Pjesnik Opomene se neposredno obraća čitaocu. Taj čitalac, taj neko, uveden je u jezičku strukturu već prvim stihom – Čovječe pazi. Pjesma je usmjerena drugom licu – tebi. Ili cijelom čovječanstvu. Vokativom i imperativom pjesnik iskazuje težnju da njegova pjesma govori s onima koji je čitaju. Težnju da razgovara sa svijetom. Pjesnik izriče poruku, misao – čitatelj je razumijeva i čitajući mijenja svoj svjetonazor, doživljava misli i emocije lirskih subjekata, likova i počinje na pojavni svijet gledati nekim drugim očima. S više iskustva, mudrosti, empatije – prosto iz neke druge perspektive, ili iz više perspektiva istovremeno, jer je čitanjem naučio mijenjati perspektive.

Pjesnik kaže – pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda.

Mali čovjek je čovjek čije je mjesto (najčešće) nisko na društvenoj ljestvici, mada može biti i čovjek na visokoj poziciji ukoliko je "sitna duša", loša osoba. Mali čovjek obavlja svoj posao bez strasti, ne hvata se ozbiljnijih zadataka koji od njega zahtijevaju kreativni napor. Njegov duhovni život je osiromašen, prazan, on nema velikih želja, ne pristaje na izazove, ne hvata se složenih poduhvata i ne mari da ostavi bilo šta korisno za sobom. Perspektiva malog čovjeka u književnosti može značiti i pogled na stvarnost odozdo, iz očiju običnih ljudi koje su zadesile nevolje i sreće i koji pričaju svoj život otrgnuti od mišljenja političkih i kulturnih elita, od vodećeg mišljenja. Ovo je skica kako bi se moglo objasniti da jedna riječ, jedan pridjev ili jedna sintagma može imati više značenja i potaći nas da otkrijemo zašto je pjesnik upotrijebio oblik malen, umjesto oblika mali.

Mali uobičajen antonim za veliki, dok malen poprima dodatno značenje beznačajnosti i sićušnosti. Pjesnik opominje čovjeka da njegovo postojanje ne bude neznatno, neprimijećeno i sićušno. Naprimjer, izraz ući na mala vrata znači ostvariti pravo na nešto protekcijom, neredovnim putem, štelom. Iako je po logici lakše ući na velika vrata, u životu i u jeziku nije tako. U jeziku nekada vladaju drugačija pravila. Važno je ovakvim primjerima ovladavati jezičkom logikom.

Naprimjer, deminutivi i augmentativi nose intelektualnu poruku veličine, ali istovremeno označavaju govornikov stav prema predmetu govora. U jeziku je često veličina čega, ako se ona ističe, vezana i za našu predstavu o osobi ili predmetu o kojem govorimo. Najčešće deminutiv znači nešto ne samo maleno, nego i milo, dok augmentativ znači nešto veliko, ali i neugodno, odbojno i ružno. Međutim, nekada je obrnuto: Taj čovjek je obični mišić ili On ti je prava ljudina.

Augmentativom je pozitivno označen neki čovjek, dok je deminutivom označen čovjek kukavica, nedostojan i čovjek kojeg ne cijenimo. Što nam pomaže da shvatimo da u jeziku povezujemo odrednicu veličine s odrednicom vrijednosti. Kada je u pitanju imenica čovjek – njegova vrijednost direktno je proporcionalna pridjevu koji označava veličinu. Velik čovjek jednako je dobar čovjek, mali čovjek jednako slab, ništavan čovjek. Pa tako mali čovjek u jeziku može biti sintagma za neznatnost, kakvo je značenje Šimić izrekao u stihovima pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda!

Koja je pozicija zvijezda naspram čovjeka? U prvim stihovima pjesnik napominje čovjeka da ne ide malen ispod zvijezda. Ukazujući na opreku između nebeskog svoda i čovjeka koji hodi zemljom i dok živi, njegova perspektiva je da je nebo iznad njega. Prvo, osnovno značenje i osnovna perspektiva je: nebo je gore, čovjek je dolje. Čovjek je doslovno ispod zvijezda dok živi. Njegov materijali dio, njegovo tijelo smješteno je u prostor ispod nebeskog svoda. Pjesnik daje čovjeku nadu – ta svijetleća tjelesa su gore, ti si dolje, ti hodiš i od načina tvoga hoda zavisit će koja će sljedeća perspektiva tebe biti, u odnosu na zvijezde.

Šta bi značile zvijezde?

Simbol – figura u kojoj konkretni pojam u književnom djelu dobija neko drugo, šire, opširnije značenje;

Prema Rječniku simbola, zvijezde su prvenstveno izvor svjetlosti. Zvijezde su simboli duhovnog, i predstavljaju sukob između duhovnih snaga, odnosno svjetlosti i materijalnih snaga, odnosno mraka. Zvijezde prodiru kroz tamu. Zanimljivo je vjerovanje Jakuta da su zvijezde prozori svijeta. Oni su otvori načinjeni za prozračivanje različitih nebeskih sfera. Ovakav mitsko-religiozni nazor dominira cijelom sjevernom hemisferom i izraz je veoma raširenog simbolizma uspinjanja u nebo kroz uska vrata: međuprostor između dviju kozmičkih razina proširuje se tek na tren, u malom opsegu jedne zvijezde, pa junak mora taj trenutak iskoristiti da prodre onkraj. I kod Šimića će biti prodiranja onkraj, da bi se trajanje nastavilo.

Višeznačnost (polisemija) – pojava kada jedna riječ ima više značenja; značenja su izvedena iz osnovnog značenja putem metaforičnog prenosa – takva je situacija u frazemima. U pjesmi zvijezde simboliziraju različite stvari zbog konteksta u kojem je riječ upotrijebljena.

Četiri su značenja zvijezda. Ići malen ispod zvijezda znači – živjeti život bez značaja, trajati bez traga (odnosno živjeti svoj život, a nikada se ne zapitati da li živimo svjesno, iskorištavamo li svoj potencijal za dobrobit čega većeg od nas). Biti sićušan ispod nebeskog svoda. Pustiti da te cijelog prođe blaga svjetlost zvijezda – podrazumijeva pomirljivost sa svakom vrstom prolaznosti, svijest o cjelini svoga bića i dijapazonu osjećanja koja naše biće može osjetiti. Svih uzvišenih i lijepih emocija koje možemo doživjeti. Pustiti da nas prođe blaga svjetlost zvijezda bi značilo doživjeti vrhunac vlastitog potencijala. Svjetlost zvijezda je blaga jer je čovjek i dalje na putu ka zvijezdama, tek ih postaje svjestan, tek se bliži svome preobraženju. One su još uvijek gore, svjetlost im je intenzivnija što smo im bliže, i blaža što smo udaljeniji. Kad ga dotakne blaga svjetlost zvijezda, on svu svoju snagu treba usmjeriti ka cilju i doživjeti zadovoljstvo u učinjenom. Ovo je pjesnikov poziv da se ne plašimo – zato kaže pusti da cijelog tebe prođe. Ne opiri se mogućnosti da iskusiš život, da preuzmeš inicijativu. Rastajati se od zvijezda zadnjim pogledima – odnosi se na materijalni dio čovjeka koji će se rastati s materijalnim i vidljivim svijetom. Odnosi se na smrt našeg materijalnog dijela. Čulo vida je tjelesna senzacija koja s našim prestankom, prestaje. Zvijezde ovdje simboliziraju svu ljepotu svijeta u svojoj ukupnosti za koju su zvijezde simbol, jer su veličanstvene i sjajne. Prijeći u zvijezde – podrazumijeva metamorfozu, preobrazbu, vjeru da smrt i prolaznost ne znače kraj, nego da čovjekov nematerijalni dio može nastaviti živjeti. U nečijem sjećanju. U pjesmama, u pričama, u znanju i dobru koje je ostavio svijetu. U izumima na kojima je radio, u ljudima koje je volio i o kojima se brinuo.

U Rječniku simbola mogu se naći i vjerovanja da su zvijezde duše umrlih, ali i duše pravednih. Mnogi narodi vjeruju u prelazak, preobražaj čovjeka u neki drugi oblik. I pjesnik ima takvo ubjeđenje. Međutim, on vjeruje da se takva metamorfoza mora zaslužiti. Za njega je smrt pretvaranje u prah, osim ako nisi velik hodio ispod zvijezda.

Svijetlost zvijezda je nekakvo zadovoljstvo, blagostanje. Uzvišen osjećaj koji čovjek može doživjeti je u trenutku u kojem ga cijelog prođe blaga svjetlost zvijezda. Svjetlost zvijezda je pobjedonosna u odnosu na mrak svake vrste. To je duhovno zadovoljstvo čovjeka, jer zna da njegov materijalni dio ima prolazan karakter. Izvjesna je prolaznost materijalnog, ali i nastavak „blago(stanja)“, nastavak postojanja.

Za čim se može sve žaliti? Pjesnik ne daje odgovor – on samo opominje da se zamislimo. Kaže nam da je važno da ni za čim ne žalimo. Tjera nas da se zapitamo šta je to za čime bismo mogli žaliti.

Rastajanje od zvijezda je rastajanje od pojavnog, skončanje koje ne predstavlja smrt, nego ovom poetskom konstrukcijom najavljuje metamorfozu koju čovjek doživi ako ne ide malen ispod zvijezda.

Na koncu, na kakvom koncu? Prah je posljednji ljudski oblik, posljednji oblik u kojem se može naći čovjekov materijalni dio, njegovo tijelo. Ali čovjek može biti više nego prah, može se preobraziti, metamorfizirati u zvijezde.

U Bibliji stoji: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Šimić ovakvu vrstu opomene, pretvara u opomenu koja kaže: mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde. Umjesto religijske, naredbodavne, izričite opomene – on daje alternativnu poetsku opomenu. Budući da su i zemlja i zvijezde sastavljene od atoma, smrt ne mora nužno značiti prelazak u prah, može biti i u svjetlost. Jedno ili drugo, zavisi od toga kako hodamo po zemlji.

U pitanju je ponavljanje i pojačavanje motiva preobrazbe. Najprije je čovjek ispod zvijezda, onda im je blizu toliko da može da osjeti njihovu svjetlost koja prolazi cijelim njegovim bićem, zatim se rastaje od zvijezda u njihovom vidljivom obliku, jer prestaje njegov materijalni oblik – zatim njegov nematerijalni dio potpuno prelazi u zvijezde, saživljava se s njima, postaje jedno s najsvjetlijim tjelesima na nebu.

Pjesma je jezički zanimljiva na više nivoa – svojom jednostavnošću i sažetošću, odbacuje estetsko, odbacuje pretjeranost, suvišnost, dekorativnost. Šimić piše poeziju misli. Poetskih misli. On koristi simbole i metafore, ali ih koristi da bi izrekao misao. Jedini interpunkcijski znak je uzvičnik – što je u direktnom odnosu s naslovom pjesme – Opomena. Uzvičnik je znak afektivnosti, odražava stav onoga koji piše poruku (pjesmu) prema onome o čemu govori ili prema onome kome govori. Ovim interpunkcijskim znakom pjesnik dodatno naglašava važnost onoga što govori, njegova pjesma je napisana uzvikom, posebnim tonom koji je ujedno i svečan i opominjući. Uzvičnik je uobičajen nakon imperativa kojim je cijela pjesma i napisana. Imperativ je zapovjedni način – tim govornim činom neko izriče neki zahtjev, molbu ili zapovijed. Šimić izriče opomenu.

Slobodan stih – kod vezanog stiha jasna ritmička organizacija dosljedno je provedena kroz cijelu pjesmu dok kod slobodnog stiha to nije slučaj. U Opomeni, prema broju stihova, u pitanju je tercina (vrsta strofe od tri stiha). Prema broju slogova razlikujemo dvanaesterac (stih od dvanaest slogova), deseterac, osmerac, sedmerac, šesterac, peterac… Izbroji slogove u Opomeni! Ritam u Opomeni nije postignut pravilnim ponavljanjem naglašenih i nenaglašenih slogova u stihu, niti je odnos dužih i kraćih stihova pravilan, rime nema – ritmičnost je postignuta ponavljanjem riječi zvijezda na kraju svake strofe. Epifora je stilska figura koja podrazumijeva ponavljanje iste riječi ili skupine riječi na krajevima (uzastopnih) stihova, rečenica ili rečeničnih dijelova. Doprinosi ritmičnosti, ali i izdvajanju bitnog pojma, glavne misli ili prevladajuće emocije. Epifora upozorava slušaoca na središnju misao, upućuje pozornost na glavnu poruku. Figure ponavljanja česte su i u biblijskom stilu (što je još jedan dokaz da možemo povezati Šimićevu Opomenu s religijskim diskursom, on nudi alternativnu opomenu, subverzivnu u odnosu na onu iz Starog Zavjeta).

Nakon interpretacije se može govoriti o frazeologiji i izrazima koje čujemo, a u kojima ista riječ može imati i poprimati različita značenja. Fokus interpretacije je, pored otkrivanja pjesnikove poruke čitaocu, obratiti pažnju na jezičku specifičnost Opomene – jedna od tih specifičnosti je i ponavljanje imenice zvijezda svaki puta u novom kontekstu u kojem riječ poprima novo značenje. Moguće je uvesti pojam lajtmotiva i objasniti i pjesmom i sljedećim primjerima kako ista riječ ima različita značenja u različitom jezičkom kontekstu.

Lajtmotiv – Pjesma je napisana slobodnim stihom. Antun Branko Šimić modernost svojih stihova iskazivao je i rušenjem svih ustaljenih pravila. Ipak, osnovni motiv u pjesmi ponavlja se u svakoj strofi. Takav motiv naziva se lajtmotiv. Razmisli šta je pjesnik želio postići ovim lajtmotivom. Kako bi pjesma izgledala ukoliko ne bi bilo tog ponavljanja? Ne bi bilo ritmičnosti, niti naglaska na najvažniji motiv za pjesnika, koji se preobražava kako pjesma teče. Čime još pjesnik postiže da pjesma, čak i kad je napisana slobodnim stihom, ima jasan i upečatljiv ritam? Odsječnošću misli, kratkoćom, sažetošću misli.

Pored toga što smo u pjesmi pokazali i otkrili sva značenja riječi zvijezda, možemo ići i dalje:

Per aspera ad astra, zvijezda vodilja, zvjezdani trenutak, muzička zvijezda, zapisano je u zvijezdama, roditi se pod sretnom zvijezdom, prebrojati zvijezde, dizati koga u zvijezde, skidati zvijezde s neba… (nastavi niz).

Latinska izreka per aspera ad astra – ostalo je zabilježeno da ju je izgovorio Seneka. Prevazići razne prepreke i muke na svome putu znači doseći cilj, doseći neku uzvišenost, zadovoljstvo, ispunjenje. To ispunjenje podrazumijeva imanje cilja, podrazumijeva upornog, samosvjesnog i borbenog čovjeka.

Zvijezda vodilja je izraz čije je porijeklo iz Novog Zavjeta, znači putokaz, ono što nekoga vodi u životu. A izraz je nastao po biblijskoj priči u kojoj je zvijezda Gašparu, Melkioru i Baltazaru pokazala mjesto na kojem se rodio Isus.

Zvjezdani trenutak je posebno povoljan čas, najbolji trenutak koga ili čega. Epohalan trenutak, historijski čas. Prelomni trenuci su nazvani zvjezdanim časom, jer oni kao zvijezde neprestano sijaju u noći.

Zvijezde u svakom kontekstu poprimaju uzvišeno značenje. Simboli su svjetlosti usred noći. Simboli su visina, sjaja i isticanja.

D. P.