Ishodi
Antun Branko Šimić / Moja preobraženja
Rada ishodi
TRIJADA +
Čitanje
Govorenje
Ključne riječi i sintagme

biografski podaci / gomilanje / hiperbola / kontrast / simbol / slobodni / slobodni stih / zamjenice

Zašto ovaj sadržaj?

Pjesma može poslužiti kao povod za razgovor s učenicima o nekoliko važnih pitanja: kako na njihove životne odluke i uopšte svjetonazor utiče svijest o tome (vjerovanje) da postoji život nakon života? Da li im to vjerovanje pomaže, da li ih umiruje? Da li se vjerujući u to manje boje smrti, ili je se uopšte ne boje? Da li vjeruju u koncept nagrade i kazne (raj i pakao) i šta čine da ne završe u paklu, odnosno da završe u raju? U čemu se (etički!) postupci vjernika razlikuju od postupka nevjerujućih, nereligioznih osoba?

Polemika s teološkim okvirom naročito se zaoštrava u vrijeme oružanih sukoba. Reakcija na masovna stradanja ljudi u Prvom svjetskom ratu našla je svoj izraz (stilski) u ekspresionizmu. Pjesma je onda podesna i za razumijevanje ekspresionizma kao umjetničkog odgovora na zbivanja u stvarnosti. I obrnuto, uočavanje osobina jednog pravca u nekom tekstu može olakšati utvrđivanje intencije samog teksta.

Također, za razumijevanje sadržaja potrebno je poznavanje i vanknjiževnih elemenata kao što je biografija autora iz koje je moguće saznati da je autor imao tuberkulozu te da je ona indirektno često prikazana kao motiv smrti u pjesmi. Jednako je važno poznavati Šimićev cjelokupni opus jer se iz ciklusa koje je pisao može lakše rekonstruirati značenje simbola koje koristi. (Ovdje simbol zvijezde.)

Jezik je jednostavan, nema mnogo nepoznatih riječi, stoga je omogućeno lakše razumijevanje suštine teksta. Osim toga, tekst može poslužiti đacima kao primjerak metafora i simbola u književnosti s kojima se svakako susreću.

 

Uzrast – prijedlog: 4. razred srednje škole

Interpretacija

Kao što se već može vidjeti, pjesma je napisana u slobodnom stihu. Sama forma u kojoj je napisana predstavlja svojevrsni novitet u književnosti Šimićevog vremena jer Šimićev slobodni stih ne poznaje interpunkciju.

Već u prvom stihu frekventna je upotreba zamjenica „ja“ i „sebe“ koje upućuju na to da lirskom subjektu vlastito biće služi kao inspiracija. (Obično se veli da neko pjeva “nešto”, a ne “nekoga”...) Glagol „pjevati“ stoga ovdje nema doslovno, rječničko značenje, već se odnosi na ostavljanja traga u formi pjesme o postojanju pojedinca ili u ovom slučaju lirskog subjekta. Idućom pjesničkom slikom „crne bezdane i mučne noći“, odnosno postupkom nabrajanja/gomilanja eksplicitno se nastoji prikazati slika smrti. Lirski subjekt se osjeća kao mrtvac i vidi sebe kao mrtvaca, otuda je i lice blijedo i meko.

U narednom stihu Šimić uvodi kontrast noći – „kristalno jutro“. Jutro u ovom stihu označava i život koji se rađa. Lirski subjekt vidi sebe (pjeva sebe) u dva stanja istovremeno – živog i mrtvog. Svakodnevno umire i iznova se rađa i u njemu se prelamaju dva psihološka stanja. U posljednjem stihu prve strofe posebno je zanimljiva metafora iskazana kroz pogled („s pogledima“) kojim lirski subjekt „pliva preko polja livada i voda“. Pogledom se ne može plivati, ali se gledajući može zamišljati sebe na mjestu koje se pogledom vidi, ali do kojeg se tijelom ne može doći.

Pogled koji pliva je metaforično iskazana želja za kretanjem, za življenjem, pod prijetnjom ili pred slutnjom smrti.

U narednoj strofi to se potvrđuje. Glagol „uskrsnuti“ označava povratak u žive iz mrtvih. Sebe poistovjećuje s Isusom, a vlastite muke (bolest) s mukama kojima je Isus bio podvrgnut zbog svog propovijedanja. Bezbroj puta ponovljeno umiranje i uskrsavanje ne odnosi se na lirskog subjekta; takav može biti njegov doživljaj, ali je po srijedi očita hiperbola. Hiperbolom Šimić naglašava da se čudo nije dogodilo, i da ma koliko puta se događalo, nema izlaza iz kruga naizmjeničnog ponavljanja patnje i blaženstva. Budući bezbrojna, uskrsnuća su lažna, umišljena, ona su samo poetska figura, „pjevanje“.

I pošto pjevanje ne spašava od fizičke patnje, lirskom subjektu ne ostaje ništa drugo do obraćanja Bogu. Od njega traži, „moli“, metamorfozu: da ga pretvori u zvijezdu.

Iz hrišćanskog (Isus, muke, vaskrsenje) Šimić prelazi u antički (grčki, mitološki) diskurs, u kojem bog(ovi) ima(ju) moć preobrazbe umrlih u sazviježđa. (Npr. Maje, Kasiopeje, velikoga Hirona i tužnih Hijada.) „Njihova nova priroda omogućila im je da žive spokojno pokraj božanstava.“ [1] Ovidijeve Metamorfoze izdvajaju se kao tekst prožet ovim motivima. U egipatskoj mitologiji zvijezde su predstavljale vječnost; baš ono što predstavljaju i kod Šimića.

Imenica „mijena“ zanimljiva je jer je stilski markirana i predstavlja simbol ciklične smjene života i smrti. Ovaj stih poveznica je s prvom strofom, ali i s ostatkom treće strofe jer uvodi simbol zvijezde – „nepromjenjive i vječne“, koja ne podliježe promjenama. Budući da se „mijena“ u doslovnom značenju odnosi na smjenu dana i noći, na mjesečeve mijene te u konačnici i na cikličnost života, izbor (zahtjev) da ga se pretvori u zvijezdu izražava želju za stabilnošću, nepromjenjivošću, vječnošću.

Pjesnik ne želi smrt kao kraj, potonuće u mrak i ništavilo, jer ne želi da život bude poražen. Osloboditi se bolesti i patnje može se samo umiranjem, ali to umiranje mora biti takvo da se prisutnost u životu nastavi. I nastaviće se u sjaju zvijezde: služiće ljudima da se noću u mraku ne izgube. A onima koji pate na način na koji i on, „noćnim očajnicima“, ta poetska mogućnost (poezija uopšte) pomaže da lakše podnesu patnju i u poeziji nađu utjehu i nadu. Posljednjim stihom posljednje strofe Šimić zaokružuje kompletnu pjesmu povezujući ga s prvim stihom prve strofe – istim motivom crne noći koju dijeli i s drugim „noćnim očajnicima“ s kojima se poistovjećuje.

Motiv zvijezde u Šimićevoj poeziji vrlo je čest. To je naročito vidljivo u zbirci Preobraženja gdje se pojavljuje u pjesmama kao što su Opomena, Ljubomora, Mrtva ljubav i Rastanak sa sobom.

Veliki broj Šimićevih pjesama sadrži i motiv Boga. Teologija proizišla iz Šimićevih stihova šturo bi se mogla podijeliti na dvije ključne faze tokom književnog stvaralaštva. Hronološkim slijedom nastanka pjesama, prisutna je prva faza – ona u kojoj Šimić prepoznaje potrebu za obraćanjem Bogu, ali s ciljem propitivanja ili sumnje u njegovo postojanje. To se očituje u stihovima pjesme Prazno nebo: „Nebo je već dugo praznina / bez Boga i Serafina“[2]. Dominantan osjećaj u ovoj fazi nastanka književnog stvaralaštva jeste i osjećaj napuštenosti, npr. u pjesmi Mladić: „Da ima barem bog da mi on / pomogne iz ovih muka… Al boga nema više / u hramu ni izvan hrama / O zašto mi ubiste boga / i ostaviste me sama!“[3]

Odnos prema Bogu u ovoj fazi kulminira negiranjem postojanja Boga što je evidentno i u pjesmi Ćutljivi sastanak s prijateljem.

U drugoj fazi svog stvaralaštva Šimić ipak osjeća svojevrsnu potrebu za obraćanjem Bogu, stoga napušta prethodna vlastita uvjerenja i u pjesmi Molitva ipak se obraća Bogu, konstatirajući njegovo postojanje. Međutim, u pjesmi Molitva na putu iz zbirke Preobraženja, Šimić pronalazi utjehu u obraćanju Bogu i traži od njega spas u vidu duhovnog sjedinjenja. Naposlijetku u pjesmi Nađeni Bog prisutno je krajnje sjedinjenje, odnosno povezanost s Bogom.

Šimićeva teologija u tom smislu vrlo je kompleksna, a njeno shvatanje podrazumijeva praćenje hronološkog nastanka pjesama što rezultira zaključkom da je Šimićev odnos prema Bogu zapravo čitav proces konstantnog propitivanja, udaljavanja i zbližavanja.

Ekspresionizam predstavlja pojavu u književnosti, slikarstvu, muzici, pozorištu i filmu koji se javio u periodu od 1910. do 1930. godine. Prethodilo mu je čuveno umjetničko djelo Krik Edvarda Muncha. U ekspresionizmu se djelo upotrebljava kao oblik potrebe oslikavanja unutrašnjeg stanja pojedinca zajedno s njegovim najdubljim emocijama. Fokus je na unutrašnjem stanju pojedinca što je očito i u pjesmi Moja preobraženja.

 

A. B.



[2] Antun Branko Šimić, Sabrane pjesme, str. 154. Vidi: Sabrane pjesme (gimnazija-sb.com) (pristup: 22. 7. 2024.)

[3] Antun Branko Šimić, Sabrane pjesme, str. 143. Vidi: Sabrane pjesme (gimnazija-sb.com) (pristup: 22. 7. 2024.)