informisanje / klikbejt / marketing / parodija / reklamiranje / vijesti
Koncept klikbejta računa na slobodno vrijeme čitalaca/čitateljica koje onda ispunjava trivijalnim ili pogrešnim informacijama. Rezultat duže izloženosti takvim medijskim sadržajima je slabljene pažnje, gubitak koncentracije za duže tekstove, propuštanje ozbiljnih i važnih saznanja, sabotaža kritičkog mišljenja. Klikbejt je kao pojavu suprotnu ciljevima obrazovanja potrebno predstaviti đacima, objasniti im kako funkcionira i potaknuti ih da ne čitaju medije koji se njome koriste.
Jedan od načina da ih se „otuđi“ od loše prakse jeste poziv da sami kreiraju njenu parodiju.
Uzrast – prijedlog: 7. razred osnovne škole
Na fotografiji je izrez sa stranice portala Radio Sarajevo, od 12. 2. 2024, 18:34.
Na svih pet ilustrovanih vijesti/sadržaja istaknute se rečenice iz kojih se ne može dobiti puna informacija.
Svaka kuća je ovo imala... Šta?
Ovo niste znali... uz pomoć ovoga... Šta, čega?
Kako je takmičar pogriješio... Kako?
Ova (sic!) dvije stvari... Koje?
Uveo novu funkciju... Koju?
Da bismo saznali odgovore na pitanja, moramo kliknuti na rečenicu i otvoriti novi prozor. Na taj način čitaoci/čitateljice ostaju duže na stranici, a njihovi klikovi (interakcije) se broje. Što je broj interakcija veći, to se medij smatra uticajnijim, i zanimljiviji je oglašivačima reklama.
Zbog toga je svih pet rečenica primjer takozvanog klikbejta.
Klikbejt (engl. clickbait) je nepotpuna vijest koja čitaoce/čitateljice pred ekranom senzacionalističkim naslovom mami da je dodatnim klikom upotpune. (Riječ bejt znači mamac.)
Najčešće je cijela informacija nebitna. Koncept klikbejta je izokrenuto prvo pravilo novinarstva da vijest, čak i njen naslov, mora odgovoriti na svih pet ključnih pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako. (Ponegdje se dodaje i šesto: zašto.) Za sastaviti takvu vijest trebalo je i znanja i iskustva i talenta, pogotovo u dnevnim novinama pod pritiskom količine događaja i brzine objavljivanja.
Klikbejt se čini poštenim konceptom zato što je sasvim unutar pravila „tržišne“ igre. Što je više čitalaca/čitateljica, to je više potencijalnih kupaca stvari koje se na ekranima reklamiraju i prodaju. Što je više reklama na mediju koji objavljuje klikbejt sadržaje, to više novca medij dobija od agencija koje posreduju u plasiranju reklama. Da bi o(p)stali u igri, urednici/urednice i redakcije čini se da nemaju mnogo izbora. Moraju uloviti pažnju čitalaca/čitateljica i zadržati je koliko traje jedan klik.
Ovdje se priča grana: ne samo da se čitaocima/čitateljicama prodaje roba, nego se i čitaoci/čitateljice kao roba prodaju dilerima programa i ideja. Ali nećemo dalje tim putem.
Zašto bi, međutim, iko „kliknuo“ na klikbejt? Zašto ikoga zanima saznati nebitnu, trivijalnu, nepotrebnu informaciju? Zašto bi čovjek reagovao kao som i zinuo na mamac?
Jedan od zanimljivih odgovora, u kratkoj istoriji teoretisanja na klikbejt temu, dao je Tim Marchman, u sad već poznatom članku Umuknite o klikbejtu. Stvar, tvrdi on, nije nova. Novinarstvo je oduvijek nastojalo zadovoljiti radoznalost čitalaca/čitateljica. Ako ima onih koje zanimaju sise na estradi ili sportsko špijuniranje, posao novinara/novinarke je da ide i nađe priču o tome. Cmizdrenje moralnih čistunaca/čistunki na temu propalog žurnalizma koje se ogleda u klikbejtu on smatra uludo protraćenom energijom.
Korak dalje od ove argumentacije jeste pretpostavka da to što su informacije glupe još uvijek ne znači da su glupi/glupe i čitaoci/čitateljice. Oni/one se možda uopšte ne informišu, nego ih klikbejt zabavlja. Doživljavaju ga kao vic. Ništa loše nema u tome da se s vremena na vrijeme nasmijemo.
Loše svejedno počinje tamo gdje vic sasvim potisne vijest, odnosno tamo gdje zabaviti se postane važnije od informisati se. Logika klikbejta obraća se čitaocima/čitateljicama koji/koje ne čitaju duge tekstove, koji/koje ne ostaju na jednom sadržaju dugo, kojima je kažiprst brži od misli. Njih mora biti jako mnogo, inače bi igra s klikovima i parama stala i propala, a redakcije odustale od tog koncepta. Da bi klikbejt klijentele bilo jako mnogo, javno obrazovanje mora usporavati mišljenje većeg broja populacije. To usporavanje prepoznalo je i izmjerilo PISA istraživanje 2018. godine: za petnaestogodišnjake/petnaestogodišnjakinje u BiH ono „iznosi“ 3 godine (20%).
N. V.
informisanje / klikbejt / marketing / parodija / reklamiranje / vijesti
Koncept klikbejta računa na slobodno vrijeme čitalaca/čitateljica koje onda ispunjava trivijalnim ili pogrešnim informacijama. Rezultat duže izloženosti takvim medijskim sadržajima je slabljene pažnje, gubitak koncentracije za duže tekstove, propuštanje ozbiljnih i važnih saznanja, sabotaža kritičkog mišljenja. Klikbejt je kao pojavu suprotnu ciljevima obrazovanja potrebno predstaviti đacima, objasniti im kako funkcionira i potaknuti ih da ne čitaju medije koji se njome koriste.
Jedan od načina da ih se „otuđi“ od loše prakse jeste poziv da sami kreiraju njenu parodiju.
Uzrast – prijedlog: 7. razred osnovne škole
Na fotografiji je izrez sa stranice portala Radio Sarajevo, od 12. 2. 2024, 18:34.
Na svih pet ilustrovanih vijesti/sadržaja istaknute se rečenice iz kojih se ne može dobiti puna informacija.
Svaka kuća je ovo imala... Šta?
Ovo niste znali... uz pomoć ovoga... Šta, čega?
Kako je takmičar pogriješio... Kako?
Ova (sic!) dvije stvari... Koje?
Uveo novu funkciju... Koju?
Da bismo saznali odgovore na pitanja, moramo kliknuti na rečenicu i otvoriti novi prozor. Na taj način čitaoci/čitateljice ostaju duže na stranici, a njihovi klikovi (interakcije) se broje. Što je broj interakcija veći, to se medij smatra uticajnijim, i zanimljiviji je oglašivačima reklama.
Zbog toga je svih pet rečenica primjer takozvanog klikbejta.
Klikbejt (engl. clickbait) je nepotpuna vijest koja čitaoce/čitateljice pred ekranom senzacionalističkim naslovom mami da je dodatnim klikom upotpune. (Riječ bejt znači mamac.)
Najčešće je cijela informacija nebitna. Koncept klikbejta je izokrenuto prvo pravilo novinarstva da vijest, čak i njen naslov, mora odgovoriti na svih pet ključnih pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako. (Ponegdje se dodaje i šesto: zašto.) Za sastaviti takvu vijest trebalo je i znanja i iskustva i talenta, pogotovo u dnevnim novinama pod pritiskom količine događaja i brzine objavljivanja.
Klikbejt se čini poštenim konceptom zato što je sasvim unutar pravila „tržišne“ igre. Što je više čitalaca/čitateljica, to je više potencijalnih kupaca stvari koje se na ekranima reklamiraju i prodaju. Što je više reklama na mediju koji objavljuje klikbejt sadržaje, to više novca medij dobija od agencija koje posreduju u plasiranju reklama. Da bi o(p)stali u igri, urednici/urednice i redakcije čini se da nemaju mnogo izbora. Moraju uloviti pažnju čitalaca/čitateljica i zadržati je koliko traje jedan klik.
Ovdje se priča grana: ne samo da se čitaocima/čitateljicama prodaje roba, nego se i čitaoci/čitateljice kao roba prodaju dilerima programa i ideja. Ali nećemo dalje tim putem.
Zašto bi, međutim, iko „kliknuo“ na klikbejt? Zašto ikoga zanima saznati nebitnu, trivijalnu, nepotrebnu informaciju? Zašto bi čovjek reagovao kao som i zinuo na mamac?
Jedan od zanimljivih odgovora, u kratkoj istoriji teoretisanja na klikbejt temu, dao je Tim Marchman, u sad već poznatom članku Umuknite o klikbejtu. Stvar, tvrdi on, nije nova. Novinarstvo je oduvijek nastojalo zadovoljiti radoznalost čitalaca/čitateljica. Ako ima onih koje zanimaju sise na estradi ili sportsko špijuniranje, posao novinara/novinarke je da ide i nađe priču o tome. Cmizdrenje moralnih čistunaca/čistunki na temu propalog žurnalizma koje se ogleda u klikbejtu on smatra uludo protraćenom energijom.
Korak dalje od ove argumentacije jeste pretpostavka da to što su informacije glupe još uvijek ne znači da su glupi/glupe i čitaoci/čitateljice. Oni/one se možda uopšte ne informišu, nego ih klikbejt zabavlja. Doživljavaju ga kao vic. Ništa loše nema u tome da se s vremena na vrijeme nasmijemo.
Loše svejedno počinje tamo gdje vic sasvim potisne vijest, odnosno tamo gdje zabaviti se postane važnije od informisati se. Logika klikbejta obraća se čitaocima/čitateljicama koji/koje ne čitaju duge tekstove, koji/koje ne ostaju na jednom sadržaju dugo, kojima je kažiprst brži od misli. Njih mora biti jako mnogo, inače bi igra s klikovima i parama stala i propala, a redakcije odustale od tog koncepta. Da bi klikbejt klijentele bilo jako mnogo, javno obrazovanje mora usporavati mišljenje većeg broja populacije. To usporavanje prepoznalo je i izmjerilo PISA istraživanje 2018. godine: za petnaestogodišnjake/petnaestogodišnjakinje u BiH ono „iznosi“ 3 godine (20%).
N. V.