Prolog

Kada je uredništvo časopisa Srpski književni glasnik zatražilo 1920. godine od pjesnika Miloša Crnjanskog da napiše objašnjenje svoje pjesme Sumatra, koja je trebalo da bude objavljena u istom broju i već je bila u štampi, niko nije imao na umu da će to objašnjenje postati jedan od najvažnijih autopoetičkih tekstova srpske avangarde, odnosno ekspresionizma kao jednog od avangardnih poetskih škola, niti da će po toj pjesmi biti nazvano jedno posebno shvatanje ekspresionizma – sumatraizam. Miloš Crnjanski će tada napisati Objašnjenje Sumatre[1] kao dodatak svojoj pjesmi, pojašnjavajući u njegovom prvom dijelu svoje poetičke stavove koje su postali neka vrsta avangardnog manifesta u srpskoj poeziji, a u drugom dijelu otkrivajući genezu sržnih motiva koji čine Sumatru. Taj drugi dio Objašnjenja više je lirski inspirisan, to je takoreći jedna priča o pjesmi, a jezik i ton su sasvim drugačiji od prvog, polemički intoniranog dijela. Neobično je i to što se jedan pjesnik našao u situaciji da tumači samog sebe, tj. ono što je napisao kako bi ga tadašnji čitaoci, ne samo uredništvo jednog časopisa, mogli bolje razumjeti. Taj autopoetički i metatekstualni aspekt pojašnjenja Sumatre biće u fokusu našeg zanimanja. Poći ćemo od nekoliko pitanja prije nego se pozabavimo glavnim idejama Objašnjenja i u kakvoj su vezi pjesma i ono što pjesnik o njoj kaže.

Zašto je bilo važno da Crnjanski objasni Sumatru i to kako je ona nastala? Koliko je uopšte relevantno za književni tekst to što o njemu kaže njegov autor? Da li nam to što kaže pomaže da bolje razumijemo njegove namjere (intensije, rekao bi Crnjanski)? Kako bismo mogli tumačiti Sumatru da Crnjanski o njoj nije ništa napisao, tj. da li se pjesma može tumačiti i drugačije u odnosu na ono kako nam je pjesnik sugerisao – još bolje: zašto se može tumačiti drugačije?

Crnjanski je prije Sumatre objavio zbirku poezije Lirika Itake kojom počinje srpska avangarda (G. Tešić). Pjesme u toj zbirci, uopšteno rečeno, donose jedno novo osjećanje svijeta uzrokovano užasima rata, nov, visokoindividualizirani jezik, sintaksičke obrate, inverziju poetskih žanrova, slobodan stih, razračunavanje s nekim ustaljenim tradicijskim vrijednostima o kojima se pjevalo s pijetetom (bog, domovina, vjera, nacija...), što je za tadašnje prilike bio ogroman poetski iskorak i radikalan raskid s dotadašnjim književnim konvencijama. Knjiga je objavljena 1919., godinu dana nakon što je završio Prvi svjetski rat, izazvavši pravi šok; književna kritika doživjela ju je kao svojevrsni skandal. Jedan će pjesnik reći da je Lirika Itake „čudnovata, u velikoj meri neukusna, mešavina snažnog buntovnog osećanja zdravog akcenta, pretencizne retorike, neuspelih novotarija, neukusnih šala, dobrih i slabih stihova.“[2] On zamjera mladom pjesniku što namjerno piše bez interpunkcije i „jezikom kojim pišu nepismeni ljudi“, da bi zaključio kako je poezija Crnjanskog „mešavina najbrutalnijh neukusnosti, hotimične anarhije, bizarnosti, žive i impresivne fantazije“.[3] Jedan drugi književni kritičar o Crnjanskom i njegovoj zbirci će napisati: „Od prve strane do poslednje, uspeo je pored živa srca da pobije, nezgrapno i sa nesnosno tupim nožem, sve od duha i duše do logike i glave.“[4] Tako je Lirika Itake otpočetka dobila status knjige koja ruši klasične predodžbe o poeziji kao skladu uzvišene ljepote, harmonije i etike, i koja se razračunava sa starim vrijednostima i uspostavlja nove. To je vidljivo i u samom naslovu: Crnjanski je Homerov motiv iz Odiseje – lutanja i povratak ratnika kući – prilagodio historijskom kontekstu i ličnom iskustvu jer je i sam bio vojnik koji je na svojoj koži doživio užase rata. Homerov mitski junak poslije dvodecenijskog odsustva s Itake po povratku nastavlja život unutar starih, nepromijenjenih vrijednosti, jer nakon što pobije prosce svoje žene, on nastavi da živi u miru, u miru sa sobom i sa svijetom oko sebe.

Pjesnik Lirike Itake, međutim, ne vidi smisao u povratku niti se trudi da svijet učini drugačijim i smislenijim. To je i krucijalna razlika između mitskog / epskog poimanja svijeta u kojem su vrijednosti konstantne i modernog čovjekovog shvatanja historije kao pozornice tragičnih iskustava gdje su sve vrijednosti relativne. Tako početni stihovi prve pjesme u Lirici Itake pod naslovom Prolog glase: Ja videh Troju, i videh sve. / More, i obale gde lotos zre, / i vratih se, bled i sam. / Na Itaki i ja bih da ubijam, / al kad se ne sme, / bar da zapevam / malo nove pesme.[5]

Ovaj moderni Odisej koji se upravo vratio iz klanice rata kaže Na Itaki i ja bih da ubijam, ali već u sljedećim stihovima ironizira taj iskaz jer „kad se ne sme“ ubijati (ne kaže koga i zašto) onda mu ostaje samo da pjeva „nove pesme“, a nove su, između ostalog, i zato što u njima nema epske ili patriotske patetike, nema junačkih podviga, nema poziva na osvetu. Slično osjećanje rezignacije, čak i jedan odisejevski motiv, susrećemo u pjesmi Čovek peva posle rata Dušana Vasiljeva (1900-1923), jednog od najistaknutijih srpskih ekspresionista:

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
i kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti, k vragu i bog, i čovek, i rov!
A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov, –
i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.[6]

I ovdje lako prepoznajemo onu razliku između mitskog i modernog shvatanja svijeta; Odisej se sveti proscima svoje žene, a kod Vasiljeva povratnik iz rata sasvim mirno gleda na to što mu ženu ljubi neki gubavi bakalin i što mu razara dom, nemajući snage ni volje da se sveti. Mitski Odisej u rat odlazi svojom voljom, vjerujući da je to korisno, i vraća se na Itaku neokrznut onim što je proživio i vidio pod Trojom, zatim tokom desetogodišnjih lutanja, sve do povratka na zavičajni otok; njegov (mitski) svijet i dalje se zasniva na nepokolebljivim uvjerenjima o časti, osveti, domu i porodici kao važnim konceptima koje podrazumijeva muški svijet epskih junaka. On je neka vrsta ratnog profitera koji je sudjelovao u razaranju i pljačkanju Troje, a po povratku bez posljedica može i da ubija i da obnovi porodični život. Ratnik iz Lirike Itake u rat je gurnut protiv svoje volje i vraća se bezvoljan, „bled i sam“, dakle umoran i prazan, ne da se sveti nego da pjeva tužnima, uvjeren „da tuga od svega oslobađa“, priznajući tako da ne osjeća nikakvu obavezu ni prema čemu. I u poetskom romanu Dnevnik o Čarnojeviću (1919.) Crnjanski tematizira ratnikov povratak kući, sugerišući već prvom rečenicom koliko je rat uticao na pripovjedača i njegov odnos prema razorenom svijetu koji se više ne može osmisliti: „Jesen, i život bez smisla.“

Prevratnički, avangardni stav prema ulozi književnosti, prema tradiciji i nasljeđu historije, ali i odnos prema jeziku, funkciji poezije, učiniće Crnjanskog jednim od najzanimljivijih i najznačajnijih pjesnika svoje generacije[7]. Njegova pjesma Sumatra i danas važi za jednu od najglasovitijih avangardnih pjesama na našem jeziku, a pogotovo je zanimljivo ono što je izazvala – s jedne strane negativnu reakciju kritike, a s druge pjesnikovu odbranu koja funkcioniše i kao manifest i kao ironiziranje forme manifesta, o čemu će još biti riječi.

Prvo ćemo vidjeti šta je u toj glasovitoj pjesmi neobičnog naslova tako novo, nerazumljivo i „mutno“ da je pjesnik morao objasniti prvo svoje poetičke stavove a onda i samu pjesmu. Vidjećemo, na kraju, da li je uopšte uspio da objasni Sumatru ili je i samo Objašnjenje, da se poigramo riječima, jedna sumatraistička sumanutost i ironijsko razračunavanje s akademskom estetikom ili ozbiljan pokušaj pjesnika da se opravda književnim autoritetima svog doba.

Sumatra – pjesničko hipermoderno buncanje

Pokretač i urednik Srpskog književnog glasnika[8], univerzitetski profesor Bogdan Popović[9], samim tim što je tražio da se pjesnik očituje o Sumatri pokazuje da nije imao naročito visoko mišljenje o njoj. Crnjanski, kako smo već utvrdili, pristaje da objasni svoju pjesmu, ali čini se da ni poslije toga ona nije bila mnogo jasnija. Branko Lazarević u spomenutom osvrtu na Liriku Itake smatra da se pjesnik prevario kad je pristao na ponudu Srpskog književnog glasnika jer je Sumatra nakon tog objašnjenja „još smušenija“. I ta pjesma i njeno objašnjenje, kaže Lazarević, tek su „smušenost, opsenarija, namerno pomeranje, izvitoperavanje, logička preskakanja i pustahiluk“[10]. Jer tu „smisla nema ili ga malo ima, i, i u tom slučaju, treba ga klještama izvlačiti iz one ruševine reči“[11].

Lazarević je bio čest saradnik u Srpskom književnom glasniku u vrijeme kad ga je (poslije pauze od 1914. do 1920. god. kada časopis nije izlazio) obnovio i uređivao Bogdan Popović. Otuda možemo tvrditi da bi se ovakvim stanovištem o Sumatri i Popović uglavnom složio, pogotovo stoga što u Predgovoru Antologiji novije srpske lirike iz 1911. godine (Zagreb, Matica hrvatska, str. 8) on piše: „'Merila' po kojima su pesme odabirane, to su ova tri: – pesma mora imati emocije, – mora biti jasna, – i mora biti CELA lepa.“ Osim toga on u Predgovoru ovako definira umjetničko djelo: „Prva je definicija umetničkog dela, da je emocionalno. Ono umetničko delo koje ne budi lepu emociju nije visoko umetničko delo. To isto vredi i o lirskoj pesmi, koja je, naravno, takodje umetničko delo. Pesma koja u nama ne uzbudi osećanje nije lepa pesma.“ (Antologija, str. 9) Drugi uslov da pjesma bude lijepa je da bude jasna, „s jasnom osnovnom mišlju, i jasna u svojim delovima“. (Isto, str. 9) I najzad, pjesma „ne sme imati grešaka. U njoj ne sme biti pojedinosti koje vređaju: slabih početaka, slabih svršetaka, slabih stihova“, jednom riječju pjesma mora „da je okrugla i savršena kao zvezda“. (Isto, str. 9) O ove estetičke zakonitosti koje je Popović predočio u Antologiji kao „oficijelni literarni cenzor“, kako ga je jednom okarakterisao Matoš, prvi će se ogriješiti upravo Miloš Crnjanski, u Sumatri pogotovo. Kako ovu pjesmu ne odlikuje neka uzvišena emocija (radije bismo rekli da je odlikuje odsustvo emocija), kako u njoj ima neočekivanih sintagmatskih spojeva koji djeluju netačno s empirijskog stajališta (npr. I milujemo daleka brda / i ledene gore, blago, rukom), kako pjesma nije koherentna u smislu da stih proizlazi iz prethodnog po nekoj kauzalnoj vezi, onda možemo zaključiti: Popović sigurno nije smatrao da je Sumatra „cela lepa“.

Mi ćemo sada pokušati da se postavimo u njegovu ulogu „literarnog cenzora“ s ciljem da propitamo nove tendencije u poeziji i metodom analize „red po red“, koju je Popović sam uspostavio kao načelo tumačenja književnog djela, promatramo Sumatru, a onda ćemo komentarišući stihove dati i neke odgovore na pitanja koja slijede. 

***

Sad smo bezbrižni, laki i nežni – glasi prvi stih Sumatre. Vidimo da lirski subjekt ovdje ima na umu određeno vrijeme – sad – ali koje je to vrijeme i zašto je ono drugačije od onog koje je prošlo? Znači li to da prije – sudeći po onome što se kaže u nastavku – nisu bili ni bezbrižni ni laki ni nježni oni u čije ime pjesnik govori? I ko su oni?

Poslije ovih zagonetnih stihova slijede još dva koja gotovo da nisu ni u kakvoj vezi s ovim prvim:

Pomislimo: kako su tihi, snežni / vrhovi Urala.

Kako možemo povezati bezbrižnost, lakoću, nježnost i tišinu snježnih uralskih vrhova? Da li je nužno da ih povežemo? 

Već smo rekli da je pjesnik Sumatre neko ko ima ratno iskustvo i ko je tim iskustvom nepovratno obilježen. Poznavanje konteksta se ispostavlja kao važan preduslov bilo kojeg teksta pa tako i književnog. Zato bismo morali znati u kakvom je ratu bio Crnjanski, kakav je svijet bio prije njega, a kakav poslije.[12] Ono početno sad u Sumatri može sugerisati mirnodopski komfor van fronta i buke rata kada nije moglo biti nikakve bezbrižnosti ni lakoće postojanja a ponajmanje nježnosti. Vrijeme prije njegovog sad je i vrijeme drugačijih vrijednosti, neokrnjenih smrtima i razaranjima kada je i u književnosti vladala izvjesna bezbrižnost (kad je, kako to pjesnik kaže u Objašnjenju Sumatre, književnost bila razbibriga). Budući da su „hiljade i hiljade prošle kraj lešina, ruševina, i obišle svet i vratile se doma“, kako piše Crnjanski u Objašnjenju Sumatre, onda možemo zaključiti da on govori i u njihovo ime. Gramatička množina lirskog subjekta ukazuje da slično osjećanje svijeta ima cijela jedna mlada generacija koju je zahvatio Veliki rat. Pogledajmo sada i narednu strofu:

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok,
mesto njega, rumeno teče!

Kako znanje da postoji potok, makar tekao i „rumeno“, može pomoći da se nadiđe rastuženost?

I ovdje uviđamo neku vrstu nehaja ne samo prema prošlosti nego i prema ličnim gubicima: tuga zbog kakvog izgubljenog „bledog lika“ anulira se, rekli bismo, samim znanjem da neki potok „rumeno teče“ umjesto njega. Gubitku je suprotstavljeno trajanje nečeg drugog (tok potoka), što sugeriše pjesnikovu pomirenost s neminovnostima egzistencije. Ono što je pogotovo neobično je stav da taj potok postoji umjesto nekog ko više nije ništa, ko je samo uspomena – kao da pojave i stvari na svijetu postoje umjesto nekih kojih nema ili su stvar prošlosti, što upućuje na neku metafizičku, vaniskustvenu dimenziju pjesme koja se može samo naslutiti.

Da li taj „bledi lik“ ima veze s onim jutrima i ljubavima (usputnim?) „u tuđini“ koje pjesnik spominje u narednoj strofi? Ako pretpostavimo da ima, onda ono što smo rekli o prethodnim stihovima dovodimo u pitanje. Jer više nije dovoljno samo znanje da umjesto nekog postoji nešto drugo; ta jutra i te ljubavi, možda i zato što su se zbili u tuđini, ipak bude neke drugačije emocije:

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala, 
kao, iz zavičaja, trešnje.

Pjesnik kaže da (sjećanje) na jutra i ljubavi u tuđini „dušu nam uvija, sve tešnje“, ali uvijanje duše ovdje ne mora značiti negativnu emociju, tjeskobu, iako odmah slijedi ono „sve tešnje“, jer se odjednom u narednom stihu ovom uvijanju duše suprotstavlja jedan beskraj koji, da se tako izrazimo, razgaljuje tjeskobu: dušu nam uvija, sve tešnje, / beskrajnim mirom plavih mora.

Ovdje moramo uzeti u obzir i ulogu rime. U pjesmi od šesnaest stihova rimuje se njih osam, tj. svaka od četiri strofe ima po dvije pravilne rime, što ipak dokazuje da je pjesnik imao na umu neki sistem i da ga je htio provesti do kraja. Ali dok je rima u ostalim stihovima jasna, samo se ovaj superlativ priloga tijesno (tešnje) čini kao nužni kompromis kako bi se rimovao s imenicom trešnje. Jer kako nam jutra i ljubavi mogu uvijati dušu (sve tešnje) beskrajnim mirom plavih mora? Tjeskoba, tj. anksioznost, može biti posljedica izvjesnih uspomena i to nam može uvijati dušu (stezati, gušiti), ali da li to uvijanje može da se izvede beskrajnim mirom plavih mora?

Jedan od načina da razumijemo ove stihove je da ih svedemo na glavne rečenične članove; to znači da nam jutra i ljubavi dušu uvijaju mirom mora, pa otuda zaključujemo da dušu zapravo obuzima spokoj, pogotovo uzmemo li u obzir, a moramo uzeti, naredne stihove koji kažu da iz tih dalekih mora crvene zrna korala, / kao, iz zavičaja, trešnje. Sada još jedan motiv ide u prilog onom uvijanju duše (koje i jeste i nije tjeskoba) – to je asocijacija na zavičajne trešnje koje se crvene kao korali. Uspomene na jutra i ljubavi o kojim ne znamo ništa dovedene su u vezu s uspomenama iz zavičaja o kojem znamo barem to da su u njemu trešnje slične koralima i taj detalj drži cijelu strofu, bez obzira na neuvjerljivost rime. Jer ako je u prethodnoj strofi gubitak nekog „bledog lika“ bio nadomješten znanjem da neki potok teče, ovdje ono što je daleko i tuđe postaje blisko i poznato, a uspomene će učiniti dušu spokojnom.

Ovo se potvrđuje u završnim stihovima:

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

Opet je ono što je daleko (Mjesec, brda, ledene gore) nadohvat ruke, štaviše, brda i gore se mogu i milovati, toliko su odjednom blizu. Prvi stih strofe kaže da se probudimo i smešimo „drago“, a posljednji da milujemo brda i gore „blago“. Osvrnemo li se sada na cijelu pjesmu i pogledamo raspoloženja koja se u njoj javljaju, vidjećemo da spokoj i pomirenost dominiraju: u prvoj strofi smo bezbrižni, laki, nježni, zatim smo utješeni znanjem da umjesto gubitka teče rumeno neki potok, a uspomene na neka jutra i ljubavi uvijaju dušu spokojem mora u kojim se prepoznaju znakovi zavičaja i na kraju se smešimo drago na Mjesec, s blagošću milujući daljine. Ovo nisu neka intenzivna osjećanja, nisu afekti, nego raspoloženja koja gotovo da sugerišu potpunu ravnodušnost prema svijetu. Jer kako drugačije razumjeti stih u kojem se smiješimo „na Mesec sa zapetim lukom“? Ako i pristanemo da Mjesec ima zapeti luk, još uvijek ne znamo prema kome je zapet, u šta i zašto cilja. Je li u pitanju neki simbol ili prosto metafora daljine za kojom žudi pjesnički glas? Nadalje, da li Mjesec ima luk? Luk je oružje koje se sastoji od elastičnog (drvenog) dijela i tetive koja spaja njegov krajeve – ako mladi Mjesec i podsjeća na luk bez tetive, kako onda objašnjavamo da taj isti Mjesec ima zapeti luk („Mesec sa zapetim lukom“), ko ga je i kako zapeo (napregnuo)? Je li u pitanju greška, tj. da li je pjesnik možda mislio na Mesec zapetog luka, što bi bilo tačnije ako se misli na mladi Mjesec (mlađak)? Pretpostavimo li, na kraju, da je taj zapeti mjesečev luk neka prijetnja, pjesnik na nju ne gleda sa zabrinutošću nego smiješeći se, kao čovjek pomiren sa sudbinom i bez želje da je mijenja.

Ogrešenja o zakonitosti sintakse nisu rijetka kod Crnjanskog i to su primijetili njegovi prvi kritičari (S. Pandurović, npr.), što opet potvrđuje avangardni napor da ne samo tematski nego i izražajno razori konvencije dotadašnje poezije i ponudi nov smisao, drugačiji ritam a samim tim i drugačiju emocionalnost pjesme.

Ali kakve to ima veze sa Sumatrom? Šta je i gdje je uopšte Sumatra? Naslov bi u pravilu trebalo da ima tijesne veze sa sadržajem djela, ali ovdje je on „otrgnut“ od organizma pjesme[13]. Mi znamo da je Sumatra jedno od velikih ostrva indonezijskog arhipelaga, ali kao što smo vidjeli to jedva da ima veze sa sadržajem pjesme, tj. ima tek u naznakama. Crveni korali južnih mora (koji se dovode u asocijativnu vezu s trešnjama) jedino je što organizam pjesme povezuje sa Sumatrom. Otuda se čini da Sumatra doista „ima neko drugo, a ne lokalno, geografsko i istorijsko značenje“[14], što ne znači da nam to ne dopušta razvijanje asocijacija i povezivanje tog pojma s frazom s uma sići (ili sumanutost) kako bi se uspostavila distanca u odnosu na racionalizam i logiku tradicionalne poezije. Tako se i pojam Ural iz prve strofe uzima „očišćen od konkretnih, istorijskih naslaga“[15] i kao takav „označava jedino neku daleku planinu i ništa više“[16]. Ako bismo pošli od geografije i konstatovali da je Ural stvarna granica između evroazijske kontinentalne ploče, tj. između Evrope i Azije, to bi opravdalo i shvatanje Urala kao simboličke granice iza koje počinje drugi, nepoznati svijet. Ali onda bi takvim konkretiziranjem opteretili ovaj pojam izvjesnim kulturološkim stereotipima o dalekom kao o nepoznatom, stranom, negostoljubivom, a sam pojam granice bio bi kontradiktoran s osnovnim idejama pjesme koja govori o kosmičkoj povezanosti naoko udaljenih pojmova i stvari, što čini samu srž sumatraizma kao neke podvrste ekspresionističke poetike.[17]

Te tajanstvene veze, nanovo oživljene, ali drugačije promišljene, davno je primijetio i Charles Baudelaire i postavio ih kao idejnu osnovu programskog soneta Saglasja (Correspondances). Baudelaire te veze naziva univerzalnim analogijama i one doista korespondiraju sa poetičkim idejama M. Crnjanskog, ekspliciranim upravo u Objašnjenju Sumatre.

Sada nas zanima koliko je pjesnik uspio da objasni svoju pjesmu, da li je to doista bilo potrebno i kako se ova dva teksta – pjesma i njeno objašnjenje – odnose jedan prema drugom.

S one strane papirnate barikade

Odlučivši se da objasni Sumatru, Crnjanski na početku kaže: „Mogu samo, u konturama, bez sinteza, da otkrijem misli, koje vladaju 's one strane papirnate barikade'“[18]. [Kasnije, kada bude revidirao ovaj tekst za knjigu Itaka i komentari (Prosveta, Beograd, 1959), pjesnik će neznatno izmijeniti ovu rečenicu, uklanjajući navodnike u sintagmi s one strane papirnate barikade, i dodajući – „gde smo mi“.][19]

Dakle tu je jasno ko je s one strane papirnate barikade: autor i njegova uvjerenja, ali i društveni kontekst, književna scena. Sve ovo treba uzeti u obzir kada govorimo o Objašnjenju Sumatre jer Crnjanski ocrtava jedan zanimljiv lični, ali i uopšte avangardni pogled na književnost.

Većina nas, najnovijih, iako se nalazimo na političkoj levici, odbacuje sve korisne, popularne, higijenske dužnosti, koje poeziji, kod nas, ljudi bez osećanja za umetnost, a prepuni sociološkog samoljublja, tako često nameću. Socijalizam, na primer, mi ne bismo širili lirskim pesmama!

Ova „najnovija umetnost“ o kojoj govori pjesnik bila je nerazumljiva za čitaoce naviknute na tradicionalne pjesničke oblike. Crnjanski ovdje izriče i jedan politički stav – kaže da ti najnoviji pripadaju ljevici i da odbacuju ono što bismo mogli nazvati utilitarizmom – očekivanje od poezije da bude društveno korisna ili angažirana (oni socijalizam ne bi širili lirskim pjesmama). Ali istovremeno kaže da ta poezija ne spava i da nije, kako je čitaoci obično zamišljaju, „kao neka lepotica, u kuli od slonovače“[20]. Dakle, Crnjanski nije ni larpurlartist. Ali nećemo brzopleto zaključiti da je i jedno i drugo – preciznije bi bilo reći da je nešto sasvim treće – sumatraista.

Zadržaćemo se još na nekoliko njegovih ključnih rečenica iz Objašnjenja:

Pale su ideje, forme i, hvala bogu, i kanoni!, piše Crnjanski. Nešto dalje nastavlja:

Najnovija umetnost, a osobito lirska poezija, pretpostavlja izvesne, nove, osetljivosti. Oni koji ne mogu da dišu izvan predratne, umetničke, atmosfere, prilaze joj uzalud.

Svud se danas oseća da su hiljade i hiljade prošle kraj lešina, ruševina, i obišle svet i vratile se doma, tražeći misli, zakone i život kakvi su bili. Tražeći staru, naviklu, književnost, poznate, udobne, senzacije, protumačene misli. Lirsku poeziju večnih, svakidašnjih metafora, ono drago cile-mile stihova, slikova, hrizantema, koje su cvetale u našim, nedeljnim, dodacima. Ali, su došle nove misli, novi zanosi, novi zakoni, novi morali. Može se biti protiv nas, ali protiv naših sadržaja, i intensija, uzalud.

Zašto su pale ideje (predratne), forme i kanoni? Može li se doista poslije katastrofičkih događaja kao što je rat očekivati da misli, život i zakoni budu kao prije tog iskustava?

Veliki historijski događaji nepovratno mijenjaju sliku svijeta, a ne treba ni reći koliko posljedica ostavljaju na čovjeku. Književnost koja nudi stare ideje, modele, udobne senzacije, već poznata iskustva, „protumačene misli“, ne može obuhvatiti svijet i iskustvo o kojem govori Crnjanski; čak ni formalno organiziranje pjesme ne može biti isto, ono je sada odraz razorenih konvencija; ustaljenu rimu niti pravilnu klasičnu metriku („ono drago cile-mile stihova“)[21] čitalac neće naći u novoj poeziji koja je sva od novih misli, „nove osetljivosti“, u kojoj važe novi zakoni.

Pjesnik je, možemo već odmah to zaključiti, nagovijestio izvjesna poetička načela iz kojih je proizišla Sumatra, ali i neka temeljna uvjerenja koja važe za ekspresionizam i za avangardu uopšte. Avangardu u najširem smislu možemo shvatiti kao poetiku osporavanja[22] i to se može zaključiti i iz ovih pjesnikovih rečenica u kojima on izražava negativan stav o književnosti svojih prethodnika. Negiranje tradicionalnih književnih konvencija koje više nisu dostatne za novu osjećajnost, zanose, svjetonazore, on iskazuje skoro u svakoj rečenici Objašnjenja. („Kao neka sekta, posle toliko godina, dok je književnost značila samo razbibrigu, mi sad donosimo nemir, prevrat, u reči, u osećanju, u mišljenju.“ Ili: „Pesnik je bio, kod nas – gde je Kranjčević mislio o njemu kao o iskupitelju – fanatik novih, nacionalnih pokreta.“ „...Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglav, u budućnost. Odacili smo bivše zakone“; „Odelili smo se od ovog života, jer smo našli nov. Pišemo slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja!“)

Šta je doista pjesnik značio prije nego se pojavila ta nova generacija, obilježena Velikim ratom? Crnjanski kaže da je pjesnik bio neka vrsta fanatika koji je djelovao u ime nacionalnih pokreta, misleći pritom prije svega na romantičare. Zato ovi „novi“ prekidaju veze s tradicijom, i ironijom, persiflažom, inverzijom, grade odmak od konvencija patriotske i rodoljubive lirike. Dovoljno je pročitati Odu vešalima iz Lirike Itake pa vidjeti koliko je gorke ironije npr. u stihovima: Lepše se s vama po nebu šeta, / po zemlji ima blata. / Čvršće grlite no nevesta zakleta / oko mlada vrata.

Ni Sumatra ne govori o nekim nacionalnim pitanjima. Mada je lirski subjekt u prvom licu množine, to ne predstavlja nikakvu zajednicu istomišljenika nego prije sapatnika, onih koji su preživjeli strahote rata i koji svijet osjećaju drugačije. U Sumatri nema već viđenih rješenja, okoštalih poređenja, opših mjesta itd., stihovi su nejednake dužine, nema pravile rime, organizacija strofa je skoro proizvoljna. U Objašnjenju Crnjanski to ovako formuliše:

Opet jednom puštamo da na našu formu utiču forme kosmičkih oblika: oblaka, cvetova, reka, potoka. Zvuk naših reči nerazumljiv je, jer se navikao na menjački, novinarski, zvanični, smisao reči. Davno je Bergson odelio psihološko vreme od fizičkog. Zato je naša metrika lična, spiritualna, maglovita, kao melodija.

Ovo je vrhunac ironije kojom Crnjanski objašnjava formu pjesme na koju utiču kosmički oblici, oblaci, cvjetovi, rijeke, potoci; to je zapravo parodiranje klasične forme i svih poetskih šablona.

Oslobodili smo jezik banalnih okova i slušamo ga kako nam on sam, slobodan, otkriva svoje tajne. Nije to bilo tako davno, kad je Dučić, ismejan, usudio se da napiše da „šušte zvezde“! Mi, dabogme, odosmo dalje!

Ako je modernista Dučić bio toliko odvažan da kaže kako „šušte zvezde“, avangardist Crnjanski je mogao napisati u već spominjanoj pjesmi Prolog: A duša nam znači jedan stepen više, / nebu, što visoko, zvezdano, miriše.

Na kraju prvog dijela Objašnjenja Crnjanski kaže da o versifikaciji, tj. o metričkoj dimenziji nove poezije neće govoriti, odlučivši se da ispriča priču o pjesmi:

Bez prepirke o versifikaciji, ja ću, prosto, da ispričam kako dolazi do tih pesničkih, hipermodernih, buncanja, kao što je Sumatra.

Možemo se sada zapitati da li je objašnjenje ovog hipermodernog buncanja, kako Crnjanski ironično kaže, bilo neophodno da bi se razumjele okolnosti u kojima je nastala Sumatra?

Crnjanskom i nije bio prioritet da objasni jednu konkretnu pjesmu – jer on i ne objašnjava njena značenja, stihove, metafore i sl. – koliko mu je bilo stalo da u konturama ocrta avangardno raspoloženje u najnovijoj lirici, lični doživljaj fragmentiranog svijeta koji je ta lirika pokušala da izrazi drugačijim jezikom i u drugačijoj formi, „bez banalnih četvorokuta i dobošarske muzike dosadašnjih metrika“, kako je pokazao i u Sumatri oslobodivši je najdugotrajnijih stega klasične poezije – pravilne strofe i dosljedne rime. On nadalje ironizira i sam pojam književnog manifesta, jer ne proklamuje neka jasna književna načela („nema nepromenjivih vrednosti“, kaže Crnjanski), a iako ga odlikuju polemički ton, ironija, persiflaža, negiranje – što su neke od glavnih odlika ovog žanra – on nije rezultat pjesnikovog samoinicijativnog truda da čitalačkoj ili akademskoj publici predstavi neki sistematičan književni program sa jasnim ciljevima i idejama nego naručen, gotovo iznuđen tekst o jednoj pjesmi.

Mir i bezgranična uteha

Drugi dio Objašnjenja Sumatre osim što ima drugačiji ton u odnosu na prvi, ima i drugačiju funkciju; to je već govor o konkretnoj pjesmi, zanimljiva crtica iz života pjesnika i jedan autoreferencijalni i metatekstualni komentar pjesme, ali tu se, opet, ne objašnjava nego pripovijeda.

Crnjanski piše kako su na njega uticali jedno putovanje i jedan susret na tom putovanju na kojem se zapravo i začela pjesma Sumatra. On u stvari otkriva otkud u Sumatri svi oni motivi, naoko nepovezivi, i koja je sve iskustva u nju ugradio.

Osetih, jednog dana, svu nemoć ljudskog života i zamršenost sudbine naše. Video sam da niko ne ide kuda hoće i primetio sam veze, dosad neposmatrane – piše Crnjanski. On na stanici u Zagrebu sreće jednog dobrog druga koji se bio vratio iz rata i koji mu priča da je doputovao iz Bukhare preko Japana i Engleske gdje je bio uhapšen, da mu je majka umrla, da ga je vjerenica ostavila, da mu je kuća opljačkana i da više nema ništa. Kasnije, u vozu, pjesnik će misliti o tom susretu samjeravajući vlastita iskustva s onim što mu je pripovijedao drug.

Zagledan u mračne prozore, sećao sam se kako mi je moj drug opisivao neke snežne planine Urala, gde je proveo godinu dana u zarobljeništvu. On je dugo, i blago, opisivao taj kraj na Uralu.

Osetih tako svu tu belu, neizmernu tišinu, tamo u daljini. Polako sam se nasmehnuo. Gde sve taj čovek nije bio!

Crnjanski nam je tako otkrio porijeklo jednog motiva koji se u Sumatri čini nasumičnim. Ali zapažamo i da je, prije nego što se sjetio tih dalekih uralskih snjegova i tišine, pjesnik u vozu okružen svjetinom:

U vozu je bilo prepuno sveta, naročito vojnika, žena u ritama, i mnogo zbunjenih ljudi. U vozu nije bilo osvetljenja i videle su se samo senke. Mala deca ležala su, na podu vagona, oko naših nogu. Iznuren, nisam mogao oko da sklopim. Dok su oko mene pričali, primetio sam da su i ti glasovi nekako teški i da ljudski govor, pre, nije tako zvučao.

Nemiru, tami i sjenkama u skučenom prostoru kupea, teškim glasovima koji su ga okruživali („ljudski govor, pre, nije tako zvučao“), svom tom neredu (vojnici, žene u ritama, djeca, sjenke...) suprotstavljena je slika savršenog sklada, prostora i snježne tišine dalekih uralskih vrhova u stihovima Sumatre:

Pomislimo: kako su tihi, snežni / vrhovi Urala

Pjesnik kaže da ljudski govor „pre, nije tako zvučao“. Prije čega? Ovdje se mora uzeti u obzir činjenica da je Crnjanski bio vojnik u Prvom svjetskom ratu, a to je opet u tijesnoj vezi s onim što smo pročitali u prvom dijelu Objašnjenja – rat je razorio bivši svijet i učinio ga stranim. Neka utopijska tišina daljinâ nudi se kao alternativa takvom obesmišljenom svijetu u kojem se pjesnik zadesio.

Vratimo se ponovo Objašnjenju da bismo otkrili porijeklo još jednog značajnog motiva u Sumatri:

Sećam se da mi je pričao i o nekoj ženi. Iz njegovog opisa zapamtih samo njeno bledo lice. On je nekoliko puta ponavljao kako ju je tako bledu poslednji put video.

U mom sećanju, nervozno, počeše tako da se mešaju bleda lica žena, od kojih sam se i ja rastajao, ili koja sam video po vozovima i brodovima. To me je gušilo, te iziđoh u hodnik. Voz je bio stigao u Srem i prolazio ispod Fruške Gore. Neke grane udarale su u okno, koje je bilo razbijeno.

U drugoj strofi Sumatre srećemo motiv gubitka: „bledi lik / što ga izgubismo jedno veče“. S njim je u oštroj opoziciji rumeni žubor potoka. (Pjesnik u Objašnjenju kaže da je u hodniku voza čuo žubor potoka, a on će mu se učiniti rumenim i veselim: „Hteo sam da sagledam taj potok što je u mraku žuborio i učinilo mi se da se rumeni, i da je veseo.“)

Nasuprot zamršenosti ljudskih sudbina i svim čovjekovim nesrećama, postoji bešćutnost prirode, čak veselost koja djeluje utješno:

Naslonih, dakle, glavu o razbijen prozor. Neki vojnici, prelazili su, za to vreme, sa krova na krov vagona. A sva ta bleda lica, i sva moja žalost nestade u žuborenju tog potoka u mraku.

Ovo mirenje sa stvarnošću[23] osjećamo i u Sumatri, u rezigniranom tonu one neočekivane konstatacije da nakon gubitka bledog lika „neki potok, / mesto njega, rumeno teče“. Susret s drugom koji mu je bezbrižan pričao o lutanjima, nepoznatim predjelima, plavim morima i koralima, pobudio je u pjesniku neka nova osjećanja:

Najzad, mir, mir zore, polako je ulazio i u mene. Sve što je moj drug pričao, pa i on sam, poguren, u pohabanom, vojničkom šinjelu, ostalo je zauvek u mom mozgu. Odjednom sam se sećao, i ja, gradova, i ljudi, koje sam ja video, na povratku iz rata. Prvi put primetih neku ogromnu promenu u svetu.

Na drugoj strani tunela, čekao nas je drugi voz. Mada je u daljini već svitalo, u vozu je opet bio potpun mrak. Iznuren, opet sam seo u mračan kut vagona, sam samcit. Po nekoliko puta rekoh sam sebi: Sumatra, Sumatra!

Po prvi put u Objašnjenju pjesnik spominje ključni pojam – Sumatra, i to kao neku vrstu mantre u trenutku potpune klonulosti, kad je već iznuren i sam. Sjećanje na sve ono što je u tuđini proživio zajedno sa hiljadama drugih (Kud sve nisu stigli naši boli, šta sve nismo, u tuđini, umorni, pomilovali!), priziva slike zavičaja:

Pomislih: kako li će me dočekati moj zavičaj? Trešnje su sad svakako već rumene, a sela su sad vesela. Gle, kako su i boje, čak tamo do zvezda, iste, i u trešanja, i u korala! Kako je sve u vezi, na svetu. „Sumatra“ — rekoh, opet, podrugljivo, sebi.

Sumatra sada dobija sasvim novo značenje – sve je na svijetu u nekoj vezi, ali i to saznanje pjesnik saopštava s dozom ironije, kao da ono nije ništa veliko ni značajno: „'Sumatra' – rekoh, opet, podrugljivo, sebi.“ Još jednom će spomenuti Sumatru, sada opet u trenutku slabosti i tuge (Osetih svu našu nemoć, svu svoju tugu. „Sumatra“, prošaptah, sa izvesnom afektacijom.) U narednom pasusu otkriva nam se dublje značenje tog pojma i njegova univerzalistička dimenzija:

Kao u nekoj ludoj halucinaciji, dizao sam se u te bezmerne, jutarnje magle, da ispružim ruku i pomilujem daleki Ural, mora indijska, kud je otišla rumen i sa mog lica. Da pomilujem ostrva, ljubavi, zaljubljene, blede prilike. Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranična uteha.

Posle, u Novom Sadu, u jednoj hotelskoj sobi, napravio sam od svega toga jednu pesmu.[24]

Sumatra je očito utopistički pojam i to se ogleda u ovom konačnom spokojstvu u kojem se raspliću sve zamršenosti života i gdje sve lebdi u lakoći i prozračnosti. Sada postaje jasnije da ona bezbrižnost, lakoća i nježnost iz prvog stiha Sumatre proizlaze iz jednog posebnog osjećanja pomirenosti sa sudbinom, svijetom i postojanjem i da u pjesmi nemaju denotativnog značenje. Crnjanski je u prvobitnoj verziji Objašnjenja objavljenog 1920. naglasio to u jednoj od završnih rečenica:

Ali već prve reči „bezbrižni, nežni“ znače kod nas sasvim druge boje, nego kod onih, koji su ih trošili u feljtonima, tako da se ne bismo sporazumeli.

Epilog

Je li nam Objašnjenje olakšalo razumijevanje Sumatre? Ono nam je u prvom dijelu ocrtalo osnovu na kojoj Crnjanski gradi svoju poetiku, a u drugom nam je ponudilo porijeklo nekih motiva; objasnio Sumatru ipak nije. Možda je Branko Lazarević u pravu kad kaže da se Crnjanski prevario kad je pristao na ponudu uredništva Srpskog književnog glasnika, jer to implicira da pjesma nije dostatna, tj. da je nepotpuna, da ne kažemo neuspjela, bez nekog naknadnog objašnjenja. Pa ipak, Objašnjenje Sumatre ne možemo odbaciti kao nepotrebnu igru riječima, ono je važno za razumijevanje Crnjanskog uopšte, ali i kao važan dokaz jednog književnog raspoloženja među mladim avangardnim pjesnicima i njihove beskompromisne borbe da se dotadašnja poetička načela sruše i izgrade nova. Crnjanski se u Objašnjenju ne koristi akademskim jezikom – u drugom dijelu čak priča priču – i taj ležerni ton pjesnika o pjesmi ironizira strogi, analitički i često dosadni profesorski jezik uslovljen teorijskim okvirima koji često ne mogu da obuhvate sve nijanse književne imaginacije. Crnjanski i u Lirici Itake i u Sumatri izmiče takvim okvirima. On narušava gramatičke i pravopisne norme, prekidajući rečenične cjeline zarezima stvara drugačiju sintaksu, osoben poetski jezik koji logici pretpostavlja slobodne asocijacije, a intuiciju tačnosti i jasnoći, zbog čega i Sumatra predstavlja i jednu avangardnu pjesmu-rugalicu onim zaokruženim, tačnim i jasnim pjesmama koje čine npr. Popovićevu Antologiju novije srpske lirike, u kojima je sve podređeno konvencijama i gdje se povremena ogrešenja o gramatička pravila pravdaju nužnostima metrike.

Mi ne možemo znati kakva bi bila sudbina ove pjesme da joj Crnjanski nije napisao dodatak; možda bi ostala tek jedno nadobudno buncanje, možda se o njoj ne bi ni govorilo, ali iz današnje perspektive, nakon više od sto godina Sumatre i Objašnjenja, ova dva teksta teško da bi funkcionisala jedan bez drugog. Objašnjenje Sumatre je metatekst, govor o drugom tekstu, kao što je svako tumačenje nekog teksta metatekst. Ali čak i ako pretpostavimo da ništa od onog što je rečeno u drugom dijelu Objašnjenja nije istina, to svejedno ne bi promijenilo njegov značaj; i dalje bi se dao zasebno čitati, ako ništa drugo, kao zanimljiva biografija jedne slavne pjesme i jednog sukoba oko viđenja uloge, mogućnosti i svrhe same poezije.

D. Š.