dramatizacija / hiperbola / hronika / kolumna / komika / ljetopis / patrijarhat / perspektiva / pričanje u drugom licu / satira
Ljetopis je jedna od graničnih književnih formi. U njoj autor/autorica subjektivno opisuje događaje koje smatra važnim za život svoje zajednice, pri čemu sam/sama odlučuje i šta jeste a šta nije važno i šta/ko čini tu zajednicu. Ukoliko autorski izbor vodi k propitivanju vrijednosti zajednice i to kroz duži vremenski period, a pri tome izbor događaja zaista sadrži elemente važnosti, ljetopis onda može poslužiti i kao obrazovna građa. Đaci bi se, čitajući ljetopis, upoznali s događajima važnim po zajednicu i s ponašanjem aktera/akterki koje je definisano vrijednostima zajednica, pa bi onda bili u stanju i rekonstruisati i opisati te vrijednosti koje zajednicu drže na okupu. To bi ih dovelo u priliku i dalo im mogućnost da se prema tim vrijednostima lično odrede, a ako se ljetopis odnosi na njihovu zajednicu, da shvate koju ulogu kao pojedinci/pojedinke imaju u tom zajedništvu; šta se od njih očekuje i koju obavezu ili slobodu imaju da ta očekivanja ispune ili ne ispune.
Ljetopis Borisa Dežulovića kao knjiga ne postoji, ali je dostupan u arhivama Oslobođenja i u izboru od četiri knjige sarajevskog izdavača Rabic. Preko 350 kolumni koje je iz sedmice u sedmicu Dežulović pisao i objavljivao na stranicama i na internetskom sajtu dnevnog lista moguće je, dakle, čitati i kao ljetopis. Posebno bi bilo zanimljivo uporediti ljetopise koji se nalaze u aktuelnim planovima i programima (Popa Dukljanina i Mula Mustafe Bašeskije, npr.), uz naglašavanje jedne bitne razlike: Dežulovićev ljetopis nema „arhivsku“ vrijednost i za razliku od pomenuta dva, koji su više građa za časove istorije nego književnosti, Dežulovićeve kolumne i po stilu i po sadržaju i po aktuelnosti i po angažiranosti sasvim su književna građa.
Šta će nastavnica ili nastavnik izabrati zavisi od njene ili njegove procjene koja bi tema mogla biti zanimljiva đacima koje poučava. Koju god kolumnu da izabere, naći će u njoj dovoljno književnih postupaka čijim prepoznavanjem i analizom đaci mogu ojačati svoje čitalačke vještine.
Kolumna je relativno nov žanr. Relativno, jer je u formi feljtona ili komentara ili uvodnika postojala praktično od kada i štampane novine, a nov, jer se bolje od drugih prilagodio medijima koji su potisnuli štampane. Ona je također tzv. granična forma, između žurnalizma i književnosti, jer posuđuje od oboje. Žurnalistički je kratka i aktuelna, književno je stilski bogatija i lična, subjektivna.
Dežulović je, kao niti jedan drugi autor u posljednjih trideset godina, koristio tu formu, pišući povremeno, ili stalno, za vodeće časopise i portale u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Kolumne u slovenačkom Dnevniku su prevođene, ostale su objavljene na njegovom jeziku, bez lektorskih intervencija, između ostalog i zato što je jezik „prilagođavao“ lokalnim standardima, pretvarajući i te ustupke u sredstvo ironije. To bi, uz činjenicu da su sve kolumne brzo bile dostupne na internetu, i da je izbor tema uvijek prepoznavao u lokalnom, bili razlozi da se njegove kolumne za Oslobođenje u Bosni i Hercegovini čitaju uprkos etnocentričnom konceptu obrazovanja.
Uzrast – prijedlog: 4. razred srednje škole
Derviš i smrt, Goli i mrtvi, Krik i bijes, Razum i osjećaji naslovi su četiri knjige izabranih kolumni koje je Boris Dežulović pisao za sarajevsko Oslobođenje od 2011. do 2018. godine. Ideju je najavio dosjetkom iz kolumne Višegradski vidovdani, u kojoj pjesnik Branko Čučak prijatelju Dariju Džamonji povjerava zamisao da napiše knjigu s naslovom Na Drini ćuprija, pa kad neko u knjižari zatraži Na Drini ćupriju, da ga prodavačica pita “je l’ onu od Andrića ili onu od Čučka?”. O kriterijima selekcije (s oko 350 kolumni na otprilike polovinu) Dežulović ne kaže ništa, ali svoj izbor „uokviruje“ tekstovima Kako sam časno poginuo u Oslobođenju na početku prve knjige te Jebali vas osjećaji i Bilješka o autoru na kraju četvrte. U njima objašnjava zašto je prihvatio da piše za jedan od „republičkih novinskih giganata“, prema kojima inače „gaji prezir“, „naročito nakon devedesetih, kad su se tih kuća dokopale nacišovenske elite, partijski komesari, vjerski vođe, tranzicijski hohštapleri i pobjednici naših malih seoskih revolucija“ i zašto je nakon sedam godina prestao. Na ovaj način sebe kao pripovjedno ja predstavlja pobornikom novinarstva koje želi otvorenu raspravu o temeljnim vrijednostima zajedništva, proklamovanim i stvarnim.
Kolumne, dužine oko hiljadu riječi, prate aktuelne događaje i prilike u Bosni i Hercegovini, a po učestalosti dominiraju teme tranzicije, kolonizacije, korupcije, populizma, prostaštva/primitivizma, rata 1992–1995. i ratnih zločina, revizionizma, pobožnosti, iracionalnosti, islamizacije i islamofobije, racionalizma (kao blasfemije), nacionalizma, medija, obrazovanja i jezičke politike. Sve su karakteristične po tome što počinju varijantom rečenice „Zvao me Kožo iza ponoći da mi ispriča vic“, nakon čega nam Dežulović vic prepriča uvodeći nas poentom vica u temu priče koja slijedi. Naprimjer, u kolumni Vitez protiv Viteza.
Kao predložak za svoj komentar Dežulović koristi priču Radija Sarajevo o dva kluba s istim imenom u srednjobosanskom gradiću Vitezu. Vic kojim počinje ima neočekivan i komičan obrt jer jednu neobičnu/nezamislivu situaciju, da se sedmoro djece jedne majke zovu sva isto, objašnjava neočekivanom ali logičnom poentom, iako je i ona sama moguća samo kao ekstreman izuzetak: djeca mogu imati ista imena jer imaju različita prezimena, jer ih je majka dobila sa sedmoricom različitih muškaraca, što je hiperbolizirana patrijarhalna praksa davanja očevog prezimena djetetu. Taj matematički model, „minus i minus daju plus“, ovdje nemoguće i nemoguće daju moguće, mogao je privući Dežulovića priči i temi. (Priča o Vitezu iz Viteza i Vitezu iz Viteza zgodna je priča o veličanstvenom bosanskom apsurdu.) Nemoguće je da se dva kluba u istom gradu zovu isto, a prezivaju drugačije, a također je malo vjerovatno da će igrati na istom stadionu u gradiću u kome je sve podijeljeno, za šta se uostalom tu i ratovalo. I bez književne obrade, sama je stvarnost smiješna, a smiješna je jer otkriva da međunacionalna i kulturna netrpeljivost, inače apsolutna kad se radi o obrazovanju, grobljima, obilježjima u javnom prostoru, jeziku... ustupa pred drugorazrednim fudbalom/nogometom. Vic kojim Dežulović počinje računa na prihvatanje patrijarhata kao normalnog, štaviše jedinog mogućeg svjetonazora, pa je onda u takvom skučenom i isključivom sistemu vrijednosti „logično“ da je kompromis među muškarcima moguć u polju muških potreba.
Dežulović, međutim, taj sistem vrijednosti ne prihvata, jer zna do čega dovodi (do rata, protjerivanja, silovanja, logora i masovnih ubistava), i hoće nas podsjetiti da u tome kompromisu nema ničeg normalnog. Radi se o kompromisu iz nužde, ne iz načela; ništa se i niko nije promijenio, grad s jednim stadionom i dalje je mržnjom podijeljen grad, a fudbal i dalje nije, kao što nije bio ni ranije, lijek za etničke sukobe. Zapravo je ostao što je i bio – njihov generator. Dežulović ne zaboravlja doprinos navijača oružanim sukobima devedesetih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, podrazumijevajući da čitalac/čitateljica i sam/sama zazire od nasilja koje čak i u miru ide uz navijanje.
Da ne bi to (kao ja, upravo) profesorski dosadno obrazlagao, Dežulović se okreće književnim sredstvima dramatizirajući fikcionalni lokalni derbi, prvo kratko opisom navijanja na samom stadionu, a potom i atmosfere u gradu. I tu vas onda, čitatelja/čitateljicu, stavlja u ulogu glavnog lika. Odjednom se nalazite okruženi bezubim pripitim, istetoviranim „bilmezima“, s bokserima, lancima i palicama u rukama, dok „najbezubiji“ među njima, krezavi „godzila“, gleda u vama protivničkog navijača. Ali kako da bude siguran kad i vi navijate za – Vitez?
„Nema incidenata, nema obračuna navijača, nema noževa, pištolja i zapaljenih autobusa, nema mrtvih i ranjenih“, poentira Dežulović. „Ukratko, shvatili ste, koncept s dva Viteza genijalno je rješenje za etnički duboko podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, nešto poput onog sjajnog patenta s neutralnim brojkama i slovima za registarske tablice na automobilima.“ (U BiH se naime koriste na tablicama samo slova koja su ista i u latinici i u ćirilici: K, M, T, O, A, E, J. Imati 30, a koristiti samo sedam, da bi se spriječili vandalski nasrtaji na tuđe automobile, moglo je biti privremeno praktično rješenje, ali bez ikakve veze s uzrokom.) Dežulović je ovdje, naravno, ironičan. Rješenja nema jer ga niko ne želi, nikome nije potrebno, svi su sasvim navikli da žive u apsurdima podjela.
Tu je kolumna mogla biti završena, ali Dežulović želi poentirati Sarajevom, koje ima dva kluba i dva stadiona, ali nije u bitnom drugačije od Viteza. To da Sarajevo nikako ne može biti „prvak“ BiH može se shvatiti kao lokalna dosjetka na račun rivaliteta fudbalskih klubova Željezničar i Sarajevo, a može i kao konstatacija da Sarajevo nije i ne može biti glavni grad u državi podijeljenoj na troje. Čitalac/čitateljica se može nasmijati prvoj mogućnosti, ali će iznevjeriti tekst i pisca ako se ne zamisli nad drugom.
N. V.
Boris Dežulović
Vitez protiv Viteza[1]
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, srela Regica na ulici staru prijateljicu Baricu s buljukom djece, pet sinova šeta ova mahalom, šestoga vodi za desnu ruku, a sedmoga drži u lijevoj. Nije je Regica vidjela hiljadu godina, pa se lijepo iznenadila. "Joooj, sladak ti je mali", raznježila se nad bebom, "kako se zove?" "Rudi", odgovori Barica. "A ovaj junak?", pokaže Regica na mališana što majku čvrsto drži za ruku. "Rudi", kratko će prijateljica. "Isto Rudi?!", iznenadila se Regica. "Aha", veselo će Barica, "zapravo se sva sedmorica zovu Rudi." "Pravo praktično“, zaklimala Regica glavom, "ali kako ih razlikuješ?"
"Zapravo lako", odmahnu Barica. "Po prezimenima."
Na taj me vic podsjetila divna priča Radio Sarajeva o nogometu u Vitezu. Vitez je mala čaršija, ali ima dva gradska kluba, pa ako taj gradić́ u srcu Bosne i Hercegovine nije niti Sarajevo, a kamoli Milano, Rim, Glasgow, Madrid, Manchester ili barem Beograd, svejedno ima najluđi gradski derbi u cijelom nogometnom svijetu. Ni liverpoolski Merseyside derby ni milanski Derby della Madonnina, ni španjolski El Madrileño ni glasgowski Old Firm ne mogu se mjeriti s gradskim derbijem u Vitezu, i nesvakidašnjim spektaklom kad se na tribine Gradskog stadiona natisne tri hiljade navijača oba kluba.
– Ajmo, Vitez, aleee, ajmo Vitez aleee! – čuje se s jedne tribine.
– Vitez šampion, Vitez šampion! – uzvraćaju navijači s druge, šireći šalove nad glavama.
– Uaaaa! Buuuu! Smrt Vitezu! – odgovore onda prvi zvižducima, pa razviju svoje zastave, sve skandirajući: – Vi-tez! Vi-tez! Vi-tez!...
– Na-kurac, na-kurac! – ne ostanu dužni s druge strane, nastavljajući još glasnije: – Vitez-na-kurac! Vi-tez-na-kurac!
– Eeeeee, eeeeeeeee... – vrije među navijačima prvih – jebem te Vitežeeee!
– Buuuuu! Dole Vitez! – odgovaraju sad na suprotnoj tribini, pa i oni šire zastave. – Vitez je najbolji, Vitez je najbolji!
– Vi-tez!! Vi-tez!! – na to će prvi glasnije.
– Vi-tez!!!! Vi-tez!!!! – uzvratit će drugi još glasnije.
I tako devedeset minuta.
Promatrač sa strane malo je, dakako, zbunjen, jer mu se u onoj halabuci učinilo, kao i vama, da i jedni i drugi navijači svim srcem navijaju za omraženi Vitez, pa ne zna zbunjeni promatrač vole li i jedni i drugi Vitez više nego što ga iskreno mrze. To je zbog toga, objasnit će mu upućeni, što se jedan od dva gradska rivala zove Vitez, a drugi Vitez.
– Ne razumijem – zbunjen je i dalje zbunjeni promatrač. – Zašto se oba kluba zovu Vitez?
– Zato što su iz Viteza – sažaljivo ga pogledaju upućeni. – Neće se valjda zvat Bugojno. Oba kluba iz Viteza, shvatili ste, zovu se – posve logično – Vitez. Štoviše, oba svoje utakmice igraju na istom stadionu, i oba su osnovana iste, 1947. godine. Kako ih onda razlikuju? U tome i jest vic, i to onaj o Regici i Barici: po prezimenu. Vitez iz Viteza je, naime, Nogometni klub, dakle hrvatski i katolički, dok je s druge strane Vitez iz Viteza Fudbalski klub, odnosno bošnjački i muslimanski.
Priča o Vitezu iz Viteza i Vitezu iz Viteza zgodna je priča o veličanstvenom bosanskom apsurdu: davne 1947. godine u Vitezu je osnovan nogometni klub Radnik, koji je 1954. promijenio ime u Vitez. Punih četrdeset godina postojao je tako Vitez iz Viteza, sve dok se grad nije podijelio na Hrvate i Bošnjake, pa Hrvati po završetku rata na Gradskom stadionu obnovili Nogometni klub Vitez, a Bošnjaci na istom stadionu obnovili Fudbalski klub Vitez.
Zajedno tako i treniraju, na jednoj polovici terena igrači Viteza, na drugoj igrači Viteza.
Opet, pogledate li bolje, nema ničeg prirodnijeg od dva Viteza, barem ne u gradu u kojemu postoje dva košarkaška i dva alpinistička kluba, dva lovačka i dva vatrogasna društva. Sve je u Vitezu podijeljeno na dva, na hrvatsko i bošnjačko, pa čak i miješani brakovi. Što je, najzad, prirodnije u zemlji u kojoj su i škole – poput one, jasno, u Vitezu – podijeljene na hrvatske i bošnjačke?
U početku, istina, malo zbunjuje ta stvar, ali kad se čovjek navikne, ima lijepih prednosti. Šetate, recimo, Vitezom, u gradu neobična gužva – niste imali pojma da se tog dana igra slavni gradski derbi – kad odjednom pred vama grupa pripitih navijača, u čas vas okružilo petnaestak izbrijanih i tetoviranih bilmeza s bokserima, lancima i bejzbol palicama, a najveći i najbezubiji među njima unio vam se u lice i pita za koga navijate.
– Za Vitez – kažete vi mirno.
Bilmez vas sumnjičavo gleda nekoliko trenutaka, strijelja ravno u oči i otpuhuje dim cigarete, točno se vidi da nije očekivao takav odgovor.
– Baš za Vitez? – konačno će on stisnutih očiju.
– Baš za Vitez – hladno ćete vi.
– Sere – u to će jedan iz grupe, onaj sitni i rošavi. – Stoposto navija za Vitez.
– Jel to istina? – prijeteći zarže bezubi, ne skidajući oka s vas.
– Naravno – odgovorite vi s dosadom u glasu. – Pa rekao sam vam.
Bilmez onda malo ustukne, opet vas sumnjičavo gleda, strijelja ravno u oči i otpuhuje novi dim cigarete.
– Vi-tez!!! – odjednom vas cijelog ispljuca iz bezubog ždrijela.
– Na ku-rac!!! – spremno vi odgovorite na lozinku.
– Fak! – procijedi onda krezavi godzila, pljune o pod i nezadovoljno sa svojima nastavi gradom tražiti protivničke navijače, sve dok se u osam navečer razočaran ne vrati kući na novi nastavak televizijske sapunice.
I šta? Nema incidenata, nema obračuna navijača, nema noževa, pištolja i zapaljenih autobusa, nema mrtvih i ranjenih. Ukratko, shvatili ste, koncept s dva Viteza genijalno je rješenje za etnički duboko podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, nešto poput onog sjajnog patenta s neutralnim brojkama i slovima za registarske tablice na automobilima.
Elem, priča mi Kožo, objasnio Bobi Rudiju taj revolucionarni koncept, a ovaj ga blijedo gleda.
– Bezveze. To je kao da se u Sarajevu oba prvoligaša zovu Sarajevo.
– Pa ja! – zapalio se Bobi. – Shvataš?
– Ne znam – svejedno se ne da Rudi. – Meni je glupo da imamo dva Sarajeva samo zato da se budale ne tuku.
– Ma ne zato! – odmahnu Bobi. – Nego bi onda i Sarajevo konačno jednom bilo prvak Bosne i Hercegovine. (svibanj 2013.)
Boris Dežulović (1964) je književnik i novinar, rođen i nastanjen u Splitu. Zajedno s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem je osnivač lista Feral Tribune. Urednik je nekoliko knjiga, a autor romana Christkind i Jebo sad hiljadu dinara, knjige poezije Pjesme iz Lore, zbirke kratkih priča Poglavnikova bakterija, i različitih izbora kolumni. Za izbor pod naslovom Diego Armando i sedam patuljaka dobio je nagradu Kočićevo pero; 2004. proglašen je novinarom godine u izboru HND-a, a 2014. dobio Europsku novinsku nagradu u kategoriji najboljeg komentara, i to za kolumnu Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini, koju je napisao u povodu godišnjice pada Vukovara. Autor je scenarija dokumentarnog filma Dnevnik graditelja redateljice Jasmile Žbanić o rekonstrukciji mostarskog Starog mosta. Knjige, pripovijetke, pjesme i eseji prevedeni su mu na njemački, talijanski, francuski, engleski, grčki, poljski, ukrajinski, slovenski i makedonski jezik.
Čitanje:
Prepoznaje vantekstualne informacije ključne za razumijevanje teksta i koristi ih u analizi i interpretaciji.
Otkriva dokaze u tekstu za autorov etički angažman i formuliše svoj odnos prema tome,
vrijednosti koje tekst afirmiše, autorsku intenciju i iskazuje svoj stav u vezi s tim "šta je autor htio reći".
Pisanje:
Piše tekst poštujući karakteristike vrste – kolumnu.
Mediji:
Zalaže se za smisleno korištenje društvenih mreža u cilju razvoja demokratskog društva, tako što zahtijeva i primjenjuje korektno navođenje izvora, logičku preciznost, jasno izražavanje bez "ad hominem" argumenata.
Nisu potrebna posebna predznanja da bi se razumjela kolumna.
Za obradu ovog sadržaja potrebna su tri časa.
Đaci su prije prvog časa pročitali kolumnu Vitez protiv Viteza.
U uvodnom dijelu objasni se/ponovi se po čemu je kolumna kao novinski žanr specifična. Također se predstavi, sažeto, kontekst u kome se kolumna pojavila: Oslobođenje, period od sedam godina, teme kojima se autor bavio, razlozi zašto se te kolumne mogu čitati kao ljetopis (đaci se upute na štampani izbor u izdanju Rabica). Podsjete se i na to šta je ljetopis. (Kao poseban istraživački zadatak pojedinačni ili grupni mogu se kolumne uporediti s ljetopisima Mula Mustafe Bašeskije i popa Dukljanina, koje su od ranije u školskim programima.)
Analizom kolumne uoči se najprije da kolumna počinje vicom. Vic je smiješan zbog neočekivanog ali mogućeg svršetka. Vic u sebi sadrži hiperbolu, preuveličavanje, kojom se naglašava jedna patrijarhalna prihvaćena ali nepravična praksa, da se djeci daju prezimena očeva, iako o djeci brinu uglavnom majke, ili u boljem slučaju majka i otac podjednako. Na taj način najavljuje se tema kolumne, kako patrijarhalne vrijednosti oblikuju zajednicu i šta su posljedice.
S vica (uvoda) se, preko sintagme na taj me vic podsjetilo divna priča, prelazi na vijest Radio Sarajeva. Važno je uočiti da se autor služi imenovanim izvorom, odnosno da je ideju i razlog za pisanje kolumne našao u drugom mediju. Ovdje se može otvoriti rasprava o preuzimanju priča s drugih medija: šta nam privlači pažnju i zašto imamo želju/potrebu to dalje nekome prepričati. Mogući odgovori su da je nešto smiješno, zanimljivo, korisno, poučno, zabavno... Međutim, kada je bitno da li je priča i istinita? Prvi čas se može završiti razgovorom o tome šta je funkcija medija: da li da zadovolje očekivanja publike, tj. da daju sadržaje koji su zanimljivi, zabavni, korisni, bez obzira na to jesu li istiniti ili tačni. (Npr. kako neki savjet o zdravlju može biti koristan ako nije tačan?)
Drugi čas može početi sakupljanjem potrebnih informacija o Vitezu. Kakvo je to mjesto, po čemu je poznato. Odgovori se dijelom nalaze i u samoj kolumni: Vitez je grad u središnjoj Bosni i Hercegovini, mjesto koje se ekonomski i urbano razvilo nakon što je u njemu podignuta u vrijeme socijalističke Jugoslavije fabrika eksploziva. Tokom rata krajem devedesetih nakon početnog savezništva u gradu je došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata, zbog čega je grad podijeljen. Podjelu su pratila etnička čišćenja i masovni zločini. Rat je završen, preživjeli i protjerani su se vratili, nema više fizičkih granica, ali one nevidljive su ostale, kao posljedice rata. Zašto je do rata, međutim, došlo?
Jedan mogući odgovor daje Dežulovićeva kolumna. U njoj saznajemo, zahvaljujući Radio Sarajevu, da u gradu postoje dva fudbalska kluba koja se isto zovu, oba igraju na istom stadionu i u istoj ligi, pa stoga povremeno igraju i jedan protiv drugog. U kolumni je izuzetnost Viteza naglašena poređenjem s drugim sličnim gradovima (Mančester, Milano...) koji također imaju gradske derbije, ali ne na istom stadionu, ne zovu se isto, i što je najvažnije, nisu nikad bili etnički podijeljeni. Autor gradaciju primjera podjele završava s podijeljenim školama! Ovo posljednje cijelu kolumnu povezuje s nastavnim procesom, što je i glavni razlog da se čita na času. Nad učionicom lebdi pitanje: Jesu li đaci i u toj učionici podijeljeni? Nisu? Jesu?
Kolumna daje razloge kako je takva apsurdna situacija – da dva kluba istog imena iz istog grada igraju na istom stadionu – moguća: jer nekadašnji ratni neprijatelji ne mogu igrati skupa u istom timu. Razlozi su, dugo godina nakon rata, iracionalni, ali su muškarcima, navijačima, dovoljni. Đaci mogu sada pokušati naći sličnosti između vojnika i navijača, i vjerovatno nabrojati ove: agresivnost i mržnja prema protivniku, bezuslovna podrška sebi, gotovost da se nesuglasice rješavaju nasiljem, netrpeljivost prema prisustvu pa i postojanju drugog, poštovanje simbola i zastava, i hijerarhije po snazi... Ostatak časa može se raspravljati o tome šta bi tekst dobio i šta izgubio da su iz replika navijača izostavljene psovke. Važno je da đaci razumiju vezu između agresivnog navijanja, čiji se primitivizam najtačnije u jeziku odražava psovkom. Zašto bi psovka na stadionu, ulici, u životu bila dopuštena, opravdana, a školi tabuizirana? Nastavnik je ovdje pozvan objasniti svoje razloge za kršenjem školskog tabua: zato što je psovka dio stvarnog svijeta, a jezik kojim se taj svijet opisuje i kojim se u tom svijetu učestvuje ne može se poučavati selektivno. Tako da se onda đaci suoče i s pitanjem ko u njihovoj zajednici postavlja tabue, i kakve veze ti tabui imaju s patrijarhalnim vrijednostima. Ko ima koristi od toga da opravdava navijačku agresivnost, pa čak i ratne zločine (kad je o Vitezu riječ, ili o Bosni i Hercegovini), a istovremeno se zgražava nad psovkom u književnom tekstu?
Na trećem času važno je uočiti treći dio kolumne, u kojem autor fikcionalizira situaciju tako da čitaoca/čitateljicu suočava s grupom nasilnih navijača. Ne kaže kojih, jer su svi isti. Zanimljivo bi bilo čuti od đaka odgovor na pitanje zašto je u sceni bitan opis zuba vođe navijača. Poenta fikcionalne situacije je da podjele odgovaraju svima, da su nevidljive granice garancija sigurnosti. Tome služe i neutralna slova na auto-tablicama, jer se ne zna odakle dolazi automobil pa ga nasilnici neće ni oštetiti. Ali nevidljive granice nisu dobro rješenje, jer se niko ne osjeća siguran, jer nikad ne zna kada je i gdje neku prešao. Nevidljive granice tolerišu nasilje s obje strane. Šta je alternativa?
Đaci bi, čak i ako ne vjeruju da je ona moguća, mogli pokušati, potaknuti Dežulovićevom kolumnom, zamisliti neki drugačiji oblik zajedničkog života. A pošto su i škole podijeljene, ne samo u Vitezu nego u cijeloj državi, trima različitim nacionalnim programima, mogu također pokušati osmisliti i nastavu, sadržaje nastave, koji bi bili zajednički.