dnevnik / intertekstualnost / korupcija / Mali Princ / mito / patrijarhat / pismo / retrospekcija / roman / škola / vršnjačko nasilje / zdravstvo
Radnja romana Volim crtati velika crvena srca Almira Alića ispričana je u 1. licu jednine: kroz formu pisama upućenih Malom Princu gledamo svijet očima djevojčice Une koja ide u 4. razred osnovne škole. Dječjim, jednostavnim jezikom suprotstavljen je svijet odraslih i djece.
Generalno, đaci vole čitati knjige u kojima su pripovjedači i pripovjedačice djeca, lakše se poistovjećuju s takvim likovima i pogledom na svijet.
Knjiga je sve, ali ne banalna: bavi se problemima disfunkcionalne obitelji, postratnog neuređenog društva (političkog profiterstva, nezaposlenosti, lošeg obrazovnog i zdravstvenog sustava), problema prejedanja kod djece… i pedofilije.
Ovo je roman za hrabre nastavnike i nastavnice koji/koje se ne plaše otvorenih i teških razgovora s đacima, jer je nažalost upravo takva i stvarnost koju oni/one žive.
Uzrast – prijedlog: 7. razred osnovne škole
Roman Volim crtati velika crvena srca napisan je u 1. licu jednine, a pripovjedačica je djevojčica koja ide u 4. razred osnovne škole po imenu Una. Birajući dječji glas, autor Almir Alić koristi već oproban recept u književnosti: kroz dječje oči gledamo svijet koji su kreirali odrasli i vidimo sve njegove manjkavosti, i to bez ikakvog uvijanja, uljepšavanja. Djeca nemaju sposobnost laganja kao odrasli, to nauče kasnije dok odrastaju.
Djevojčica Una piše pisma Malom Princu jer se s njim osjeća blisko. Iznosi mu sve svoje želje, nadanja, strahove. Ovaj roman zato ima i odlike dnevnika, iako djevojčica ne bilježi datume na koje piše pisma, radnju možemo pratiti kronološki, s epizodama retrospekcije – najčešće kada se djevojčica sjeća kako su se roditelji voljeli i kako su i nju obasipali pažnjom.
Svaku noć ostavlja prozor otvoren ne bi li je Mali Princ, njen prijatelj, posjetio. Nije neobično da djeca imaju u ovom uzrastu imaginarne prijatelje, pogotovo ako se u stvarnom svijetu osjećaju usamljeno.
Mali Prinče, imaš li ti roditelje? Šta radiš kad nitko na tebe ne obraća pažnju? Osjećaš li krivicu, kao ja? Moji roditelji polako nestaju, a ja im ne mogu pomoći. Plašim se da moji pokušaji dodatno ne pogoršaju stvari. Nemoj se ljutiti što ne radim domaću zadaću i rijetko otvaram knjige. Sve ću to nadoknaditi, čim moji roditelji budu oni stari, kakvih se sve teže prisjećam.
O, kako bih voljela da imam nekoga da sa mnom razgovara![1]
Ono je što direktno povezuje Unu i Malog princa jeste vjera u ljubav, odnosno da se samo srcem dobro vidi – ovo je već kultna rečenica Lisice iz romana Mali Princ i to da su u očima djeteta odrasli zaista čudni jer kompliciraju vlastite živote. Unatoč tome što je svijet odrasli siv i bez ljubavi, čak i kad crta sive, mračne crteže, jer takav je i okoliš i ljudi oko nje, Una uvijek doda i crvena srca, odnosno ne prestaje vjerovati u ljubav. Zato roman i nosi naziv Volim crtati velika crvena srca. Time je naglašena važnost ljubavi i pažnje u odrastanju jednog djeteta.
Ljubav ništa ne košta, a najljepši je mogući dar. Pa zašto je onda ne daruju jedno drugom?!
Ljubav, Mali Prinče, stanuje u srcu. Znam to dobro. Uvijek jače zakuca kad ugledam Zlatana na košarkaškom igralištu. Za taju me baš briga. Kod njega je, ionako, sve naopako. On mozgom voli, a onda vjerojatnom srcem računa koliko je (137 x 56) : 32![2]
Pisma piše kad je kod kuće, sama u svojoj sobi, jer je Una na početku romana odgovorna učenica, stalo joj je do školskih obveza i ocjena. Zašto se kod kuće osjeća usamljeno? Una živi s ocem i majkom. Iako je oboje vole, ne obraćaju pažnju dovoljno na nju, previše su okupirani svojim problemima. Svađe su skoro svakodnevica, ali i to je djevojčici draže od perioda šutnje među roditeljima.
…kod kuće sam zatekla roditelje u svakodnevnom raspoloženju. Slike ima, tona nema. Opet ne pričaju iz nekog glupavog razloga.
…volim kad govore, pa makar i glupe narodne izreke.[3]
Radnja romana nije isključivo vezana za jednu nefunkcionalnu obitelj, obitelj nije ostrvo u ovom slučaju već nažalost žrtva neuređenog sustava, sustava koji je tu da gazi poštene i slabe, a veliča beskrupulozne i one na pozicijama moći. Ovo se najbolje u romanu vidi u obrazovanju i zdravstvu.
U Unin razred ide i političareva kćerka Maja koja uvijek dobiva najbolje ocjene, čak i kad ih ne zasluži jer i učiteljica je slaba karika sistema, nedovoljno jaka da se odupre. Svoju poziciju moći učiteljica koristi samo kad se „razračunava“ sa slabijima od sebe, đacima, npr. dajući im nenajavljene testove, rješavajući disciplinu ocjenama, vičući na njih. Dva puta se učiteljica nađe u situaciji da se treba oduprijeti sustavu (u liku roditelja koji je političar na funkciji) i oba puta se onesvijesti i završi u bolnici. Ona se za učenike ne bori, nego se samo plaši za sebe. Čak i kad primijeti da s našom pripovjedačicom Unom nešto nije u redu, ona razgovara s njom, ali ne dovoljno zainteresirano da pomogne, a kada učenica „iskoči iz tračnica“, nacrta mračan crtež, pošalje je na razgovor pedagogici koja je možda i najzorniji prikaz bh. obrazovnog sustava.
Kad mi približi stolicu, prevrće mi se u želucu. Smrdi joj iz usta dok govori. Uopšte je ne slušam. Kad osoba neprekidno ponavlja gluposti, jednostavno joj počne smrditi iz usta. Znam da će me, baš poput učiteljice, ispitivati o problemima kod kuće, ali ja nemam volje da na ta pitanja odgovaram. Dovoljno je što ih živim. (…)
Puštam je da drobi o tome kako će sve reći mojim roditeljima i kako sam jako nevaspitana i kako moje vladanje neće imati zadovoljavajuću ocjenu.[4]
Cijeli obrazovni sustav je lažan i svjesno kreira nekritičnu masu, tapše poslušne, zatupljuje djecu besmislenim zadacima i nagrađuje lažne vrijednosti, a to čak vidi i djevojčica od 10 godina…
Na času likovnog smo trebali nacrtati nešto na temu Savršen svijet. Bezvoljno sam stajala ispred blještavog papira. Nisam imala ideju šta da nacrtam. Mrzim glupave teme i našu učiteljicu koja neprestano smišlja nove teme da me umara. Savršen svijet ne postoji, to znaju čak i prvačići…
Ali to ne zna Maja. Krišom gledam njen crtež i vidim plavo nebo, bez oblaka, cvjetnu livadu, malenu djevojčicu s ružnim cvikama koju za ruku drže roditelji. Iza njih je nacrtan ogroman džip, parkiran usred travnjaka, a da nijedan cvijet iza njega nije polomljen. Kako je lijepo biti glup. Nacrtala je kišu koja pada na cvijeće, a na nebu nema niti jednog oblaka. Nacrtani tata nosi kravatu, a pošao je na izlet s porodicom. I to džipom, čiji točkovi ne lome cvijeće kad prelaze preko njega. Ne gine joj petica. Šampionki gluposti![5]
Nasilje u školi nitko ne rješava. Kad se dječaci potuku, učiteljica viče, vrijeđa ih i dan nenajavljen test. Učiteljicino nasilje je i gore jer dolazi od nekoga tko bi trebao biti primjer kako se nesporazumi rješavaju, nekoga tko bi trebao učiti djecu nenasilnoj komunikaciji i ponašanju.
Vršnjačko nasilje koje djevojčica trpi od popularne djece u razredu, nitko ne rješava. Ističe se drug Miško u razredu koji je pokušava zaštiti duhovitim dosjetkama, ali se i on plaši fizički snažnijih dječaka. Kad se djevojčica pobuni i odgurne zlostavljačicu, učiteljica pozove roditelje. Majin otac, političar, prijeti Uni, dere se na nju, a potom dolazi Unin tata i na prvu uvredu reagira silom, šakama. Nažalost, od ispraznih priča da se nasilje ne rješava nasiljem, djeca nemaju koristi, već samo od rješenja i primjera koji u ovom slučaju djeci nitko ne nudi.
Zlostavljanje Une je zasnovano na fizičkom izgledu. Ona jede više nego je to njenom organizmu potrebno: jede s tatom, a potom s mamom jer njih dvoje ne objeduju zajedno. To je njen način da provede vrijeme s oba roditelja, ali i da traži utjehu u hrani.
Djed je jedna od pozitivnih figura u Uninom životu. Živi u drugom gradu i zbog teške financijske situacije ne posjećuju ga često. Ali kad su kod njega, on priča s djevojčicom kao da je odrasla i njoj to godi, igra s njom Tetrisa dok mu kćerka, Unina majka, čisti stan. Jednostavno, posvećuje joj pažnju, vidi je. Nažalost, djed obolijeva od raka, smješten je u bolnicu i Una ga s majkom obilazi. Susreće se prvi put s gubljenjem drage osobe i veoma joj to teško pada.
Može li se nekom čovjeku oduzeti par godina života i za toliko produžiti život drugog bića? Pitam te onako, bez veze. Ustvaru, nije bez veze! Rado bih živjela deset godina kraće, samo da mogu još uživati u djedovom društvu!
Ukoliko postoji bilo kakva šansa, ovo pismo smatram odobrenjem za oduzimanje mojih, a dodavanjem djedovih godina. Zaista se ne šalim i ne kajem niti jednog trena!
Bolje je kraće živjeti kao čovjek, nego duže kao biljka, koje gledam u svojoj okolini po cijeli božji dan![6]
U ovom dijelu romana vidi se beskrupuloznost liječnika kao i problem mita koji je i dalje sveprisutan u našem društvu:
…ali mama ne gubi nadu. Stalno nešto moli dežurnog liječnika i gura mu u džep kovertu s novcem. Liječnik tada počne govoriti kako je djed njegov najdraži pacijent i da će mu uključiti najskuplju terapiju, koju ne može dobiti baš svaki bolesnik.[7]
Djevojčica u svojim pismima Malom Princu najviše pažnje posvećuje svojim roditeljima. Otac je demolibisani borac, mašinski inženjer i nezaposlen. S djevojčicom priča tako da joj razbija iluzije o svijetu, odnosno kritički sagledavala i prošlost i sadašnjost, ali govor ne prilagođava djetetu. Sarkastičan je, ponosan i njegovi mu principi ne daju da se prilagodi korumpiranom sistemu.
Većinu svog vremena provodi u stanu ispred TV-a gledajući informativne programe koji u njemu bude frustraciju i bijes. Bio je vrlo mlad kada je sudjelovao u ratu, pati od PTSP-a, a kada mu se ratni kolega ubije, on skoro da prestaje vidjeti uopće svijet oko sebe. U romanu se priča o ocu završava ovom slikom:
Ono što je ostalo od mog tate ne izlazi iz sobe, ljulja se i jedva razumljivim glasom mrmlja pjesmu o sobi prepunoj knjiga. On ne izlazi, a nas je strah ući u zatvorenu sobu. Znatiželjno prislonim uho na vrata i začujem nekada drage riječi: …kutija mala što svira / gledam prastari svod…[8]
Majka je zaposlena, ali jedna plaća nije dovoljna za pristojan život. Nezadovoljna je što joj suprug ne radi, a svoje nezadovoljstvo najčešće tješi prekomjernim čišćenjem kuće. Kad se tijekom jedne te seanse čišćenja kuće razbije saksija s fikusom u njom koji je donijela kada se udala, doživljava slom, a iste večeri uslijedi još gora vijest: majčin otac, Unin djed, boluje od raka. Njena reakcija na tu vijest su tablete za smirenje, o kojima će ubrzo postati ovisna. Ona svu pažnju usmjerava na djeda, potpuno zanemarujući i supruga i dijete.
Baveći se, svako svojim problemima, roditelji jednostavno jednog dana prestanu dolaziti po djevojčicu u školu. Ona sada odlazi i dolazi sama u školu. Mala je još i plaši se, ali hrabri sebe. Jednog dana je napadne čopor pasa i odbrani je komšija kojeg je viđala kako uređuje cvijeće ispred zgrade. On je počinje redovito pozdravljati i smiješiti joj se. Potom joj se nakon nekog vremena obrati s komplimentom da je lijepa i da bi se rado igrao s njom.
U predzadnjem pismu koji djevojčica piše Malom Princu otkriva mu da će prihvatiti ponudu starijeg gospodina, markirat će iz škole, i otići na sendviče, sokove i druženje – jer te stvari njoj upravo i nedostaju u životu.
Zadnje pismo ima u potpunosti drugačiji ton, odnosno počinje riječima: „Mrzim te, Mali Prinče“ i iako autor izravno ne govori što se dogodilo, isprekidane rečenice, osjećaj mržnje usmjeren prema samoj sebi, bol u donjem dijelu trbuha, jasno govore da je djevojčica bila žrtva pedofila iz komšiluka.
Tako u svijetu koji je zasnovan na laži, korupciji, egocentričnosti stradaju oni najslabiji, oni koji se ne mogu sami braniti, oni koje nitko ne vidi i ne čuje.
K. M. V.
Almir Alić
Volim crtati velika crvena slova[1]
U bezimenom, sivom i prljavom gradu živi djevojčica Una s mamom i tatom. Vrijeme i mjesto nisu konkretizirani, ali se može reći da je u pitanju poslijeratna Bosna i Hercegovina jer se spominju bh. rijeke, odnosno znamo da je djevojčica dobila ime po jednoj od njih – djevojčica se zove Una, i ide u 4. razred osnovne škole.
Una piše pisma Malom Princu, svom zamišljenom prijatelju, i svaku noć ostavlja odškrinut prozor da Mali Princ može ući u njenu sobu ako odluči da je posjeti. Pisma nemaju datume, ali i bez toga liče na dnevnik u kojem djevojčica iskreno govori o svojim osjećajima, željama i strahovima, a događaji se nižu kronološki uz poneku retrospekciju uglavnom roditeljskog života.
Majka je zaposlena, autor ne precizira čime se bavi. Otac je nezaposleni inženjer mašinstva.
Radnja romana počinje narušenim porodičnim odnosima: tata je mnogo tih otkako je ostao bez posla, a mama se rjeđe smije i djevojčica silno želi da su njeni roditelji opet sretni i zaljubljeni, kao na slici s raftinga na rijeci Uni na kojoj su oboje nasmijani i zaljubljeni. Roditelji su joj pričali da ja majka na toj slici trudna i da se taj dan nagutala vode iz rijeke i da je djevojčica tako dobila ime.
Djevojčica ne vjeruje da u njenoj državi, koju ne voli niko, jer niko o njoj ne brine, prljava je i zapuštena, sva siva, postoje čiste rijeke. Roditelji je ne mogu odvesti da vidi rijeku Unu zbog teške financijske situacije.
Djevojčica je dobra učenica, stalo joj je do znanja i ocjena. Nije najpopularnija u razredu, to je ipak djevojčica Maja čiji je tata političar i ima novaca da svojoj kćerki priušti najskuplje stvari, ali se druži s ostalim djevojčicama. Voli Barbi djevojke, prirodu i crtati velika crvena srca. U školi dobiva dobre ocjene, ali ne bolje od Maje, iako Maja prepisuje test iz matematike od nje kada učiteljica da nenajavljen test.
Ima simpatiju u razredu, zove se Zlatan i košarkaš je. Kad joj Zlatan pokloni čokoladicu, djevojčica pomisli da se i ona njemu sviđa.
Djevojčicu u školu najčešće vodi mama, odnosno uglavnom to sve mame rade. Njen tata kada je vodi u školu osjeća se nelagodno, ali joj uvijek pošalje na rastanku znak da je voli: raširi dva prsta u oblik slova V koje prisloni svojim grudima i pošalje ih djevojčici. Maja ne dolazi pješice u školu, nju dovozi tata ogromnim džipom, ulazeći nesmotreno u školsko dvorište i ne obazirući se na drugu djecu i prašinu koju stvara.
Kad doručak pravi otac, uglavnom su to prženice, stoga se djevojčica raduje povratku mame s posla koja u kesama uvijek nosi nezdrave ukusne stvari. Majka je konzumeristički orijentirana, a otac sve suprotno od toga. Njihov odgoj neusklađen je i u ovom segmentu: kad joj otac kaže da na nešto nema smisla trošiti novac, majka joj šapne da će joj to kupiti kad otac ne bude tu, i slično.
Obitelji u posjet često dolaze baka, očeva majka, i stric.
Baka je egocentrična i pasivno agresivna: stalno se žali na svoje zdravlje te kako je niko ne voli i ne brine o njoj, i izrazito je kritički nastrojena prema supruzi svoga sina, a slične osjećaje gaji i prema djevojčici jer joj stalno govori da je ista majka. Netrpeljivost je obostrana, odnosno Unina majka pristaje na tu igru, pa svojoj svekrvi ne želi napraviti kavu pri jednoj posjeti. Nakon što baka ode iz kuće, otac nađe kavu i razbije teglu o kuhinjski zid. Od te galame i stresa, djevojčica se upiški u gaćice i to krije od roditelja – suši gaćice fenom i baca ih u prljav veš.
Stric, očev brat, dostavljač je hrane. Ne živi u izobilju, ali je vesela osoba, koja redovito posjećuje djevojčicu i ponaša se prema njoj kao prema princezi (tako je i zove). Djevojčica ne krije da poslije roditelja njega najviše voli. Vodi je u zoološki vrt, kupuje joj najdraže igračke, posjećuju slastičarnice.
Otac djevojčicu uspavljuje pjesmom Tema klasika ili nekim antičkim pričama. Zapravo, sva komunikacija između oca i djevojčice je ozbiljna, neprilagođena njenom uzrastu pa djevojčica često u rječnicima traži značenje očevih riječi. Majka je i prema toj njegovoj osobini ironična: pita djevojčicu je li je to otac opet gnjavio, i slično.
Rat se kao tema spominje uglavnom vezano za oca. Bio je mlad kad je bio u ratu i nikad ne priča o tome. Pojmove vezane za rat djevojčici objašnjava drugar iz razreda Miško, jer je i njegov tata bio u ratu. Otac, jer je nezaposlen, dosta vremena provodi pred TV-om slušajući političare, čime njegov bijes i nemoć prema stanju u državi, nepravdi i nepotizmu samo raste.
Poslije priredbe za dan škole koja je izgledala kao Majina solo izvedba, u dvorištu škole zvijezda među roditeljima je Majin tata. On prilazi Uninom tati i govori kako nikad neće zaboraviti najhrabrije borce, a potom mu nadmeno nudi da mu prenese namještaj iz jedne zgrade u drugu. Otac poslije tog susreta pije, a djevojčica zaključuje da joj je draži pijani i mekši nego ozbiljni tata.
Majka jedne prilike uzima bolovanje kako bi se družila s djevojčicom i tom prilikom sve troje idu na bazen. Djevojčica ne mari za prehladnu vodu, odgađa izlazak iz vode jer uživa u pogledu na roditelje koji se taj dan nisu niti jednom posvađali. Budući da je pretjerala s boravkom u vodi, do večeri se razboli, ali ona ne mari za to, sretna je jer njeni roditelji funkcioniraju kao tim dok joj pokušavaju sniziti temperaturu.
Djevojčica ne podnosi scene galame i nasilja, stoga se i u školi jednom upiški kad se dječaci potuku, a učiteljica prodere na njih, a poslije toga naravno slijedi nenajavljeni test. Inače, učiteljica nedisciplinu rješava nenajavljenim testovima i ispitivanjima. Poslije jednog takvog slučaja, u razred upada Majin tata (jer je Maja dobila dva, ostali svi u razredu jedan) i dere se na učiteljicu, koja se onesvijesti i završi u bolnici. Tri dana nitko iz razreda ne ide u školu, majka opet otvara bolovanje, ali ovaj put Una i ona posjećuju djeda (majčinog oca) koji živi sam u drugom gradu. Djed igra s Unom Tetrisa dok njena majka čisti stan i kuha ručak. Međutim, djed slabo jede, puno puši i opasno kašlje i kćerka se ljuti na njega zbog toga. Kako je pobijedila djeda u Tetrisu i popila puno soka za nagradu, djevojčica se navečer budi i prvi put susreće s očevim PTSP-om, odnosno otac se klati i bulji u prazno, a njegove blage smeđe oči su postale crne i blještave. Što se događa s njenim tatom, odnosno koje traume nosi iz rata djevojčici objašnjava drug iz razreda Miško: godišnjica je neke bitke i njen otac je nosio na svojim rukama dva mrtva druga.
Djevojčica je rođena u maju, blizanac je u horoskopu, ali ne vjeruje u horoskop iz novina. Ima jedanaest godina. Željela bi da može proslaviti svoj rođendan u igraonici, umjesto toga dobiva dvije kesice bombona da počasti drugare i drugarice u razredu. Laže da je majka na službenom putu, a otac bolestan i da zbog toga ne slavi rođendan. Otac kad dolazi po nju ispred škole sudjeluje u toj igri (iako mu Una ne objašnjava ništa), ali na njen nagovor kašlje da ga svi čuju. Majka pravi tortu sa šlagom, a rođendan spašava strikan koji se pojavljuje na vratima s novim DVD-om „Brec i uređenje časopisa“.
Nakon rođendana slijedi i fotografiranje učenika pri kraju školske godine. Una je svjesna da su te fotografije besmisleno skupe, stoga se jedina javi u razredu da ne želi fotografiju. Drug Miško se solidariše s Unom, odnosno i on se javlja da ne želi kupiti fotografiju. Iako se ponijela odgovorno prema roditeljima i nije tražila novac koji nemaju, djevojčica je ipak potištena, a otac to primijeti pa dolazi u njenu sobu pred spavanje i pjeva joj Temu klasiku kao uspavanku.
Napetost između roditelja sve više raste. Kako bi provodila vrijeme s oba roditelja, djevojčica prekomjerno jede jer jede dva puta – i s ocem i s majkom. Kad pita nešto roditelje, od oboje dobiva isti odgovor: „Idi u svoju sobu.“ Djevojčica mrzi samoću, pa u sobi vrijeme provodi gledajući TV. Nema više volje da se sređuje u školu, a roditelji ne primjećuju njenu neurednost. Strikan je rjeđe zove jer je upoznao djevojku Almu i uskoro seli u Njemačku.
Majku brine djedov kašalj, pa preko veze, uspije za oca dobiti termin za pregled. Isti dan u posjet im dolazi baka, očeva majka, i ne pokazuje ni trunku razumijeva za zabrinutu sinovljevu suprugu, nego opet egocentrično skreće pažnju na sebe i svoje zdravstveno stanje.
U školi učiteljica primijeti da se nešto događa s Unom, razgovara s njom, ali bez vidne volje da išta konkretnije poduzme. Djevojčica laže da je sve u redu jer ne vidi kako bi to njoj učiteljica mogla pomoći. Taj isti dan nitko ne dolazi po djevojčicu ispred škole. Nakon dužeg čekanja, kad je shvatila da nitko neće doći, djevojčica je zabrinuta krenula sama kući. Ispred jedne sive zgrade s uređenom baštom stajao je stariji čovjek, nasmijao joj se i mahnuo. Iako ga je i ranije viđala, nije mu otpozdravila jer zna da se sa strancima ne razgovara. Kad je ušla u stan, tata je gledao TV, a majka čistila kupatilo, nitko zapravo nije obraćao pažnju na nju.
Kada se udala, majka je u stan sa sobom donijela saksiju s fikusom i ta biljka je imala počasno mjesto u stanu. Kada joj je uslijed pokušaja da odnese fikus u kupatilo i istušira ga saksija ispala, a biljka se slomila, majka doživljava slom. Djevojčica ju je pokušala umiriti, ali ona je nije primjećivala uopće. Otac je samo zalupio vratima radne sobe. Kad se majka smirila, uslijedio je telefonski poziv u kojem saznaje da joj otac ima rak. Ostala je bez riječi, nije plakala, samo je posegnula za tabletama za smirenje. Djevojčica u cijeloj situaciji uzima dva izdanka sa slomljene biljke, stavlja ih u plastične čase s vodom kako bi ih mogla presaditi u saksije i obradovati majku.
Na satu likovnog učenici i učenice dobivaju zadatak na temu Savršen svijet. Svi osim Une slikaju neke nelogične radove, lažne slike stvarnosti: Maja slika porodični izlet na koji otac dolazi u odijelu, a njegov džip ne gazi cvijeće; Zlatan košarkaški teren i transparent s njegovim imenom, Lejla crta nasmiješenu liječnicu i dijete u bolnici (a Una primjećuje da se nitko ne smije kada dođe u bolnicu već da nose plave koverte liječnicima). Kada Una nacrta crnog muškarca s tijelom kornjače, žensku tamnozelenu figuru, a između njih ogromni fikus, te dijete koje nožem guli svoju ruku i krv po podu, učiteljica je pošalje školskoj pedagogici. Na razgovoru djevojčica šuti, stoga je pedagogica okarakterizira kao nevaspitanu i zaprijeti joj ocjenom iz vladanja. Na putu ka kući, djevojčica opet sreće starijeg gospodina koji joj se smiješi, a ona mu mahne rukom.
Djed je u bolnici i Una ga s majkom redovito posjećuje i prisustvuje scenama mita i korupcije u zdravstvu jer liječnik pokaže interesiranje za djeda tek kad mu majka pruži kovertu s novcem. Uni teško pada to što je djed toliko bolestan i što predosjeća da će ga uskoro izgubiti.
Kad očev drug izvrši samoubojstvo, djevojčica u školi čuje sve informacije i odmah poslije nastave žuri kući ne bi li ugasila TV prije nego otac čuje vijest. Međutim, kasni, otac je i ne primjećuje, nego samo ponavlja rečenicu: „Revolucija jede svoju djecu.“ Djevojčicu iz stana spašava stric koji je vodi na kolače. Međutim, i u slastičarnici svi šute i gledaju u TV na kojem Majin otac govori kako društvo ne smije dozvoliti da njihovi najbolji sinovi završavaju na ulici. Djevojčica osjeća da je ovo posljednje viđenje sa stricem prije nego ode u Njemačku.
Iako sve više zaokupljen prošlošću i ratnim traumama, otac se svaki put vrati u stvarnost kada je djevojčica bolesna. Kada nestane lijeka Ventolina, a djevojčica se guši, otac spašava situaciju papirnom vrećom za hljeb i uspavankom. Sutradan, majka s Unom ide do apoteke, a usput na njihovom prašnjavom autu stavlja oglas da ga prodaju jer njena plaća nije dovoljna da pokrije lijekove njenom bolesnom ocu.
Djevojčicu u školi svi izbjegavaju, čak i prijateljica Ivana s kojom je imala najbolji odnos se udaljila od nje. Neuredna je i dobila je na kilaži. Siromašna je i nema novaca za užinu pa stoji na velikim odmorima sama. U sukobima je najčešće Miško brani nenametljivo i humorom, ali i on se plaši snažnijih dječaka pa se povuče. Jednom prilikom dok se vraćala kući vidjela je Zlatana i ostale drugare kako gađaju kamenjem ulične pse. Budući da je morala tuda proći, isti čopor razljućenih pasa ju je napao, a odbranio ju je stariji čovjek kojeg je već viđala kako uređuje baštu ispred sive zgrade. Tom prilikom mu se zahvalila i započela razgovor s njim te mu rekla svoje ime i tako prekršila roditeljsko pravilo da ne priča sa strancima.
Stanje kod kuće je isto, stric je otišao u Njemačku, djed sve više kopni, a ni situacija u školi nije dobra. Kraj je školske godine i Una ima najslabije ocjene u razredu. Djevojčica Maja joj dobacuje ružne riječi: „Una – tuberanka, Una – prasica, Una – jediničarka, Una – sirotica…“ Na to zlostavljanje, Una odgovara jakim guranjem, Maji padaju naočale i razbijaju se o pod. Učiteljica zove roditelje u školu. Majin tata dolazi prvi i dere se i prijeti Uni. U tom trenutku dolazi Unin tata i na prvu upućenu uvredu uzvraća udarcima. Obara čovjeka na pod i udara ga šakama. Učiteljica se onesvijesti, a Una taj dan pije mamine tablete za smirenje. S ovom nasilnom epizodom, očev PTSP se samo pojačava. Majka odlučuje da će, čim joj otac umre, napustiti supruga, tj. da će se razvesti. Una to ne želi, želi oba roditelja uza sebe. Shvaća da je i ocu i majci potrebna ljubav i da ih to može spasiti, međutim nju nitko ne pita ništa.
Predzadnji je dan nastave, na putu do škole Una opet sreće starijeg gospodina koji joj govori da je prelijepa i da dođe kod njega sutra da se igraju, da on ima puno lutaka, ali da ih nema tko počešljati. Djevojčica stiže u školu, dan je zaključivanja ocjena, ona je jedini „dvojkaš“ u razredu, osjeća se usamljeno, te istog tog dana odluči da će sutra posjetiti starog gospodina jer jedino on još misli da je lijepa i želi se družiti s njom. Sakrit će od roditelja da neće ići u školu, a misli da to nitko neće ni primijetiti.
Zadnje pismo koje piše Malom Princu napisano je u potpunosti drugim tonom, počinje riječima: „Mrzim te, Mali Prinče“ i iako to nigdje autor ne spominje, po isprekidanim rečenicama, mržnji usmjerenoj prema samoj sebi, ponižavanju sebe i bolu u donjem dijelu stomaka, jasno je da je djevojčicu silovao pedofil iz kvarta.
Almir Alić (Zvonik, BiH, 1970.) diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli, a magistrirao Međunarodno javno pravo u Sarajevu.
Autor je romana Soliter Titanic, Boa u kokošinjcu, Volim crtati velika crvena srca, Godina pacova, Proždiranje i Misterij genoma te zbirki priča Piccolo Mondo i Sjaj i bijeda tranzicije.
Čitanje:
Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti (primjerene uzrastu). (Pisma, dnevnik)
Uočava intertekstualne veze u tekstu koji čita; slične motive iz drugih djela (Mali Princ Antoinea de Saint-Exupéryja)
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi.
Prepoznaje stereotipe i predrasude u tekstu, i načine na koje pisac nastoji uticati na nečije stanovište.
Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to.
Razlikuje vlastite emocije pobuđene čitanjem i objašnjava šta ih je pobudilo.
Pisanje:
Prikuplja procjenjuje i organizuje ideje i informacije od važnosti za tekst koji piše.
Vodi bilješke o radu na tekstu, tačno evidentira bibliografske jedinice.
Upućuje na izvore, ne služi se plagiranjem, korektno piše citate i parafraze. Pravilno upotrebljava navodnike/kurziv, koristi fusnote. (Vođenje bilješki tijekom čitanja knjige)
Govorenje:
Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije.
Podešava govor prema govornoj situaciji.
Koristi… Logički tačno izvodi složenije argumente. Učestvuje u raspravi, debati.
Mediji:
Koristi društvene mreže znajući njihove glavne prednosti, nedostatke i opasnosti. (Audioknjiga Malog Princa na Youtubeu)
Prije čitanja ove knjige Volim crtati velika crvena srca Almira Alića bilo bi dobro da su đaci upoznati s djelom Mali Princ Antoinea de Saint-Exupéryja. Postoji i nekoliko audioknjiga Malog Princa na Youtubeu, pa bi se mogle ponuditi i one kao domaća zadaća.
Budući da je riječ o romanu, djeca bi ga trebala pročitati kući kao lektiru ili neki drugi zadatak te voditi bilješke tijekom čitanja. Radnja romana nije bazirana na jednom događaju, nego na puno prividno svakodnevnih sitnica.
Radnju romana je teško prepričati s obzirom na to da ima odlike dnevnika pa ne pratimo tijek jednog događanja nego puno sitnih svakodnevnih radnji, stoga analizu djela treba voditi na osnovu tema:
PORODICA: Tko sve čini tvoju porodicu? Tko u tvojoj kući je zaposlen? Zašto se u našem društvu više zamjera muškarcima nego ženama ako su nezaposleni? Slažu li se tvoji roditelji u odgoju ili su različiti, odnosno pobijaju li jedno drugo u odlukama? Čija je zadnja? Kada tebe tvoji roditelji šalju u sobu? Imaš li bake/djedove? Kako se oni slažu s tvojim roditeljima?
ŠKOLA: Čine li se tebi nekad u školi zadaci besmisleni? Možeš li slobodno reći to svojim nastavnicima/nastavnicama, a da se ne naljute? Plašiš li se ti nenajavljenih testova? Smatraš li da se autoritet postiže galamom? A ocjenom? Jesu li tvoji nastavnici/nastavnice pravedni/pravedne? Imaju li miljenika ili miljenicu? Na osnovu čega si to zaključila/zaključio?
VRŠNJACI: Tko je najpopularniji u tvom razredu? Zašto? Jesi li nekad prisustvovala/prisustvovao nasilju među đacima? Jesi li nekad trpio/trpjela nasilje? Ili bi/bila nasilan/nasilna? Zašto? Kako bi se ti odbranio/odbranila od nasilnika/nasilnica? Kojoj odrasloj osobi u školi bi rekao/rekla da imaš takav problem?
Kad bi mogao biti neki lik iz Uninog razreda, koji bi bio i zašto?
MITO: Znaš li što je mito? Jesi li nekad prisustvovao/prisustvovala situaciji da netko daje ili prima mito? Što misliš zašto ljudi ljekarima daju koverte s novcem? Slažeš li se da ne treba nekoga dodatno plaćati da radi svoj posao, ako već prima plaću za to? Da li bi u situaciji da je netko tvoj bolestan postupio kao tata ili mama iz romana? Zašto?
POLITIKA: Slušaš li ti na TV-u političare kako govore o patriotizmu? Vjeruješ li im? Zašto? Ima li u tvom susjedstvu neko tko liči na Majinog tatu? Da li bi želio/željela biti političar/političarka? Zašto?
EKOLOGIJA: Je li i tvoj grad prljav? Čija je to krivica? Imaš li prijedloge za rješavanje ovih problema?
PEDOFILIJA: Je li netko nekada s tobom razgovarao o ovoj temi? Pričaš li ti sa strancima i kada?
U kojem uzrastu treba početi pričati s djecom o pedofiliji? Na koji način, a da ih se ne pretvori u uplašena bića od odraslih osoba?