Pjesmu Modra rijeka Mak je napisao prije Struških večeri poezije 1969, gdje se prvi put pojavila u javnosti. Uvrstio je naredne godine u drugo izdanje Kamenog spavača, odakle je još jednu godinu kasnije premjestio u istoimenu zbirku.

U prvom distihu, lirski subjekt nas obavještava da se o toj rijeci (pretpostavljamo da se prvi stihovi vezuju za naslov) ne može govoriti kao o činjenici, nego kao o pretpostavci. Ona je moguća u predaji, u mitu: ne „znamo“, ali je „znano“.

U narednih sedam distiha opisuje se prostor/udaljenost između lirskog subjekta i te „modre rijeke“ o kojoj niko ne zna gdje je. Tu saznajemo čime je ispunjen prostor između lirskog subjekta i nje. Ili drugačije rečeno, čime je ispunjen prostor koji je „znan“. To je prije svega prostor širi nego onaj koji obuhvata bajka (formula „iza sedam gora i sedam mora“ iskorištena je da bi na to ukazala, ali prostor koji se ovdje opisuje još je veći, jer je i iza osam, devet i deset), ali istovremeno prostor nesklon čovjeku, ispunjen „morom“, „gorčinom“, „žegom“, „stegom“, „slutnjom“, „sumnjom“, „šutnjom“, „tmačom“.

Modra rijeka nalazi se i iznad neba i ispod zemlje, ona je i „iza uma“ i „iza boga“. (Već zato ne može imati nikakve veze sa islamskom tradicijom, jer takvo mjesto, „iza boga“, islamu je nepoznato. Zbog toga je taj stih prosto zamijenjen s tri tačkice u udžbeniku (islamska) Vjeronauka, Refika Ćatića i Rijaseta islamske zajednice u Republici Bosni i Hercegovini iz 1996. Ona je izvan razuma i izvan vjerovanja, nemoguća dakle u iskustvu, ali moguća, evo, u poeziji.

Do nje put vodi kroz podzemni svijet („gdje pjetlovi ne pjevaju“, tj. gdje ne izlazi sunce). Ona je granica koju „valja“ preći. („Valja“ u smislu „mora se jer nema izbora“, ali „valja“ i u smislu „to je ispravan izbor“.)

Brojevi, sedam, osam, devet, deset, sto i tisuća gradacijom upućuju na daljinu koja je nedostižna, jer je mjera za prostor i vrijeme. Ljudski život je prekratak da se rijeka pređe. Pjesnik umjesto „neprelazna“ kaže „neprebolna“. Od nje se umire, od nje nema lijeka, ona je smrtonosna. Ona je kraj života, čiji je sastavni dio, od kojeg se ne razlikuje, jer je i sama, kao i život, tma i tmuša.

Baš zato se mora preći, jer je nemoguće da život bude ovo što je dato. Nama, ljudima, valja otkriti novi svijet, valja izaći iz ovoga, preko granice koja se, zbog naše ljudskosti, ipak samo „čini“ neprelaznom.

Toliko je mogao slušalac i čitalac ove pjesme, kad je izašla u javnost, u Strugi 1969. godine, da iz njenih stihova razumije. Mogućnost da se modra rijeka svede na jednu od podzemnih rijeka iz grčke mitologije, a cijela pjesma na uzdah umirućeg koji se miri sa smrću bila je opravdana asocijacijama izvedenim iz stihova „gdje pjetlovi ne pjevaju“, i „tamo dolje ispod zemlje“, ali je istovremeno redukovala smisao pjesme kao cjeline. Taj smisao otkriva se čitanjem pjesme u istoimenoj zbirci.

Zbirka pjesama pod imenom Modra rijeka objavljena je prvi put 1971. Naredne godine doživjela je reprint, a onda poslije toga, do danas, više nikad nije štampana. Zašto? Da li je toliko loša da ne zaslužuje mjesto uz Kamenog spavača, ili bi, da stoji uz Kamenog spavača, dovela u pitanje koješta od onog što se u vezi s poznatijom Makovom zbirkom tvrdi i zna?

Zbirka se sastoji od istoimene uvodne pjesme i četiri ciklusa nejednakog obima: Duga plovidba, Glasovi trpnje, Susret sa Hidrom i Osvojena tajna. Kompozicija zbirke već naslovima ciklusa i velikog broja pjesama (Kalipsa, Kirka, Brod, Polifem, Hidra, Priča o posjetu kod Tiresije, Nausikaja, Penelopa...) upućuje na predtekst – Odiseju. Moto zbirke („U grudma mi nestaje srca...“ Homer, Odiseja, IV, 467) također nedvosmisleno signalizira na kakvo predznanje čitaoca Dizdar računa.

Taj moto nas uvodi u pjesmu Modra rijeka. Ona bi, ukoliko glas lirskog subjekta pripišemo Odiseju, a na tu nas je mogućnost uputio moto zbirke, mogla biti more (jer je „modra“) kome se ne zna ni dubina ni kraj, jer njime gospodari Posejdon i jer bogovi odlučuju koliko će prelazak preko tog mora trajati. Međutim, more nije „rijeka“, osim ako se ne misli na Ocean, onako kako je starim Grcima bio znan. Modar je i kraj kroz koji protiče četvrta podzemna rijeka Kokit.[1]

Pjesma Modra rijeka je prva u zbirci i ne pripada nijednom ciklusu. Možemo je čitati istovremeno i kao prolog za zbirku, u kojoj će se „prepjevati“ Homerova Odiseja i kao iskaz lirskog subjekta koji u Odisejevom povratku iz rata izlaže i vlastito iskustvo.

Želimo li čuti Odiseja, onda je modra rijeka pred njim neprijateljsko more koje valja preći, sa svim opasnostima i preprekama koje vrebaju. Stih „iza devet iza deset“ sada ima jasnu vezu s godinama koje moraju proteći da bi se on vratio na Itaku. To je vrijeme izdržavanja kazne zbog učinjenog grijeha. Tada cijeli njemu znani prostor ima veze sa zločinima koji su učinjeni u ratu: spaljivanjem Troje i pustošenjem Ismare. „Morne“ i „gorke“ nisu više samo doline i mora, nego i godine određene za trpljenje.

Ovo znanje je pjesnikovo. (Odisej ne zna koliko će ispaštanje i povratak trajati.) Pjesnik preuzima na sebe Odisejevo iskustvo, i njegov teret; poistovjećuje se s njim. Tako se opisani kraj prestaje odnositi samo na antičku topografiju i samo na elemente Homerovog spjeva. Pjesnik opisuje nelijep prostor za koji znamo da čeka Odiseja, ali ujedno i putovanje koje je njegovo lično, proživljeno i svedeno u stihove.

Unutar tog prostora su i nebo (bogovi) i podzemni svijet, onaj „tamo dolje ispod zemlje“. Ali modra rijeka je i negdje više i negdje dublje. Ona zato ne može biti jedna od podzemnih rijeka, nije Leta, nije Stiks, nije niti Stiško jezero. Ako se već želi poistovjetiti s nekom mitskom rijekom, onda Okeanu pripada prvenstvo. On je rijeka koja teče u krug („o duljini i ne sanjaj“), on vodom snabdijeva i mora i oblake, on je granica iza koje počinje nepoznato, i nezamislivo.

Lirski subjekt vjeruje u postojanje drugačijeg svijeta, koji bi bio suprotan ovome.

Modra rijeka u tom smislu nije samo modri prostor-voda koji se pruža pred ratnikom povratnikom, nego i vrijeme kojim se mjeri taj prostor. Ona je cijeli poznati svijet, prošli i budući, stvarni i izmišljeni. Stih „gdje pjetlovi ne pjevaju“ ne označava prostor iza rijeke, onaj u koji se stiže prelaskom rijeke, on je onostranost, mjesto bez ljudi, zemlja demona, ali još uvijek s ove strane, i on sam dio tog puta koji se valja preći. To je i prostor u kojem se „ne zna za glas roga“, onoga u koji se puše da bi se okupilo vjernike, da bi im se Bog objavio, zato prostor „iza uma iza boga“. Pjesnik ne suprotstavlja racio i vjeru tegobama i zlostima, nego ih njima pribraja. Pomisliti to, i još tražiti prostor izvan njihovog uticaja, jeste „hudo“ (protivno i vjeri) i „ludo“ (protivno razumu).

Pa ipak, pjesma se završava zaključkom/nadom (nije više znano nego sada znamo, nakon što je tačno opisana) da zlo ne može biti bezgranično, da se iz njega može izaći, preko njegove granice, „modre rijeke“, koju „valja“ preći.

N. V.