brojeva konkretno izdvojeni i pomenuti devedesetogodišnje nene i trogodišnja djeca?

Izbor riječi i njihov poredak, miješanje činjenica i besmislica, ironija i kontrast kao dominantna stilska sredstva, sve to je više nego dovoljno da tekst čitamo kao književni. Ali ga ne možemo čitati samo kao književni, baveći se stilskim karakteristikama, jer je etički i društveno angažovan.

Bosanskohercegovačka svakodnevica zasićena je temama vezanim za zločine kojima se hrane kolektivne traume sve tri konstitutivne etničke zajednice. Dežulovićev pristup toj važnoj temi dragocjen je jer manipulativnom konceptu kolektivne traume suprotstavlja perspektivu pojedinačne žrtve pred kojom kolektiv ostaje bešćutan, dopuštajući da korumpirane institucije opraštaju ili blago kažnjavaju ratne zločince. Između više primjera koje nabraja posebno izdvaja slučaj Amira Ćoralića, “koji je 1993. godine kao pripadnik 4. brigade Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna iz roditeljske kuće izveo jednu djevojčicu i odveo je u cazinsko naselje Tržac, gdje je brutalno silovao.” Zločin, okarakterisan kao ratni, 2015. godine priznao je pred sudom, da bi izrečenu kaznu, 12 mjeseci zatvora, zamijenio novčanom u iznosu od 36.000 KM (100 KM dan). Žrtvi je dodijeljeno 50.000 maraka odštete. Dežulović slučaj sažima u jednu rečenicu:

Časni sud u Bihaću jednu je djevojčicu proglasio tako skupom kurvom, jednog ratnog zločinca bogatim playboyem, Bosnu i Hercegovinu javnom kućom, a sebe svodnikom: omogućivši njenom silovatelju da slobodu kupi novcem – da jedno brutalno iživljavanje nad djevojčicom plati općom uplatnicom u najbližoj pošti – sud je tako i onih pedeset hiljada maraka odštete za žrtvu pretvorio u tarifu za jednu noć, a onih trideset šest i pol hiljada, jebiga, u proviziju za svodnika.” (Bordel Bosna, 29/4)

Ni ubica dvoje staraca u selu Ratanj kod Kaknja, Arnes Delić, nije gore prošao. Prošao je, zapravo, sasvim fino. Pošto “tužilaštvo sudu nije predočilo zadovoljavajući dokaz, kakav je trag DNK – kako je pak ijedan sud ikada ikoga izašto osudio dok nije bilo DNK-analize, ostaje nakon ovoga jedan od vječnih bosansko-hercegovačkih misterija” (Nikola i Marica, savršeni zločin, 154/3), okrivljeni pljačkaš i ubojica je, svejedno što je priznao napad na nemoćne starce, oslobođen.

Muškarca sa čuvene fotografije Rona Haviva snimljene u Bijeljini 2. aprila 1992, na kojoj se pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde sprema šutnuti glavu mrtve žene na zemlji (Tife Šabanović), nije doveo pred sud njegov ratni angažman. Nego je uhapšen

zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije. Sve do tada, svojim je životom hodao opuštenim i ležernim korakom: onaj iz kojega je udario mrtvu glavu Tife Šabanović bio je samo jedan, usputan i nevažan. Toliko o savjesti i ljudskoj duši. Katarza ratnog zločinca postoji samo u književnosti i starim filmovima. Zato se on nije bojao skrivene kamere. Nije on radio ništa iza naših leđa. Mi smo gledali iza njegovih. (Skrivena kamera u Bijeljini 1992., 241/1)

– piše Dežulović, rezignirano, nakon što se saznalo da je vojnik sa slike, Srđan Golubović, nakon rata u Beogradu bio poznat i priznat DJ, “veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene”.

Dežulović ne relativizira zločine koje eksploatiraju etničke elite kreirajući narative o kolektivnim traumama, samo ih prenosi u drugi kontekst u kome su pojedinačna ljudska prava uvijek iznad kolektivnih. S kolektivnima uvijek postoji problem nedosljednosti s različitim aršinima za one unutra i za one izvan, zbog čega se pravda prečesto svodi na namirenje ili ispunjenje politički utrživih interesa. Pravda i pristranost, neprestano nas on opominje, ne idu skupa. Zašto se o tome ne bi govorilo i u školi?

b. militarizam

Zalažući se za istinu o zločinima i za utvrđivanje odgovornosti počinilaca, Dežulović osuđuje i sam rat kao način rješavanja sukoba među (etničkim) grupama. Reagujući na militantnu  izjavu bošnjačkog generala Atifa Dudaković da se mora “otvoreno reći da svaki Bošnjak od sedamnaest godina mora sebi kupiti ‘alfa-uniformu’, čizme, vreću za spavanje, ranac i kraj priče”, on podsjeća na bilans prethodnog rata:

U međuvremenu su, srećom, stasale za vojsku generacije dodika, dedaka i duduka, što su se rodili poslije rata i nemaju pojma ni kako sije “sijač smrti”, ni kako se kolje mlado meso, ni kako rađa minsko polje, djeca što o bosansko-hercegovačkoj koljoprivredi ne znaju ništa. A ona rođena 2000. godine, sunce ti jebem, ove će godine slaviti sedamnaesti rođendan, godine dakle za “‘alfa-uniforme’, čizme, vreće za spavanje, ranac i kraj priče”. (...) S tim što će “‘alfa-uniformu’, čizme, vreću i ranac” kupiti sami, a “kraj priče” dobiti džabe. (Vidimo se u Luksemburgu, 78/4)

Ponovo jezički superiorno: igra riječima, dudak, dodik, dedak, ovdje autoritet generala sabotira povezivanjem na politiku (Milorad Dodik), na starost aktera (Dežuloviću je nedopustivo da starci mlade guraju u rat) i na glupost izrečenog stava. Cijeli pasus je u znaku kovanice koljoprivreda, što upečatljivo povezuje smrt sa privređivanjem. Poenta je u tome, a to znamo s iskustvom prethodnog rata, da ginu uglavnom mladi, ni za šta, a da iz ratnog klanja izlaze pojedinci i porodice s enormnim bogatstvom, privilegijama i političkim uticajem.

Kraj priče nije u tački iza Dudakovićeve rečenice, a ona je sažetak epskog (militantnog) svjetonazora, ugrađenog u svaku nacionalističku ideologiju, nego je kraj priče na grobljima mladića koji nisu dobili priliku da ispune svoj život smislom, osim što su svojim pogibijama živote duduka i dedaka ispunili dugovječnim blagostanjem. Na drugom mjestu lapidarno će zaključiti: “Svaki se rat, najzad, vodio za kurac. Pa kako ga je tko podijelio.” (Derviš i smrt, 279/1)

Zato će onda s neskrivenim užitkom provocirati svoje militantne čitaoce kobajagi žaleći švedske muškarce što trunu od dosade ne ratujući:

Stotinu pedeset klasa švedske kraljevske vojske odslužilo je svoju časnu dužnost izmjenjujući se na Skansen Kronanu, djedovi, očevi i sinovi predavali su stražu jedni drugima, cijele živote proveli zureći kroz dvoglede prema moru, svako jutro uljili puške i četkama čistili topove, jednom u mjesec-dva folirali vježbe da mrskog neprijatelja dočekaju spremni, pa ostatak stoljeća umirali od nepojamne dosade, uzgajali ruže, rješavali križaljke i ispraćali starije kolege u penziju. Generacije švedskih muškaraca istrunule su tako na Skansen Kronanu čeznutljivo čitajući u stockholmskom Tidningaru kako je savojski vojvoda objavio rat Genovi, kako se Austrija i Venecija tamo dolje brane od Turaka, Španjolci s Englezima ratuju za Gibraltar, Prusi i Habsburzi za Šleziju, Mađari protiv Austrije, Kozaci protiv carske Rusije, Amerikanci protiv Engleza, Francuzi među sobom, Napoleon naposljetku krenuo na Europu, cijela kugla zemaljska odjekuje od pucnjave i topovske grmljavine – a oni jadnici cijelo to vrijeme rješavali križaljke i pili topli čaj od bazge. (Top je bio hladan, 39/3)

Dežulović se ironijom (generacije muškaraca istrunule bez rata) podsmijeva balkanskim rodnim stereotipima, kojih su i udžbenici puni. Šta bi, zaista, ostalo od književnosti i istorije da se na časovima ne govori o junacima i grobovima?

c. patriotizam

Patriotizam nije samo utočište hulja nego i simptom intelektualne zapuštenosti. Nema drugog objašnjenja za naklonost glasačkog tijela korumpiranim političarima zahvaljujući kojima je Bosna i Hercegovina “beznadna i beživotna močvaru u kojoj ne opstaju ljudi, već samo općenite nacije, nezahtjevne biološke zajednice koje žive samo od promaje šarenih zastava.” (Mujo i Suljo na izborima, 85/3)

Indoktrinacijom masovno usađen patriotizam zahvatio je kao epidemija i mlade, pa njima Dežulović isporučuje ljekovitu dozu ironije. Diveći se poduhvatu mladih navijača Zrinjskog, pripadnika Ultrasa, koji su na brdu Planinica iznad Mostara od kamenja složili dvije hiljade kvadratnih metara veliki hrvatski grb, on priznaje:

Morate se, rekoh, pokloniti takvoj snažnoj vjeri i plamenom entuzijazmu. Da su po Mostaru tražili trideset entuzijasta da na brdu iznad grada raskrče dva duluma kamenjara i slože suhozide za vinograde, ne bi ih našli ni za dvadeset maraka po satu. Potražite li, na primjer, na tribinama stadiona ili po Mepas Mallu mlade, snažne muškarce da od kamenja na strmoj Planinici slože, štajaznam, dom i izletište za djecu s Downovnim sindromom, smijat će vam se do Ljubuškog. Jednoga u cijelom gradu – dobro, u pola grada – ne biste našli niti da od kamena napravi zidić za ispijanje piva pred Konzumovim marketom, a kamoli, recimo, šahovsku tablu za penzionere iz staračkog doma: njima tamo, ispred marketa, smiješno je i besmisleno bilo već i kad se od kamenja slagao Stari most.” (Isus Krist i mlad ultraša, 273, 3)

Poentirajući kontrastom – most : grb – Dežulović efektno problematizira patriotizam zajednice koja se nije suočila sa vlastitom ulogom u zločinima počinjem u tzv. domovinskom ratu (a na šta aludira rušenje Starog mosta). Kolumne za Oslobođenje prepune su građe za njegovanje tzv. kulture sjećanja, što je pomodni akademski naziv za relativizaciju i selekciju istorijskih činjenica u korist vladajućih nacionalizama.

Sjećati se i pamtiti možemo kako želimo, možemo izabrati i da se ne sjećamo i ne pamtimo, čak imamo i pravo na to. Ali se važne stvari ne mogu zaboravljati. Iako nigdje ne spominje kolektivnu traumu, Dežulović zna da se ona fabrikuje i toj se fabrikaciji suprotstavlja. Komentirajući vijest da košarkaš Bosne Žarko Varajić nije mogao dobiti penziju jer ga “nema u kompjuteru”, on poentira:

To, eto, da čuveni kapetan Žarko Varajić, najbolji strijelac u cjelokupnoj historiji finala Kupa europskih prvaka, i dobri div Raša Radovanović, koji je za sarajevski klub odigrao pet stotina utakmica i zabio deset hiljada koševa, uopće moraju – a kamoli da pri tom ne mogu – dokazivati kako su prije 1992. sakupili nekog jebenog radnog staža u Košarkaškom klubu Bosna, preciznije i plastičnije govori o amputaciji memorije u Bosni i Hercegovini nego svi znanstveni radovi, evidencije i vicevi na tu temu. (Sjeća li se tko Žarka Varajića?, 207/3)

Primjera ima još. Dežulović, potaknut viješću da je Ratko Mladić u zatvoru pretrpio nekoliko moždanih udara, a bez adekvatne liječničke pomoći, zbog čega mu je stradala jedna polovina mozga, dijagnosticira opšte stanje: naš se čovjek ovdje

sjeća događaja od prije četrdeset ili četiri stotine godina – nakon tri moždana udara da ga u operacijskoj sali probudite, do najsitnijeg će vam detalja prepričati bitku na rijeci Marici – ali pitate li ga za ratna dešavanja prije samo dvadesetak godina, nesretnik će tupog, mliječno bijelog pogleda nemoćno vrtjeti glavom. Drugdje, dopuštam, takva je amnezija razmjerno ozbiljan poremećaj, ali kod nas, vidite, to je uobičajeno i redovno stanje: ljudi s Mladićevom dijagnozom – dakle bez pola mozga i selektivnog sjećanja na devedesete – ovdje su izvanredno integrirani u društvo, sposobni za samostalni život i manje zahtjevne poslove, poput funkcije premijera ili predsjednika države. I da mu se život samo malo drugačije raspleo, đeneral Mladić – koji 'sam nameće teme razgovora, a to su najčešće događaji iz bliske prošlosti', i koji se 'uopće ne sjeća događaja od prije desetak godina', a kamoli 'iz devedesetih' – mogao je danas hladno biti predsjednik Vlade Republike Srbije.” (Mrtve duše ili ogled o razvlačenju pameti, 212/3)

d. obrazovanje

Stanje društva odražava se u obrazovanju, ali obrazovanje također konzervira zatečene vrijednosti i potiče zloupotrebu demokratije. Dežulović registruje ekstremne slučajeve krize u obrazovanju, prevodeći ih u viceve – “Elem, pitao sin oca, 'babo', veli, 'koja je razlika između besplatno i džabe?'. 'To ti je lako. Evo, na primjer', pogledao ga otac, 'ti se školuješ besplatno, al’ džabe'“ (Kopilad revolucije, 135/2) ili u aforističke dosjetke – “Dok je u tradicionalnim kulturama običaj, recimo, djetetu nakon uspješno završene srednje škole za poklon kupiti prvi automobil, u Bosni je običaj djetetu, kad uspješno nabavi prvi automobil, za poklon kupiti diplomu završene srednje škole.“ (Leonardo na Univerzitetu u Brčkom, 25/3)

Razloge da Sarajevo / Bosna i Hercegovina nema muzej savremene umjetnosti Dežulović vidi u činjenici da su bosanskohercegovački ministri, premijeri, zastupnici, načelnici i gradonačelnici koji raspolažu novcem neuki, da im je savremena umjetnost nejasna, jer se “na slici ne zna šta je gore, šta dolje, ko je Fata i đe je Mujo” (Mujo u Zenici, a muzej u Sarajevu, 257/1). Ironično ih naziva mudre glave za koje su savremeni likovni stvaraoci umjetnička besposličad. Ironija je tim jača jer su besposleni ustvari svi nabrojani političari, što u tekstu kasnije Dežulović ilustruje podatkom da su u Centralnoj banci BiH ostale neiskorištene cijele dvije milijarde maraka. Mnogo teže, ozbiljnije i pogubnije prostaštvo od psovke je brižljivo odškolovana nesposobnost ambicioznih na pozicijama odlučivanja. 

e. korupcija

Korupcija je očekivana i rezonska posljedica lošeg obrazovanja, neinformiranosti, konzervativizma i partokratije. Dežulović registruje njene ekstremno bizarne manifestacije, najčešće strukturne, pri čemu nastoji pokazati da je praktikuje svaka ideološka opcija u Bosni i Hercegovini. Tako konstatuje da je “HDZ federalnu kulturu – opet, pošteno govoreći, sasvim prikladno – povjerio socijalnoj radnici”, dok je “Demokratska fronta kantonalni resor kulture iz svoje ministarske kvote povjerila provjerenom partijskom kadru Sameru Rešidatu, vlasniku turističke agencije što organizira srednjoškolske ekskurzije i zimske pijanke na Vlašiću, i kojemu je jedina veza s kulturom to što je vodeći djecu po Španjolskoj iz autobusa vidio Dalijev muzej u Figuerasu i stadion Barcelone: Camp Nou, naime, ima i klupski muzej, što je po novom ministru kulture – nemojte se smijati, nije nimalo smiješno – 'primjer simbioze kulture i sporta'.” (Muzej Liverpoola u Hrasnici, 148/3)

Isprovociran jelovnikom u menzi Institucija BiH, gdje biftek košta pet maraka, a jastog devet, pita se:

Zašto jastog? Dobro, zašto već i biftek – kojega su građani Bosne i Hercegovine u cijelom svom životu vidjeli samo jednom, na fotografiji uz vijest o cijenama u restoranima institucija BiH – ali zašto jastog, kojega većina Bosanaca i Hercegovaca nikad u životu nije vidjela niti na slici, jer nemaju jebenih pola marke da djetetu kupe Životinjsko carstvo? (...) Složimo se, međutim, za potrebe ovog ogleda i pretpostavimo kako je u redu i to da siromašna stoka političkim parazitima plaća ručak. Zašto, međutim, biftek? Šta, recimo, fali ćuftama? Uzgred, za jebene tri marke? Zašto gospoda poslanici taj jebeni bladi maderfakin biftek ne pojedu kod Kibeta? Zašto jastoga, ako im je dupe zinulo za jastogom, ne pojedu kod Bage u Luci? Uzgred, za jednu jedinu svoju dnevnicu? (...) Za koji kurac–- da skratim, jer sam se već iznervirao – u institucijama BiH uopće postoji mogućnost da, štajaznam, Amir Zukić s jaranima naruči jastoga, sve i da je dvjesto maraka? (Mogućnost jastoga, 163/3)

Pretjerivanje (hiperbola) je ovdje vjerovatno jedino stilsko sredstvo sposobno da izrazi opseg strukturne korupcije; naravno da svi imaju pola marke za životinjsko carstvo, ali uvođenje poučnog albuma u kontekst jelovnika povlaštenih parazita (i ja sam se iznervirao) ne samo da je duhovito nego je tako i slikovito tačno predstavljen socijalni kontrast. Onamo nacrtane životinje, ovdje krvave, u tanjurima. Intenzitet psovki se sve vrijeme povećava, pa se i tako čitalac vodi do katarze. Mogu li tu katarzu doživjeti đaci, na času na kojem bi čitali Dežulovićeve kolumne za Oslobođenje? Tiče li se njih, da skratim, to što o stvarnosti uče iz crteža e da bi život proživjeli kao siromašna stoka? Tiče li se to njihovih nastavnika?

Tiče li ih se oglas Agencije za državnu službu, za “posao mlaćenje prazne slame” i platu od tri hiljade maraka, uz uslove navedene u konkursu: da je kandidat “državljanin BiH, da je stariji od osamnaest godina, da je zdravstveno sposoban, da nije navršio zakonski propisanu dob za penzionisanje, i da je prema njemu prestala pravna posljedica presude za krivično djelo nasilja u porodici, izrečene pravosnažnom sudskom presudom”. (Odbor za mlaćenje prazne slame i neposlušnih žena, 109/1) Koliko bi ih uopšte primijetilo ovaj neobični posljednji uslov – prestanak pravne posljedice presude za krivično djelo nasilja u porodici, izrečene pravosnažnom sudskom presudom? Koliko bi ih potrošilo čas da s đacima namisle još desetak ovakvi sličnih drsko glupih crteža poželjnog kandidata?

Treba li zanimati đake kako se biraju diplomati za konzularna predstavništva, da li baš svi kao Ivan Šušnjar i Zvonko Mišković kojima je jedina kvalifikacija bila hrvatske kvote? “Ništa drugo, osim činjenice da su im majke zatrudnjele s Hrvatom – ili Bošnjakom, ili Srbinom”, konstatuje Dežulović. “'Radno iskustvo', kako vidimo, traži se samo od njihovih očeva.” (Konzulska vremena 2: Čikaška hronika, 178/3)

f. mediji

Dežulović koliko vjeruje u profesionalno novinarstvo toliko je kritičan prema svim njegovim komercijalnim surogatima. Nakon bizarnog slučaja da je u kulinarskom TV-takmičenju, koje se emituje paralelno u Hrvatskoj i s malom odgodom u Bosni i Hercegovini, pobjeda pripala u Hrvatskoj jednom, a u Bosni i Hercegovini drugom finalisti (Dežulović naglašava da se radi o istoj emisiji, istim jelima, samo o drugačijoj odluci žirija), on sa svojim čitateljima registruje nemušto objašnjenje uredništva – da su snimljene dvije verzije, kako bi se gledateljstvo do kraja držalo u neizvjesnosti uprkos eventualnom curenju informacija sa snimanja, pa da je u BiH greškom emitovana pogrešna – ali onda nastavlja zaoštravajući pitanje uređivačkih standarda:

Pred gledatelje FTV-a iznenada se tako iskobečilo i uspravilo strašno pitanje: što se zapravo događalo u svijetu svih ovih godina, dok su oni zavaljeni u kauče gledali Federalnu televiziju? Tko je stvarno pobijedio u Plesu sa zvijezdama, tko na Pinkovim Zvezdama Granda, a tko u Ligi prvaka? Je li londonski Chelsea zaista lani pobijedio u finalu protiv Bayerna, ili ih je Bayern razbio 4:1, a Federalna prikazala alternativni završetak finala, sa Drogbinim golom, produžecima i penalima? (Bosanski Masterchef, 39/2)

Svi primjeri su iz domena zabave i odnose se na takmičarske sadržaje, ali se tekst poentira pitanjem kako gledaoci mogu biti sigurni da je na izborima pobijedio SDP. Takvom poentom Dežulović prenosi fokus satire sa uredništva na gledaoce, koji su u većini nezainteresovani ili nesposobni da uspostave kritički odnos prema sadržajima koje biraju. Populacija koja se više uzbuđuje tuđim i često efemernim dramama na ekranu nego događajima u vlastitim životima nosi također veliki dio odgovornosti za krizu svih društvenih vrijednosti. Što nas vraća na problem ciljeva i metoda obrazovanja.

Za Dežulovića je ekstreman primjer zatupljivanja Pjesma Eurovizije, koja je “službeno preregistrirana u cirkuski freak-show sa skandinavskim zombijima što pjevaju 'Hard Rock Halleujah', rasplesanim ukrajinskim robotima, latvijskim gusarima i dalmatinskim klapama u turskim nošnjama”. (Pjesma Euroazije, 204/2) Za razliku od evropskog kulturnog kruga sačinjenog od “pirata, zombija, vukodlaka, aliena, akrobata, patuljaka, bradatih žena i kojekakvih šljaštećih luksemburško-švedskih vladika sa mnogookim Heruvimima, šestokrilim Serafimima i mišićavim striperima”, u Bosni i Hercegovini “takve bizarne pojave biraju u parlament, ili u Sveti Sinod, a ne za Eurosong”. Stoga televiziji BiH sugeriše da kao svog kandidata pošalju vladiku Vasilija Kačavendu.

Sapunice, međutim, još bolje odražavaju stepen masovnog pomaloumljivanja. Čuvena serija Sulejman Veličanstveni – “stilizirana biografija romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel”,  “jedinstveni televizijski baštard koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka” (od koje je gluplji samo Veliki Brat, nastao tako da se “jebala televizijska drama s video-nadzorom”) “uzima se kao ozbiljno historiografsko štivo”. (Nigar-kalfina tajna, 94/2)

Dežulović poražen stanjem na medijskoj sceni priznaje maloumnost vlastite vjere u novinarstvo, koje se ne bi trebalo baviti zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. “Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat. A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.” (Razum i osjećaji, 278/4)

U ovom autopoetičkom iskazu sadržani su svi bitni razlozi da se škola ozbiljnije počne baviti medijima, a da u takvoj ozbiljnijoj školi lektira budu Dežulovićeve kolumne. Istina i kritika trebaju se odnositi na stvarnost, ali u stvarnosti nije tako: dok nas jutarnje vijesti bombarduju optimističnim podacima “o rastu životnog standarda i industrijske proizvodnje, povećanju izvoza, stranim ulaganjima i ostalim čudima”, u stvarnom životu, dok smo došli na posao, “već je onaj strani investitor odustao od posla, firma nam otišla u stečaj, dobili smo otkaz bez otpremnine, žena pobjegla s vulkanizerom, sin otišao u vehabije, a pauk nam digao auto.” (Xinhua Amanpour u Sarajevu, 266/1)

Danas nezamisliva nastava medijske pismenosti čiji bi cilj bio medijsko opismenjivanja đaka također je nezamisliva i bez Dežulovićevih kolumni. Otpornost na senzacionalizam mogla bi se razviti čitanjem, npr. njegovih mini-rasprava sa primjerima takvog novinarstva. Kad u sarajevskom dnevnom avazu (malo a je ovdje ocjena kvaliteta) “ugleda nadnaslov 'Istražili smo', a pod njim masnim slovima ustobočen naslov: 'Kako ljekari znaju od čega je neko umro?'“ isprva se začudi, pa ponovo pročita da se uvjeri da stvarno piše to što piše: “Kako ljekari znaju od čega je neko umro?!” da na kraju plane pravedničkim profesionalnim bijesom: “Pa sunce ti jebem i svu s njim sunčevu energiju fotosintetiziranu u organske molekule lišća one bukve od koje se pravi papir za novine što istražuju kako ljekari znaju od čega je neko umro!” (Tajna života u Bosni i Hercegovini, 147/4) Bijes je, naravno, retorički efekat, nakon kojeg dolazi duhovita parodija: “Istražili smo: kako hodža u Kladnju zna u kojem je pravcu Kaba u Meki? Istražili smo: Kako na teletekstu OBN-a znaju da će Nazar u večerašnjoj epizodi odsjeći kosu kako je zla majka ne bi udala za bogatog Cabbar-agu? Istražili smo: Kako termos-boca, majkujojebem, zna kad je ljeto, a kad je zima?” I već smo sa senzacionalizma prešli na istraživačko novinarstvo!

Od Dežulovića bi đaci mogli naučiti i kako čitanje novina može biti zabavno kao i bilo koja druga sakupljačka strast.

Dar da prepozna glupost u novinskim sadržajima Dežulović je koristito svojevremeno u Feralu. U knjizi Greatest shits: antologija savremene hrvatske gluposti, koju je priredio zajedno s Predragom Lucićem, glupave izjave bile su komentarisane samo kratkim napomenama (za šta se shit dodjeljuje), dok ih u Oslobođenju (a i drugdje u kolumnama) koristi kao resurs za odabir tema. Nakon što je Avaz u nekoj lažiranoj anketi objavio sliku ispitanika Dževada Alića, a čitaoci prepoznali na slici Rickyja Gervaisa, pa pukla bruka, redakcija se oglasila objašnjenjem da njen novinar “nije negirao da je bio pod pritiscima da podmetne lažnu anketu uredništvu u Sarajevu, ali nije otkrio iz kojih je motiva izvršio pokušaj urušavanja integriteta” njenog lista. Dežulović citira kraj saopćenja redakcije – “Istina je najjače oružje, a mi se istine ne bojimo” – i potom poentira:

“Istina je najjače oružje, a mi se istine ne bojimo”, kaže tako redakcija Dnevnog avaza na kraju svog brutalno iskrenog saopćenja, koje će se, nema nikakve sumnje, već sutra izučavati na studijima novinarstva. Prkosno se, eto, novinari i urednici Avaza istini smiju u lice, pokazuju joj srednji prst i poručuju da je se ne plaše. “Mi se istine ne bojimo.” (Svjetska zavjera protiv Fahre, 270/3)

Koje istine, pitali bi se đaci. Istine da novine lažu. Zašto se redakcija novina koje lažu ne boji istine? Zato što lažu i kad izjavljuju da je istina najjače oružje. Do škole je, i do nastavnika je, hoće li ovdje završiti čas, s poukom da je istina u medijima precijenjena roba, ili će naprotiv pokazati djeci zašto je važno da mediji pišu istinu i kojim se medijskim standardima istina u medijima brani.

Jedna od čestih zloupotreba medija je senzacionalizam isfabrikovan lažnim vijestima, a meta Dežulovićeve satire su novinari i prilozi čija nespretnost otkriva tendencioznost. “Malo-malo, pročuje se da u zabitoj nekoj Pički Materinoj Donjoj u nepristupačnim područjima Pičkomaterinskog kantona postoji kamp za obuku islamskih terorista”, započinje on, “proširi se glas da je navodno Suljo iz Materine Donje poginuo u Siriji, sav se, kažu, raznio bombom, pa nagrnu u selu novinari, fotografi i kamermani tražiti kamp ograđen bodljikavom žicom i bradate kadete u džipovima i kamionetima s arapskim registracijama, naoružane kalašnjikovima i crnim zastavama ISIL-a.”

Psovka koja kolokvijalno označava udaljenost i/ili beznačajnost nekog mjesta ovdje je, kad se originalno pretvori u pridjev, upotrijebljena da signalizira ironiju na račun nefunkcionalnosti bosanskohercegovačke (i to je prisvojni pridjev!) države, lišene instrumenata da osigura poštovanje zakona na cijeloj svojoj teritoriji. Dežulović u kolumni skreće pažnju na ulogu medija u kampanjama proizvodnje straha, prepričavajući pri tom prilog u kom novinari RS-a pošto-poto žele snimiti blisku prijetnju islamskog terorizma. Kako to nastojanje izgleda kad ne nađu brade, terence s arapskim registracijama i crne zastave dočarano je gradacijom umanjenja, u kojoj će biti dovoljno naći barem “neki terenac bilo kojih stranih registracija. Ili bilo koji automobil, bilo koju kuću, bilo šta zapravo, makar nekog zbunjenog seljaka pred neožbukanom kućom, pa da ga dramatičnim glasom upitaju 'imal kampa?', a ovaj da im kratko odgovori: 'Nema.' 'Imal onda Islamske države?', nastavi onda hrabri reporter u pancir košulji s natpisom PRESS, 'imal terorista, arapskih šejhova, džipova, oružja?' 'Jok', jednostavno odgovori ovaj. 'Pa šta ima?', ne da se reporter, na što seljak, jasno, veselo dobaci: 'Ništa, šta ima kod vas?'“ (Gole Šveđanke u Ošvama kraj Maglaja, 199/3)

Umjeti prepoznati propagandu u medijima i ne podleći kampanji huškanja morao bi biti ishod poučavanja o medijima u našim školama. Ali za takve ciljeve nastave ne ostaje dovoljno vremena, pošto se ono uglavnom cijelo koristi na upoznavanje s kanonom i razvijanje ljubavi prema maternjem jeziku propranom ne samo od psovki nego i od činjenica.

Od Dežulovića bi đaci lako mogli naučiti kako se koristi citat, i zašto je uopšte bitan. Kad je dobro odabran, a kod Dežulovića jeste uvijek, on je ujedno i suština nečijeg stava i šlagvort na kontekst koji ga čini bitnim. Kao kod malo koga u današnjem javnom prostoru Dežulovićevo citiranje je uronjeno u kontekst i ne služi ismijavanju nečijeg problematičnog iskaza nego satiričnoj osudi mišljenja koje određuje ponašanje cijele problematične zajednice. Jedan takav je i pismo bivšeg predsjednika federacije BiH Nike Lozančića hrvatskom sudu, nakon što je otkriveno da je deset godina primao braniteljsku mirovinu iz Hrvatske na koju nije imao pravo. U pismu Lozančić objašnjava kako je došlo do nesporazuma, odnosno zašto je primao novac iz Hrvatske ne pitajući se ko mu ga i zašto daje:

Meni i mnogim drugim Hrvatima iz BiH u proteklih su dvadeset godina, pod često i nama vrlo nejasnim okolnostima, šakom i kapom dodjeljivana različita prava i povlastice od strane RH. Masovno su nam dodjeljivana državljanstva RH, davane su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Lapcu i drugim živopisnim krajevima diljem RH, tako da nismo morali razmišljati da se vraćamo u razne nedođije diljem BiH. Nakon rata, svaka pomoć je bila dobrodošla, i mi smo jednostavno prihvaćali svaki oblik pomoći kako bismo uopće preživjeli na ovim prostorima. Tako smo doživljavali i mirovine koje smo dobili. Nismo sumnjali u dobre namjere onih koji su nam bezuvjetno davali mnoga prava i povlastice a da ni sami nismo znali čime smo ih zaslužili. Sada se kroz ‘Slučaj Lozančić' pokušava reći da smo mi, odnosno ja, prevarili RH. Mi jednostavno nismo imali potrebe nikoga varati. Nas korisnike tih prava nitko ništa nije ni pitao. Mi smo samo bili objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske.” (Niko, ništa i Republika Šarova, 160/3)

Dežulović u svom komentaru pisma ostaje neodlučan oko poente. Ne dovodi u pitanje Lozančićevu pohlepu, pa i pokvarenost, ali je pomalo zatečen drskošću njegovog odgovora, iz kojeg saznajemo da je Hrvatska vlada bila saučesnica u pljačkanju hrvatskog budžeta, dijeleći šakom i kapom državljanstva i povlastice Hercegovcima i Bosancima bez transparentnih kriterija ili, kako to Lozančić formuliše, “pod vrlo nejasnim okolnostima”. Što na času može otvoriti raspravu o načinima i mogućnostima da se te okolnosti učine jasnim. I ne samo okolnosti učešća Republike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, nego uopšte okolnosti pod kojima se učešće u ratu nagrađuje privilegijama.

g. nedosljednost

Dežulovićeve kolumne su prosvjetiteljske i stoga, za jednu grupu povlaštenih čitalaca, promašene. Jer se angažovanim pisanjem s namjerom da se prosvjetiteljski utiče na javno mnijenje ništa nije postiglo, i ništa se postići ne može. Što se može činiti tačnim, ali samo izvan škole. A tačnim se može činiti i u školi, sve dok je njen cilj indoktrinacija i sve dok i ona sama na prosvjetiteljstvo gleda kao na buržujskog lakeja. Kao prosvjetitelj Dežulović računa na razum svojih čitalaca, na njihovu sposobnost da misle tačno, logično i dosljedno. Njegove kolumne mogu se čitati i kao vježbe za razvoj logičkog zaključivanja, svaki put kad pažnju posveti nedosljednostima svojih likova i njihovom nekonsekventnom mišljenju.

S pravom se zato pita kako je moguće da u Sarajevu spomen-ploču postavljenu srpskim civilnim žrtvama razlupaju odmah nakon postavljanja, a da onu na školi Edhem Mulabdić niko godinama ne dira. Na toj je ploči naime

ime čovjeka koji ne samo da je ubijao nevine civile, građane Sarajeva, izvlačeći ih iz njihovih domova, pljačkajući ih, mučeći i likvidirajući metkom u potiljak na Kazanima, već i čovjeka koji je prilikom hapšenja ubio devetoricu bosanskohercegovačkih policajaca i branitelja, ukratko – ratnom zločincu koji je ubijao Sarajlije i sarajevske branitelje. Kako je, eto, moguće da usred Sarajeva grada netaknuta i ulaštena godinama stoji spomen-ploča ratnom zločincu, ubojici Sarajlija i branitelja grada, a spomen-ploča njegovim žrtvama, nevinim građanima Sarajeva, ne može izdržati jednu noć? Kako je moguće da je Cacina dženaza, sahrana dakle jednog ratnog zločinca i ubojice sarajevskih građana i policajaca, bila televizijski spektakl sa deset hiljada Sarajlija i Bakirom Izetbegovićem, a njegovim žrtvama – valja stalno ponavljati: građanima Sarajeva – nema ni groba, ni kostiju, ni spomena? Kako je, najzad, moguće da se na ploči na Osnovnoj školi 'Edhem Mulabdić' na Bistriku, među poginulima u ratu – onima dakle koje su ubili pripadnici Mladićeve i Karadžićeve vojske – nalazi i ime čovjeka kojega su ubili bosansko-hercegovački policajci, sarajevski branitelji? Stvar je, rekao bi Mujo, relativna. (Caco, Batko i prst u dupetu, 237/3)

I još:

Zašto je na Grbavici odvođenje Sarajlija iz kuća, njihovo pljačkanje, mučenje i ubijanje ratni zločin za četrdeset pet godina robije, a isto to, samo kilometar-dva istočno, na Bistriku, herojski čin za spomen-ploču na osnovnoj školi i Bakira Izetbegovića na dženazi? (Isto)

Nacionalizam je sav u nedosljednostima, jer iskaze prilagođava okolnostima i konkretnim aktuelnim potrebama. Zahtjevu Hrvata u BiH za trećim entitetom Dežulović suprotstavlja činjenice, koje kontekstualizira gvozdenom logikom:

(...) Sam dragi Bog zna – jer nitko drugi to nije u stanju – kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini bez svoga entiteta uopće opstali pet stotina i pedeset godina, od dolaska Osmanlija do danas, kako su prodeverali i Otomansko i Austrougarsko carstvo, kako im je broj lijepo rastao i nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata, bez svoga entiteta i u Karađorđevićevoj i u Titovoj Jugoslaviji, sve dok ih se 1991. – uza sve svjetske ratove, progone, Bleiburge i egzoduse – nije u BiH zbrojilo gotovo dvostruko više nego stotinu godina ranije. (...) Nije li zadivljujuć taj ekonomski refleks bosanskohercegovačkih Hrvata? Jednakom ekonomskom logikom onomad su izašli i iz Jugoslavije, u kojoj je Beograd usisavao njihove turističke devize, pa napravili svoj entitet – pardon, državu – koja danas, dvadesetak godina kasnije, sama duguje dvostruko više nego cijela ondašnja Jugoslavija sa svih šest republika. “Devize” im umjesto Beograda sada usisava Zagreb, ali to je sada njihov glavni grad, kao što su i lopine – koje su im u tih dvadeset godina pokrale i plaće i penzije i dječje doplatke i ušteđevine i dionice i stanove i tvornice i hotele i trgovačke lance i zlatni sat iz djedova groba – sada konačno njihove lopine. (Goli i mrtvi, 281/2) 

Analogija je Dežulovićev omiljeni alat. Njome on uspijeva brzo i lako pokazati nekonzistentnost etički problematičnih stavova ili djelovanja. Tendenciji autora slikovnice Benko i Zenko Bajruzina Hajre Planjca, da ideološki diskredituje praznovanje Prvog maja kao paganski običaj opisujući ga iz perspektive dva janjeta kojima mesar Piksi iznosi činjenice – “Svu vašu stariju braću i sestre gazda je prodao pred maj i svi su zaklani, oguljeni i stavljeni na ražanj, to jest nabijeni na kolac i dugo, dugo okretani i pečeni na užarenoj vatri. Poslije vas poguzije pojedu, a kosti ponesu psima da se i oni zaslade”, nakon čega Benko shvati da je “Prvi maj na pragu i da ćemo se uskoro rastati i skončati na ražnju” – Dežulović nudi alternativu. U nastavku Benko, koji je preživio Prvi maj, “sada već i sam otac slatkih malih janjčića – završava sretan, jer saznavši da će biti zaklan otkriva sam smisao svog života: 'To saznanje nas je razveselilo', pričat će ovan Benko. 'Znali smo da je Kurban-bajram na pragu i da ćemo se uskoro rastati i skončati u loncu'.” (Basna i Hercegovina, 63/2)

Činjenična, a potom i moralna nedosljednost autora slikovnica, lektire, udžbenika i školskih programa služi u potpunosti indoktrinaciji u školama.

Dobro pogođena analogija zaoštrava pitanje dosljednosti u političkim odlukama. Primjer je način na koji Dežulović povezuje džamiju u Foči sa crkvom u Konjević Polju, a u vezi s opstrukcijama vlasti RS-a kod obnove džamija srušenih u ratu:

Zato, najzad, Republika Srpska ima novca za iskopavanja na lokalitetu Careve džamije u Foči, a nema, recimo, za istraživanja u pravoslavnom hramu Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja u Konjević Polju, koji je, prema nekim starim zapisima, sagrađen na temeljima kokošinjca Fate Orlović. (Avanture Srbijana Džounsa, 15/2)

Kokošinjac ovdje asocira na kokošarenje, na vojnike koji haraju i pljačkaju zaposjednute kuće, na lisičiju lukavost, sve u efektnom kontrastu sa punim imenom crkve od čak pet zvučnih duhovnih riječi.

Ponekad je analogija skrivena u metafori: “Sam centralni komitet Crkve u Hrvata, Hrvatska biskupska konferencija” (katolički svjetonazor jednako podriva demokratiju kao što je to činio komunistički), a ponekad u povezivanju dva naoko sporna detalja: baveći se jednim primjerom tranzicijskog izrabljivanja domaće jeftine radne snage (Šejtan nosi Pradu, fukara je šije, 55/2), Dežulović izračunava profit stranog naručioca (modne kuće Prada) po jednoj radnici koja šije cipele, pa nalazi podudarnost sa iznosom koji je Vlada Tuzlanskog kantona odobrila za spasavanje cijele fabrike cipela. Ovdje analogija otkriva nespremnost vlasti da stvarno zaštiti radnike, budući da u njihovom grubom izrabljivanju ne vidi ništa sporno. Na drugom mjestu, poredeći Međunarodni sud u Hagu sa šoping-molom, komentariše odluku o zatvaranju suda i haškoj žurbi da se svi slučajevi ratnih zločina završe do predviđenog zatvaranja:

Tako nekako, baš kao trendovski shopping-mall koji je dobro počeo, pa nakon desetak godina ispao iz trenda – odjednom se našavši s golemim dugovima za najam prostora i punim skladištima neprodane robe – Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije oblijepio je ovih dana izloge velikim žutim papirima s natpisom 'Rasprodaja zbog zatvaranja!'. (Haška rasprodaja, 90/2)

Kad vijest o izvršenom inspekcijskom nadzoru u Međugorju prepričava svojim riječima, pa kaže da “očas se hercegovačkim las vegasom proširio glas o čudesnom ukazanju državne inspekcije, nastala je strka kakve nije bilo ni 1981., kad se ono maloj Mariji Pavlović i petorici njenih prijateljica i prijatelja prvi put prikazala Blažena Djevica Marija” (Kako je propalo Međugorje, 148/2), onda analogija Međugorja i Las Vegasa, kao grada sagrađenog u pustinji na novcu naivnih gostiju s vjerom u veliki dobitak na kocki, sadrži u sebi nekoliko slojeva stvarnosti koji najčešće ostaju neprimijećeni.

Nakon što na islamskom portalu Saff pročita osudu okupljanja neke male grupe obožavatelja Sunca na brdu Visočica kod Visokog kao sotonističke seanse, Dežulović analogijom sa prakticiranjem vjere muslimana, pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini ukazuje na nedosljednost Saffovog sudije:

Čudo su, priznat ćete, vjere i religije. Jedni tako plešu, pjevaju i mrmore s indijanskim perjem u rukama, vjerujući u povezanost sa Zemljom, Suncem i Galaksijom, pa su opasni 'sotonisti' ili barem 'čudaci' zreli za psihijatriju, a drugi plešu, pjevaju i mrmore sa zapisima, križevima, krstovima i čudotvornim ogrlicama u rukama, vjeruju u povezanost sa Gospodarom Svemira i život poslije smrti, pa su ne samo legalna i legitimna društvena zajednica, već i značajni politički faktor i još značajnija budžetska stavka. (Jehovini svjedoci, ujedinite se!, 53/3)

Najzad, u tekstu o imamu Selvedinu Beganoviću iz sela Trnove kraj Velike Kladuše, koji je u toku dva i po mjeseca četiri puta napadnut nožem, Dežulović pita zašto mu i dalje nije osigurana policijska zaštita, pa sam odgovara: zato što u Kladuši “jebiga, nemaju toliko ljudi i sredstava da osiguraju policijsku zaštitu svakom čovjeku kojega tri puta u dva mjeseca napadnu maskirani napadači s noževima. Ili su pak zaključili – to im je vjerojatno zvučalo najuvjerljivije – kako je organizam efendije Beganovića razvio prirodni imunitet na ubodne rane od hladnog oružja i oštrih predmeta.”

Ironija ovdje prelazi u sarkazam, jer je zaista neshvatljivo to što se Beganoviću događa:

Što god da jest, u policiji u Kladuši, kažu, već su bili dali štampati tipske obrasce za izvještaje s uviđaja o napadu nepoznatih počinitelja nožem na imama Selevdina Beganovića u Trnovi – prazna su polja ostavili samo za datum i potpis dežurnog – ali stalna zaštita za efendiju i dalje im nije padala na pamet. Mogu stoga dosta plastično zamisliti šok i nevjericu kad su u MUP-u čuli da je imam u Trnovi napadnut i četvrti put. (Sigurna kuća za imame, 129/3)

Ali nije stvar samo u policiji, nedosljednost Dežulović otkriva na višoj razini:

Da su efendiju Beganovića samo jednom nožem napali u Zvorniku ili Livnu, već bi se Ujedinjeni narodi tresli od vulkanskog gnjeva Rijaseta Islamske zajednice u BiH. A kraj Velike Kladuše napalo ga četiri puta, i ništa. (...) Na kraju, eto, islam je u Bosni i Hercegovini doživio da mu se hodže i imami od noža sklanjaju u Republiku Srpsku! Grotesknije i okrutnije šale povijest još nije ispisala.

Ja, recimo, tri-četiri puta u tekstovima napadnem licemjerne islamske vjerske vođe, pa grmi Bosna, pišu se priopćenja, tužbe i fetve, svrstava me se u krvožedne četnike i šalje u Republiku Srpsku, gdje mi je i mjesto, a kad tip kraj Kladuše imama tri-četiri puta napadne nožem, Islamska zajednica šuti i u Srpsku šalje – efendiju. (Sigurna kuća za imame, 131/3)

Dežulović će se na ove dvostruke aršine vjerske zajednice i zloupotrebu njenog autoriteta u ideološkim raspravama vratiti i na kraju izbora svojih kolumni, gdje će maestralno odgovoriti na suštinu većine primjedbi/reakcija koje su pratile njegovo sedmogodišnje pisanje za Oslobođenje. Đacima taj kontekst ne mora biti bitan, a neće im biti ni jasan ukoliko ne pročitaju sve četiri knjige izabranih kolumni, ali Sigurna kuća za imame i bez toga ima elemente dovršene književne priče, kakvu su drugim stilom, u drugom tonalitetu, mogli napisati Čehov ili Čapek. Što većinu njegovih kolumni, čak i izvan okvira ovdje zamišljenog ljetopisa, čini prvorazrednom književnom građom. Pa razlozi da ih se u školi ne čita mogu biti samo vanknjiževni i vanškolski.

Kolumna kao književna forma

Kolumna je relativno nov žanr. Relativno, jer je u formi feljtona ili komentara ili uvodnika postojala praktično od kada i štampane novine, a nov jer se bolje od drugih prilagodio medijima koji su potisnuli štampane. Ona je također tzv. granična forma, između žurnalizma i književnosti, jer posuđuje od oboje. Žurnalistički je kratka i aktuelna, književno je stilski bogatija i lična, subjektivna.

Dežulović je kao nijedan drugi autor u posljednjih trideset godina koristio tu formu, pišući povremeno, ili stalno, za vodeće časopise i portale u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Kolumne u slovenačkom Dnevniku su prevođene, ostale su objavljene na njegovom jeziku, bez lektorskih intervencija, između ostalog i zato što je jezik prilagođavao lokalnim standardima, pretvarajući i same te ustupke u sredstvo ironije. To je, osim činjenice da su sve kolumne brzo bile dostupne na internetu i da je izbor tema uvijek prepoznavao u lokalnom opšte, osiguralo publiku za koju bi se moglo reći da je jugoslavenska.

Imajući pred sobom težak zadatak da iz sedmice u sedmicu piše o aktuelnim temama od važnosti za čitalačku zajednicu kojoj se obraća, a da se ne ponavlja i ne postane dosadan, morao je posegnuti za očuđenjem. Stvarnost o kojoj piše prelama se u njegovom jeziku kroz raznovrsna i mnogobrojna stilska rješenja: ironiziranje novogovora i arhaizama (u Oslobođenju, npr. upahljače, lahkše, ovahko), čestu upotrebu psovki, parodiranje tuđih stavova, slovne zamjene (tenzije umjesto penzije, pa onda tenzioneri, za nervozne korisnike boračkih penzija, vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda glavom i Pradom i puna šaka Prade, saraj Šeherana, pardon, šeher Sarajeva), originalne igre riječi (shopping-centralizacija Mostara, podsavijest, naprema podsvijest, rurbani leksikon, allahulna zajebancija, narkitektura, Vanzemaljski muzej, hadezijenda, Basna i Hercegovina, četno-selo, imami i nemami, behabije), parafraziranje (sve u dvadesetak kilometara od Dubrovnika računa se u prvi red do mora; Skočio Kolja sebi u usta, pa pojeo govno; Mi smo Allahovi, Tito je naš!; za Dom naroda – spremni!; nadigla se fetva i motika; Dayton alejkum!; kom obojci, kom sastojci... i kao posebna vrsta, ala Predrag Lucić, parafraziranje stihova: “U lepome starom gradu Andrićgradu, gde duboka Drina srednjim vekom teče, nedostaje samo rana renesansa, ašik s Miloradom skoro svako veče.”; “Kad je Nermin lumpovao sa budžetskim rebalansom posl'o sako limuzinom a on poš'o Centrotransom.”; “haj prošetala Suljagina Fata, haj prošetala do Mepasa Malla, sama Fata po Mepasu zvjera, ona traži Muju menadžera”. I na kraju, jasno, „nađe Muju u sedmom dućanu: Hej, imaš Mujo Dolče i Gabanu?”) ili blendiranje fraza (“niču trgovački kompleksi po gradu kao nuklearne gljive prije kisele kiše”), pravovremeno korištenje dosjetki (grb SRBiH “nije trebalo bacati, već samo ona dva dimnjaka preraditi u munaru i zvonik”; “u Bosni i Hercegovini je lakše naći piramidu nego posao”; “grad u kojemu se ljudi noću ne boje parkova, već se parkovi noću boje ljudi”) i obrata (“Svugdje u svijetu nacionalne i univerzitetske biblioteke čekaju da im ljudi vrate posuđene knjige, samo u Sarajevu ljudi s posuđenim knjigama čekaju da im vrate Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku.”; “Nema, jebiga, ozbiljne države bez suvremenog višenamjenskog helikoptera za hitni prijevoz predsjednika, premijerke, ministara i drugih bolesnika.”), kumulacije nabrajanjem (“I sve tako, izredale se najumnije glave Bosne i Hercegovine s novogodišnjim željama, sve u njihovim čestitkama frca od sreće, blagostanja, pravde, prosperiteta, razumijevanja, zajedništva, suživota, tolerancije, dostojanstva, posvećenog rada, pravne države, socijalne sigurnosti i europskih integracija”; “kako su, međutim, Austrija i Jugoslavija sagradile pruge, ceste, mostove, željezničke stanice, pošte, vrtiće, škole, fakultete, kazališta, kina, biblioteke, dvorane, stadione i fabrike, Arapima ostalo da grade, jebiga, samo džamije i kuće.”; “Mapa Sarajeva i okolice izgleda poput karte šireg područja Los Angelesa ili Londona: Poljine Hills, City Garden, Bosmal City Center, Sarajevo Tower, Ilidža Towers, Aljazeera Residential, Duranovići Residential, Sarajevo Waves Riverside Residencies, Buroj Ozone City, Green Residence, Green Valley City, Green Hills, Golden Hills, Dobrinja Exclusive, Salam City, Nebocaj Forest, Sarajevo Sun, Sarajevo Resort Osenik, Ilidža Pearl Resort, Country Side Resort.”), poređenja (klasična – Isus ispao tamnoputi neki kamiondžija jakih čeljusti, velikog nosa, crnomanjaste kose, tamnih smeđih očiju i gustih obrva, kao da mu je, Bože prosti, Momčilo Krajišnik ćaća, “ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima.”; usmena predaja je “kao igra gluhih telefona. Reko Aljo da je reko Muslim da mu je Buharija reko da je Aiša rekla da joj je Muhamed reko da mu je reko Allah.”; “Kad Šveđani stoga nekoga izaberu za ministra obrazovanja, to je otprilike kao da su ga Amerikanci postavili za ministra obrane, Nijemci za ministra industrije, Rusi za ministra energetike, Francuzi za ministra kulture, a Bosanci za reisa.”; i baštardna – za Čovićevu hadezijendu: nešto poput baštarda iz usputnog seksa Kusturičina košmaragorijskog Andrićgrada i Escobarove hacijende u Medellínu, za Dodikovu bunker-vilu: kao da je hram Svetog Save jebo robnu kuću Boska, za Međugorje: vanbračno dijete Marije Bistrice i Las Vegasa), kontrast (budalasto prvenstvo Hrvatske u pripremanju što manjeg jela na što većem tanjuru; “U paranoji pak – kako vidimo – oči su veličine lubenice, a mozak kao borovnica.”), apsurd ( “'Možemo reći da u Bosni i Hercegovini ima previše vode', zaključio je ministar Trhulj. 'U tom pogledu BiH je raj za investitore'. Svakakve budalaštine, eto, čovjek može očekivati u Bosni i Hercegovini, ali da je s 'previše vode' ta zemlja 'raj za investitore' – u trenutku kad televizija javlja da se Bosna davi u poplavama.”; “i da živ je Draža – da dakle umro nije – ne zna se bi li više bio iznenađen činjenicom kako sedamdeset godina nakon rata živa umrla nije ni ravnogorska ideja, ili činjenicom da četnici na Mrakovici zapravo obilježavaju partizanski proboj iz obruča.”), paradoks (“Ništa, kako vidite, u Bosni i Hercegovini nije glupo i nenormalno, sve je uvrnuto kao ženski gležanj, protiv etničkih podjela ovdje se bore u parlamentarnom Domu naroda, radnicima se ne daju plaće kako bi sačuvali posao, obrazovni standard se podiže zatvaranjem škola, svećenici za propovijedanje poniznosti i svjedočenje skromnosti traže veće plaće, psi lutalice zbrinjavaju se organiziranim ubijanjem, izborni se zakon donosi kako ne bi bilo izbora, a žene za zdravlje trče u štiklama od osam centimetara.”); i najzad, najčešća od svih, hiperbola (zlatna krstača je veličine tankerskog sidra, Bosna i Hercegovina je veličine jednog kineskog dječjeg rođendana; cipele na bandere i crvena haljina s dekolteom do Donje Bioče;  Big Mac je toliko mali da ga Durmo naručuje kao i ćevape – deset s lukom; u zapadnohercegovačkim gradovima lakše je na ulici naći sto eura nego Bošnjaka; u Japanu “jedan jedini Japanac da na popisu ispadne viška, predsjednik državne popisne komisije odmah bi izvršio ritualno samoubojstvo sabljom. Posljednje bi mu riječi bile: 'Jel sad u redu?'“; “Ranih devedesetih, u vrijeme terora hrvatskog pop-dancea – vi u Bosni tad ste, srećom, bili pod granatama, pa ne pamtite taj užas.”).

Očekivanje da se kao kolumnista ne ponavlja Dežulović je riješio tako što je ponavljanje pretvorio u književno sredstvo. Osim što ponavlja šemu kompozicije, a ovdje uvijek počinje vicem, on ponavlja i fraze kojima se obraća svojim čitaocima, narativne uzrečice i anaforske konstrukcije. Ponavljanja više nisu dosadna, nego su element književne igre s čitaocem, koji ih prima kao zadovoljeno očekivanje.

Ono što, međutim, najviše od svega Dežulovićeve novinske kolumne čini književnim tekstovima jeste fikcionaliziranje i dramatiziranje citata ili situacija. Odluka da vic koristi kao najavu teme (zahtjevnija u realizaciji nego što se čini) omogućava mu da ga naknadno pretvori u skeč, da ga inscenira dodajući fiktivnim likovima Muje i Suljoa (tako će parodirati jezik hrvatske televizije) stvarne aktere događaja o kojima se govori. U nastojanju da ilustruje besmislenost Reisove izjave kako su veliki književnici (bošnjački) od Kulenovića do Dizdara, “živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, kao mučenici: morali su se ponašati, pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva”, Dežulović postavlja igrokaz:

“Sva tri ste mi na sisi ćapćala... Joooj, Mujo, Suljo, Haso, joj, tri kurbana u mome bajramu, tri bajrama u mom ramazanu...“ – čitao je taj suvi genij, inače Oznin referent za poeziju, pa skinuo đozluke i pogledao partizanskog pjesnika. – Šta je ovo?!?? – “Muslimanka majka Knežopoljka“ – mucao je Kulenović. – Znam, ovo s tri kurbana je nezgrapno, to ću još malo... (Muslimanka majka Knežopoljka, 125/1)

Senzacionalan uspjeh tuzlanske tvornice cipela da pravi cipele za Pradu Dežulović predstavlja iz svakodnevice potplaćenih radnica koje “imaju privilegiju svojim rukama raditi i gladiti cipele u koje će sutra, u dućanu na Petoj aveniji u New Yorku, ući noga jedne od one četiri trebe iz Seks i grada.”

– Ove su moje, bogami je to moj šav – ponosno će tako u kinu Kaleidoskop u Tuzli dobaciti Vasiljka iz Lipnice, sve kao za sebe, skupljajući luk što joj je ispao iz lepinje kad je na platnu ugledala Sarah Jessicu Parker kako mazno navlači crvene Pradine štikle. Dvjesto pedeset glava onda se zadivljeno okrene prema Vasiljki, kao da je to sama Carrie Bradshaw prekrižila noge u posljednjem redu kina u Kazan Mahali, pa nehajno žvače ćevape iz Bekirove radnje na Maloj pijaci. (Šejtan nosi Pradu, fukara je šije, 53/2)

Trenutak kad ministri u Vijeću ministara saznaju da je 45 miliona eura namijenjeno Bosni i Hercegovini otišlo Kosovu, jer Vijeće nije ispunilo neke od uslova za pristup IPA fondovima, Dežulović inscenira ovako:

Prevrće ministar trezora i financija Nikola Špirić džepove, ispipava se po jakni, ali para niotkud.

– Pa đe si ih stavio? – pita ga negdje iza Nove Gradiške premijer Vjekoslav Bevanda.

– Jebem li ih, ne znam – odgovori onda ministar Nikola Špirić. – Sinoć su bile u IPA fondu.

– Kol'ko je bilo? – pita onda Zlatko Lagumdžija.

– Devedeset miliona.

– Eura? – zainteresirao se Mirko Šarović, ministar trgovine i ekonomskih odnosa.

– Jok, maraka.

– Bježi ba – odmahne onda sa stražnjeg sjedišta ministar Fahro. – Ja mislio neke pare!

(Kako je Bosna zijanila Eurojackpot, 242/2)

Kandidaturu Sarajeva za Zimske olimpijske igre 2022, lansiranu početkom 2014, Dežulović doživljava kao šalu. Vraća nas trideset godina unazad, u 19. februara 1984., kad je ugašena olimpijska baklja na Koševu, a zastava predana Calgaryju. “Iza Jureka Bureka, Katarine Witt, Ravelova Bolera i 'doviđenja Saurajeuo', ostale su” podsjeća nas on,

veličanstvene skijaške staze, skakaonice, žičare i hotelski kompleksi na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, olimpijska dvorana Zetra, hotel Holiday Inn, sređeni Koševski stadion, obnovljeni aerodrom, cijela današnja prometna, telekomunikacijska i energetska infrastruktura Sarajeva, gotovo tri hiljade novih stanova i desetak hiljada radnih mjesta. A trideset godina kasnije Sarajevo nije u stanju izgraditi ni parkiralište na Alipašinom polju!

To da se država koja je u stanju organizirati jedino natječaj za nabavu službenih Audija “šestica“, i u kojoj je dobro organiziran još samo organizirani kriminal. (Zimske Olimpijske igre Sarajevo 2022., 274/2)

Potom nas prebacuje u budućnost, u 2022., gdje na Koševu Bakir Izetbegović otvara igre, stojeći za govornicom:

“Ooo”, započne on čitati govor, a razdragana masa na tribinama uzvrati: “Ooo!” “Oooo!”, nastavi Bakir jače, a publika odgovori još glasnije: “Oooo!!!” Krene Bakir i treći put, kad ga predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Thomas Bach mune laktom u rebra. “Čitaj ovo dolje”, šapne mu gospodin Bach. “To što čitaš su olimpijski krugovi!” (Zimske Olimpijske igre Sarajevo 2022., 274/2)

Isto će se desiti i kad bude pred ministrima čitao ponudu za nabavku službenih automobila, na “Oo” egzaltiranog Bakira Izetbegovića

razdragani bosanskohercegovački ministri, premijeri, predsjednici i potpredsjednici uzvratili bi: “Oo!“ “Ooo“,  nastavio bi Bakir jače, a ovi bi odgovorili još glasnije “Ooo!!!“ Krenuo bi Bakir i treći put, kad bi ga potpredsjednik Federacije Svetozar Pudarić nestrpljivo munuo laktom.

“Ponuda po natječaju za nabavku službenih automobila je dolje“ šapnuo bi mu on. “To što čitač je logotip Audija”.

Na kraju više ne znamo gdje prestaje vic, a gdje počinje bosanskohercegovačka stvarnost.

Daleko od toga da su u ovom kratkom pregledu predstavljeni svi alati iz Dežulovićeve majstorske radionice, ili da je opisana raskošna vještina kojom ih koristi, istaknuti kvaliteti ovog opusa – prosvjetiteljska vjera u kritičko mišljenje i medijsku pismenost, razlikovanje ideološke i naučne istine, duhovitost, originalnost, obaviještenost, etička angažiranost, kritika populizma, patrijarhata, militarizma, zločina, selektivnog sjećanja, korupcije, gluposti, nestručnosti i neznanje donosilaca odluka, stilsko bogatstvo (uključujući formalne i žanrovske inovacije) i humor, kao zaštitni znak – čine mi se više nego dovoljnim razlogom zašto bi se i kako njegove kolumne (Bosanski ljetopis) mogle, trebale i morale čitati na časovima maternjeg jezika i književnosti, istorije, vjeronauka, matematike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Ništa toliko obimno i dostupno, a tako ujednačeno po kvalitetu ne postoji u našem zajedničkom kulturnom prostoru.