dječija perspektiva / gledanje i viđenje / hiperbola / humor / metonimija / očuđenje / patrijarhat / pjesničke slike
Pjesma Naočari moga đeda dobro pogođenim i izvedenim pjesničkim slikama (iz porodičnog života) prilagođenim dječijem iskustvu i poentom potiče osjećanje životne radosti izražene humorom i poziva đake da svoje iskustvo o temi porodičnih uloga prodube i obogate.
Pisac poezije (i književnosti uopšte) mora voditi računa o mogućnostima onih kojima se obraća (djeca su u ubrzanom procesu emotivnog, intelektualnog i moralnog razvoja), primjenjujući različite strategije kako da im pridobije i zadrži pažnju.
Te se strategije (pojednostavljeno) mogu odnositi na sam jezik i na temu. (Na ono „kako“ i na ono „šta“.) U vezi s jezikom, one se odnose na ritam, na izvrtanje ili izmišljanje riječi, na jezičke igre. U vezi s temom, polazi se od onoga što je djeci poznato i što čini njihovo iskustvo. To onda može biti porodica, škola, životna okolina ili teme preuzete iz svijeta mašte, prije svega iz bajki ili popularnih priča za djecu.[1]
Prijedlog – uzrast: 7. razred osnovne škole
[1] O važnosti vještine čitanja u školi, i funkcije koju u razvoju te vještine ima književnost:
Meta Grosman, U obranu čitanja : čitatelj i književnost u 21. stoljeću, Zagreb: Algoritam, 2010;
Radmila Rangelov Jusović, Zašto je važno čitati; predgovor knjizi Bajke s potpisom, ur. Nenad Veličković, Sarajevo: Mas Media Sarajevo i Fond otvoreno društvo BiH, 2014.
Pjesma se može tumačiti strofu po strofu, lirsku sliku po sliku:
Moj đed ima važnih stvari:
štap i naočari...
Ovdje je duhovito poigravanje s pojmom važnosti. Očekivalo bi se da to ne budu svakodnevne sitnice, nego diplome, medalje, odlikovanja, sveti predmeti, porodične uspomene. Pjesnik, poštujući dječiju perspektivu, subverzivno relativizuje vrijednosti patrijarhata, po kojima bi djed trebalo da ima visok i povlašten status. Ali on je ovdje prije svega star čovjek, koji se kreće sporo i ne vidi dobro. To je ono što dijete vidi. Dječija perspektiva nije iznevjerena, što je kvalitet već samo po sebi, jer se to prečesto događa.
Iz svakog mu džepa vire,
lomi stakla i okvire.
Odmah se prelazi na temu, najavljenu naslovom – naočari. Hiperbolom („iz svakog mu džepa vire“) naglašavaju se đedova rasijanost i nespretnost, koje ga čine smiješnim, ali se istovremeno i potvrđuje da naočare jesu važna stvar. A ima ih više nego što je uobičajeno, jer ih gubi, lomi, razbija stakla...
Kad su neke, tako, zgodne
kaže: Viđu ka u podne!
S drugim vidi – ide neko,
– e, te su mi za daleko.
S ovim vidim svaku ćizu,
– e, ove su baš za blizu.
U naredna tri distiha preko naočara se opisuje „glavni lik“ pjesme. Svaki okvir i svaka dioptrija imaju svoju svrhu, ali to je tek uzgredna informacija; osobine lika daju se živo, dinamično, u đedovim brzim „replikama“ na „pojavljivanje“ odgovarajućih naočara. Autor precizno koristi zamjenice: „te“ za daleko, „ove“ za blizu, sugestivno kreirajući prostorne odnose. Đed se ukazuje pred čitateljem/čitateljicom plastično, glasom i pokretom. Sve ovo pjesnik postiže ne rasipajući ni riječi ni papir, držeći neprestano čitatelja/čitateljicu u humornom registru.
Naočari – čudna sprava,
sa ovima viđu mrava!
Mrav je sitan, a potrebno ga je vidjeti da se ne bi stalo na njega. Unuk/unuka (nebitno da li svjesno) preko naočara ulazi u karakter đeda kojeg opisuje, fasciniran/fascinirana njegovim mnogobrojnim naočarima. Djed je dobar čovjek, pa bi onda i svijet koji gleda kroz svoje naočare trebao biti bolji. Naslov pjesme ovdje postaje i ključ za tumačenje pjesme: naočari nisu samo tehničko pomagalo nego su one i način gledanja, a to onda znači i način mišljenja. Nije svejedno koliko se nešto jasno vidi, nego i u šta se i zašto gleda. Naočari su, pojednostavljeno, pogled na svijet, ono što đeda čini posebnim, po čemu je on djetetu važan.
Jedne puno znače đedu
za čitanje, za „Pobjedu”.
Pobjeda je crnogorski dnevni list, pokrenut 1944. godine, s lijevim (antifašističkim) ideološkim predznakom. Metonimijom (nisu važne naočare nego novine) potvrđuje se zaključak iz prethodne strofe: strategija na kojoj stoji cijela pjesma je metonimijske prirode – po logičkoj/prostornoj vezi povezane su naočare i svijet. Naslov bi mogao glasiti i Đedov svijet, i tad bi poenta svakako bila jasnija, ali bi bez dosjetke nestalo igre i humora, i učinak bi bio daleko slabiji.
Po varoši đed tumara
ponekad bez naočara.
U otkrivenom „metonimijskom“ ključu: ne tumara đed nego varoš „tumara“ (ide bez cilja, nespretno), u njoj se događa nešto što đed ne razumije, ili ne želi da gleda. Pjesnik nema potrebu da razrađuje ovaj motiv, ali to njegovu kritičku žaoku na račun „novih vrijednosti“ ne čini manje oštrom.
Zagubi ih, ljutit skoči,
– ma đe su mi druge oči?
I ova dosjetka s okamenjenom metaforom (druge oči) može se objasniti prethodnom strofom. Ljutit je đed jer vidi nešto što mu se ne dopada. Komično je to što, umjesto da mijenjaju svijet, ljudi radije mijenjaju oči, a pjesnik se takvom izboru ljudi, različitih od đeda, podsmijeva.
Bez cvikera – to je mȍra,
ko kuća si bez prozora
Prozori ne služe samo tome da se iz kuće vidi svijet nego i da u kuću ulazi svjetlost. Bez načina na koji đed gleda svijet ne može ući ni svjetlo u čovjeka. Svijet i čovjek, misao i svjetlost, povezani su, jedno su, ako je i kad je čovjek – đed. Onaj koji ne pristaje na tumaranje po varoškom mraku.
Kad ih turi smijeh sine,
vidi dalje od – daljine.
Vidjeti dalje od daljine znači vidjeti budućnost. I đed je vidi svijetlom (zato osmijeh „sine“). Ona drugačija ne može ni biti, ako unuk/unuka prihvati njegove vrijednosti, naslijedi njegov pogled na svijet.
Pjesma Naočari moga đeda uspjela je u efektu očuđenja. Iz perspektive djeteta, u nizu duhovitih opažanja o đedovom korištenju naočara, u prvom sloju sasvim realističnom, iskazan je u drugom, dubljem sloju stav o vrijednostima. Pjesma zagovara optimizam spram budućnosti, s djecom u njoj koja će na svijet gledati „đedovim“ očima.
Ovom interpretacijom[1] dokazalo se da izabrana pjesma Dragana Radulovića (svakako ona nije jedina takva) ima i obrazovno-odgojni potencijal kakav se očekuje u obrazovanju prema ishodima. Ona je vrijedna i po tome „kako“ je izvedena i po tome o čemu govori i po tome šta djeci nudi kao poruku.
N. V.
[1] O metodu tumačenja književnih djela u školi:
Svetozar Petrović, Književno djelo kao igra, u knjizi Pojmovi i čitanja, Beograd: Fabrika knjiga, 2008.
Svetozar Petrović, Interpretacija u kritici i nastavi, u knjizi Priroda kritike, Beograd: Samizdat B92, 2003.
Dragan Radulović
Naočari moga đeda[1]
Moj đed ima važnih stvari:
lula, štap i naočari...
Iz svakog mu džepa vire,
lomi stakla i okvire.
Kad su neke, tako, zgodne
kaže: Viđu ka u podne!
S drugim vidi – ide neko,
– e, te su mi za daleko.
S ovim vidim svaku ćizu,
– e, ove su baš za blizu.
Naočari – čudna sprava,
sa ovima viđu mrava!
Jedne puno znače đedu
za čitanje, za „Pobjedu”.
Po varoši đed tumara
ponekad bez naočara.
Zagubi ih, ljutit skoči,
– ma đe su mi druge oči?
Bez cvikera – to je mȍra,
ko kuća si bez prozora.
Kad ih turi smijeh sine,
vidi dalje od – daljine.
[1] Dragan Radulović, Pjesme, Izbor i predgovor Svetlana Kalezić-Radonjić, CID, Podgorica, 2008., str. 94.
Dragan Radulović (1951. – 2002.) je savremeni pisac za djecu. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Neke od najpoznatijih knjiza za djecu su: Strmoglavi, Okrpljene cipelice, Krilati dječaci, Blesme, Pa to tije, Balavkoprvi…
Autor je i dokumentarnih emisija za djecu.
Osim književnim i televizijskim radom, bavio se fotografijom i slikarstvom.
Čitanje:
Argumentira da je jezika struktura u funkciji komunikacije među ljudima. (Jačina i intonacija – imperativ viđu, usklik e; funkcija pauze – crtica).
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. (Razlika između gledanja i viđenja, porodični odnosi)
Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to.
Razlikuje vlastite emocije pobuđene čitanjem i objašnjava šta ih je pobudilo. (Simpatije za djeda)
Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti (primjerene uzrastu). (Metonimija, humor)
Pisanje:
Prilagođava vrstu, formu i stil namjeni pisanja i publici kojoj se obraća. Strukturira tekst poštujući osobenosti odabrane vrste. (Vijest)
Prikuplja procjenjuje i organizuje ideje i informacije od važnosti za tekst koji piše.
Vodi bilješke o radu na tekstu, tačno evidentira bibliografske jedinice.
Upućuje na izvore, ne služi se plagiranjem, korektno piše citate i parafraze. Pravilno upotrebljava navodnike/kurziv, koristi fusnote. (Vijest)
Primjenjuje pravopisna i gramatička pravila i koristi ih u odgovarajućim prilikama. Također, s dobrim razlogom odstupa od pravila. Samostalno lektoriše tekst koji piše. (Vijest)
Govorenje:
Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije.
Podešava govor prema govornoj situaciji.
Razumije liniju argumentacije govornika; razumije šta su premise od kojih govornik polazi i kako na osnovu njih izvodi zaključak.
Prepoznaje osnovne logičke pogreške.
Mediji:
Poštuje etičke principe povezane sa korištenjima medija, te načine i alate da medije koristi na siguran način.
Zna šta je objektivan i uravnotežen pristup, poštuje i štiti privatnost, ne koristi neprovjerene informacije...
Vrednuje sadržaje prema tome koliko se etički principi u njima poštuju. (Novine – vijest)
Samostalno proizvodi različite medijske sadržaje. U kreativnom radu primjenjuje stečena znanja i vještine vezane za maternji jezik i specifičnosti medija. (Novine – vijest)
Čas učitelj/učiteljica može početi razgovorom: Što je Tebi važno u životu? Zbog čega?
Učitelj/učiteljica bi radeći na ovoj pjesmi (na osnovu interpretacije) mogao/mogla ostvariti sve sadašnje postavljene ishode: đaci bi lako mogli uočiti pjesničke slike i motive (djed sa štapom, djed koji traži naočari, djed koji čita novine, djed kome iz svakog džepa vire naočari...), mogli bi prepoznati osjećanje simpatije za djeda, i razumjeti optimizam na koji se odnosi „osnovna poruka“. Takođe bi lako mogli povezati ritam, tempo (brz, živ) s poentom. U nekoliko djedovih replika razumjeli bi šta su jačina i intonacija i šta se time postiže (zahvaljujući usklicima – viđu, e, pitanjima – đe su), shvatili bi funkciju pauze (crtice odlažu dovršetak rečenice i stiha, stvaraju napetost, doprinose iznenađenju).
Također, ova pjesma lako može biti povod za sljedeći korak u nastavi – povezivanje umjetničkog djela s vlastitim iskustvom. I tada bi đaci bili pozvani da otkriju razliku između gledanja i viđenja, važnosti znanja i iskustva za razumijevanje onoga što se vidi, imali bi priliku da uporede način na koji oni gledaju na stvari s načinom na koji gledaju roditelji njihovih roditelja.
Međutim, pjesma je i prilika da se s đacima priča o dijalektima (crnogorski), kao i novinama – što to čitaju đaci, a što njihovi roditelji, a što roditelji njihovih roditelja; koliko im se interesi (ne)razlikuju; kakve bi novine đaci čitali; te prilika za samostalan rad: da đaci istraže i napišu vijest o onome što je njih interesira, što im je važno.