Isak Samokovlija

Solomunovo slovo[1]

Bila je velika slava kad je sinjora Cipura, žena trgovca Maira, rodila sina.

Osmog dana, kada je dijete obrezano i kad je po svom djedu, čuvenom trgovcu Davidu, dobilo ime, ova je slava dosegla vrhunac.

Iz svakog kutka Mairova doma virila je radost. Po cijeloj kući širili su se iz kuhinje mirisi dobrih i masnih jela. Ti su mirisi i običnim danima bili neodoljivi, ali ovih dana navirala je od njih voda na usta i najvećim sladokuscima.

O svečanom ručku tri su žene udarale u def i dočekivale goste. Iako je bilo podne, na stolu su gorjele dvije debele svijeće. Na počasnom mjestu sjedio je rabi. Ručak je počeo blagoslovom, a onda su zaredala jela kojima nije bilo kraja. Bilo je svega. Bilo je i dobrog pića. Bilo je zelene rakije i stare žute prepečenice. Bilo je i vina. I crnog i bijelog. Patišpanje i biskviti bili su toga dana najobičnije poslastice. Niko nije mario za njih. Svako je pružao ruku za marcipanom od pečenih badema. Komadi su bili izrezani u obliku zvijezda i svaki je bio presvučen šećernom glazurom i nadjeven konfitima raznih boja. Slatko je služeno od deset vrsti. Bilo ga je od višanja i od kajsija, od zelenih mladih oraha i od lubeničine kore. Ženama je servirana voda sa sokom od malina i slatkim od ružica. Čaše su bile od skupog kristala, a srebrne kašike imale su duge išarane drške.

Sve je toga dana sjalo i pjevalo. Sve se radovalo. Pa i drago kamenje na minđušama, na broševima i na prstenju, i ono je bliještalo jače nego obično. Kao da se i ono pomamilo o toj velikoj slavi.

Sinjora Cipura, porodilja, majka Davidova, ležala je kao kakva kraljica u krevetu. Krevet je bio sve do tavanice obavijen najskupljim čipkama. Po njima su bile zlatnom žicom izvezene čudne arabeske. Sinjora Cipura bila je divna. Imala je sjajne oči, crne i krupne, samo su joj obrazi bili nešto blijedi.

Sinjor Mair, malen i okrugao, sjedio je za stolom. Bio je sav u živom pokretu. Nudio je goste da jedu i piju, a i sam je žvakao punih usta i praznio čaše jednu za drugom. S vremena na vrijeme pripaljivao je svoju debelu crnu cigaru i pušio. Bio je od nekog silnog raspoloženja raskopčao prsluk, ali lanac od teških i gusto nanizanih zlatnih karika, koji se pružao od jednog džepa do drugog, držao mu je kao neraskidljiva veza raskopčan prsluk u pristojnim granicama.

Pjevalo se i nazdravljalo. U svakoj nazdravici svako je rekao:

– Neka živi princ David, sin sinjora Maira! – i svi su na te riječi pljeskali svaki put kao ludi i vikali živio!

Slava je tako tekla sve do kasno u noć.

Mali David je počeo da raste. Gotovo svaki dan dolazile su tetke da vide svog malog princa i svaki dan su kliktale: kako se divno razvija! Blagoslovio ga Bog!

Tako su govorile Davidove tetke, ali mali David slabo je napredovao.

I kad mu je bilo šest mjeseci njegove su noge bile tanke kao šibe.

Sinjora Rena, sestra sinjore Cipure, Davidove majke, bila je krupna i ugojena žena. Bila je i odrešita i umješna.

Jednog dana kad su tetke bile razvile dijete i kad su se zagledale u njegove noge, u njegove ruke, u pupak i rebra, rekla je sinjora Rena:

– Slušajte, drage moje, ovo dijete, ovaj naš David ne raste. Niti raste, niti napreduje kako treba. Mršav je mnogo, a lice mu je staračko. Treba nešto činiti. Ja ne mogu više da ga gledam ovako. Čini mi se da ga nestaje. Ah, srce moje slatko! Omršavio si toliko, sav si kao očerupano pile.

Uzela je dijete onako u razvijenom povoju i osula ga poljupcima: – Zlato tetkino, ne da tebe tvoja tetka: Učiniće ona sve da mi bujaš i rasteš! – tepala je djetetu.

Sinjora Cipura plakala je u svileni rubac.

– Nema što da plačeš. Dijete će se oporaviti, ali valja nešto učiniti. Moraš bolje da jedeš, da jedeš i da piješ. Izgleda da nemaš dosta mlijeka – završila je sinjora Rena i spustila dijete u bešiku.

Zaista, mali David izgledao je kao da se rodio juče, a ne prije šest mjeseci. Uzalud mu je sinjora Cipura davala od svog mlijeka koliko je mogla. Uzalud su ga tetke pitale kravljim mlijekom. Sve to nije ništa pomagalo. Nije pomagalo ni neko piće koje je svaki dan o ručku i večeri pila sinjora Cipura. Ni piće, ni masne kokošje čorbe. Sve je to bilo uzalud. Crv je ostajao crv.

Šta da se radi?

Tetke su se zagledavale. Slale su svaki čas po staru tja-Hanuču.

– Dajte, pogledajte nam malog Davida, dobra naša tja-Hanuča! Kažite nam šta mu je, zašto je tako mršav? – molile su žene.

Tja-Hanuča je prevrtala dijete sad na trbuh, sad na leđa, pipala ga po suhim bedrima, po stomaku. Starica je skupljala svoje izborano čelo, sklapala oči, skidala naočare, zagledavala se u tavanicu i savjetovala sad ovo, sad ono.

Tetke su radile sve što je tja-Hanuča naređivala. Kuvale su kamilicu, varile metvicu i sjemenje od ljubičica. Prskale su ga medenom vodom i šaptale neke stihove. Sama tja-Hanuča gasila mu je tri puta ugljevlje nad glavom, ali ništa.

Najposlije rekla je tja-Hanuča:

– Slušajte, kćeri moje, ovdje je sad sve jasno i nema šta da se više razmišlja. Ja vidim, sinjora Cipura nema dovoljno mlijeka. I ne samo to da vidim, nego vidim da je njeno mlijeko, i koliko ga ima, vodnjikavo i slano. A vidim da se djetetu od kravljeg mlijeka nadima samo trbuh i da mesa ni sala neće primiti na se od njega. Nego, čujte i poslušajte što vam stara tja-Hanuča kaže: Nađite djetetu dojilju! Zovite Saruču! Jest, nju, nju zovite! Saruču, ženu nosača Samuela Mačora. Neka mu ona da jednu sisu, samo jednu pa ćete vidjeti. Za mjesec će mali David narasti kao za ovo šest! Vjerujte mi. Eno, samo da vidite njenog Rafaela, nema mu ni tri mjeseca, a ima ga za dva Davida!

Tetkama se ukaza radost u očima. Poslale su odmah po Saruču.

Kad je žena stigla, uvele su je u sobu i posadile na kadifenu stolicu. Iznijele su joj pun tanjurić slatka, počastile su je kavom i najzad su joj objasnile zašto su je pozvale. Tetka Bena dodala je na kraju: Učinićete dobro djelo. Vjerujte, draga Saruča. Dobro djelo, kažem vam, bog će vas blagosloviti!

Saruča je raskopčala haljinu na grudima.

– Neka je blagosloveno ime našeg Gospoda – rekla je i pružila ruke. – Dajte mi dijete da ga podojim.

Mali David prihvatio je odmah sisu. Tetke su istezale vratove i gledale kako dijete doji. U njihovim menđušama bliještali su dragi kamenovi.

Dugo je mali David dojio. Kad se nadojio, zaspao je. Tada su na prstima prišle tetke, skinule su ga sa Saručine sise i spustile u bešiku.

Saruča je bila počela da zakopčava haljinu. Sinjora Rena, Cipurina sestra, podigla je ruku i dala je znak Saruči da pričeka. Uzela je bočicu crnila, malo drvce i pristupila Saruči. Vješto i brzo našarala je na Saručinoj desnoj sisi malo Solomunovo slovo.

Saruča je gledala u sinjoru Renu.

– Šta je to? – čudila se žena nosača Samuela.

– Ništa, draga Saruča. Ništa. To je Solomunovo slovo. To je da bog blagoslovi sisu i da se zna da je ovo Davidova sisa. A sad hodite sa mnom u kuhinju! Hodite!

Saruča je ubacila sisu u njedra i pošla. U kuhinji su Saruči dali malo brašna, malo kave i malo šećera. Dali su joj i bočicu zejtina i pregršt pirinča.

– Uzmite, Saruča! Uzmite i dolazićete svaki dan pet puta. Pet ili šest da dojite malog Davida.

Saruča je uvukla zavežljaj pod svoj stari šal i vratila se kući.

– Gledajte, Samuele – rekla je Saruča svome mužu, nosaču Samuelu, i ispričala mu sve šta je bilo.

Nosač Samuel gledao je u brašno, gledao je u bočicu zejtina i radovao se: – O Gospode,– dizao je oči k nebu, – neka je blagosloveno ime tvoje! Dok prezdravim, dok mognem opet da prtim vreće i da ih nosim na svojim leđima, ovi će nas darovi spašavati. – Prišao je bešici u kojoj je ležao mali Rafael, kleknuo je kraj nje i počeo da ljulja dijete.

Saruča je brzo pozvala susjetku Streju. Pokazala je i njoj darove i ispekla kavu.

– Ah, ah, kakva kava! – čudila se susjetka Streja.

Srkali su iz debelih fildžana i pričali o velikom Mairovom bogatstvu, o briljantima i dukatima sinjore Cipure i sinjore Rene i kliktali:

– Ah, ah, kakva kava, kakva kava!

– Još da je i dobra cigara, čovjek bi mislio da je paša, ništa manje nego paša! – dodavao je nosač Samuel.

– Biće i cigara kad moj sinjor-Avram dođe, ne brinite! – rekla je komšinka Streja.

Prolazili su dani puni blagoslova. Mali David, sin Mairov, sisao je na Saručinoj desnoj sisi, Rafael je mljackao na lijevoj. S večeri skupljale su se susjetke u Saručinoj kuhinji i razmotavale darove.

– Blago vama, – govorile su žene – blago vama, Saruča! Bog vas je blagoslovio. Zimu ćete lako preturiti. A, evo, zima je pred vratima. Spremiće vam i drva, imaćete svega! Svega!

Saruča je hvalila Gospoda, boga Avramova, Isakova i Jakovljeva.

Prošao je tako jedan mjesec.

Onda se dogodilo ovo: Nosač Samuel bio je napola prezdravio. Digao se, hodao i izlazio u čaršiju. Prolazio je ulicama. Zavirivao je kao obično u neke magaze u kojima se nadao da će naći posla. Ali posla za njega nije bilo. Bio je još slab i niko mu nije povjeravao da nosi vreće i teške sanduke.

– Zaboga, vi još niste za posla! Ajte kući, oporavite se najprije! – savjetovali su ga trgovci.

Jednog dana kunjao je nosač Samuel u kavani kod Čuče. Bilo je po ručku. U kavanu je ušao nosač Muro. Pošao je ravno Samuelu i prodrmao ga: – Ustajte, Samuele! Zove vas sinjor Mair.

Samuel je rukama trljao oči.

– Šta? Sinjor Mair me zove? – pitao je nosač Samuel, onako bunovan i sav zbunjen.

– Jest, on vas zove. Požurite! – rekao je nosač Muro.

Kroz Samuelovu glavu, onako još sanjivu, prošla je misao. – O, Gospode, to me sigurno zove da i meni dade štogod posla, da i ja nešto zaradim.

– A zašto me zove, zašto? – upiljio je nosač Samuel svoj radoznali pogled u nosača Muru.

– Šta je znam, zašto vas zove! Sigurno vas ne zove da mu brojite dukate. Idite, pa ćete vidjeti.

Nosač Samuel izletio je na ulicu i požurio. Kad je bio blizu Mairove magaze, uvukao je glavu u ramena i snishodljivo ušao.

U dnu magaze za stolom sjedio je sinjor Mair. Pred njim su bile knjige, fakture i računi.

– Zapovijedajte, sinjor-Maire! Rekoše mi da ste me zvali.

Trgovac Mair zatakao je za uho pisaljku. S prsta mu je bljesnuo zeleni dragi kamen. Od ovog bljeska zasjale su i Samuelove oči i čovjek se sjetio da su baš prošle večeri, srčući kavu, razgovarali o tom zelenom kamenu.

– Izvolite, sinjor-Maire, šta ćemo da prenosimo? Vreće brašna ili vreće kave? – Nosač Samuel počeo je da rasprema konopac. – Zapovijedajte, sinjor-Maire!

Trgovac Mair šmrknuo je najprije malo burmuta, a onda je rekao oštro:

– Ostavite, još ste slabi za takve poslove. Uostalom, nisam vas ni zvao da mi prenosite vreće brašna, ni barile zajtina. Zvao sam vas da vam kažem da ne šaljete sutra svoju ženu mojoj kući. Ni sutra, ni prekosutra. Ni u subotu, ni u nedjelju. Razumijete li?

– Ni sutra, ni prekosutra? Ni u subotu, ni u nedjelju? – ponavljao je mucajući nosač Samuel.

Bio je blijed kao mrtvac.

– Jest, ni u subotu, ni u nedjelju – potvrdio je trgovac Mair još jedanput.

– Za ime božje, zašto to? – pitao je nosač Samuel. Tada je trgovac Mair ustao i raširio ruke. – Vi pitate: zašto? Zašto? A recite vi meni ovo. – Dobro čujte što ću vas pitati! – Trgovac Mair unio se sav nosaču Samuelu u lice. – Recite vi meni: Jesmo li kod vas kupili pola mlijeka ili nismo? Recite! Jesmo ili nismo?

– Tako je, sinjor-Maire, tako je! Kupili ste pola mlijeka od nas. Pola mlijeka. Jeste. Kupili ste. Odnosno, kako da kažem... niste kupili...

– Kako nismo?

– Pa da... da... tako je... kupili ste!

– Kupili smo. Dabome da smo kupili. I označili smo desnu sisu Solomunovim slovom. Je li tako? I pošteno plaćamo za to.

– Tako je! Označili smo je, označili. Da... da... vidio sam... Pokazala mi je Saruča... Označili smo, da je bog blagoslovi... označili, da se zna da je to Davidova sisa... Jesmo... Ali ja vam se kunem, sinjor-Maire, kunem vam se da je od toga dana moj sin Rafael nije više uzeo u usta. Kunem vam se čim hoćete. Vjerujte mi, sinjor-Maire! Tako mi bog pomogao! Nije je uzeo. Nije! Bog mi je sam svjedok. Bog.

– Znam ja da je nije uzeo. Nije je ni smio uzeti. To je naša sisa. Ali znate li vi šta radi taj vaš sin Rafael? Znate li šta radi?

Nosač Samuel stajao je i mislio, ali nije mogao da smisli šta bi to njegov sin mogao da radi.

– Šta radi, sinjor-Maire? Šta radi? Kažite mi! Šta može da radi taj crv? Šta? – vapio je nosač Samuel.

– Ne znate šta radi, šta radi taj, kako vi kažete, crv? Ajde, da vam ja kažem. Da vam ja kažem šta radi! Odvlači sve Saručino mlijeko u svoju sisu. Eto, šta radi! Odvlači i lijepo ga ispije.

– Odvlači? Kako, za boga miloga? Zar može i to da bude? Kako? – nosač Samuel stajao je sav zabezeknut.

– Kako? Kako? Šta ja znam kako! Ali odvlači! Desna sisa je uvijek prazna. Nema nikad u njoj mlijeka. Suha je uvijek. Suha kao suha smokva. Stoga ćemo potražiti drugu ženu da ga doji. Dabome, drugu. Drugu dojilju i gotovo!

– Ali, sinjor-Maire, molim vas, a moja Saruča?

– Šta, „sinjor-Maire!“ i šta „molim vas“? Šta „vaša Saruča“!...

Trgovac Mair hodao je po magazi.

– Zar vaš sin da zakida tako moga sina? – siktao je. – Gdje se to vidjelo? I ko je on, recite vi meni. Ko je on, taj vaš Rafael, da tako što čini? Ko? I ja, ja da to trpim? Ne, Samuele! Uzećemo drugu ženu da ga doji. Drugu! Jest, drugu!

– Ali, sinjor-Maire, ne srdite se na mog sina Rafaela, ja vas molim. Djetetu je istom tri mjeseca. Ono ne zna šta radi. Ono sisa, doji...

– Sisa! Doji! Recite: vuče kao vuk! Tako recite! Kao vuk! – Trgovac Mair je uzeo pisaljku iza uha i bacio je ljutito na sto. – Tako recite. Da, da! Kao vuk! Nikako drukčije nego kao vuk.

– Pa jest, jest... vuče on, vuče... imate pravo! Malo je proždrljiv, vidio sam i ja – počeo je nosač Samuel da umiruje trgovca Maira.

– Šta? Malo, kažete! – planuo je opet trgovac Mair. – Vrlo dobro! Ne ostavlja mom sinu Davidu ništa, a vama je to malo. Vrlo dobro, vrlo dobro, Samuele. To je vama malo!

– Nije to malo, nije, razumije se da nije! – napreže se Samuel da udobrovolji trgovca Maira, muca, znoji se. – Jest, proždrljiv je on mnogo, znam ja. Mnogo sinjor-Maire, mnogo, ali... ali udesićemo mi da ne odvlači tuđe mlijeko u svoju sisu. Udesićemo mi to, dabome! Dabome!

– Udesićete? Kako ćete to udesiti? Dajte da čujem. Kako?

– Kako? – Pa... pa... – mučio se nosač Samuel našavši se u neprilici – pa pitaćemo tja-Hanuču, pitaćemo je odmah sutra. Tja-Hanuča je pametna žena. Ona zna takve stvari. Ona će nam kazati šta da radimo. Nju ćemo pitati. Nju, sinjor-Maire.

– Nema tu šta da pitamo! – odmahnuo je rukom sinjor-Mair. – I šta treba meni da koga pitam? Meni treba dojilja koja će mom malom Davidu dati obje sise. Obje ili ništa. Razumijete li? To meni treba, i ništa više...

– Pa dabome! Obje! Obje! Moja Saruča daće vašem Davidu obje sise. Obje! Neka je čist račun. Obje, sinjor-Maire, obje! To će biti najbolje!

Trgovac Mair i nosač Samuel ćutali su jedan tren. Oba su bila iznenađena ovakvom brzom odlukom.

Muha je zazujala u paučini u jednom ćošku magaze. Zujanje je bilo oštro, ali nije trajalo dugo. Tada je sinjor Mair prekinuo ćutanje.

– Dakle, obje će biti naše? – upitao je mirno i zadovoljno.

– Obje, obje! To se razumije, sinjor-Maire!

– Onda dobro. A mi ćemo vam za Rafaela slati kravlje mlijeko. Svaki dan po litar. Je li tako pravo?

– Tako je pravo, sinjor-Maire. Sasvim pravo. Dabome, sasvim pravo!

– U redu, Samuele. Idite sad kući, a sutra dođite, gledaću da i vama dam posla. Daću vam da prenosite brašno i kavu. One male vreće, pa prenosite koliko možete. Ne treba da se odviše kidate. Kad ozdravite, zaradićete više. – Trgovac Mair je sio.

Nosač Samuel poklonio se i rekao:

– Zbogom, sinjor-Maire, zbogom! Neka vam bog plati vašu dobrotu. Neka vam bog plati! Bog!

Trgovac Mair raskopčao je prsluk, zapalio debelu cigaru pa nastavio da pregledava račune, fakture i kambijale.

Nosač Samuel lutao je ulicama. Mislio je i mislio.

Pred mrak krenuo je kući. Bio je zabrinut. Šta li će kazati njegova žena Saruča? Ljutiće se. Dabome da će se ljutiti. Ali šta da se radi? Šta? Ovako se nekako životari. A bez toga?

Kad je ušao u sobu, sjeo je na minder. Iskašljao se i počeo da priča. Saruča je sjedjela na podu i krpila čarape. Nogom je ljuljala bešiku.

– Znaš li šta ima nova?

– Da čujem!

– Zvao me sinjor-Mair danas po podne.

– Vidiš! – dočekala je Saruča vedro. – Rekla sam ti da će te zvati i da će ti dati posla.

– Rekla si! Ali nije me zvao zbog posla. Saruča je gledala u Samuela, Samuel je gledao u Saruču.

– Ako te nije zvao zbog posla, zašto te je onda zvao?

– Od sutra ćeš obje sise da daješ Davidu.

– Šta? – Saruča je spustila pletivo kraj bešike.

– Od sutra ćeš obje sise da daješ Davidu.

– Obje sise da dajem Davidu? Obje? – pitala je sva zaprepašćena.

– Obje! Obje!

– Pa jesi li ti lud, Samuele?

– Nisam!

– Kako da nisi! – vikala je Saruča. – Gdje se to vidjelo, kod živa djeteta da dajem obje sise?

– Obje sise da daješ, obje! I ne treba da vičeš toliko. – Zagalamio je sad i nosač Samuel.

Dijete se probudilo.

– Zaboga, kako da ne vičem? Zar Davidu da dajem obje sise, a svom djetetu ništa? –Saruča se sagnula, podigla je rasplakano dijete iz bešike i sjela na zelen sanduk da ga nadoji. Raskopčala je haljinu. – O, bože, bože! Je li došao smak svijeta! Onome sve, a mom Rafaelu ništa. Da mi rođeno dijete skapa od gladi! O, bože dragi! Bože dragi! Šta je skrivilo ovo jadno dijete da se tako kastiguje? Šta je skrivilo? Šta?

– Ko mu je rekao da odvlači sve mlijeko u svoju sisu. Ko mu je rekao da tako šta radi??

– Zaboga miloga, šta buncaš koješta! Šta radi? Šta?

– Odvlači sve mlijeko u svoju sisu! Eto šta radi!

– Kako „odvlači“? Jesi li ti, Samuele, zaista poludio? Znaš li ti šta govoriš?

– Odvlači, odvlači! I još kako odvlači! Eto gledaj! Desna ti je sisa suha kao smokva. Gledaj!

– Šta ima da gledam? Suha je, dabome da je suha! Malo prije sam došla od Mairovih. Svu je sisu ispraznio David.

– David! David! Lako je reći „David!“ Ali treba govoriti pravo. Pravo treba govoriti! Dabome! Ima bog! Eto, gledaj, gledaj kako odvlači sve u svoju. Gledaj! Pola je sise strpao u usta. Pola! I vuče, vuče kao vuk! Kao pravi vuk!

– Neka vuče! Neka mi je živ i zdrav. Neka vuče koliko hoće. Što i David ne vuče? Niko mu ne brani. Jest, nek vuče i on svoju!

– „Neka vuče i on svoju!“ Govoriš vrlo pametno.

– Dabome da govorim.

– Ali nije svako naučio da otima. – Samuel je naglašavao svaku riječ.

– Ko je naučio da otima? Zar naš Rafael otima? Zar ovaj crv, koji pije svoje rođeno mlijeko, otima?

– Otima! Dabome da otima!

Saruča je podigla kraj svoje kecelje, pokrila je lice i stala da plače.

– Onaj otima, a ne moj Rafael! Onaj! – govorila je Saruča kroz plač.

Nosač Samuel je ustao sa mindera. Polako je vadio mali molitvenik iz džepa.

– Vi žene ne znate ništa drugo nego da plačete. A šta tu ima da se plače, ne znam. Je li ko rekao da će naš Rafael skapati od gladi? Nije! Dabome da nije. Njemu će dolaziti litar mlijeka svaki dan. Razumiješ li? Čitav litar najboljeg kravljeg mlijeka! A ja ću prenositi brašno iz Mairove magaze. Brašno i vreće kave. A ti ćeš kao i dosad donositi zavežljaje i u zavežljajima...

– Ja ne dam obje sise, ne dam! – prekinula je Saruča nosača Samuela. Ustala je da i tako pokaže svoju odlučnost. Malom Rafaelu ispala je sisa iz usta. Nosač Samuel pogledao je u ženu, a onda je mirno rekao:

– Ne daš, je li?

– Ne dam! Razumije se da ne dam!

– Dobro, ne daš! Ne daš... Vrlo dobro! – Samuel je hodao po sobi, onda je stao, okrenuo se ženi, upro pogled u nju pa upitao: – A hoćeš li da uzmu drugu ženu? Drugu dojilju? Hoćeš li to? Ajde da čujem!

Saruča se zatresla. Činilo joj se kao da ju je neko udario šakom u glavu.

– Šta? Drugu ženu hoće da uzmu? – upitala je gotovo bez glasa.

– Jest, drugu ženu, drugu! – rekao je Samuel gorko.

– Tako dakle! Hoće drugu ženu da uzmu – govorila je Saruča tiho kao da je razgovarala sama sa sobom.

– I sad treba obje sise da dam! Obje ili ništa! Obje ili ništa! Tako dakle! Tako!... – Uzdahnula je tako i spustila se na minder.

– Obje ili nijednu – rekao je mirno Samuel i otvorio molitvenik. – Ali kako god ti hoćeš! Možemo da ne damo nijednu! Možemo, moja Saruča! Zašto ne bismo mogli? Nećemo skapati od gladi! Bog je velik! – nosač Samuel pružio je ruke uvis. U njima je čvrsto držao malu molitvenu knjižicu. – Jest, Saruča, bog je velik! Kako nam je poslao ovo, poslaće nam i drugo. Možemo da ne damo ni jedne sise. Možemo! Kako god ti hoćeš.

– Jest, bog je velik! Bog je velik! Znam... znam – ponavljala je Saruča. Ali... – Mahnula je rukom.

Nosač Samuel počeo je večernju molitvu.

Saruča je opet metnula dijete na sisu. Gladila ga je po kosi, milovala ga po obrazima i tiho mu tepala: – Doji, doji, srce majčino! Doji i nadoj se. Nadoj se, sine! Vuci, vuci i ako možeš, izvuci sve! Sve, sine, sve! Neka se obje sasuše, neka obje dođu kao suhe smokve! Jest, sine, kao suhe smokve! Obje! Obje!

Nosač Samuel molio je molitvu. Bio je okrenut zidu. Ljuljao se pobožno i šapatom čitao molitvu. Čitao je brzo, ali kad je došao do mjesta gdje je stajalo napisano: „On nas je oslobodio iz ruku silnih! On je gospodar naš, koji nas je izbavio iz ruku svih moćnih nametnika! On je koji nas je odbranio od dušmana naših...!“ – Samuel je odjednom usporio čitanje, podigao glas i gledajući u tavanicu, izdižući malu molitvenu knjigu uvis, izgovarao je svaku riječ kao da kazuje neke svoje vedre nade ili neke teške prijetnje.

Večernja molitva je duga. Nosač Samuel iskretao je glavu i preko molitvene knjige gledao izvrnutim okom u ženu i malog Rafaela. Mali Rafael žmirkao je očima i predano sisao. Duboko je uvlačio sisnu bradavicu u usta. Mlijeko mu je u jakom mlazu šikalo u usta i nešto mu se od mlijeka slijevalo niz djetinju bradu.

– Vuk! Pravi vuk! Napeo se pa doji kao da baš hoće sve da izvuče. Sve! – Samuela je prolazila neka neobična, gotovo radosna jeza. – Neka mi je živ i zdrav! Neka vuče koliko hoće! Njegovo je mlijeko... njegovo... – govorio je u sebi, pa se opet izdizao na prste i nastavljao molitvu: „Pogledaj nas, pogledaj bijedu našu i spasi nas, Gospode...“

Tužna je bila ta večer u kući nosača Samuela i njegove žene Saruče. Te večeri rđavo je spavao nosač Samuel, a još rđavije spavala je Saruča.

Sutradan rano ujutro, zakucao je mljekar Salih na vrata.

– Uranila, Samuilovice! Kako si? Kako si spavala? – srdačno je pozdravljao mljekar Salih Saruču kad je odmandalila vrata.

– Dobro, dobro sam spavala. A kako su tvoji kod kuće? Kako je Mulija? Kako su djeca?

– Dobro su, dobro su svi i zdravi, hvala bogu. A znaš li ti za ovo? – Salih je pokazao na đugum mlijeka.

– Eto, poručili su mi od gazda Mairovih da vam od danas svaki dan nosim po litar mlijeka... Neka im bog plati! Dobar je čovjek taj gazda Mair. Sevapija. Nego, deder, Samuilovice, u što ćeš da ti nalijem. Jutros je pohladno, ko da će snijeg.

Saruča se vratila u kuću po sud.

– Ko je to? – upitao je nosač Samuel Saruču, a kad mu je rekla za mlijeko, on isturi glavu prema njoj.

– Pa šta? Ti ćeš zar pristati?

Saruča je slegla ramenima.

– Obje da daješ?

– Obje.

– Ne, Saruča! Nijedne neću da daješ! Nijedne! Skontao sam ja sve noćas. Čuješ li, Saruča, nijedne!

– Umiri se, Samuele! – govorila je Saruča tihim, gotovo klonulim glasom. – Znaš, nisam ja spavala svu noć...

– Nisam ni ja!

– ...pa sam sve razmislila i odlučila sam tako. Obje ću da dajem Davidu, obje.

– Kako, zaboga?

– Tako. Treba da živimo. Ti si još slab i još kašlješ.

– A Rafael? Pa to je grijeh!

– Ne brini za Rafaela! A bog, bog će mi oprostiti.

Samuel je buljio u ženu i čudio se. Saruča je uzela sud i izišla.

Mljekar Salih bio je iz kante nalio pun litrenjak i nestrpljivo čekao. Čim je Saruča stigla, izlio je mlijeko u njen sud i otišao.

Saruča je objema rukama držala sud i polako, oprezno prolazila je preko avlije. Mlijeko je bilo još toplo. Bijeli, mutni mjehurići plivali su po površini.

Toga dana našarala je sinjora Rena na lijevoj Saručinoj sisi isto Solomunovo slovo kao što je prije mjesec dana našarala na desnoj, a uveče...

Uveče sjedjeli su u Saručinom sobičku: susjetka Streja, brijač Avram, njen muž, nosač Samuel, i Saruča. Sjedjeli su i pili kavu. Srkali su zadovoljno mirisnu vruću tečnost i raspoloženo razgovarali.

Streja je dojila malog Rafaela, a Saruča je u krilu držala njenog Benjamina.

Najednom je nosač Samuel prekinuo razgovor.

– Pazite, dobra susjetko, – rekao je uzbuđeno, – pazite, Rafael je moj pravi vuk! Gledajte, posisaće sve mlijeko, neće ostati ništa za malog Benjka. Nevaljalac jedan! – Nosač Samuel bio se sav raznježio. Oči su mu bile pune suza. Prišao je Streji, čučnuo kraj nje i gledao u dijete.

– Proždrljivac je to! Proždrljivac. Vuče, a sve se smješka. Posmatrajte ga samo. Kao da tim smješkom hoće da kaže: – „Meni je dobro. Vrlo dobro!“ – Magarac jedan! Pu! – Blagoslovio ga bog!... He, he!... Dosta je... Šta vučeš toliko? Ostavi već jednom! Nije to tvoje – tepao je djetetu i ustreptao od milja i razdraganosti stao ga je jednim prstom škakljati po obrazu.

– Neka, nemojte ga pometati, sinjor-Samuele! – rekla je Streja. Žena je mislila da se Samuel zaista boji da njegov Rafael ne podoji sve mlijeko te hoće, tepajući ovako djetetu, da ga spriječi u tome. – Pustite vi njega neka samo vuče koliko hoće. Nemajte vi brige, biće i za njega i za Benjamina dosta. Ne živimo mi u strahu od života kao bogataši. Neka naša djeca doje i sišu koliko hoće, neka dijele mlijeko kako znaju i umiju, sinjor-Samuele!

– Djeca svoje, a mi ćemo dijeliti svoje: i kravlje mlijeko i sve što dobijemo od Mairovih, –dočekala je Saruča, pa okrenuvši se brijaču Avramu dodade: – ali kavu, sinjor-Avrame, kavu nećemo dijeliti. Pićemo je zajedno, ili kod nas ili kod vas, kako se trefi, tako smo se dogovorile, ja i draga Streja.

– U redu, dobra susjetko! Vrlo je dobro tako. Hoćemo, kavu ćemo piti zajedno. A neka nam se sinjor Samuel oporavi, pa ćemo koji put popiti i čašicu rakije. Naći će se i koje pečeno jaje za meze. Zar nije tako, sinjor-Samuele? Eto, ako se nećete ljutiti, ja ću sutra uzeti malo prepečenice. Decu ili dvije. Za nas dosta. A vi ćete drugi put... kad se sasvim oporavite... kad mognete da prtite pune vreće na leđa. Šta velite? Lijepo ćemo provesti zimu. Zar nije tako, sinjor-Samuele?

– Tako je, tako sinjor-Avrame!

Žene su izmijenile poglede. Njihovi pogledi bili su srdačni.

U maloj limenoj peći gorjela je vatra. Drva su pucketala. Kroz prozore na vratima pećnice padale su na pod svijetle plamene mrlje i živo igrale po njemu. Katkada bi na njih izletjela i po koja sjajna varnica.

U sobi je bilo ugodno toplo. Napolju je padao snijeg, prvi te godine.

Pre(ne)poznate riječi:

arabeske - umj. ornament, šara u orijentalnom i islamskom stilu, likovi i motivi iz biljnog svijeta

bešika – kolijevka

Briljant – blještav i skupocjen dragi kamen, brušen dijamant koji svjetlo lomi u precizno brušenim plohama

bujati – naglo, brzo se razvijati; rasti

bunovan – nerazbuđen; koji je u bunilu

burmut – duhan za šmrkanje

def – muzički instrument kojem je razapeta koža na uskom drvenom obodu o koji su ovješeni zvončići, drži se u jednoj ruci dok se dlanom druge udara po njemu; tamburin

đugum – mjedeni ili bakreni vrč za vodu sa širokim grlićem

faktura – račun s podacima o prodanoj ili poslanoj robi ili izvršenoj usluzi

fildžan – šalica bez uške, orijentalno ukrašena, za crnu kavu, čaj ili salep; findžan

kadifen – baršunast

kambijale – kambija – razmjena, zamjena

karika – sastavni dio lanca

kastigati – kazniti

konfitima – konfeti; uvijeni bomboni ili sitni tvrdi slatkiši koji se bacaju na sudionike slavlja

marcipan – kulin. poslastica od smjese badema i šećera

minder – jastuk-strunjača punjen vunom, stavlja se na široko sjedalo duž zidova sobe

obrezati – podvrgnuti muško dijete vjerskom propisu intervencije na prevlaci spolovila

odmandaliti – otključati; otkačiti mandal s vrata

odrešita – odlučna

patišpanj – jednostavan kolač od jaja, brašna i šećera

pirinač – riža

planuti – uzbuditi se, naljutiti se

prepečenica – dva ili više puta pečena jaka rakija

rabi/rabin – jud. vodeća duhovna i teološka ličnost u židovskim općinama

sevapija – koji čini dobra djela

sinjor/sinjora – gospodin/gospođa

sladokuscima – koji uživa u jelu i piću; gurman

slatko – voće kuhano u šećeru posebnim postupkom 

snishodljivo – ponizno, ulagivački, udvorički

tja – tetka, strina, ujna

trefiti – dogoditi se

ugljevlje – žar u vatri, u peći; razgorjeli ugljen ili drvo

umješna – spretna, okretna

vapiti – upućivati vapaje, preklinjući moliti

zabezeknut – zaprepašten

zejtin – ulje

Isak Samokovlija (1889 – 1955.) ljekar i bh. književnik posebno posvećen temi života i iskustva Jevreja. Napisao je sljedeća djela: Od proljeća do proljeća, Pripovijetke, Nosač Samuel, Tragom života, Solomunovo slovo, Hanka, Plava Jevrejka.

Čitanje:

Usvaja i primjenjuje nove riječi i izraze u govoru i pisanju.

Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti (primjerene uzrastu).

Uočava intertekstualne veze u tekstu koji čita.

Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi.

Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to.

Govorenje:

Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije.

Podešava govor prema govornoj situaciji.

Razlikuje vlastite emocije pobuđene čitanjem i objašnjava šta ih je pobudilo

Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže.

„U hodu“ koriguje iskaz ili ga prema potrebi skraćuje. Zaključuje ponavljajući najvažnije. Efektno poentira.

Primjećuje karakteristična i bitna mjesta u tuđem govoru, eventualne nedosljednosti, materijalne i logičke pogreške u tuđem iskazu.

Nisu potrebna posebna predznanja da bi se razumjela pripovijetka.

Prvi čas pripovijetka se čita naglas, s prekidima nakon svake cjeline u razvoju radnje, u kojima se kratko analizira sadržaj odlomka i formuliše bitno interpretativno pitanje:

1. Rođenje djeteta – opis hrane. Zašto je hrani posvećen toliki prostor u uvodu?

2. Zaplet: uprkos blagostanju i bogatstvu porodice trgovca Maira, beba ne napreduje.

Teškoću (opasnost) bogataši otklanjaju tako što „kupuju“ mlijeko od dojilje, siromašne Saruče, žene nosača Samuela. Zašto se priroda razmjene darova za dojenje ne imenuje kao „kupovina“?

3. Saručin muž, njene prijateljice i susjedi, svi u Saručinom angažmanu vide sretan događaj. Nisu u krivu, jer se priroda odnosa bez jasno definisanih obaveza može objasniti zajedničkim nastojanjem žena iz različitih klasa da se spasi ugroženi život jedne bebe. Pod kojim uslovima je poštovanje deklaracije o pravima djeteta moguće? Šta je svrha pravnih akata (deklaracija) koji se očigledno ne poštuju?

3. Ideal solidarnosti (ljudskosti, jednakosti) pokazuje se prividom u sceni u magazi, kad Mair verbalizuje odnos, predstavljajući ga kao trgovačku transakciju. Da li se svi odnosi među ljudima mogu svesti na trgovinu, razmjenu?

4. Suočeni s posljedicama odbijanja ekonomske ucjene, siromašni nalaze kompromis između solidarnosti i egoizma. Od dva djeteta koja su imala po jednu sisu, kompromisom je postignuto da po jednu imaju dva siromašna, a jedan bogati da sam ima dvije. Na čiju štetu, a na čiju korist je takav kompromis postignut?

Na drugom času đaci raspravljaju o etičnosti kupovine sise, tj. mlijeka, odnosno pitanju jednakosti djece: Rađaju li se djeca jednaka, kao što se izjavljuje u univerzalnim deklaracijama i poveljama ili su već rođenjem stavljena u neravnopravan, jedna u privilegovan a druga u potčinjen položaj? Kakva su iskustva vas samih (đaka), u vezi s ravnopravnošću? Ako se nasljeđe privilegije i mogućnosti djeci ne mogu oduzeti, šta se može učiniti da se nejednakost smanji ili sasvim eliminiše?