Priča Čistač obuće je jedna od priča iz zbirke Kraljevi na vašaru Ranka Pavlovića. Autor je u ovoj zbirci opisao događaje i zgode sa kojima se susreću mladi školarci, situacije u kojima je na ispitu njihova spremnost za pomoć slabijem, opisane su i njihove potrebe karakteristične za djetinjstvo, kao što su želja za igrom, radoznalost, ideje, avanture i sl. U fokusu su uvijek vršnjaci, dakle djeca iste ili bliske dobi (osnovnoškolci) i uprkos njihovim zajedničkim interesima u djetinjstvu, njihove sudbine i životi se znatno razlikuju. To najbolje vidimo u priči Čistač obuće ispričanoj retrospektivno u prvom licu. Glavni lik je ujedno i pripovjedač, koji nam donosi prizore sa ulice kojom prolaze ljudi. Te ljude dječak posmatra kao potencijalne mušterije koje pokušava privući kako bi im iščetkao cipele: „Beskorisno sam nespretno udarao četkama po sanduku i kreštavim glasom molio svakog ko je naišao da mu makar iščetkam cipele.“ Svoje mušterije pokušava pridobiti koristeći se različitim načinima i vještinama, međutim niko od ljudi ga ne primjećuje. Zbog čega tačno se niko od ljudi ne želi zaustaviti da im dječak očisti cipele i ostavi mu neki novčić je pitanje koje na neki način ostaje nerazriješeno u prvom dijelu priče. Prva pretpostavka, a za kojom vrlo često posežu đaci, jeste vrijeme odvijanja radnje, a to je nedjelja – dan kada ljudi provode svoje slobodno vrijeme, oslobođeni bilo kakvog rada, pa zbog toga nema nikakve potrebe da idu ka nekim radnim obavezama, zbog kojih bi im trebale uglancane cipele: „Ljudi su, iako je bila nedjelja, nekuda žurili, ili mi se bar tako činilo.“ Ovdje pisac želi istaknuti jednu bitnu stvar, a to je da se, kao čitatelji i čitateljice, zapitamo zašto bi iko radio nedjeljom, a naročito dijete. Dalje, pripovjedač i sam pokušava doći do odgovora, te nudi nekoliko pretpostavki i uzroka zašto ga prolaznici ignoriraju:

Pokušavao sam da pogodim ko bi mogao svratiti i staviti nogu na sanduk. Ovaj neće, cipele su mu sasvim čiste, vjerovatno ih je namazao prije nego što je izišao iz kuće. Ni ovaj neće, obuća mu je sasvim zapuštena, možda je samo ponekad obriše vlažnom krpom. Ovaj bi mogao svratiti jer se vidi da su mu cipele uvijek čiste, a sad ih je negdje zaprljao, vjerovatno je stao negdje u lokvu. Ali niko nije svraćao. Prolazile su ispred mene cipele, a nisu me uopće primjećivale. Izgleda da nisam znao pozivati njihove vlasnike.

Uvodni dio priče kod nas izaziva napetost i radoznalost jer ne znamo kako će dječak uspjeti privući mušterije, ni kako će se izboriti sa izazovom koji je ispred njega i da li će možda neko doći da mu pomogne. Međutim, pisac odlučuje ostaviti nas još neko vrijeme u neizvjesnosti, te prelazi u prošlo vrijeme uvodeći i opisujući lik Bajre, koji također čisti obuću prolaznicima. Retrospekcija ovdje ima funkciju dodatnog pojašnjenja situacije, motivaciju pripovjedača da se nađe u situaciji u kojoj ga na početku priče zatičemo. Ovaj dječak je puno spretnije obavljao posao čistača obuće od pripovjedača. Opisima Bajrine odjeće mi dobijamo sliku njegovog materijalnog stanja:

Dok je radio, jedan kraj šala, nekoliko puta omotanog oko tanjušnog vrata, stalno je mlatarao po sanduku, a obod slamnatog šešira pokatkad zapinjao za nogu čovjeka kome bi čistio cipele.

Vidimo da je Bajro veoma siromašan, što je sigurno jedan od razloga zbog kojeg mora da radi. Naredni prikaz nam pokazuje da je Bajro pozicioniran uvijek na istome mjestu i da radi po cijele dane. To je dječak za kojeg se figurativno misli i da spava na tom mjestu, jer za njega pauza, odmor, slobodni dani ne postoje:

U početku smo mislili da on i spava ispred kavane. Tu sam ga viđao ujutro kada sam polazio u školu, zaticao sam ga na istom mjestu sredinom dana, uveče, kad bih skoknuo u grad da donesem ocu cigarete, on je imao najviše posla. Radio je nedjeljom i praznikom.

Pisac nam ponovo ističe dane za koje je uobičajeno da se odmara. Time mi dobijamo informaciju da je Bajro u potpunosti zarobljen zbog posla koji obavlja svaki dan od jutra do uveče, te da propušta vrijeme za igru, druženje i školovanje. On čak nema vremena ni za jelo koje mu donosi njegova sestra, što nam također govori o težini Bajrinog rada

Ne perući ruke, prostirao bi čistu krpu preko sanduka, u lijevu ruku uzimao komad hljeba, u desnu kašiku, i žurno jeo. Ako bi baš tada neko želio da mu očisti cipele, brzo je sve zamotavao i sklanjao sa sanduka, pa uzimao četke u ruke. Čim bi metalni novčić zvecnuo u kutiji na kraju sanduka, ponovo bi se latio jela.

Ponovo dobijamo sliku njegovog klasnog statusa. On je dječak koji mora neprekidno raditi, čija se snaga iskorištava za materijalni doprinos. Bajrin rad dodatno otežavaju njegovi vršnjaci. Njihovo zadirkivanje on podnosi dobro, jer svjestan je svojih obaveza. Svaka rasprava i svaki mogući konflikt loše bi završio samo po Bajru, zbog čega je išao linijom manjeg otpora. U cijelom tom zadirkivanju, javlja se dječak Zvonko koji traži od Bajre da napusti posao i da im se pridruži u igri. U tom trenutku kod Bajre se aktivira strah od autoriteta:

Ozbiljno te pozivam da se igraš s nama – nastavio je Zvonko i pogledao nas, očekujući da to potvrdimo. – Ne smijem, otac bi me namrtvo ubio – progovorio je Bajro glasom u kome se još naslućivala nedoumica. Ne zanovijetaj, već pakuj sanduk! – navaljivao je Zvonko. – Poigraj se malo s nama pa se vrati. Otac neće ni saznati. – Hoće, on bi to sigurno saznao, a onda se ne bih smio vratiti kući.

Nakon ovog dijela priče, postaje nam jasno zbog čega je jedno dijete prisiljeno da radi, tačnije ko ga prisiljava na rad i obaveze odraslih ljudi. Bajro ne odbija poziv za igru zato što mu je ona besmislena, dosadna i sl., već zbog posljedica koje mogu uslijediti ukoliko njegov otac sazna da nije na svom radnom mjestu. Naš pripovjedač dođe na ideju da zamijeni Bajru i na taj način mu omogući vrijeme za igru. Kada shvati da je pripovjedač krajnje ozbiljan u svojoj namjeri, Bajro prihvata bez premišljanja dječakov prijedlog i odlazi sa grupom dječaka da se igra. Dječak je svojim gestom pokazao empatiju prema Bajri, spremnost da mu pomogne jer je shvatio bespomoćnu poziciju u kojoj se Bajro nalazi, ali isto tako to je odlična prilika za dječaka (pripovjedača) da shvati kako nema nikakve razlike između njega i Bajre u smislu da i Bajro voli da se igra, druži i da bi možda bio odličan učenik da ima priliku da se školuje, jer on pokazuje bolje vještine i veću snalažljivost u odnosu na pripovjedača u poslu koji obavljaju, pa s tim u vezi možemo zaključiti da bi se Bajro mogao odlično pokazati u prostoru i svijetu namijenjenom djeci. Nažalost, Bajro je zarobljen u svijetu odraslih, prisiljen je na rad i on nema vrijeme za igru, učenje, komunikaciju, zaljubljivanje... Postavlja se pitanje: Zašto je to njegov život, a ovaj drugi, bolji, njegovih vršnjaka? Ovo pitanje je najviše važno za one ljude koji imaju sretniji i bolji život, bolje i veće mogućnosti. Ukoliko ga sebi postave, shvatit će da život nije jednostran i da nemaju svi iste prilike i privilegije, i kada takve stvari kod sebe osvijeste, neće dopustiti da je iko na ovom svijetu otuđen, unesrećen i zaboravljen. Bajro ima prirodno urođene predispozicije da se odlično snalazi u djetinjstvu, ali mu na tom putu stoji otac koji ga prisiljava na radne obaveze svojstvene odraslim ljudima. Pripovjedač ima priliku da ode sa drugarima, ali on tu priliku propušta. Nije mu važno da bude samo njemu dobro, već da stvori i još nekome tu mogućnost.

U ovoj priči imamo situacije koje su oprečne jedna drugoj. U prvom planu su to bila dva dječaka, gdje je jednom omogućeno zdravo i pravedno djetinjstvo, dok drugom nije. U drugom planu se spominju i očevi dječaka. Bajrin je strog, i sasvim moguće prinuđen da egzistenciju porodice osigurava i radom djece, dok je pripovjedačev drugačiji. On prepoznaje

svog sina koji sjedi na Bajrinom mjestu i obavlja njegovu dužnost i prilazi. Dječak spuštenog pogleda ne shvati odmah ko je mušterija, ali dok radi prepozna očeve cipele, čarape i nogavice. Prepadne se, jer nije siguran kako će otac reagirati:

Kada sam počeo mahati velikim četkama, uzbuđenje se stišavalo i pred sobom sam dobro vidio cipelu. Odjednom mi se učinila nekako poznatom. Prepoznao sam i čarapu, i nogavicu sivih hlača. Polako sam uspravio pogled i u čovjeku koji je čitao novine prepoznao svog oca. Brzo sam pognuo glavu i počeo još nespretnije raditi. Noga je polagano sišla sa sanduka i na istom mjestu pojavila se druga. Radio sam smušeno. Uzbuđenje je preraslo u strah. Šta će on sada reći, šta će učiniti?

Oba dječaka boje se svojih očeva, ali očevi se u odgoju razlikuju. Jedan koristi svoje dijete kao radnu snagu, dok drugi pokušava svoje dijete naučiti bitnim stvarima: „Prije nekoliko dana umalo nisam dobio batine zato što sam smatrao da je isključivo sestrina obaveza da čisti njegove cipele.“ Dječak i njegova sestra imaju neku vrstu obaveze koju je nametnuo njihov otac, ali ova obaveza se može shvatiti kao gesta roditelja da i djeca nešto urade za njih ili neka vrsta radne navike. Nikako je ne bismo mogli izjednačiti sa obavezom koju ima Bajro. Obojici dječaka se prijeti batinama, Bajri ukoliko ne bude radio i donosio novac u kuću i pripovjedaču ukoliko smatra da su žene sluškinje i manje vrijedne u odnosu na muškarce. Dakle, ključna razlika je šta konkretno očevi žele postići svojim autoritetom. Dok mijenja Bajru, dječak se slabo snalazi u poslu i jedina mušterija koja mu prilazi jeste njegov otac, koji koristi tu priliku na pravi način, tj. da ponudi svome sinu životnu lekciju. Dok mu dječak čisti cipele, on čita novine i pretvara se da ne prepoznaje svoga sina, ali mu isto tako daje do znanja da primjećuje da nije Bajro u ulozi čistača obuće: „– Gdje je Bajro? – upitao je otac, ne spuštajući pogled ni kada je posao bio završen. – Igra se. Zamijenio sam ga malo. On se nikada ne igra.“ Otac ne želi da ostvari kontakt očima sa svojim sinom, ne želi mu obznaniti da ga prepoznaje, prilazi mu u ulozi mušterije, a ne u ulozi roditelja. Da je postupio obratno, ne bi kod dječaka na početku stvorio uzbuđenje zbog prilaska mušterije, već strah zbog prilaska roditelja. Tako bi se dječak osjećao beskorisnim, shvativši da je privukao samo svog oca, koji je vjerovatno prišao iz znatiželje da ga upita zbog čega sve to radi, a potom da ga ukori i kazni. Srećom, otac nije tako postupio i pritom je dječaka nagradio krupnom papirnom novčanicom, što kasnije usrećuje i Bajru koji nije mogao da vjeruje da mu je dječak zaradio toliko novca za kratko vrijeme. Dječak na neki način zna da se otac pretvarao da ga nije prepoznao i očekuje razgovor s njim vezan za njihov neobični susret na ulici: „...a ja sam uveče kod kuće uzalud čekao da otac spomene naš neobični susret.“ No, otac ostaje dosljedan svojoj odgojnoj metodi, što dječaku ostavlja prostor za razmišljanje kako ga je otac na neobičan način ohrabrio da nastavi i dalje činiti dobro drugim ljudima. Na kraju vidimo da je dječak promijenio svoj stav o tome kako su samo žene dužne čistiti, pa je ovoga puta umjesto sestre očistio očeve cipele.

Sada vidimo i da je izbor pripovjedača u prvom licu efektno iskorišten. Spoznaja do koje lik dolazi je uvjerljivija, jer je prikazana postepeno, iz ograničene perspektive. To se ograničenje formalno najbolje vidi u sceni „prepoznavanja“, kada dječak posredno shvata da čisti cipele vlastitom ocu.

S. K.