Homerijada

Pedeset i jedan dan

Homerovi slavni epovi Ilijada i Odiseja nastali su u VIII stoljeću pr. n. e. i kao najstariji književni tekstovi u samim su temeljima evropske kulture. Stari epovi su najčešće djela usmene tradicije oblikovani u skladu s vjerovanjima, svjetonazorima i kulturom određenog podneblja. Njihovim autorom smatra se kolektiv jer je nemoguće utvrditi ko su bili – a sigurno je da su postojali – pojedinci koji su smišljali stihove (aedi) i opjevavali neki značajan povijesni događaj, ili su samo recitirali naučeno (rapsodi) i tako prenosili usmeno pamćenja na nove generacije.

Postoje naravno epovi koji su autorska djela (Vergilijeva Eneida, Oslobođeni Jeruzalem Torkvata Tasa, Gundulićev Osman, Njegošev Gorski vijenac itd). Ilijada i Odiseja se pripisuju Homeru iako ne postoje nepobitni dokazi da su oni doista njegova djela. Zato i književna nauka ima dvojak stav prema ovom pitanju – istraživači koji dokazuju Homerovo autorstvo poznati su kao unitaristi, a drugi kao analitičari – oni smatraju da su ova dva epa rezultat sinteze više različitih epskih pjesama vezanih za iste događaje i da su, manje-više, mehanički spojeni u jednu cjelinu. Ovdje se nećemo baviti argumentacijom jednih ili drugih iako je to vrlo zanimljivo područje, ali ćemo prihvatiti, više iz praktičnih razloga, da su Ilijada i Odiseja ipak Homerova djela.

Dakle, oba Homerova epa govore o događajima za koje se pretpostavlja da su se dogodili u davnoj prošlosti Grčke, oko 1200. g. pr. n. e., s tim što je Odiseja neka vrsta nastavka Ilijade pa se smatra da je nastala nakon je.

Ilijada – kojom ćemo se ovdje najviše baviti – govori o trojanskom ratu, ali samo o posljednjih pedeset i jedan dan opsade. Homerovi savremenici su znali mitove koji su utkani u njegove epove pa nije morao da objašnjava kako je počeo trojanski rat, kako je tekao prethodnih devet godina, a kako završio. U Ilijadi nećemo pročitati ni da je Troja razorena, ni da je Menelaj na kraju vratio Helenu u Spartu, ni da su mnogi grčki junaci osuđeni na nemilost bogova, a najbolji među njima mrtvi. Homer će nas poštedjeti svega onog što pad jednog opkoljenog grada donosi njegovim stanovnicima (i što nam je povijest već mnogo puta pokazala). I baš taj prostor između nagovijesti (na nekoliko mjesta u samom epu) da će Troja ipak pasti i odluke da se pripovijest okonča neposredno prije tog događaja – rekli bismo da se završi prije kraja – čini Ilijadu jedinstvenim epom.

Homera zanima onaj odsudni trenutak pred samu kataklizmu koja će uslijediti kada Ahejci, tj. Grci (Homer ih naziva i Danajcima) uđu u grad koji je dotad deset godina bio pod opsadom. Fokus je na onim događajima koji su presudni za finale rata i sudbinu glavnih likova. U tom velikom ljudskom stradanju i olimpski bogovi imaju značajnu ulogu; njihove odluke imaju dalekosežne posljedice, jer su i sami podijeljeni, iz različitih razloga štite određene junake, pomažu zaraćene strane, čak direktno sudjeluju u sukobu, napokon, oni će donijeti konačnu odluku o sudbini Troje. (To je ono što su Latini kasnije nazvali fatum – sudbina, neizbježno predodređenje pred kojim su smrtnici nemoćni.) Tako Ilijada govori o dva plana: ljudskom i božanskom, koji se prepliću, nadopunjavaju, sukobe i time usložnjavaju značenja epa.

Trojanski rat je opštegrčki pohod protiv Troje. Surovost tog rata Homer nam je predočio vrlo živim, često naturalističkim slikama stradanja, upečatljivim poređenjima, sugestivnim scenama koje poentira u jednom ili dva stiha pokazujući umijeće koje ne stari stoljećima.

Ilijada je knjiga o ratu, o svijetu koji ima svoja surova pravila ili, češće, koji nema nikakvih pravila. Ali skoro svaka smrt u Ilijadi pažljivo je opisana, popraćena nizom detalja koje nam otkrivaju pjesnikovo duboko saosjećanje prema čovjeku kojeg napušta život. Tako će nas Homer svečanim epskim tonom provesti kroz jedno nepotrebno ljudsko stradanje zbijeno između pokušaja Trojanaca da sa svojih obala otjeraju Grke i grčkih pokušaja da sruše čvrste bedeme opkoljenog grada. On se odlučuje da sav taj košmar književno izloži fokusirajući se na posljednja (nepuna) dva mjeseca opsade – od sukoba Agamemnona (kralja Mikene i vođe Grka) i Ahileja (kralja Mirmidonaca i najvećeg grčkog junaka), do sahrane trojanskog princa Hektora.

Ko je počeo rat?

Rijetko koje drugo književno djelo na tako upečatljiv način predočava sav besmisao ljudskog stradanja i naličje herojstva kao Ilijada. Ako pažljivo čitamo kako Homer opisuje bitke, najveće junake trojanskog rata, njihove podvige koji uvijek uključuju ubistva, čak i zločine, odnos prema neprijateljima, zarobljenicima, ženama, pred nama će se ukazati sve grozote rata, najčešće u teškim, okrutnim scenama u kojim nema ničeg velikog ni herojskog.

Ali kako je počeo taj slavni rat? Homer nas već u prvim stihovima suočava s činjenicama koje ukazuju da je rat na samom vrhuncu. On ne raspravlja o njegovom početku niti o njegovom uzroku (iako na nekoliko mjesta ukazuje da je s otmicom Helene sve počelo), jer to je njegovim savremenicima bila opštepoznata stvar: trojanski princ Paris oteo je Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja, i to je bio povod za rat. Međutim, to je samo konačni ishod niza događaja koji otmici prethode. Tu, uslovno rečeno, genezu razloga, možemo pratiti u starogrčkim mitovima koji različito tumače odnos Parisa i Helene: prema jednoj varijanti Paris je otima, a prema drugoj, zaljubivši se u Parisa, Helena je dobrovoljno krenula s njim put Troje. Ipak, češće u literaturi nailazimo na tvrdnju da je riječ o otmici nego o kobnoj ljubavnoj priči. Zašto je Paris uopšte oteo Helenu? Svaki odgovor zahtijeva i novo pitanje koje nas tako vraća unazad prema prauzroku sukoba koji se, paradoksalno, svaki put čini sve daljim. Paris ne bi oteo Helenu da mu je nije obećala Afrodita, pa iz tog proizlazi da je volja bogova, usud, razlog otmice, a time i prauzrok rata.

U mitu o zlatnoj jabuci („jabuci razdora“) ne možemo nasluti ništa o budućem sukobu. Čini se da u Parisovoj odluci da jabuku na kojoj je pisalo „Najljepšoj“ pokloni Afroditi, koja mu je prethodno obećala najljepšu ženu na svijetu, nema ničeg fatalnog. Odluka bogova da smrtnik donese sud o tome kome će pripasti spomenuta jabuka je pokušaj da se izbjegne pristrasnost, tj. sukob interesa, jer boginje koje žele da dobiju tu jabuku su Hera, Afrodita i Atena; prva je Zeusova žena, druge dvije njegove kćerke. Sukob interesa i pristrasnost sada ustupaju mjesto drugom zlu: podmićivanju, jer spomenute boginje obećavaju Parisu nagradu – bogatstvo, dug život, najljepšu ženu na svijetu – ne bi li tako dobile njegovu naklonost i jabuku koja nije nikakvo priznanje nego stvar koju boginje jednostavno žele da imaju.

Zlatnu jabuku među bogove baca Erida (boginja mržnje, razdora) jer nije bila pozvana na veselje[1] povodom vjenčanja kralja Peleja i nimfe Tetide[2]. Erida računa na sujetu boginja (ovdje vidimo kako je antički čovjek gledao na počasti; nisu samo smrtni junaci nego i bogovi surevnjivi i željni priznanja).

Još jedno pitanje zahtijeva odgovor da bi stvari bile jasnije: zašto su bogovi dopustili Peleju, da iz vilinskog kola otme jednu nimfu, Tetidu? Predanje kaže da su je bogovi (Zeus i Posejdon) zapravo „prepustili“ smrtniku jer je proročanstvo glasilo da će njen sin biti moćniji od svog oca (Tetida će roditi Ahileja). Svirepost bogova, i uopšte mitološkog svijeta, ovdje dolazi do punog izražaja jer otmice, nasilje, silovanje, u tom svijetu su čest motiv – i sam bog Zeus ulazi u postelju mladim djevojkama pretvarajući se prethodno u kišu, u bika, labuda i sl. kako bi neopaženo došao do svoje žrtve. Otuda Zeus ima djecu s mnogim smrtnim ženama. (Npr. Helena je njegova kći i spartanske kraljice Lede kojoj se približio pretvorivši se u labuda. Isto tako, i smrtnici posežu za božanskim, pa tako Pelej silom odvodi Tetidu.)

Jedno drugo proročanstvo također treba uzeti u obzir kad govorimo o uzrocima trojanskog rata: kralju Prijamu je rečeno da će njegov najmlađi sin biti uzrok propasti grada. Riječ je naravno o Parisu. Zato će on dati da ga odvedu u planinu, daleko od Troje (motiv sličan onom u mitu o Edipu) gdje će Paris odrasti ne znajući da je zapravo kraljev sin. Splet okolnosti dovešće ga do Troje. On obećava Prijamu da će vratiti iz Sparte njegovu sestru koju su Grci odveli u jednom prethodnom pohodu na Troju. Iako se neki protive tome, Prijam i njegovi sinovi prihvate Parisov prijedlog i pošalju ga u Spartu zaboravivši na proročanstvo. Ali umjesto da ispuni obećanje, Paris će u Troju dovesti Helenu.

I ma koliko se činilo da su bogovi krivi za ljudsko stradanje pod Trojom, moramo uzeti u obzir samovolju i lične interese grčkih vojskovođa Agamemnona, Menelaja, Ahileja i drugih, jer oni nisu pojedinci bez vlastite volje kojim neke veće sile upravljaju kao lutkama. U Ilijadi se govori da je Troja bogat grad, strateški izvrsno pozicioniran, a prethodni pokušaji Grka da je osvoje jasno ukazuju da je oduvijek bila njihov cilj. Ali u bogatom mitološkom svijetu na kojem se ep zasniva banalne ljudske razloge uvijek oplemenjuje aura božanske volje bez koje se taj isti svijet ne može zamisliti.

Jezik poezije

Uvodni stihovi Ilijade glase ovako:

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu 
Poslala, a njih je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba; a Zeusova se vršaše volja,
Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe 
Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej.[3] (str. 15)

Recimo odmah da prevodi obično pokušavaju pratiti tekst originala, a kako je u pitanju ep, tj. književno djelo u stihovima, onda je, očekivano, sintaksa drugačija u odnosu na naš svakodnevni govor, da je odlikuju mnoge stilske figure, kao i nesvakidašnje riječi. Prevod Tome Maretića prati silabičke i prozodijske odlike Homerovog stiha, tj. heksametra pa su zato inverzije i opkoračenja česta.

Pogledajmo šta bismo dobili pojednostavljivanjem ovog prevoda:

Boginjo, pjevaj mi o pogubnoj srdžbi Pelejevog sina Ahileja, 
koja je hiljadu nevolja donijela Ahejcima
I koštala života mnoge snažne junake
Učinivši od njih plijen za pse i ptice,
A Zeusova se volja vršila otkad su se nedavno 
Zbog svađe razišli Atrejev sin, ahejski vođa, i divni Ahilej.

Pjesnik se na početku obraća boginji da mu pomogne u namjeri da opjeva Ahilejevu srdžbu i njene posljedice (riječ je invokaciji, obrascu koji će koristiti mnogi pjesnici nakon Homera). U našem prevodu na svakodnevni govor čitamo: Boginjo, pjevaj mi o..., ali pjevati o nečemu i pjevati nešto nije isto, kao što nije isto pjevati o pjesmi i pjevati pjesmu. Pjesnik ipak kaže Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, dakle moli boginju (zaštitnicu poezije, muzu Kalipso) da opjeva Ahilejevu srdžbu, čime sugeriše da je ona ta koja nadahnjuje dajući tako i oblik pjesničkom kazivanju, kroz pjesnika se naime umijeće muza i manifestira. To pjevaj mi znači stoga posredovanje muze u pjesničkom kazivanju, a ne molbu da ona pjeva umjesto pjesnika, kako sugeriše naša „prilagođena“ verzija prevoda.

Jezik poezije je beskompromisan. Očekujemo li formule iz svakodnevnog govora, onda je inverzija srdžbu Ahileja (umjesto Ahilejevu srdžbu) neuobičajen red riječi kao i Peleju sina (umjesto Pelejevog sina). Razlozi ovih permutacija (kao i opkoračenja), već smo rekli, tiču se metričke organizacije stiha, odnosno heksametra koji prevodilac koristi ne bi li ostao bliži izvornom Homerovom tekstu. U stihovima koje smo „preveli“ na svakodnevni jezik uočljiv je nedostatak ritma koji heksametarski stihovi svakako imaju[4], broj slogova je proizvoljan kao i izbor riječi, nedostaju stilske figure, zapravo tu se i ne radi o stihovima niti o poetskom kazivanju nego o saopštavanju. I dok poetski jezik ima za cilj ne samo da saopštava nego to čini oneobičavajući postupak saopštavanja, naš „prevod“ nema drugog cilja osim da saopšti, i u tom se iscrpljuje sav njegov potencijal.

I u najboljim prevodima gube se mnoge nijanse originala, a koliko se tek izgubilo prilagodbom prevoda. Pitanje je koliko su uopšte pokušaji da se tekst Ilijade „prilagodi“ i „približi“ savremenim čitateljima kroz preinačavanje i uproštavanje Homerovog teksta učinkoviti u pogledu razumijevanja onog o čemu Ilijada govori.[5] Je li riječ o korisnom „osavremenjivanju“ ili o banalizaciji književnog djela kojim se povlađuje površnosti šire čitalačke publike? Bilo bi onda zanimljivo pokušati Tolstojev Rat i mir – zbog dužine samog romana, zbog velikog broja likova, vojne terminologije koja više nije u upotrebi i sl. – „prevesti“, „osavremeniti“ i preinakama „približiti“ savremenom čitaocu pa razmišljanja Pjera Bezuhova o Napoleonu svesti na jezik svakodnevnih fraza kako bi ih svi mogli razumjeti, ili nanovo napisati Joyceov Uliks kako bi se konačno i on uvrstio u lektiru. Bilo bi ipak korisnije da se moderni čitalac prilagodi tekstu nego obrnuto, pogotovo zato što nove tehnologije umnogome olakšavaju kretanje kroz tekst i lakši pristup podacima (pretraga na internetu, online rječnici i sl.)

Osvrnućemo se nakratko i na stih u kojim se kaže da je Ahilejev gnjev – zlosretni (u drugom prevodu pogubni) jer je Ahejcima nanio mnogo zla (kojano zada Ahejcima tisuću jada). Pjesnik ne kaže npr. da su zbog te srdžbe mnogi Ahejci poginuli, nego se koristi retoričkim sredstvima, npr. perifrazom, tj. širim opisivanjem njegovih posljedica: Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu / Poslala (Aid je Had, bog podzemnog svijeta, svijeta mrtvih). Predikat poslala je metafora u kojoj je sadržan sav poetski potencijal stiha jer insinuira i ironiju – poslati nekog ne mora značiti prisilu, kao da je ta srdžba nešto što junake šalje u bezazlenu posjetu „onom svijetu“. Zatim slijedi još jedna metafora: a njih je same učinila plijen da budu / Psima i pticama gozba. Duše su poslane, a tijela mrtvih sad služe samo za gozbu psima i pticama, lišena svih drugih oznaka i vrijednosti.

Ne treba ni reći da da se sve ove i mnoge druge nijanse značenja posve gube u nekom pokušaju „prilagođavanja“ navedenih stihova.

Obratimo pažnju na još jedan detalj koji slijedi nakon stihova koje smo tumačili: a Zeusova se vršaše volja.

Dakle, sve što se dogodilo je volja vrhovnog božanstva Zeusa (Diva). Već smo rekli, da bogovi imaju značajnu ulogu u Ilijadi jer se pojavljuju i kao protagonisti koji utiču na sam tok radnje. Oni su u neposrednom kontaktu s ljudima, ulaze u njihov svijet i direktno ga oblikuju, pokazujući pritom i ljudske osobine; Apolon pomaže trojanske junake dok su Hera i Hefest na strani Ahejaca, a kad se bitka pod Trojom rasplamsa, oni čak ratuju jedni protiv drugih (neki bivaju i ranjeni – Ares, Artemida, Atena); mnogi bogovi imaju lične interese zbog kojih sudjeluju u tom ljudskom stradanju: boginja Tetida zauzima se za svog sina Ahileja, Afrodita, opet, štiti svog sina Eneju[6] (vidjeti izvrstan predgovor Mirona Flašara „O građi i jedinstvu Ilijade“, u Homer, Ilijada, Prosveta, Beograd, 1990, 11-45).

Kad već u prvom pjevanju Ahilej potegne mač na Agamemnona, tu se stvori Atena – nevidljiva za druge – i došapne mu da to ne čini. Atenu zato možemo tumačiti kao personifikaciju zdravog razuma koji je prevladao nad trenutnim bijesom. Tako ćemo i Apolonove strijele koje pogađaju i ubijaju junake shvatiti kao personifikaciju iznenadne smrti, jer ono što ne može logično objasniti epski pjevač jednostavno pripiše usudu i volji bogova. Dakle, ako te bogove prihvatimo kao mitološko otjelovljenje ljudskih poriva, onda će i Ilijada postati bliža savremenom čitaocu bez ikakvih dodatnih preinačavanja. A što se tiče samog jezika prevoda koji obiluje arhaizmima i kovanicama (npr. kojano – koja; ljepohaljna – ona koja je u lijepoj haljini), on je je opravdan stilskim i metričkim razlozima i, kako smo vidjeli, čini suštinu homerovske poezije.

Samovolja vođe

Ovdje ćemo se podsjetiti ključnih događaja iz prvog pjevanja koje obuhvata čak 21 dan (od 51 dana koje opisuje Ilijada): Agamemnon ima robinju Hriseidu koju je dobio kao nagradu u jednom od prethodnih ratnih pohoda. O tome saznajemo iz Ahilejevih riječi kada on razgovara s majkom Tetidom, žaleći se na uvredu koju mu je nanio Agamemnon:

Znadeš i sama, pa zašto da govorim, kad ti je znano?
U grad dođosmo sveti, u Etionovu Tebu,
I nju razorismo, i sve odande odnesosmo sobom.
Ahejski sini sve razdijeliše med sobom l'jepo
I Agamemnonu kćer ljepoobraznu Hrisovu daše. (str. 27)

Nije nevažno to što Ahilej kaže da je sudjelovao u pohodu na sveti grad Tebu koji su Ahejci razorili i opljačkali. Plijen je podijeljen pravedno, a djevojka Hriseida, kćer Apolonovog svećenika Hrisa, dodijeljena je Agamemnonu. To ukazuje donekle i na Ahilejev odnos prema vođi koji uvijek dobija najviše i najbolje.

Hris dolazi Agamemnonu s darovima i moli ga da mu dopusti da otkupi svoju kćer. Iako je sva vojska za to da se njegova molba usliši, Agamemnon je odbija i još grubo otjera Hrisa koji tada zamoli Apolona da kazni Ahejce. Zbog Agamemnonove samovolje strada cijela ahejska vojska jer Apolon ličnim angažmanom čini da se na bojnom polju stvar okrene protiv Ahejaca: prvo ih pokosi kuga, a onda ginu u ogromnom broju. Ahilej nakon devet dana pomora saziva skupštinu na kojoj se pita šta je uzrok nesreće. Vrač Kalhas (On je sadašnjost znao, budućnost, prošlost je znao, str. 18) želi da kaže istinu, ali se boji, zato moli Ahileja: Ja ću ti reć, a ti me ded čuj i zakuni se meni, / Da ćeš mi besjedom ti i rukom rado pomagat. (str. 18) Ahilej mu obeća da će ga štiti i Kalhas kaže istinu, tj. da je Agamemnon uvrijedio Apolonovog svećenika Hrisa odbivši da mu vrati kćer. Agamemnon se razljuti i još jednom pokaže da nema namjeru vratiti Hriseidu ako mu Ahejci ne daju darove. To je sasvim novi momenat – Agamemnon ne prima otkup od Hrisa, ali zato traži od svojih ljudi darove kako bi vratio Hriseidu. To je istovremeno čin osvete prema svojim podanicima koji su podržali Hrisove zahtjeve. Ali Ahilej ga zbog toga napadne vrlo grubim riječima (Predični Atrejev sine, od sviju lakomče prvi!..., str. 19) što nam već ukazuje na Ahilejev karakter koji ne zazire mnogo od autoriteta. On čak poteže mač kako bi se razračunao s Agamemnonom, ali ga u tome spriječi boginja Atena. Nakon rasprave, Agamemnon ipak pristaje da Hriseidu oslobodi, ali istovremeno zaprijeti da će zauzvrat uzeti Ahilejevu robinju Briseidu. Iako se Ahilej tome protivi, i nastavlja da vrijeđa Agamemnona (Lakomče, bestidniče okorjeli..., str. 20; Teška o propalico, u tebe pasje su oči, str. 22), na kraju mu ustupa Briseidu. Bijes koji obuzme Ahileja otada upravlja svim postupcima ovog junaka a, kako smo već rekli, posredno utiče i na tok rata: Ahilej se u znak protesta povlači iz borbe (to, naravno, važi i za njegove Mirmidonce) i tako uzrokuje sve veće stradanje svojih sunarodnjaka. Kasnije, u šesnaestom pjevanju, njegov bijes će biti dodatno motiviran kad mu Hektor, trojanski junak, ubije najboljeg prijatelja Patrokla.

Junaci-megdandžije i njihovo junaštvo

Kao što smo vidjeli, Agamemnon pokazuje neke, za današnje poimanje, negativne osobine: častohleplje, egoizam, čak i gramzivost. Jako mu je stalo do ugleda i priznanja, otvoreno traži da ga Ahejci bogato daruju kako bi vratio Hriseidu: Nego mi spremajte dar, med Argejcima svima da ne bih / Bez dara ostao ja, jer tako ni pristojno nije. (str. 19) Takvo razmetanje vojskovođe zbog čije tvrdoglavosti ginu njegovi vojnici razbjesniće Ahileja koji će ubrzo pokazati da je i sam častohlepan, sujetan i da žudi za javim priznanjima.

Ne bismo pogriješili kad bismo na osnovu njegovog ponašanja – što ćemo vidjeti u nastavku – zaključili da najslavniji epski junak Ahilej nije najsimpatičniji književni lik. Način na koji se obraća Agamemnonu otkriva nam koliko je samodopadljiv (ne zaboravimo da je on božanskog porijekla, Zeusov unuk, sin nimfe Tetide i da je neranjiv – osim u petu!), da je arogantan koliko i Agamemnon jer i sam želi da dar koji je dobio, tj. djevojka Briseida, ostane njegov posjed.

Ovdje možemo pokrenuti niz važnih pitanja, npr. o pravima čovjeka, o robovlasničkom društvu, o tretiranju ratnih zarobljenika, o odnosu junaka prema poraženim neprijateljima, ukratko – o etičkim standardima arhaičnog epskog svijeta. Otuda nam se i čini da je golem nesrazmjer između Ahilejeve reakcije na Agamemnonovu odluku, jer mi jedva da išta znamo o Ahilejevom odnosu s Briseidom, to prosto nije u fokusu epskog pjevača, čak ne bi trebalo ni insistirati na uvjerljivoj motivaciji likova kad je u pitanju ep jer ono što pokreće likove tog svijeta rijetko je kada psihološki uslovljeno. Zapravo, kako to objašnjava Miron Flašar (u predgovor spomenutom izdanju Ilijade), herojsko-megdandžijski pogled na svijet homerovskih junaka drugačiji je i od aristotelovske etike koja će uslijediti pet stoljeća kasnije i koja valjanost čovjeka promatra nezavisno od njegovih uspjeha i javnih priznanja, a pogotovo se razlikuje od današnjeg poimanja etičkih principa. Jer odnos prema ženama koje su junaci nakon pohoda dobijali kao nagradu, tj. kao ratni plijen i tretirali ih kao seksualno roblje, danas bismo izjednačili s ratnim zločinom. Ahileju bismo mogli suditi i zato što je prije nego je stigao pod zidine Troje razorio čak trideset i tri grada (vidjećemo kasnije da je pobio na desetine drugih ljudi, među njima i Andromahinu braću, da je pogubio dvanaest trojanskih zarobljenika pored Patroklovog odra itd.); ne ide mu u prilog to što plačući poziva majku da mu pomogne jer se smatra uvrijeđenim što mora predati Briseidu Agamemnonu, kao ni to što se naslađuje gubicima i stradanjem svojih saboraca samo zato što mu je vojskovođa povrijedio ego. Ni njegovu nerazumnu osvetoljubivost i okrutno postupanje s Hektorovim tijelom koje danima, vezano za dvokolice, vuče oko Patroklovog groba, ne možemo smatrati herojstvom.

Kako onda razumjeti Ahileja?

Junake Homerovog svijeta treba sagledati u kontekstu arhaičnih predodžbi o junaštvu o kakvim pripovijeda Ilijada. Homerovski junaci, naime, sve podređuju slavi i uspjehu, a ta usmjerenost ka počastima i samopotvrđivanje vlastite veličine sticanjem javnih priznanja u zajednici osnova je i Ahilejevih svjetonazora i glavni pokretač njegovih postupaka. (Flašar) Ahileja u odnosu na sve ostale junake određuje još jedan bitan momenat: mit kaže da između anonimne i duboke starosti i vječne slave koju mora platiti životom, on bira ovo prvo, dakle, on zna da neće dočekati kraj trojanskog rata. I u Ilijadi na nekoliko mjesta srećemo taj motiv. On je i sam svjestan svoje sudbine, npr. još u prvom pjevanju kad mu Agamemnonovi ljudi odvode Briseidu, a on zaplače i zaziva majku Tetidu, govoreći: Kad si, majko, ti kratkovječnim rodila mene / Višnji gromovnik Zeus sa Olimpa da mi je barem / Dao čast! – al sad me nimalo počastio nije. Svijest da će poginuti pod zidinama Troje i želja da se potvrdi još za života kao najveći junak tog rata nagovještavaju unutarnji raskol koji nije svojstven čovjeku epa. Aristotel otuda i vidi u Ahileju začeće dramskog junaka.

Rat za slavu i moć

Ako je za Agamemnona rat protiv Troje osvajački pohod, za Menelaja rat za povratak časti, za Ahileja je to rat za slavu. Ipak, Ahilejev lik ne bismo smjeli tako pojednostavljeno shvatiti. Njegova srdžba je glavni motiv cijelog epa, on je lik čije djelovanje, odnosno nedjelovanje, bitno određuje tok događaja i, kako smo već utvrdili, junak koji je svjestan svoje uloge i sudbine u ratu čiji kraj neće dočekati. On je sin poluboginje, kralj Mirmidonaca, i zato mu nije drago što mora da se pokorava Agamemnonu, nekom koga ne smatra naročito vrijednim. Na više mjesta u prvom pjevanju Ahilej pokazuje da ne cijeni ahejskog vojskovođu. Kad Agamemnon zatraži od Ahejaca da ga daruju kako bi vrtio robinju njenom ocu, Ahilej se pobuni, čak ironično kaže da ne zna ni za kakvo blago kojim bi ga mogli darovati, ali i ukazuje na nepravdu koja bi narodu bila nanesena kad bi se udovoljilo vođinom zahtjevu:

Ta dar kako da dadu Ahejci junačine tebi? 
Mi ni za kakvo blago ne znamo ležeće silno,
Nego kad uzmemo grade, tad i plijen idemo djelit. 
Nije sad pravo da narod na gomilu opet ga nosi. (str. 19)

Ahilej ovim riječima direktno podriva Agamemnonovu moć, na šta mu ovaj odgovora:

...zar hoćeš darova sam da imadeš, 
A ja bez njih da sjedim? I djevojku veliš mi vratit? (str. 19)

Zvuči gotovo kao šala ova banalnost nedostojna reputacije ahejskog vojskovođe (kao da je rekao kako ne može podnijeti činjenicu da iko ima ono što on nema), ali istovremeno, te riječi baš zbog svoje prozaičnosti zvuče tako prirodno u okolnostima svađe između dvojice sujetnih ljudi. I kako se svađa rasplamsava, oni postaju sve više nesmotreni pa Ahilej ide dotle da kaže kako i nije došao da se bori s Trojancima jer mu oni ništa nisu skrivili, prebacujući Agamemnonu kako ne mari za činjenicu da ljudi ratuju kako bi njemu i njegovom bratu vratili čast, a ne zato što žele osvojiti Troju:

Ta ja zbog kopljanika ne dođoh Trojaca amo
Da bih se borio s njima, kad krivi mi ništa nijesu;
Niti mi konje oni ni goveda odagnaše ikad

-----------------------------------------------------------

Nego smo za tobom pošli, bezobrazniče, da imaš
Radost, tebi smo čast i Menelaju tražili, kujo,
Među Trojacima, a ti i ne paziš, ne mariš za to (str. 20)

Ahilej nastavlja, optužujući Agamemnona za pohlepu, ali nam otkriva i brutalnost pohoda u kojim su sudjelovali zajedno:

...Nikada dar mi ne zapada jednaki s tobom,
Kad naselan grad Ahejci razore koji
Trojski; u boju, gdje kipi i buči, odvaljuju ruke
Moje posao glavni, al' kad dijeljenje dođe,
Mnogo većim darom te darivaju, a ja se vraćam
K lađama s darom malenim, al' milim, od rata trudan. (str. 20)

Bez ovih detalja kojim je pjesnik Ilijade udahnuo život svojim likovima i Ahilej i Agamemnon ne bi imali mnogo ljudskog, stoga Agamemnonove riječi o Ahileju nisu ništa probranije:

...Najmrži meni si kralj, hranjenik Zeusov, od sviju,
Svađe svagda rado i borbe i bojeve gradiš. (str. 21)

Junaci Ilijade svojim riječima i postupcima često podsjećaju na moćnike današnjice. U sceni koja nam predočava uvrijeđenog Ahileja koji, nakon što mu odvedu Briseidu, sjedi na obali mora i doziva svoju majku kako bi joj se požalio i tražio od nje da interveniše kod Zeusa, mi vidimo jednu savremenu ljudsku situaciju. Jer Tetida obećava da će se zauzeti za sina i odlazi Zeusu ne bi li ga umolila da se osveti Ahejcima jer su joj uvrijedili sina. U ovom Tetidinom gestu prepoznajemo nepatvoreni primjer nepotizma, mi bismo rekli štele. Zahvaljujući toj njenoj intervenciji, tj. volji Zeusovoj, Ahejci trpe strašne gubitke, a Ahilej likuje.

Jednu značajnu činjenicu moramo imati na umu: slava, fizička ljepota i mudrost arhajski svijet Homerovih junaka smatra za najvažnije odlike čovjeka. Ahilej, kao i svi drugi junaci Ilijade, iznad svega žele slavu, a s njom dolaze razne počasti kao i društveni ugled. Ljepota se cijeni kao rijetko koja druga osobina (to dokazuju i česti homerovski epiteti: divni, bogoliki, ljepokosa, ljepooka, bjeloruka i sl.), a mudrost uvijek pobjeđuje i izaziva divljenje (oličenje mudrosti je Odisej kojem će Homer posvetiti cijeli ep). Iako su Ahilej i Agamemnon u svađi, obojica teže slavi, obojica su kraljevi, sujetni, i obojica se smatraju ugroženim od onog drugog – razlika je samo u tome što je Ahilejeva sudbina njemu samom poznata, tj. da će stradati u ratu koji je već pri kraju, što njegovom liku daje, kako smo već rekli, dramski oreol.

Za razliku od Ahileja, Hektor je taj koji izaziva više emocija kod čitalaca. On je jedan od sinova kralja Prijama kojem je suđeno da se bori s Ahilejem. Naravno, kao i svi antički junaci i on se bori za slavu svog imena, ali i za opstanak grada, za goli život. Njegovu tragičnost je stoga lakše razumjeti jer proizlazi iz jednostavne spoznaje da će Troja prije ili kasnije pasti, da će biti razorena, što povlači niz drugih posljedica: stanovnici će biti pobijeni ili odvedeni u roblje, među njima i njegova porodica, žena, sin… Iz razgovoru Hektora i Andromahe koji se vodi kraj Zapadnih (Skejskih) vrata[7] saznajemo da je upravo Ahilej ubio Andromahinog oca i sedmoricu njene braće, a majku joj odveo u roblje. Takav zastrašujući lik junaka bez milosti (o kojem doznajemo pojedinosti i kroz govor drugih likova) još više produbljuje razliku u odnosu na Hektora koji racionalno promatra situaciju u kojoj se našao grad izložen desetogodišnjoj opsadi:

Jer ja u srcu svom i duši predobro znadem,
Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij
I kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja. (str. 63)

Još više ga čini ljudskijim njegov odnos prema Andromahi i sinu; ti intimni trenuci samo će doprinijeti našem osjećanju da je njegova smrt nepravedna, stoga se i Ahilejevo iživljavanje nad njegovim truplom čini još nečovječnijim. Jer teško da ćemo u epskom tekstu naći tako snažne stihove (slijede odmah poslije gore navedenih) kao što su oni u kojima Hektor potvrđuje ljubav prema Andromahi:

Ali ne marim i ne žalim Trojce toliko
Niti Hekabu samu ni Prijama, trojanskog kralja.
Ni braću svoju, što svi su valjani i ima ih mnogo,
Ali će u prah pasti od neprijateljskih junaka, –
Koliko želim tebe, mjedenhalja kad te Ahejac
Suznu koji odvede slobode ti uzevši danak. (str. 63)

Hektor je, kao i Ahilej, svjestan da neće preživjeti rat, ali u fokusu nije njegova sudbina nego onih koje voli. Mitska aura epskog junaka sada je oplemenjena emocijom koja je bliska „običnom“ čovjeku, a fizička snaga postaje nemoćna pred vapajem bližnjih. Zato Hektor i kaže:

Ali nasuti hum nek prije pokrije mene,
Negol' ti jauk čujem, gdje odvlače na silu tebe. (str. 63)

Zanimljivo je i to što slikajući Hektora, Homer (koji je Grk) nijednom riječju ne umanjuje veličinu ovog ahejskog neprijatelja; branitelji Troje poput Herakla, Eneje, Hektora i drugih, već u mitovima uživaju status junaka koji epski pjevač samo preuzima ne dovodeći ga u pitanje, naprotiv, on Hektorovo samožrtvovanje za opkoljeni grad i porodicu smatra činom vrijednim divljenja.

Glasovi žena

Uzrok trojanskog rata u vezi je s ljepotom, onom fizičkom. U Ilijadi se oteta Helena pojavljuje tek u nekoliko situacija, rekli bismo: malo, ako je već njena otmica glavni uzrok za rat. U trećem pjevanju vidimo je na zidinama Troje, kod Zapadnih vrata, s cijelom dvorskom svitom i svojim sadašnjem svekrom, kraljem Troje, Prijamom. Mudri starci trojanski koji tu sjede sašaptavaju se i dive njenoj ljepoti, ali trenutak zanosa brzo smjenjuje racionalna misao:

Licem je ona vrlo na besmrtne boginje nalik!
Nego kakva je, da je, nek lađama vrati se kući 
I nek ne ostavlja nama i našim sinovima tugu. (str. 42)

Ljepota iz perspektive staraca nije vrijedna ljudske patnje koju je prouzrokovala. I sama Helena je svjesna da je svi gledaju kao krivca. Ona je tu ulogu prihvatila otpočetka. Dok u spomenutoj sceni kod Zapadnih vrata Prijamu govori o grčkim junacima koji se raspoređuju na bojnom polju, ona nabraja najvažnije, od Agamemnona, Odiseja, do Menelaja, nekadašnjeg muža. Dok govori o prvom, grubo se izražava o samoj sebi:

Ono je Atrejev sin Agamemnon silan daleko,
I kralj dobar je on i kopljanik kršan i meni
Djever bio je kuji bezobraznoj, ako je bio! (str. 42)  

Na sličan način o sebi govori i u šestom pjevanju, u susretu s Hektorom:

Hektore, djevere meni zlotvornici, stravičnoj kuji (str. 60).

Iako je njena uloga u samom epu sporedna, gotovo minorna, to ne priječi epskog pjesnika da pokaže tragičnost njene sudbine. Kada joj prije boja između Menelaja i Parisa boginja Irida kaže da će pripasti onom ko pobijedi, Helena osjeti slatku žudnju za pređašnjim mužem i gradom, za materom, i izađe iz sobe plačući. Ovakvih detalja o njenom patnji, koja se u vrevi junačkih događaja lako previde, ima još, kao u onom usputnom samoprijekoru kad Prijamu na zidnima Troje kaže:

Ej da sam voljela zlu smrt odabrati, kad sam amo
Išla sa sinom tvojim muževlju ostaviv sobu, 
Pozno rođenu kćer i znance i vrsnice mile! (str. 42)

Helenine grube riječi o sebi sada postaju uvjerljivije, jer ovdje saznajemo da je ona i majka, tj. da je pošavši s Parisom ostavila pozno rođenu (možda dugoočekivanu?) kćer. Njena sudbina postaje gorča kad imamo na umu ono što je epski pjevač „izostavio“ o njoj i što je samo u naznakama našlo mjesta u jednom junačkom epu. Helena u dvadeset četvrtom pjevanju, naričući za Hektorom, u jednom trenutku kaže: Ta evo već je meni i dvadeset godina sada, / Kako otiđoh odande i ostavih svoju domaju (str. 149), što znači da je ona već dvadeset godina u Troji; Ahejcima je trebalo deset godina od otmice da se spreme za rat i još deset da ga okončaju. (Sudeći po ovome, Odisej punih trideset godina nije u svom kraljevstvu, jer će njemu trebati još deset godina da se vrati na Itaku!)

Ovi detalji mogu biti i nedosljednosti koje ipak ne mijenjaju suštinu epskog kazivanja o ratu i opsadi koji tako predugo traju. Pošto je Helenina otmica glavni razlog tih događaja, razumijemo otkuda proizlazi njen samoprezir koji ona ne propušta da izrazi kad god za to ima priliku. U svakom slučaju njena pasivna uloga čini je trofejom koji će na kraju pripasti pobjedniku. Sva apsurdnost njenog položaja očituje su u možda najdirljivijoj sceni u kojoj se ona pojavljuje. Riječ je o samom kraju epizode u kojoj s bedema pokazuje Prijamu ahejske junake pred dvoboj Menelaja i Parisa. Tada će se sjetiti i svoje braće Kastora i Polideuka:

Sada sjajnooke sve Ahejce ostale vidim,
Koje bih mogla prepoznat i kazati njih poimence,
Al' upravljača dvaju ne mogu narodnih vidjet, 
Kastor vitez je jedan, Polideuk šakobija dobri
Drugi je, rođena braća, što moja mati ih rodi. 
Iz Lakedemona ljupkog nisu krenuli možda?
Il' u moroplovnih lađah doduše dođoše amo,
Ali u bojeve neće da ulaze junačke oni
Bojeć se mnoge sramote i rugla, što je na meni. (str. 44)

I onda slijede dva efektna stiha koji nam saopštavaju ono što Helena ne zna i o čemu više neće biti govora:

Reče – a njih je zemlja plodorodna oba već krila
U Lakedemonu ondje na postojbini im miloj. (str. 44)

Helena vjeruje da njena braća, ako su i došli pod zidine Troje, izbjegavaju da se bore kao ostali junaci jer ih je sramota svoje sestre.[8] Koliko ništavno izgleda ovaj razlog nakon neočekivanog i ničim nagoviještenog pjesnikovog komentara da su obojica već mrtvi (a njih je zemlja plodorodna već krila) i koji naknadno osvjetljava svu tragiku Heleninog lika.

Ženski likovi u Ilijadi, iako u drugom planu, trpe strašne posljedice rata. Robinje (poput Briseide i Hriseide) ratni su plijen kojim junaci raspolažu kao ličnom imovinom. Kad u devetom pjevanju Ahejci vijećaju kako da u borbu vrate Ahileja, Agamemnon se pokaje što mu je preoteo robinju i obećava da će mu kao znak dobre volje poslati sedam drugih djevojaka, ali i Briseidu za koju kaže:

Kunem se, n'jesam je nikad obljubit u postelju išo
Kako je zakon čovječji med ljudima i među ženama.

Hektor u razgovoru s Andromahom jasno kaže šta je čeka kad Ahejci osvoje grad, što je zapravo sudbina većine trojanskih žena. Ispričavši mu prethodno da joj je Ahilej ubio oca i sedmoricu braće, ona ne zahtijeva osvetu, već pokušava nagovoriti Hektora da ne izlazi iz Troje:

Tako si, Hektore, ti mi i otac i gospođa majka, 
Ti si mi brat i mlađahni muž; al' smiluj se sada 
I daj ostani ovdje na kuli, udovicom žene 
Svoje ne ostavi sad ni siročetom djeteta svoga.

Dok glasovi ratnika u Ilijadi govore uglavnom o časti i slavi, glasovi žena su usmjereni na ono što rat razara – na porodicu, ljubav, život. One žude za muževima, braćom, sinovima, za ritualima svakodnevice koja je sada sve neizvjesnija. U trenutku kada čuje naricanje svoje svekrve za Hektorom, Andromaha – koja još nije doznala vijest o njegovoj smrti – tka u odajama, tu je i topla voda pripremljena za muža čiji povratak očekuje – ti znakovi mirnodopskog života u oštroj su opreci sa zveketom oružja na bojnom polju. Kod Patroklovog odra Briseida se sjeća svog muža kojeg je ubio Ahilej, i sve ostale žene koje nariču misle o svojoj nesreći – Reko bi, plaču Patrokla, al' svaka nevolju svoju, kaže Homer.

Glasovi unesrećenih žena su glasovi s margine epskog kazivanja, ali oni realistično i bez epskog naboja otkrivaju naličje junačkih podviga pa ih možemo čitati kao snažan protest protiv bezumlja rata.

Od osvete do empatije

Tek u šesnaestom pjevanju događa se ono što možemo smatrati prekretnicom u cijeloj Ilijadi: to je smrt Ahilejevog prijatelja Patrokla. Pošto Ahilej neće da se vrati u borbu, Patroklo ga u očaju izvještava o stanju najboljih ahejskih ratnika koji sada

Leže u lađama od trojanskih zgođeni ruku.
Tidejev veće sin Diomed ranjen je jaki,
Kopljanik slavni je ranjen Odisej i Agamemnon
I Euripil je veće u bedro pogođen str'jelom.
Okolo njih se bave ljekari biljari i rane
Vidaju, a ti si eto, Ahileju, posto tvrdoglav! (str. 74)

Ahilej tada dopušta svom prijatelju da obuče njegovo odijelo (jer sam i dalje odbija da se bori) i pomogne Ahejcima koje Trojanci nadvladavaju. Međutim, uz pomoć boga Apolona Hektor ubija Patrokla i to će presudno uticati na dalji tok radnje – Ahilej konačno odlučuje da uđe u borbu (26 dana nakon svađe sa Agamemnonom), ali ne zato što je Ahejcima oprostio uvredu nego da bi osvetio prijatelja. On tada izriče jedno strašno obećanje – da će prije nego što sahrani Patrokla donijeti glavu njegovog ubice i kraj njegovog odra pogubiti dvanaest trojanskih ratnika. Ovo možemo razumjeti samo kao posljedicu srdžbe koja ga i dalje razara, doduše sada zbog smrti prijatelja. Također, treba još jednom istaći da on zna svoju sudbinu, tj. zna da će poginuti i da ga to znanje dodatno opterećuje, jer on neposredno prije spomenutog obećanja kaže:

...jer neće ni mene da mu se vratim,
Starac konjanik Pelej u dvorima dočekati svojim,
A ni Tetida mati, već zemlja će ovdje me kriti. (str. 111)

Patroklova smrt pokazuje koliko su neki epski motivi slični. Tako npr. Ahilej vidi utvaru, tj. sjenu svog prijatelja koji mu se obraća sa zahtjevom da ga što prije sahrani (Mene što prije sahrani, da probijem vrata Aida! / Utvare, pokojnih duše, od sebe me gone daleko,). Ahilej pruža ruke da bi ga zagrlio

Al' ga ne uhvati on; tad nalična dimu odleti
Duša pod zemlju cvrčeć. Ahilej u čudu skoči, 
Rukom o ruku pljesnu i prozbori besjedu tužnu: 
"Aj i u dvorima boga Aida nekakve ima 
Duše, i utvare ima, al' nikako nema života!

Ahilejeva misao da nikakvog života nema u zagrobnom svijetu, bez obzira što u njegovo postojanje vjeruje, slična je onoj koju srećemo u Epu u Gilgamešu (posljednje pjevanje, tj. 12. ploča). Naime, Gilgameš šest dana oplakuje mrtvog prijatelja Enkidua i moli bogove da mu dopuste ponovni susret s njim, ne mireći se s konačnošću smrti. Bogovi usliše njegovu molbu i on će nakratko vidjeti Enkiduovu sjenu, a razgovor s njom spada u najsnažnije scene ovog sumerskog epa:

Gilgameš je vikao,
a sjena je drhtavim glasom odgovarala,
Gilgameš otvori usta i reče:
„Govori, prijatelju moj,
govori, prijatelju moj!
objavi mi sada zakon zemlje
koji si vidio!“
„Ja ti to ne mogu reći, prijatelju,
ja ti to ne mogu reći.
Ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam vidio,
ti bi sjeo i zaplakao.“
„Pa hoću da sjednem i da plačem dovijeka!“

„Zakon zemlje“ koju je Enkidu vidio i o kojem ne želi da govori Gilgamešu, može se naslutiti iz stihova koji slijede:

„Pogledaj, prijatelja koga si prihvatio,
kojemu se srce tvoje obradovalo,
njega žderu crvi kao staro odijelo.
Enkidu, prijatelj,
koga je tvoja ruka dodirivala,
postao je blato zemlje,
pun je prašine,
potonuo je u prah,
prah je postao.“

Suočeni s gubitkom, i Ahilej i Gilgameš spoznaju kratkotrajnost čovjekovog života i njegovu vrijednost, ali i neumitnost njegovog kraja, i dok Gilgameš zbog te spoznaje osjeća strah (Upoznao sam strah od smrti, / zato sam jurio preko stepe), Ahileja obuzima bijes i želja za osvetom.

Nakon što dobije novo oružje koje mu kuje bog Hefest, on se vraća u rat. Pjesnik detaljno opisuje Ahilejevu ratnu opremu, a njegov povratak na bojno polje slika kao veličanstven događaj koji među Trojancima budi divljenje i strah:

Strah uzdodrže zgrabi, kad vječiti opaze oganj
Gdjeno Peleja sinu junačini strašno vrh glave
Gori, a sjajnooka ga bješe upalila Atena. (str. 107)

Kraj je već izvjestan, Ahilejev povratak znači prevagu u korist Ahejaca, a Trojanci savjetuju Hektoru da se povuče iza gradskih zidina. Uplašen Ahilejevom pojavom, Hektor krene da bježi, ali ga ovaj stigne. Hektor tada predlaže da prije konačnog obračuna postignu dogovor:

Neću te strašno ja nagrditi, ako Kronion 
Meni pobjedu dade, te život oduzmem tebi; 
Nego kad oružje slavno, Ahileju, skinem sa tebe, 
Mrtvo ću tijelo vratit Ahejcem. Pa tako ded i ti."

Ahilej to odbija riječima koje otkrivaju svu okrutnost epskog svijeta i koje nas pripremaju na ono što će uslijediti kad ubije Hektora.

"Nemoj mi, Hektore mrski, govoriti o ugovoru! 
Kao što tvrde vjere med ljudma i lavovma nema, 
Kao što složna janjci i vuci nemaju srca, 
Nego će jedan drugom neprestano misliti o zlu, 
Tako ljubavi nema ni meni s tobom, te nama 
Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas 
I ne zasiti krvlju štitonosnog Aresa bojca.

Uslijedi borba u kojoj Hektor gine. Ahilej likuje i ponovo odbija molbe umirućeg Hektora da ga ne prepusti psima nego da njegovo tijelo preda Trojancima. Tada Hektor kaže: Takova, kakva te slućah, i vidim te!, jer je i ranije zamišljao Ahileja kao bezdušnog. Ali i on zna da Ahileja čeka slična sudbina, čak zna i ko će biti vinovnici njegove smrti:

…jer gvozdeno imaš u grudma 
Srce, al' pazi, da bozi ne razgnjeve se zbog mene 
Na te onoga dana, kad Paris i Feb Apolon 
Tebe dobra junaka kod Zapadnih ubiju vrata."

Ono što slijedi, bezobzirna je osveta, nerazumni čin srdžbe koji i epski pjevač vidi kao nedostojan kad kaže da Ahilej graditi stane od Hektora sramotna djela, jer u narednih osam dana Ahilej mrcvari Hektorovo tijelo vukući ga oko Patroklovog groba. I da nije one nesvakidašnje scene u posljednjem pjevanju kada Prijam, Hektorov otac, dolazi do Ahileja i moli ga da mu preda tijelo ubijenog, teško da bismo Ahileja mogli zamisliti drugačije osim kao negativnog junaka. Zapravo, ovdje bismo kao otežavajuću okolnost mogli dodati i to da mrcvarenje Hektorovog tijela traje sve dok skupština bogova ne odluči da to mora prestati; Ahilej tek na nagovor svoje majke pristaje da uz golem otkup preda Hektorovo tijelo. I ništa ne bi moglo iskupiti gore pobrojane grijehe najvećeg junaka među Ahejcima, da on ne osjeti sažaljenje prema očajnom Prijamu kad ga ovaj podsjeti na oca.

Za ruku starca uzev Ahilej malo ga rine. 
Od njih se dvojice jedan ljudomore Hektora sjeti 
I tužno plakaše savit Ahileju pred noge divnom, 
A svog sad plakaše oca Ahilej, a sad Patrokla 
Plakaše, te plač njihov po čitavu stane čadoru. 
A kad se jauka već Ahilej nadovolji divni, 
Te mu plakanja želja iz udova, iz srca ode, 
Sa svog digne se stoca i podigne za ruku starca 
Glavu mu sijedu žaleć i sijedu njegovu bradu, 
Besjedu započne s njim i krilate prozbori r'ječi: 
"Jadniče, doista zla si pretrpio mnogo u duši!“

Taj trenutak empatije i prepoznavanja, kada dva neprijatelja zajedno žale nad svojom i sudbinom svojih bližnjih cijelom epu daje duboko ljudsku sadržinu, humanizira epskog junaka koji konačno ovladava srdžbom u čijoj je vlasti dotad bio (u srcu jade pustimo neka se smire, kaže dirnuti Ahilej). Nakon što preda Hektorovo tijelo Prijamu, uslijediće i Hektorova sahrana u Troji. To je kraj Ilijade. Pjesnik je završio svoju priču u trenutku kada je jasno da u tom ratu nema pobjednika, da su najbolji mrtvi, a preživjeli osuđeni na godine lutanja (ahejski junaci na povratku u svoju domovinu, preživjeli Trojanci u potrazi za novim domom). Nije slučajno što je sahrana poginulog (čak je posljednja rečenica u vezi s njom) posljednja scena ovog epa.

Katastrofa i obnova

U jednom trenutku (u trećem pjevanju) zaraćenim stranama po prvi put pada na pamet ideja kojom su sukob mogli riješiti prije nego je i počeo: da se za Helenu bore onaj ko ju je oteo, dakle Paris, i njen bivši muž Menelaj; onaj ko pobijedi, dobiće i nju i blago koje je s njom došlo u Troju. Međutim Afrodita kojoj je Paris dao onu kobnu jabuku spašava svog miljenika, što Grci shvataju kao kršenje dogovora. Bogovi tada odlučuju da Troja mora pasti.

Uništenje Troje, katastrofa jednog grada, pokazala se neizbježnom. Ali katastrofa za Grke nije bila ono što mi danas podrazumijevamo pod tim terminom. To nije samo propast, slom, nego i preokret: „ono kružno kretanje koje je ponovo dolazilo na 'red' za napredovanje“.[9] Grci nisu bili ni dualisti ni monisti, kao npr. istočnjački narodi; njihove ideologije, kaže Frejdenberg, ukazuju na dvojstvo njihovih predstava svijeta, a to dvojstvo dopušta „saživljavanje načela svetlosti i tame, dobra i zla koja mogu da prelaze iz jednog u drugo; to daje grčkom mišljenju ton verodostojnog života, pa čak i njegovu ideju o sudbini oslobađa od mračne konačnosti“[10]. I to bismo mogli uzeti kao jednu od poenti Homerove pjesme o Troji; nakon opšte propasti slijedi obnova svijeta. Među Trojancima koji su uspjeli da izbjegnu gnjev Grka i napuste grad, bio je i Eneja, junak koji će dugo lutati i dugo ratovati da bi se konačno skrasio na apeninskom poluotoku označivši tako rađanje jednog novog carstva. Njegovi će potomci osnovati grad koji će slavom i veličinom daleko nadmašiti drevni Ilij: Rim.

D. Š.