Pjesma Škola je narativna cjelina razlomljena u stihove i podijeljena u četiri veće cjeline, a one opet sastavljene od scena/događaja kojih se pripovjedni glas žene ili djevojke sjeća. Fokalizator je djevojčica kroz čije aktivno učešće u događajima svjedočimo dvjema traumama koje se u njenom iskustvu prožimaju – školovanju i ratu. Pjesma je uključena u zbirku Neće biti djece za rat, pa već i sami naslovom, Škola, sugeriše moguću kauzalnu vezu između obrazovanja i nasilja.

Prva scena:

1989. godine
učiteljica Ivona
traži da napišemo sastav
na temu sporta i rekreacije
ja sam pitala mogu li životinje
rekla je da mogu

sadrži dvije činjenične informacije: godinu (1989) i ime učiteljice (Ivona). Prvo upućuje na istorijski kontekst, godina pred početak raspada Jugoslavije, i vlastito ime, koje verifikuje autentičnost sjećanja. Učiteljica traži od djece da misle (i pišu) o jednoj administrativnoj sintagmi, floskuli popularnoj u socijalizmu, lansiranu u medijski prostor kako bi potakla masovno bavljenje fizičkim aktivnostima. Djevojčica intuitivno odbija da se bavi tim trivijalnim (i nepedagoškim) zadatkom i predlaže da umjesto o ljudima piše o životinjama.

Njen je zahtjev sasvim u skladu s njenim uzrastom; djeca svijet ljudi upoznaju i preko basni i priča o životinjama i ne vide među njima (ljudima i životinjama) suštinske razlike. Ali u svijetu odraslih njen prijedlog može se čitati kao subverzija birokratizacije obrazovanja i ujedno kao podsmijevanje fetišizaciji sporta i fizičke snage. (Što opet ima veze i s nasiljem, pa i s ratom, jer mnogi sportovi imaju elemente sukoba, a neki i nasilnosti.)

Nakon što dobije dozvolu, djevojčica nacrta životinje koje ubacuju svoje glave u koševe, što se u ovom odraslom registru prepoznaje kao satira.

i moje žirafe su igrale košarku
tako što su ubacivale
svoje glave u koševe

Ubaciti glavu u koš znači služiti se njome kao predmetom, kao rekvizitom, neinteligentno, i vrlo komično. Kako riječ koš može također značiti i posudu za odlaganje smeća, sugeriše nam se da učiteljica Ivona, ali i škola koju ona predstavlja, dječije glave koristi kao rekvizit, a da je cilj nastave (i obrazovanja) slobodno mišljenje tretirati kao smeće.

Staviti glavu u obruč (koš je također i obruč) znači takođe i ograničiti je, zarobiti; odatle iz ovog pedagoškog incidenta proizilazi motiv slobode, odnosno njenog ograničavanja, na šta se, autoritetom nasilnih pedagoga, kakva je učiteljica Ivona, obrazovanje može svesti.

učiteljica Ivona je rekla
da to nije košarka

Učiteljica Ivona sasvim birokratski i nepedagoški zaključuje (ispravno, ali do banalnosti uprošćeno) da to čega se igraju žirafe nije košarka; ona tako potvrđuje svoju potpunu učiteljsku i odgajateljsku nekompetenciju. Kruta je, nemaštovita, zatvorena za kreativnost, nesposobna da prepozna i razumije kritiku na svoj račun, pa tako i da koriguje svoj negativan učinak na đake. Također, pošto ona ovdje predstavlja i školu, obrazovni sistem, konkretno socijalistički obrazovni sistem (kako ga autorica pamti), cijela situacija se donekle uopštava. Ako znamo da slijedi rat (iz naslova zbirke i drugih pjesama u njoj), onda je opravdano zaključiti da autoritarno obrazovanje koje guši slobodu i kreativnost mora biti uzročno povezano s ratnim nasiljem.

i postala me u fiskulturnu salu
da gledam osmaše kako igraju košarku

Učiteljica šalje djevojčicu da nauči šta je košarka (kao da je tema pismenog rada bila bukvalno opisivanje fizičkih aktivnosti i pravila po kojima se odvijaju) gdje njeno pedagoško nasilje dobija i konkretne, fizičke, posljedice.

lopta mi je udarila direktno u damar
na sljepoočnici
krv mi je šiknula iz nosa

Djevojčica dobija udarac u glavu i krvarenje iz nosa. Simbolično, rekvizit (lopta) je u sistemu školskih obrazovnih vrijednosti jači od dječije glave koja je kreativna i želi biti neovisna i slobodna. Tako se intelektualno nasilje obrazovnog autoriteta okončava fizičkom traumom.

Radnja se potom seli iz škole u porodicu:

tata je mirisao na štok i šutio
i jako smradno puhao u autu
mama se trudila ne plakati preglasno
me tješila na uho šapatom oštrim
kao staklo glas joj je oduvijek
bio
tako kazališni

Otac je emotivno isključen i pri tome sklon alkoholu, moguće i nasilan, jer se majka trudi ne plakati preglasno, vjerovatno da ga ne uznemiri. Ni porodica očito nije mjesto slobode. Majčin šapat je oštar kao staklo; staklo je oštro kad se razbije; majčin šapat je razbijen, ali cijela scena sugeriše i da je razbijena ta zajednica, a i majka u njoj.

Moja je morbidna priča završila u košu

Homonimija (koš za smeće i obruč u košarci) ovdje otkriva da priču, koju učiteljica smatra smećem, mi koji opažamo i razumijemo dvosmislenost čitamo kao inteligentnu i duhovitu kritiku školskog zadatka. Djevojčica ne zna igrati košarku, ali zna pisati, i u tome je bolja od učiteljice. Ono što je trebala biti kazna, duhovitošću se preobratilo u pobjedu.

kad sam došla sebi plakala sam za njom
jer je to značilo da sam pisala lošu prozu
Josipu Brozu

Škola koju pjesnikinja kritikuje, s vremenske distance i u međuvremenu stečene zrelosti, ideološka je platforma jugoslavenskih komunista (čiji je simbol Josip Broz Tito). Svrha pisanja nije kreativno i slobodno izražavanje nego dodvoravanje vlasti, što učiteljica čini provodeći pedagoško nasilje. Iznenadna rima je signal ironije, kojom se ismijava banalnost školskog programa s takvim ciljem, ali također i dokaz da se prešlo na poeziju. Tako se pored škole parodiranjem ismijava i poltronsko / propagandno (rimadžijsko) pjesništvo.

spjevala sam mu pjesmu
za onaj dan kada postajemo
pioniri (–)

Pjesnikinja se i ovdje koristi preklapanjem sintagmi – pisala prozu Josipu Brozu i Josipu Brozu spjevala pjesmu. Time također izražava, na planu sintakse, odbijanje da slijedi pravila koja se u školi nameću. Istovremeno, lomi sintagme na kraju stihova (što je ista vrsta gramatičke subverzivnosti) – postajemo // pioniri.

(–) jedina od sve djece
sam morala da nosim vestu preko košulje
bilo mi je neprekidno hladno
od udarca lopte u glavu

Posljedice pedagoškog nasilja (osjećaj hladnoće) dovele su do toga da se djevojčica ne osjeća dijelom grupe, jer je drugačije obučena, ne svečano, nego neprikladno. To je čini nesigurnom, pa zaboravlja stih vlastite pjesme.

i stihovi su započinjali sa
T
I
T
O
i nisam zapamtila
šta sam napisala pod O
pa sam rekla glasno
u mikrofon: Ovim vas pozdravljam
i skoro pala u nesvijest
kad sam vidjela tatu
na balkonu sale kako se ljulja
preko ograde sišla sam s bine
jedva jer bila je visoka
a ja sam bila najmanja osoba
u školi

Opet preklapanje! Da li je skoro pala u nesvijest jer je zaboravila stih ili jer je vidjela tatu kako se ljulja? Da li se tata ljuljao preko ograde ili je ona sišla s bine preko ograde? Da li je bina bila visoka ili ograda? Ovim postupkom pjesnikinja efektno povezuje više radnji, predmeta i prostornih tačaka u jednu cjelinu sagledanu iz tačke koja je jedina stabilna i pouzdana – subjektivna perspektiva same djevojčice. Ona je u cijeloj toj farsi od školske predstave jedina autentična, upravo po toj sposobnosti da stvara/otkriva veze među naoko nepovezanim stvarima.

Njen subjektivni doživljaj, da je najmanja u školi, dolazi od veličine prigode i svečanosti, u kojoj se djeca pretvaraju u pionire, ideološku formaciju. To je još jedan protest ogorčene pjesnikinje, koja ovom pjesmom pokušava da zaštiti svu djecu koju ovakva škola priprema za rat.

učiteljica Ivona je rekla da je to tužno
i da su me upropastili.

Učiteljica Ivona će, dosljedna svojoj krutosti i ograničenosti, zaključiti da su djevojčicu upropastili (vjerovatno misli na njene roditelje), ali nama, koji učiteljici Ivoni već ništa ne vjerujemo, to će biti samo još jedan dokaz da uprkos svemu djevojčica nije upropaštena.

Drugi odjeljak odnosi se na čas likovnog (još jedan umjetnički predmet).

Na času likovnog Minela
najpopularnija curica u razredu
s najpoganijim zamislivim umom
okrenula se
i pitala me ima li vrabac ‘vako uši
i stavila je kažiprste iznad glave
ja sam rekla ima
i razmišljala kako da izvučem
živu glavu kad joj njen drug
Neven kaže da nema kad
dobije keca i kad shvate
ako ikad shvate (–)

Scena pokazuje djevojčicu pred izborom da svoje vrline (znanje, kreativnost, hrabrost) iznevjeri, tako što će se potčiniti zloći razredne nasilnice. Ona rizikuje odbijajući savez sa osobom koju prezire, nadajući se da njen odgovor neće biti shvaćen kao prezir. Potom ponovo iskoračuje iz očekivanja učiteljice Ivone:

(–) nacrtala
sam sebe u kući
kako sjedim i crtam

Djevojčica je očito sposobna za samorefleksiju. Ona umjetnost shvata kao pronalaženje sebe u svijetu, razumijevanje vlastitog mjesta u njemu, za razliku od svoje učiteljice, koja tu sposobnost nema i kojoj je to dosadno:

i učiteljica je Ivona
s kilom pudera ispod oka
kroz koji je svejedno
prosijavala plava masnica
koju je tu utisnuo njen muž oficir
Jugoslovenske narodne armije
rekla da je to dosadno
i da su me upropastili.

Učiteljica je žrtva nasilja koja umjesto da mu se suprotstavi, i tako bude primjer svojim đacima, crta puderom po vlastitom licu sakrivajući istinu i od drugih i od sebe. Slika je važna i zbog zanimanja nasilnika: on je oficir armije koja će za tri godine ustupiti svoje resurse jednoj od zaraćenih strana u bosanskohercegovačkom ratu (srpskoj). Iako sama upropaštena, fizički i moralno, učiteljica po drugi put pogrešno zaključuje da je upropaštena djevojčica.

Minela je dobila pet za kreativnost
i nadam se da je odrasla
u presliku Angele Merkel
ne znam gdje je Neven ali nadam se
da je negdje gdje se trese
od straha svaki dan
a ne zna zašto i čemu
i da mu se gadi život
u svakom trenu.

Istom krivom logikom učiteljica Minelino neznanje nagrađuje videći u njemu kreativnost. Pjesnikinja, s vremenske distance i s iskustvom proživljenog rata, sarkastično kažnjava svoje zlostavljače za pretrpljene strahove. Minelu zamišlja u tijelu fizički neatraktivne političarke, dakle dvostruko iznevjerenih nada: da će biti lijepa i živjeti bez odgovornosti, dok za Nevena ostavlja vlastito proživljeno iskustvo žrtve.

Treći odjeljak pjesme počinje satom matematike, na kome djevojčica dobija jedinicu jer je sabirala umjesto množila na kontrolnom iz množenja:

Svijet je bio sav na mjestu dok nisam
jednog četvrtka u decembru dobila
jedan iz matematike jer sam sabirala
umjesto množila
na kontrolnom iz množenja

Množenje je samo brže sabiranje. Djevojčica sporost pretpostavlja brzini. Ona bi da uspori vrijeme, jer se boji onoga što će doći. (U njenoj situaciji: školski odmor i možda suočavanje s nasilnicima. A znamo i s ratom, uskoro.) Učiteljica Ivona, naravno, neće pokušati da razumije znak preplašenog djeteta, nego će dići uzbunu:

učiteljica Ivona je zvala iz škole
mama je bila na poslu već tri dana
rekla nam je na telefon
radili su popis kolegica
Sabina je pala u komu jer nije ništa jela
tri dana sad je došla sebi
i jede kašikom pavlaku
direktno iz pakiranja od pola kile i plače
ona je ne može ostaviti

a moga se oca nigdje nije moglo naći

Telefonski razgovor otkriva da ni majka ni otac nisu oslonac ugroženom djetetu. Majčino opravdanje je komično, iako u detaljima otkriva da je i majka, skupa sa Sabinom, žrtva strukturnog nasilja nad ženama. (Bez Sabine, mogli bismo zaključiti i da joj je posvećenost poslu izlaz iz nepodnošljive bračne veze.) Posredno, saznajemo da djevojčica u kući nema stalnu roditeljsku brigu, a u čemu učiteljica Ivona vidi razlog upropaštavanja. Međutim, djevojčica u kući nije sama; u događaje ulazi njena nana koja je, pokazaće se, sušta suprotnost kukavnoj Ivoni:

i moja nana –
cjeloživotni ušutkani ateist
kojoj je Ramazan
za razliku od dede značio
citiram: osmosatno umiranje
nad šporetom i njegovom
nadutom njuškom
dabogda me bog ubio kraj citata
i koja je umrla u pedeset osmoj godini
savijena nad krevetom kao nad šporetom

(Pjesnikinja i u trećem odjeljku nastavlja sintaksičke cjeline završavati u sredini stiha, čime postiže nekoliko efekata: prvo, dočarava način govorenja djeteta koje pauze pravi prema dužini i snazi svog daha, a ne prema pravilima sintakse; drugo, poništava prostorno-vremenske granice relativizirajući ih nepoštivanjem formalnih (stihovnih) pravila; i treće, usporava čitanje, jer zahtijeva jaču pažnju čitaoca, koji mora sam naći granice rečenica ili, dodatno, odlučiti kojoj od dvije pripada određena sintagma.)

Treće poglavlje je posvećeno nani, koja je cjeloživotni ušutkani ateist. Kvalifikacija je pomalo neobična, jer nana živi u ateističkoj (socijalističkoj, komunističkoj, sekularnoj) državi (Jugoslaviji) pa bi se očekivalo suprotno: da su ušutkani vjernici. Ali pjesnikinja nas podsjeća da država nije jedini nasilnik nad slobodom uvjerenja, mišljenja i stvaranja ljudi. Druga je porodica sa svojom tradicijom i gvozdenim stegama patrijarhata, u kojem su (u kojima su) žene ušutkane i u kojima se nemilosrdno izrabljuju.

Dedo ima nadutu njušku; nezadovoljan je. Možemo pretpostaviti zašto: zato jer se kao vjernik osjeća neslobodno u komunističkoj državi. Pjesnikinja se finom ironijom ruga muškom eg(oizm)u, i pri tome solidariše sa ženama koje su njegove žrtve. Nana osam sati umire nad njegovom njuškom: služenje muškarcu je neplaćeni posao, čak i u socijalističkoj, radničkoj državi, za koju pjesnikinja takođe nema razumijevanja ni milosti. Njih smatra odgovornim za naninu preranu smrt, jer joj bog, kao ateistkinji, nije mogao uslišiti želju i ubiti je. Pjesnikinja nanin buntovnički bijes stavlja u citat, ironično ga počinjući i završavajući administrativnim stilom — citiram, kraj citata. Na taj način objektivizira jedan lični doživljaj, subjektivnom iskazu dodaje činjeničnu vrijednost. Savijena nad krevetom? Možda jer se brinula o umišljenom bolesniku u krevetu, nad njegovom nadutom njuškom, ili od bolova (smrt u 58 godini može biti uzrokovana bolešću, u neizdrživim bolovima, u grču, iznad kreveta)? U svakom slučaju, uzrok smrti je ubistvo izrabljivanjem.

Nana, koja se brine o djevojčici, zauzima se za nju u školi:

obukla je vunenu haljinu tamnozelenu
zameo ih vjetar takvu haljinu obukla je
bundu crnu strukiranu stavila je
na glavu toku s velom
od crne čipke obula je
crne čizme s najvišom štiklom
u republici

Djevojčica je poredi s junakinjom filma Prohujalo s vihorom (Zameo ih vjetar). Tamnozelenu haljinu junakinja filma, Skarlet O'Hara, šije od somotske (baršun) zavjese iz izgorjele porodične kuće, i ta haljina u filmu simbolično označava njenu odlučnost da iz nesreće (i građanskog rata) izađe kao pobjednica. Djevojčica u opisu nane koristi i hiperbolu: najviša štikla u republici. Čizme sa štiklom, i uopšte cijela odabrana odjeća, kontrast su slici domaćice nagnute nad šporetom. Nana je uprkos svemu nesebična, emancipovana, hrabra i samosvjesna žena, spremna da brani slabije i nezaštićene.

i kad je ušla u školu
pahulje su joj se topile u crnoj kosi
domar se za njom trčeći
pokliznuo i umalo pao

Komični geg, kao iz nijemog filma, čija je angažiranost uglavnom bila simbolično na strani obespravljenih. To se potvrđuje i u nastavku:

i bila je totalno Evita Peron
iako se škola zvala Simon Bolivar ali
to su finese.

Evita Peron je ikona feminističkog pokreta, koja se kao supruga predsjednika Argentine zalagala za prava žena, radnika i siromašnih. Nana koja ulazi u nasilnu i nepravičnu instituciju u očima odrasle djevojčice, sada pjesnikinje upućene u feminističku agendu, predstavlja istu takvu vrijednost. Ironično primjećuje da se škola zove po muškarcu. (Simon Bolivar je vojnik i političar koji je oslobodio Južnu Ameriku španskog kolonijalizma, ali nije uspio da je ujedini u jednu državu kojom je planirao vladati čvrstom rukom.) U sistemu slijepom za žene zaista je nebitno po kojem se muškarcu škola zove.

I nana Sejda je rekla
citiram: ona može da radi šta hoće
ona je dijete o kojem vi pojma nemate
kraj citata

Sada prepoznajemo još jednu funkciju citata. Nena je ta čije riječi imaju težinu, koje treba pamtiti, koje se ne smiju mijenjati, one su činjenica (čak i u subverzivnoj sintaksi). One su verbalna potvrda onoga što djevojčica osjeća, a mi iz njenih sjećanja opravdano zaključujemo – da škola o djetetu, djeci, nema pojma. A nema jer je djeca kao ličnosti niti ne zanimaju. Zadaća je škole, naprotiv, da djecu obezliče, da ih pretvore u preslike političara, u bića koja će drhtati od straha niti ne znajući zbog čega, kojima će se hraniti prvi naredni rat.

ja sam se tresla k'o prut i bolio me vrat
od gledanja gore tek sam tad shvatila
kako je mala učiteljica Ivona

Subjektivan donji rakurs kojem je u prvom planu visina okolnih objekata (ovdje ljudi) potvrđuje fizički naninu moralnu superiornost nad učiteljicom.

nana je uzela kontrolni rad
i poderala ga u milion komadića
sve ne skidajući crne kožne rukavice
i letjeli su letjeli papirići po učionici

Papirići koji lete kao pahuljice pretvaraju nanu u prirodnu silu. Čovjek je prirodna sila, ukoliko se pobuni, suprotstavi, zauzme za drugoga. Kontrast, bijeli papir – crne rukavice, također naglašava izokrenut sistem vrijednosti. Crno je ono što vrijedi (crna ovca, različitost, izuzetnost), a bijelo bezličnost odgajatelja i škole.

uzela me za ruku zapravo uzela me za
predugačak rukav od džempera
preko džempera
ispod kojeg sam se ipak tresla od zime
i odvela me iz škole

Iako ima dva džempera, džemper preko džempera, djevojčici je hladno jer u učionici pada snijeg za koji je kriva njena nana. Hoće li institucija na silu odgovoriti silom, hoće li nana biti kažnjena?

svi su gledali
direktor je došao i vikao za njom
drugarice
gospođo drugarice gospođo naizmjenično
drugarica gospođa Sejda se nije okretala

Direktorova zbunjenost, jer ne zna kako da oslovi ženu koja se suprotstavila državi, kao ravnu sebi – (drugarice, način međusobnog oslovljavanja u socijalizmu, kojim se obznanjivala ideologija jednakosti, svi su svima bili drugovi i drugarice) kao višu od sebe i istovremenu drugu (u malograđanskoj hijerarhiji gospođa je nešto više od drugarice, ali istovremeno i žena koja ne pristaje na ideološku uravnilovku. Lažnu, uostalom.) – otkriva njegovu karakternu sličnost s učiteljicom Ivonom. Zato će pjesnikinja iz kasnije vremenske perspektive, s iskustvom preživljenog rata, reći da se nana nije okretala

tome budućem grupiju
ratnih zločinaca
a učiteljica Ivona je stala na vrata
s rukama na bokovima i rekla da je to tužno
i da su me upropastili.

I po treći put učiteljica Ivona ne čita tačno stvarnost i ostaje zarobljena u svojoj ideološkoj ljušturi. Sada je već TO tužno, ali ostaje otvoreno pitanje, i to je jedna od najvećih etičkih vrlina ove pjesme, koliko sličnih Ivona DANAS na isti način pogrešno čita stvarnost i koliko djece biva žrtvama te pedagoške nepismenosti. S naknadno stečenim znanjem pjesnikinja nas obavještava da će direktor biti obožavalac i pratitelj ratnih zločinaca. Grupi ratnih zločinaca međutim ne opisuje samo moralno bijednog direktora, niti nas podsjeća da su takvi ljudi bili odgovorni za obrazovanje u Jugoslaviji (što ne znači da slični nisu i danas), nego i da su zločini za njihove izvršitelje bili kao neka muzička turneja, da su čineći ih sebe doživljavali kao rok zvijezde.

Nikad nisam zaboravila
revolucionarni put do kuće
koji smo nana i ja prokrčile
kroz nevjerovatne
nanose snijega
ona mene vukući za rukave
ja gledajući u nebo svo prslo
u ples pahulja i crne kose
neki te ljudi samo vole
neki te i nose
mene je Sejda nosila.

Povratak je trijumf. Revolucija je krčenje puta kroz nanose poderanih školskih papira, suprotstavljanje indoktrinaciji. Pjesnikinja ponavlja da je nana vuče za rukav, ne za ruku, jer tako djevojčica ima mogućnost i slobodu da se odupre vučenju, da se izvuče cijela iz rukava. Naravno da to ne čini, jer nju nana u suštini ne vuče, ona je nosi, što je više od obične ljubavi. Samo voljeti nije dovoljno, ljubav mora narasti u revoluciju, ljubav nas mora promijeniti u bolje nas, ljubav može učiniti da se želimo promijeniti u bolje nas.

Najzad, četvrti odjeljak dovodi nas pred rat i u sam rat.

1991. godina bila je zadnja godina
u kojoj sam išla u školu
1992. u mome stanu tetka je imala
panični napad
Je li ovo rat i kad će stat' kad će rat stat'
kad? Pravi je belaj nastao kad je mama
rekla da je tek počeo i neko je pronašao
štok u kuhinji i dao joj i smirila se i zaspala
i više je nikad do danas nisam vidjela uplašenu.

Prva slika je kratko svjedočanstvo o emocionalnoj reakciji jedne uplašene žene (tetke) na početak opsade i rata. Pjesnikinja uspješno u njenoj paničnoj tiradi pitanja reproducira zvuk rafalne paljbe: rat i kad će stat' kad će rat stat' kad. Tetka smirenje nalazi u alkoholu, kao i tata. Biti neuplašen na taj način znači ne biti živ, ne postojati. (Kao što tata ne postoji u ovim sjećanjima, osim kao alkoholičar.)

1993. sam prvom prilikom
u mokrom podrumu
koji su tad zvali školom
ne znam zašto
dakle prvom prilikom sam htjela
napisati priču
o žirafama koje ubacuju glave u koševe
i uz to ih i nacrtati
ali samo sam napisala
priču o vrapcima bez nogu
i nacrtala ih
a učiteljica Danica je rekla
da je to divno.

Usred rata škola nije više institucija nego podrum, sve je izvrnuto, pa djevojčica pomisli da se može vratiti temi žirafa i koševa, ne bi li testirala tu novu stvarnost. (Ipak je premalo vjerovatno da je rat uslov za drugačiju školu, školu koja neće odgajati djecu za rat?) Zato namjeru na kraju i ne ostvaruje, čak i pošto je učiteljica sasvim druga i sasvim drugačija. Novoj stvarnosti odgovara nova slika, ovaj put napisana u formi priče o vrapcima bez nogu. Vrapci su vesele, druželjubive, bezopasne ptice, nalik djeci, koje bez nogu ne mogu ni skakutati niti stajati na granama grmova u parkovima, gdje ih je djevojčica mogla viđati. Noge nemaju jer su im (pretpostavljamo) otkinute granatama, isto kao i ljudima, koje je djevojčica ranjene mogla vidjeti na televiziji. (Već znamo da životinje u njenim slikama/pričama predstavljaju ljude.) Televiziju gleda zajedno s majkom.

Jedan je cijeli dan mama gledala
jedan jedini TV program
na kojem je bila slika RTV doma
i tramvaja stalog nasred tračnica
povremeno je sliku pratio
glas komentatora

Jedan, jedan, jedini... Rat je nemogućnost izbora; građani su zatvoreni u kuće, a stvarnost izvan njih sabijena u kvadar televizijskog ekrana, smrznuta u jednu te istu sliku, tramvaja koji stoji. Život je stao, glas komentatora uzaludno pokušava da je oživi.

na šporetu se hladio doručak
skuhan za prijatelja
kojeg je čekala uzaludno
jer će Grbavica biti logor

Grbavica je sarajevsko naselje, za vrijeme rata pod kontrolom u srpsku vojsku transformisane JNA i odvojeno vatrenom linijom od ostatka grada koji je kontrolisala Armija BiH. Pjesnikinja nas informiše da će to naselje biti logor, što ne odgovara činjenicama (Grbavica to nije bila, osim možda subjektivno za tamo zatečene nesrbe, koji su živjeli u strahu i trpili razne vrste zlostavljanja.) Ta prolepsa je najvjerovatnije mamina, čiji je prijatelj ostao tamo zarobljen. Sa slikom mame pjesma se i završava:

stavila je ruku na obraz
i sve onako
s vrapcima bez nogu u krilu
staklenih očiju
kazališnim šapatom
rekla
da su sve upropastili.

Majka se u završnoj sceni pretapa (kao u duploj ekspoziciji) u učiteljicu Ivonu. S rukom na obrazu (što je gesta neugodnog iznenađenja), sa školskim crtežom svoje kćerke koji je potresnija slika rata od statičnog kadra televizije i kazališnim šapatom, ali u koji ona ne gleda, kao što nije gledala ni ranije nezainteresirana za kćer, jednako teatralna, nepromijenjena bez obzira na jezive okolnostima, ispražnjena od misli (sa staklenim očima) konstatuje da su sve upropastili. Ko oni? U indirektnom upravnom govoru to može značiti da misli i na sebe, na oca, na cijelu svoju generaciju (roditelja i nastavnika) koji su dopustili da do rata dođe i tako na najstrašniji način iznevjerili svoju djecu.

N. V.