“Pripazi sinko, grad je dušmanin” – jedna od misli na koju bi se cijela filozofija života i postojanja u ovom svijetu svela, izrečena sebi, ili nekome drugom. Tim riječima, snažnom poentom, završava Majka, tužna priča Zije Dizdarevića, o životu i običnim ljudima. Radnja se odvija u muslimanskoj, patrijarhalnoj sredini, u Bosni. Priča je relativno kratka, rečenice jednostavne, leksika razumljiva. Nema mnogo likova, a kroz cijelu priču nižu se piščeva sjećanja na “pretrgnuto” djetinjstvo, do centralnog događaja – Fikretove nesreće. Ne bi li se priča trebala nazvati po tom liku, po tom događaju? Nije li Fikret, kao nevina žrtva, zaslužio počasno mjesto, u Dizdarevićevom naslovu? Zašto Majka ako je majka u glavnom događaju priče sporedni lik? Zašto majka ako je, stilistički, naslov samostalan u odnosu na tekst, a ovdje nije riječ o simbolici? Možda, ipak, majka podnosi veću žrtvu i trpi veću nesreću nego Fikret? Ako poredimo ta dva lika i njihove sudbine.

Inkoativna rečenica – rečenica je koja se nekoliko puta spominje u priči: „Sjećam se.“ Neizrečenog subjekta, sadržanog u glagolskom obliku, rečenicom se otkriva da je riječ o sjećanjima pripovjedača, da će se govoriti u prošlosti. To više nije dječak koji ne razumije svijet oko sebe, to je sada odrastao čovjek na kojeg je veliki trag ostavilo njegovo djetinjstvo – kojem se vraća kako bi ga objasnio, prvenstveno sebi, a onda i onima kojima priča svoju priču, nama, čitaocima. I to „sjećam se“ pripovjedač sam dovodi u pitanje, ne ulijevajući povjerenje čitaocu, već na samom početku: „Da li se sjećam?“ Možda pitanje aludira na njegovu želju da se zamete trag, da prošlost ne postane historijom, historijom koja se ponavlja. No, razlog njegovih „maglovitih“ sjećanja možemo naći i u ličnom traumatičnom iskustvu (gubitku brata).

Glagol određuje subjekt radnje. Izostavljeno je ono ključno “ja”. Zašto kažem ključno? Jer “ja” je glavni upućivač na identitet.

Djetinjstvo polomljeno patrijarhatom

Autorska intencija može se utvrditi na osnovu datog kontrasta: ženska figura (majka) naspram muške (otac).

Pripovjedač (pripovijeda se u ich-formi, iz perspektive aktivnog učesnika u priči, gdje pripovjedač postaje i subjektom i objektom vlastite naracije) počinje i završava priču pomenom istog lika – majke. U oblicima „majka“ ili „mati“, spomene je čak dvanaest puta, i nikada ne upotrijebi zamjenicu. Smješta je i u period “dječijih igara” praćenih sa “mnogo sunca” kao svijetlu dominirajuću tačku djetinjstva. Ne suspreže se da obznani svoju naklonost prema njoj. Ovako daje njen portret: „(…) napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.“ Pripovjedač, dakle, ne krije svoju empatiju. Stilskim postupcima iskazat će žal nad ovim bićem, kojeg će, kao takvog, i čitalac brzo zavoljeti. Pripovjedač, dakle, ne upotrebljava ustaljene epitete (mila majka, bijelo lice, rumeno lice i slično), nego, naprotiv, koristi najteže pridjeve: napaćeno, predan, uzidan, nelijep, sumorno, žalosnog, pognutih, okamenjen, bolan. Njen život toliko je težak da ga pripovjedač opisuje epitetom “uzidan”. Kakav je to uzidan život, nelijep život? Ko je i zbog čega predodređen da živi takvim životom? Žena, jer je rođenjem zadobila društveni položaj? U čemu je njena krivica? Zašto je majka poslušna, prigušena, blijeda, skrivena? Zarobljena među četiri zida, ona ne živi, ona je okovana prostorom. Soba se poredi s kutijom koja je zatvorena – baš kao što je patrijarhalni islamski sistem zatvoren. Strogim pravilima načina života. Prostor, na simboličkoj ravni, izaziva osjećaj tjeskobe u čovjeku. Zato „duvarevi tamni u sjenci piju krv iz ženskih obraza“. Narodna izreka dotjerati cara do duvara znači doći do kraja, naći se pred zidom, u bezizlaznoj situaciji: majka je podređena muškom autoritetu, njena pasivnost stoji nasuprot očevog djelovanja, njena poslušnost naspram njegove agresije, njena pokornost naspram njegove snage; kao takva živi beznađe. Ona se ne suprotstavlja, ne podiže glas, ne izražava mišljenje. Ni kada nije prisutan otac, ona ne govori loše o njemu, nego ga čak brani pred djetetom: „Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko.“ Tako nas priča uči da razumijevamo, da tražimo opravdanja za tuđe postupke i onda kada ih nema.

To mrtvilo u sobi – „od zida do zida“ – i siromaštvo slika je života. Majčina pasivnost rezultat je jedne jedine emocije – strahopoštovanja (koje se inače iskazuje pred objektom: pred nekim/nečim što je silnije i moćnije od subjekta), pred muškarcem koji određuje njen život. Zbog toga je ljubav majke predstavljena kao najteži oblik ljubavi.

Dominirajuća figura – otac u naznakama otkriva i vjeru – islam.

Dok prijeti šipkom, povišenim tonom, nemilosrdno, on upućuje dijete da abdesti pa da obavi namaz. Šta dijete, čitalac, uči od ovakvog lika? Dok se predstavlja kao vjernik, on ne postupa onako kako njegova vjera nalaže.

Pripovjedačev glas je ovdje glas djeteta povrijeđenog u djetinjstvu, odraslog u tipičnoj tradicionalnoj, patrijarhalnoj porodici. Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre – epiteti su kojima se pripovjedač u sjećanjima vraća u period koji često idealiziramo kao “najbezbrižniji” i “najljepši” period čovjekovog života. Ta slika se ruši. Odrastao dječak se, sada, obračunava sa samim sobom – djetetom koje je ostavio daleko iza sebe, onim koji ne bi razumio šta ovaj danas govori. Ovdje se postavlja pitanje šta je to što narušava dječiju slobodu, i igru, ko i s kojim pravom uskraćuje djeci bezbrižno djetinjstvo i gradi “zid pred sitnim dječijim željama”. Djetinjstvo je isprebijano u doslovnom smislu te riječi, jer je ispunjeno i emotivnim i fizičkim nasiljem.

Otac je prikazan kao puka suprotnost majci. Lik koji nije pokazao osjećaje (patrijarhat i podrazumijeva muškarca koji skriva svoje osjećaje). Nije prisutna emotivna bliskost s djecom. Pripovjedač se sjeća očevih pridika, i udaraca, srdžbe i nemilosti. Pa u liku oca nalazimo krivca za pripovjedačevo izgubljeno djetinjstvo. A kada zasebno gledamo oca kao mušku figuru – on je reprezent onog što patrijarhat jeste, a to je ujedno ono čemu se Dizdarević ovom pričom i suprotstavlja; zbog toga ćemo jasno i zapaziti njegovu naklonost majci. Pojednostavljeno: otac je vjernik (direktno to saznajemo kada poziva na vršenje vjerskih obreda), a pun je srdžbe i nemilosti. Dizdareviću je očito važno da motivaciju za takvo očevo ponašanje pronađe u nekim vjerskim propisima, koji na više mjesta nejednako tretiraju muškarca i ženu. Za njega (jednako kao i za Kulenovića ili Ćopića) socijalna nejednakost posljedica je uticaja religije na neprosvijećene i neobrazovane niže slojeve.

Pripovjedač kaže „i blag predan pogled. Majka!“, dok s druge strane, „i očev nemilosrdni pogled“; zatim, „očeve batine su bile svršetak radosti“, a s druge strane, „mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila“. Pripovjedač se sjeća i majčine reakcije kada je Fikreta udarilo auto: „Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati (...) A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.“ Ovdje se, kod čitaoca budi empatija prema majci, ovdje se shvata i razumije njena uloga, njena stalna briga, bezgranična i bezuslovna ljubav. Ključan je prostor gdje se radnja odvija. Majka istrčava na ulicu, stupa u javni prostor gdje se ispravnost žene prosuđuje na osnovu odjeće koju na sebi nosi. Ovakvim majčinim izlaskom iz kuće (bez vale) humanost se konfrontira sa normama patrijarhata.

„Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se: 'Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.'“ Koga čitalac ovdje treba da žali? Kome da pokaže empatiju? Poginulom Fikretu, poniženoj majci, pripovjedaču – djetetu prekinutog djetinjstva, unaprijed odraslom, koji je sve to gledao, ili, pak, ocu koji je i sam žrtva sistema, pa umjesto da reaguje ljudski na najtežu životnu situaciju – gubitak djeteta, on se i sam lomi pod patrijarhalnim okovima i svoju emociju ispoljava ponovo nasiljem (očitovat će se ovdje kao odbrambeni mehanizam jer je lik i sam žrtva načina života koji živi te nije u prilici ispoljiti ono što osjeća). Očev autoritet je zasnovan na autoritetu cjelokupnog tadašnjeg društva. Fokus pažnje čitaoca se vješto prebacuje sa fizičke povrede na mentalnu. Zbog čije sudbine se javljaju najjače emocije?

Pripovjedač majku stavlja u prvi plan, on, petnaest i više godina nakon, ne pamti više ni Fikreta ni auto, u drugi plan potiskuje svoje emocije, pamti majku – povrijeđenu psihičkim udarcem. On je u teškoj situaciji, gleda majku, žali je, a ne može joj pomoći. Čitalac bi se ovdje mogao poistovjetiti s njim, jer se svako od nas nalazio u situacijama kada ne može pronaći izlaz iz date situacije i pomoći drugome. Muškarac ženu doživljava kao vlasništvo, a budući da se patrijarhat i zasniva na ideologiji nasilja, otac, ne mareći za život jednog djeteta, na situaciju koja se odvija pred njegovim očima, kori ženu. Šta je važnije u tom trenutku? Dijete koje umire pred njihovim očima, ili majka koja izlazi „brez vale“?

Jezik u priči

– Turcizmi

Brojni turcizmi (halvat, daidžinica, kahva, sokak, dunjaluk, džada) doprinose specifičnom jezičkom mozaiku priče. Na osnovu date interpretacije, jasna je intencija pisca da pokaže koliko je sistem patrijarhata loš – u biti nehuman. Turcizmi su riječi koje smo preuzeli iz turskog jezika. Na simboličkoj ravni, Turci su donijeli na ove prostore još štošta: jezik, kulturu, novi način života, tako i vjeru, islam – na šta će se potom vezati taj zatvoreni sistem. Taj patrijarhalni islam se kritikuje ovom pričom. Riječi turskog porijekla frekventne su na pojedinim dijelovima priče kako bi njima pisac odredio prostorni okvir. Potvrdit će oni tako prostor Bosne i mimo pripovjedačevog „prigušeno, bosansko djetinjstvo“. Otac i majka, koristit će te riječi. Znači da turcizmi imaju konotativno značenje.

– Nedovršene i isprekidane rečenice:

„Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.“

„Ne idi sredinom dade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...“

„Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko.“

„U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno.“

Nedovršene misli. Nedorečene. Prekinute kao pripovjedačevo djetinjstvo. Obilježene s tri tačke. Oduzimanje jednog dijela. Okrnjivanje. Dakle, pisac upotrebom jezika prati svoja unutarnja stanja koja želi da iskaže na posredan način.

– Bespredikatske rečenice:

„Zid pred sitnim dječijim željama.“

„Moj plač.“

„Zaborave.“

„Žagor.“

„Užas.“

U rečenicama nema radnje. I to u rečenicama koje upućuju na nešto teško i loše: zid, plač, zaborav, žagor, užas. U kutiji-sobi nema radnje. Nema života. Govorom likovi otkrivaju svoja psihička stanja.

B. Z.