Ova pjesma iz zbirke „Rimski epigrami“ Sinana Gudževića sastoji se od deset stihova karakterističnog ritma, nejednakog broja slogova od kojih je šest naglašeno – dakle heksametara. Takvim stihom, karakterističnim za antička djela, napisani su Homerovi epovi, a njime su pisali i rimski književnici, među njima i autori epigrama. Epigram je kratka forma koja popularnost duguje Marcijalu, najčešće poučnog ili (u Marcijalovom slučaju) satiričnog sadržaja. Pjesnik se odlučuje za ovo intertekstualno rješenje (korištenje klasične forme) da bi kontrastom naglasio prepotentnost teze o napretku civilizacije, iracionalnost koje se ukazuje u ratu, turizmu, terorizmu, sportu...

Pjesnik nam već u prvom stihu (pjesme u zbirci označene su rimskim brojevima, dakle bez naslova koji bi služio kao ključ) sugeriše kontekst u kojem treba čitati pjesmu. Glavni lik je matematičar, pa će njegova perspektiva, očekivano, biti racionalna. On putuje „avionom“ – tehnički izum koji simbolizira napredak, ali je također povezan i s kretanjem, spoznajom, otkrićem (put je „daleki“) i sa slobodom koja se mjeri dostizanjem daljine i, još i više, letenjem. Međutim, uprkos svom racionalnom (matematičkom) biću, ali istovremeno i upravo zbog njega, Bo matematičar se plaši letenja, jer je razvoj tehnike također pogodovao i njenoj zloupotrebi – unapređenju ubojnih sredstava. Letenje nije više povezano samo sa slobodom nego i s rizikom, i ne od pada, tome je tehnika uglavnom stala u kraj, nego od napada terorista. „Slučaj“ – napisan velikim slovom! – nije kolokvijalni izraz nego matematički termin vezan za teoriju vjerovatnoće. Iako je ona mala (i sve je manja, zbog pooštrenih kontrola na aerodromima), matematičar je ne može isključiti. Sukob se dakle od početka gradi i razvija u samom Bou, između njegove ljudske (animalne, biološke) potrebe za sigurnošću i njegove racionalne strane koja vjeruje da se stvarnost može obuhvatiti konceptom vjerovatnoće.  

Duhoviti obrat u pjesmi događa se kad Bo pokuša teorijski koncept praktično primijeniti. Njegov je pokušaj smiješan jer znamo unaprijed da neće poletjeti, nego će biti zaustavljen na aerodromskoj kontroli. Ali je također otkrivalački duhovit (o tome vidi „Čari prepričavanja“[1], pojam bisocijacija) jer pokazuje kako strah od opasnosti sam postaje opasnost. Shvatamo da se bombama ništa ne rješava. Ukoliko bi međutim Bo uspio unijeti bombu u avion, on sam bi prešao na stranu od koje se želi sačuvati. On sam bi postao – terorista. Zaključujemo da opasnost nisu „drugi“, nego naša nesposobnost da izađemo izvan okvira vlastitih uvjerenja i koncepata razumijevanja stvarnosti. Bo griješi, jer svoju strepnju ne racionalizira na pravi način, prihvatanjem (minimalnog) rizika, nego iracionalno i na kraju krajeva netačno. Jer vjerovatnoća da će dvije bombe biti u avionu nije nula, samo je progresivno manja od toga da će biti jedna. Strah je, dakle, nadvladao racionalnost, a smijeh tu dolazi kao kazna za pogrešno razmišljanje. Pogrešno je, naime, apstraktne koncepte „bukvalno“ primjenjivati na realne životne situacije.

Ova se pjesnička intencija još bolje vidi u epigramu koji je Gudžević načinio od jednog poznatog vica:

Nulu i manje od nule objašnjava Bo matematičar.
„Uzmimo recimo brod sa stotinu putnika pun.
Stotinu trideset onda sa broda ih siđe u luci:
Prazan da bio bi brod, mora ih trideset uć.“

N. V.