U školskom dvorištu živi školski tenk – naslov je, i ujedno prvi stih pjesme, koji dovodi u vezu dva, denotativnog značenja, disparatna pojma: školu i tenk. Prema definiciji, tenk je vojno borbeno vozilo oklopljeno čelikom, naoružano mitraljezima i topovima. Služi u ratu. Za odbranu i napad. Za ubijanje. Nametnut će se pitanje već samim naslovom pjesme: kako je moguće da takvo nešto „živi“ u dvorištu škole? I „čuva školu“?

Prostor će ovdje postati dominantnim faktorom koji će pomenutoj stvari (tenku) upisati metaforičnost. Preciznije bi bilo upotrijebiti termin „mjesto“ jer je prostor apstraktniji upućivač, a mi znamo da je riječ o određenom, prostorno ograničenom mjestu, školskom dvorištu. To što je riječ o omeđenom mjestu koje negdje pripada sugerira da postavljanje tenka nije slučajno niti spontano, ono je planirano i rezultat je svjesne odluke jer je jasno da neki autoritet time upravlja te da je bilo potrebno dozvoliti ulazak i samim tim omogućiti prisustvo nekome, odnosno nečemu. Neko je odobrio tenk. Otuda je moguće govoriti i o simbolici mjesta na kojem „živi tenk“. Tradicionalno, školsko dvorište predstavlja mjesto obrazovanja i sigurnosti, dječije igre i zabave, društvenih normi i vrijednosti; pozicioniranjem tenka u takvo idilično okruženje, promijenit će se percepcija ovog mjesta, implicirat će se, na osnovu primarne svrhe tenka, invazija nasilja i straha u dječije svjetove, te distorzija dječije idealizacije stvarnosti. Ovaj kontrast će naglasiti nesrazmjer između ciljeva obrazovanja i stvarnosti koju tenk predstavlja. To se odnosi na oprečnost između osnovnih svrha obrazovanja kao što su razvoj intelektualnih, emocionalnih i društvenih vještina kod djece; usvajanje univerzalnih vrijednosti poput empatije, razumijevanja, suživota, tolerancije, mira, solidarnosti i, s druge strane, ratne propagande.

Prvi stihovi pjesme već naglašavaju prijateljski odnos između djece i tenka. Nedostatak iznenađenja ili čuđenja djece zbog prisustva ratne mašinerije u školskom dvorištu ukazuje na društvo „normaliziranih nenormalnosti“.

Nemali broj puta dijete je vođeno u muzeje da „miluje“ tenkove, da se divi njihovoj veličini sluteći njihovu veliku moć, ali nikako i da osjeti strah. Djeci su ta vojna vozila impresivna zbog njihove veličine, dizajna i tehnološke složenosti, ali, najvažnije (i najopasnije!), zbog povezivanja s idejom o hrabrosti. Zato i u Gudeljovoj pjesmi oni imaju pozitivan stav prema tenku: „djeca ga vole“, naučena da je to nešto dobro, važno, zaslužno, kao što su naučena da slave ratovanje, ubijanje i umiranje zarad nacionalnih ideala. Tome uglavnom služi patriotska književnost koja oblikuje nove nacionalne identitete, jačajući tzv. nacionalni moral od najranije dobi. Ista ta književnost uticala je na percepciju djece o vojnim vozilima kao sredstvima zaštite i odbrane domovine.

Moguće je i da djeca vole tenk jer ga doživljavaju kao igračku, ali to samo pojačava ironiju (koja je postavljena kao dominantna figura ovog pjesničkog teksta): „igra“ na kraju odnese ljudske živote. Banalizovanje užasa Gudelj ostvaruje tako što stroj za ubijanje personificira: tenk živi, hrani se, nekog štiti, voljen je, ali onda neočekivano („desi se, kad je gladan“) pojede šaku koja ga hrani: „djeca ga hrane iz ruke“. Dakle, djecu naučenu da vole oružje – to isto oružje sakati. Ovdje nam je važna riječ „oljuđivanje“ kojom se često objašnjava personifikacija. Glagoli koji su odabrani za „oljuđivanje stroja“ neophodni su svakom čovjeku: živjeti, hraniti se, štititi, voljeti; oni kao takvi upućuju na nešto dobro i čine da se djeca emocionalno povežu s tenkom, stvarajući iluziju da ratna mašinerija nije nešto tako strašno niti opasno. Zbog toga i začudi otkidanje dijela tijela. Ali začudi i to što „djeca ne žale šake, ponose se patrljkom“ (gube vlastitu vrijednost), roditelji se ponose, a društvo im zavidi na „herojskom činu“.

Zašto tenk pojede baš šaku? Ovdje nam se otkriva poenta pjesme. Tenk ne jede dijelove tijela, samo ruke, kojima čovjek oblikuje svijet. Ruke predstavljaju radnu snagu, ljudsku kreativnost, aktivnost, i interakciju s okolinom što čovjeku omogućuju napredak, inovacije i daje produktivnu moć. Šaka je oruđe čovjekove kreativnosti; ona drži alat, olovku, kist, gudalo... i pušku. Od koga, od čega zavisi šta će uzeti? Zavisi od škole koja treba naučiti šta da izaberemo. Umjesto da se slavi ljudska kreativnost i sposobnost, te vrijednosti se uništavaju. Tenk, kojem je škola otvorila svoja vrata, uči nas da izaberemo pušku; on je način da se društvo ne mijenja, da čovječanstvo stagnira. To je rat. Tenk je metafora ratu. Spomenik ratu. Sve navedeno škola dozvoljava. Umjesto napretka i razvoja, rat donosi uništenje i gubitak, čime se društvo ometa u ostvarivanju svojih ciljeva i ideala, dolazi do regresije, sprječavajući pojedince i zajednice da ostvare svoj puni potencijal. Prisutnost tenka u školskom dvorištu, mjestu gdje mu nije mjesto, može značiti infiltraciju ratne propagande kroz obrazovni sistem. Osakaćena djevojčica ustvari ilustrira savremeni način ratovanja. U svakom ratu ljudi su gubitnici. Otkinuti ud svjedoči da ne postoji rat bez tijela. Ono je glavni stradalnik. Osakaćeno tijelo ostaje da pamti traumu. Stilskom figurom sinegdohom pokazat će autor da gubljenjem tog simboličkog dijela tijela, djetetova sposobnost da djeluje će biti ograničena. Danas dijete, sutra čovjek, neće moći da mijenja svijet. Bez šaka, kojima radi, stvara i izražava se, neće ga moći promijeniti. Gubitak se kreće od osobnog do društvenog, pa sve do cijele nacije. Zaustavit će se ljudski napredak. Na kraju će dovesti do dezintegracije društva.

Korištenje glagola „žrtvovati“ (u kontekstu stiha: „šaka je žrtvovana za opću stvar“) ima snažnu emocionalnu težinu. Tim glagolom se, inače, označava namjerno odricanje ili predaja nečeg dragocjenog i važnog, za postizanje većeg cilja ili dobra, moralna dimenzija odluke i akcije. Žrtvovanje nečega za opće dobro često se percipira kao čin hrabrosti, nesebičnosti i altruizma. Šta je u tekstu pjesme „opća stvar“ za koju neko daje sebe? To nije direktno definirano, ali šta je možemo dokučiti na osnovu konteksta. Očito se radi o ideji kolektivnog dobra i interesa društva kao cjeline koje se smatra važnijim od individualnih interesa i dobrobiti, a to je vidljivo u osobnom podređivanju. Taj termin je, ustvari, apstraktni koncept koji se koristi kako bi se opravdalo žrtvovanje jedne individue. Vrlo je važno staviti naglasak na pomenutu „apstrakciju“ jer upravo su to mitovi o prošlosti, to su nacionalni ideali, to je i sama nacija. O tome se djeca uče kao velikim vrijednostima za koje treba ginuti. A ruka je bila opipljiva i fizički stvarna... U ovom kontekstu, djevojčica nije heroj. Djevojčica je žrtva. Ona doživljava patnju i poniženje. Ona gubi dio sebe. Žrtvovanje zarad općeg „dobra“ apsurdno je i bolno. Neko ili, preciznije, „nešto“ iznad, ne samo da ju je onemogućilo da mijenja svijet, nego je i zaustavilo njeno bezbrižno djetinjstvo i sabotiralo ga. Dakle, od trenutka kada tenk pojede njene ruke, njeno se djetinjstvo nasilno prekida. Ona više nije djevojčica koja se igra u školskom dvorištu, ona je žrtva brutalne stvarnosti, ona je predmet i sredstvo koje se koristi za postizanje cilja i zadovoljavanje tuđih interesa (koje čak i ne razumije). Kao što je prethodno navedeno, „žrtvovanje“ jeste samovoljni čin, djevojčicina žrtva jeste namjerna i svjesna, ali je istovremeno nametnuta i prisilna. Ona je rezultat manipulacije cijelog sistema koji promovira neke neljudske vrijednosti, a to se manifestuje kroz obrazovanje.

Pjesma ima specifičan redoslijed: prvo se vrši nasilje (kroz obrazovni proces; djeca se odgajaju kao budući pokornici sistema), onda se to nasilje zamaskira tako što se

prikaže kao „opće dobro“ – jer to je mehanizam odbrane, opravdanja i legitimiranja vršenja nasilnih djela. Na koncu, žrtva se glorificira kao junak, a sam nasilnik postaje herojem. Ovako predstavljena stvar čini da društvena zajednica normalizira nasilje. Bezrezervno ga prihvatajući, ono postaje čak poželjno i pohvalno: „Kličanju, divljenju i slikanju / nije bilo kraja.“

Ideja je vrlo jasna: da je sadržaj obrazovanja drugačije koncipiran do ovog ne bi moglo doći.

Koristeći ironiju, „Škola s najviše patrljaka / stiče ugled u gradu“, Gudelj kritikuje društvo koje koristi pojedinca u svrhu „kolektivne slave“. Očekivano je da ugled škole bude zasnovan na nizu faktora, koji nužno uključuju kvalitet obrazovanja, postignuća učenika i učenica, kvalitet nastavnog osoblja, resurse škole, međutim, u pjesmi se uspjeh škole mjeri prema neobičnom kriteriju – broju patrljaka. To pokazuje da se društvo ne fokusira na akademske vrijednosti. Najjača ironija osjetit će se u nagradi za dijete koje je izgubilo dio tijela, pa će ono dati dio sebe, a zauzvrat će dobiti: „zastavicu“ (zastava je simbol nacije i suvereniteta), „plaketu“, ili čak „specijalnu diplomu i sliku tenka“. Radi se ovdje o obrnutoj vrijednosti. Poznato je da se nagrade dodjeljuju za postignuća ili plemenite činove, što znači da je u ovom slučaju nekorektno, ili, bolje reći nehumano, dodijeliti nagradu za pretrpljenu bol. Još više je zastrašujuće to što se djetetu ukazuje počast onim što je bilo uzrokom njegovoj patnji.

Umjesto da se žrtva smatra gubitkom i tragedijom za cijelo društvo, ona se pravda i glorificira: „Svi su im zavidjeli, / pljeskali, posipali cvijećem.“ Motiv cvijeta se ne uklapa u sliku na kojoj djevojčici krvave ruke, tako i ovi stihovi stvaraju kontrast između izvršenog nasilja, bola i gubitka, s jedne, i slavljenja istog tog nasilja, bola i gubitka, s druge strane. Djevojčica postaje simbolom herojstva, umjesto individue s vlastitim osjećanjima, iskustvom i bolom.

Kako se pjesma bliži kraju, tako ironija biva sve snažnija, a slika sve apsurdnija. Ključan je odabir glagola u stihovima: „Djevojčicu posadili na leđa tenku, / onom što joj je pojeo šake.“ Može li se „posaditi“ ljudsko biće? Jasno da ne može. Ni riječ „patrljak“ se ne koristi kada se govori o invalidu. U rječniku se definira kao „ostatak posječene ili slomljene grane“, čega? Drveta! Ova neobična upotreba riječi ima pejorativni prizvuk koji upućuje na nešto malo, nevažno, nepotpuno i zamjenjivo. Na taj način se jedno ljudsko biće dehumanizira. I ovdje je vidljiv kontrast: u početku se tenku daju ljudske osobine, a sada se djevojčica opredmećuje. I to što je „posađena“ na „leđima“ označava potčinjenost. Jasno je da je intencija pisca bila da pokaže da je tenk, koji se hrani „iz dječije ruke“ i dječijom rukom, važniji od djeteta. Stvar je važnija od čovjeka.

Vrhunac glorifikacije moći, s jedne, i apsurdnosti društva, s druge strane, ostvarit će se u završetku pjesme u potpunosti: „Sutradan, sve novine donijele / njezinu sliku.“ Mediji imaju ključnu ulogu u plasiranju određenih ideja kod šire mase. Zato će medijski prostor u ovom slučaju poslužiti kao sredstvo manipulacije javnim mnijenjem, prikazujući žrtvu u određenom svjetlu kako bi se na taj način promovirali određeni politički ciljevi. Stih sugerira da se priča o djevojčici koristi kao dio šireg narativa koji podržava ratnu retoriku. Ovaj trenutak će predstaviti kulminaciju javne percepcije i prihvatanja djeteta kao žrtve koje će postati simbolom nacionalnog ponosa.

Zaključak

Pjesma datira iz davne 1984, ali njena relevantnost, i važnost ideje danas je neupitna: rat ne mora biti samo vojna borba na bojištu, on se može manifestirati i kroz manipulaciju, indoktrinaciju i loš obrazovni sadržaj. U školskom dvorištu živi školski tenk je refleksija stvarnosti. Rat i jeste nastavljen na drugačiji način – oduzimanjem prava djetetu na kvalitetno obrazovanje, vršenjem nasilja obrazovanjem – usađujući pogrešne (i opasne!) ideje u nevine dječije glave. Da je moć „unutar“ školskog dvorišta, vrlo je jasno, a obrazovanje je snažan instrument moći.

Ova pjesma predstavlja poziv na preispitivanje tradicionalnih patriotskih vrijednosti i narativa o ratu. Ona se suprotstavlja pedagoško-patriotskom narativu tako što se voljenju domovine protivstavlja ljudska patnja. Odgovor na to je retoričko pitanje: Šta je važnije?

Škola ne smije zagovarati rat. Nasilje ne može i ne smije biti rješenje. Djeca se moraju učiti da osuđuju svaki oblik nasilja, a tome prethodi kritičko promišljanje i samostalno donošenje zaključaka, a ne bespogovorno prihvatanje nametnutog, kao u pjesmi. Veoma je važno istaknuti da pjesma nije, iako je na tome akcenat zbog konkretnog primjera u pjesmi, samo i isključivo poziv na preispitivanje patriotskih narativa, ona je, dakako, mnogo šire od toga: poziv na reviziju cjelokupnog obrazovnog sistema.

Tri su ključna pitanja koja se na kraju mogu postaviti: Koji su to ideali vrijedni dječijeg djetinjstva? Zašto bi se iko, igdje, ikada, davao u ime viteštva? Kakvo je to društvo u kojem nije prioritet ljudski život – dostojan i slobodan?

B. Z.