dječija trauma / emocija strah / knjiga kao simbol oslobađanja / kontrast / portret / pripovjedač (distanca) / škola i siromaštvo / udžbenici
Zato što je kritika krutosti obrazovnog sistema s nastavnicima i općenito odraslima koji su emocionalno nedostupni i osobe su kojima se dijete ne može obratiti. Likovi u priči rade posao za koji nisu sposobni, a blizu su djeci i moraju biti i pedagozi, pored toga što su nastavnici. Škola je mjesto nasilja, umjesto mjesto slobode.
Važno je obratiti pažnju na emocije koje dječak osjeća – najprije osjećaj nepripadanja, neimaštine, stida, nezadovoljstva, nesnađenosti, odbačenosti, straha koji toliko raste da ga obuzima cijelog, da on čak priželjkuje smrt, nestanak sebe, kuće u kojoj živi ili biblioteke. Briga ga je toliko obuzela da pomišlja na nestanak svega, da priželjkuje da nestane ili knjige ili biblioteke ili njega. Strašna je to misao za djetinju glavu, ali je realna, životna. Andrić opisuje njegovu zgrčenost, potpunu razočaranost u ljude oko sebe kojima se ne može povjeriti, u čudo koje nije došlo nakon molitava, u sistem kojemu ne može reći da je nenamjerno učinio štetu prema knjizi koja je ionako bila lijepljena i stara, prema okrutnosti bibliotekara, prema odgovornosti koju mora da preuzme, a koje ga je panično strah. S njim, on priželjkuje da nestanu i sve knjige. Sve što je ikad sanjao, sada bi da nestane. Taj osjećaj je toliko intenzivan i važan. Toliko precizno opisan da ga možemo doživjeti kao naš. Zbog toga je ova priča važna i za odrasle i za djecu.
Mali ljudi koje mi nazivamo deca – kaže Ivo Andrić – imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju, upravo, gube iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost. Ovo je citat iz pripovijetke Deca koji najbolje objašnjava način i Andrićevu potrebu da govori o djeci i njihovom iskustvu koje se u književnosti (ali i u životu) doživljava i opisuje kao bezbrižan i radostan period. U takvim prikazima djetinjstva previđa se mnogo toga. Previđa se okolina u kojoj dijete raste, njegova sloboda, naročito nedostatak te slobode, materijalno stanje njegove porodice, mjesto iz kojeg dolazi, mjesto u kojem se školuje, dječije želje, ostvarene i neostvarene zamisli, odnos s vršnjacima i autoritetima, odnos roditelja prema djeci, promjene koje oni doživljavaju odrastanjem, zbunjenost i pregršt emocija s kojima se susreću, a koje nikako nisu naivne i nevažne. Andrić suprotstavlja svijet odraslih svijetu djece, pokazujući kako akcije i sama pojava odraslih utječu na život djeteta, pokazuje kako u očima djeteta izgledaju odrasli, kako tumače ponašanja, izraze lica, ton glasa, kako posmatraju njihovu zauzetost i nedostupnost njima. A istovremeno prepliće ta dva svijeta opisujući strah kao univerzalnu emociju koju osjećaju i odrasli i djeca i rušeći mišljenje o bezbrižnosti tih, kako on kaže, malih ljudi.
Uzrast – prijedlog: 8. razred osnovne škole
Prije nego što započne priču, narator ostavlja dva citata – prvi je rečenica italijanskog romantičarskog pisca Giacoma Leopardija – Pitam se iznova, zašto je djetinjstvo toliko nesretno doba? Drugi citat je iz narodne pjesme. Mejtef je tip škole, islamske vjerske naobrazbe – narodna je pjesma zapamtila da je takav način obrazovanja bio strog i strašan djetetu. Odrasla žena pamti strah od obrazovnog sistema koji je prošla u djetinjstvu. Ova dva citata su uvertira za priču o dječaku i jednom događaju koji će proživjeti, a koji će otkriti prirodu njegovog straha i razloge zbog kojih će taj događaj biti tako traumatičan. Otkrit će nam se pozadina jednog obrazovnog sistema i onih koji rade u tom sistemu.
Javlja se glas autora koji nije distanciran, jer sam govori da priču počinje pisati s jednim osjećajem sličnim strahu (narator ima osjećanja, naročito empatije prema liku) i upravo najavljuje temu – opisat će historiju jednog dugog i velikog straha. Precizno opisuje kakav je strah u pitanju – strah djeteta koji se javlja u trenucima kada se ono susretne i suoči s društvom i njegovim zakonima. Iako kaže da nije u pitanju strah koji je dio borbe za opstanak i položaj, strah može dolaziti iz bojazni o ugroženosti našeg integriteta. I odrasli i djeca imaju svijest o vlastitom integritetu, mogu instinktivno osjetiti šta bi moglo poljuljati njihov položaj u sopstvenoj slici o sebi ili u glavama drugih. Narator objašnjava da pojedini događaji lome dušu tih malih ljudi. Shvata prirodu straha – on može zauvijek ostati u nama ili iščeznuti. Govori i o odraslima, koji zauzeti svojim brigama, ne primjećuju ili podcjenjuju djetinji strah – sve je ovo uvertira, misli naratora, njegova zapažanja i najava priče.
Pripovjedač je sveznajući, objektivan, zna unutarnja osjećanja lika i sve vanjske senzacije.
Pripovijetka govori o dječaku i njegovom povratku u grad, u školu s ljetnog raspusta koji je proveo kući, na selu, u igri i bezbrižnosti. Priča je vremenski smještena na početak školske godine, u bosanskom okružnom mjestu. Dječak se, kaže pripovjedač, vraća teškog srca u školske klupe, dalje opisujući njegovu bezbrižnost u igri i boravku kući – vraća se posle dugih letnih dana slobode, igre i nerada. Vraća se teška srca – jer se mora vratiti obavezama, odgovornosti i poslušnosti. Andrić razumije dječiju prirodu – njihovu želju za igrom i bezbrižnošću. Već treću godinu ide u gimnaziju starog i hladnog austrijskog tipa.[1] Pridjevom hladnog označava distancu između djeteta u novoj sredini i okruženja u kojem će imati teškoće pri snalaženju. Takva škola ima stroga pravila ponašanja, zahtijeva disciplinu i ne oprašta greške. S poštovanjem su se morali odnositi prema svemu školskom, ali i izvan škole nisu imali pravo na zabavu, političke istupe niti pogreške u vladanju. S obzirom na to da su se u gimnazijama školovala samo djeca iz viših društvenih redova i siromašniji đaci, postojale su dvije krajnosti među učenicima i odatle dolazi sva muka dječaka iz Andrićeve priče. Iz tog nepripadanja i tih pravila i granica koje su bile strogo postavljene.
Ono što je univerzalno za svako dijete, bilo ono sa sela ili grada, bogato ili siromašno je teškoća povratka obavezama nakon odmora. Pripovjedač će podvući tu karakteristiku dječaka i svih njegovih vršnjaka – univerzalno je pravilo da djeca toliko vole igru i slobodu. Opis njegovog fizičkog izgleda i osjećaja koji ima u odijelu i cipelama već ukazuje na kontrast između suncem potamnjele kože koja znači slobodu i cipela koje su na njemu kao tuđe, što simbolizira skučenost, neprijatnost. Odelo mu se čini teško, a cipele ga žulje kao tuđe. On dijeli i sobu, živi kod jedne udovice (tvrde i brižne žene) – pripovjedač odmah indirektno govori kako mu ona neće moći biti od pomoći jer je sama zauzeta othranjivanjem dvojice sinova koji su također u gimnaziji.
Ulice i zgrade mu izgledaju šire i više, ljudi svečani i dućani bogati. Značajan je način na koji on vidi grad – građevine visoke, ljudi i prodavnice bogati. Andrić ponovo slika kontrast – sve je drugačije u gradu u odnosu na mjesto iz kojeg dječak dolazi, iako nemamo opis mjesta, iz načina na koji posmatra grad, znamo da je došao iz male sredine. U velikom gradu on se osjeća malenim, zbunjenim i neuglednim. I novac koji ima djeluje mu više kao nemaština nego kao imanje kada pogledom obuhvati sve mogućnosti koje mu se nude tu. Novac koji ima je neznatan naspram mogućnosti. Dječak ima svoje želje a one su, on osjeća, u najvećem kontrastu naspram onoga što je ostvarivo... jer unapred oseća bolnu granicu svojih mogućnosti. Ta bolna granica njegovih mogućnosti probuđuje maštu, pobuđuje niz nedostižnih želja, stvara mu potrebu da se zatvori u svijet knjige, za tu njegovu želju ćemo kasnije saznati. Glagol promatrati je čest, jer će dječak u priči češće biti posmatrač i pacijens, nego što će djelovati. Kada prilazi gimnazijskoj zgradi, stoji i posmatra grupe dječaka koji se druže i časte slatkišima, on živo želi da bude dio neke grupe, ali kao da između njih stoji neki zid.[2] Okolina ga ne prihvata u potpunosti, a mogući razlozi su jer dolazi iz drugog mjesta, jer nema dovoljno novca, jer je vjerovatno u toj školi zato što je stipendiran kao dijete čiji roditelji nemaju sredstva da ga školuju. Pripovjedač razumije njegovu zbunjenost, ali njegovo ponašanje opisuje kao ponašanje neodlučnog posmatrača. Ukazuje nam na to da dječak ne djeluje i ne pokušava prići niti jednoj grupi i pomiješati se s njom. Zašto tako misli, ostaje nam neotkriveno. Ali možemo pretpostaviti da je to zbog njegovog unutarnjeg ubjeđenja da im nije jednak, da je stranac bez mnogo novca u džepu.
Sljedeća scena je slika crne ploče, na kojoj stoje imena djece koja imaju pismo kod poslužitelja. Od kuće mu niko ne piše. Boli ga udaljenost od doma i nemogućnost da ih čuje barem putem pisma. Boli ga i što je opet izuzetak od ostalih. Imena druge djece su na tabli, ali njegovog imena nikad nema. Kada mu se učini da ga vidi, pa još dublje potone – pripovjedač takvim postupkom još intenzivnije produbljuje njegovu bol. Nije bol jedina emocija. Dječak na trenutak osjeća nadu, ushićenje, radost zbog mogućnosti da je među prezimenima i njegovo prezime. Osjeća uzbuđenje zbog samog pisma – ono što nemamo nam je uvijek egzotično, posebno lijepo i nepredvidljivo. On se divi nepoznatosti onoga što nema. Divi se pisanoj riječi i porukama koje može dobiti. Divi se tom znanju o nečemu što mu je u tom trenutku nedostižno. Ni pisma nema, ni poruke iz daljine. Pismo bi ujedno bilo i veza s poznatim svijetom, koje u velikom gradu nema. On je odsječen od doma potpuno. Pripovjedač napominje i da to što ne vidi svoje ime osjeća kao naročit i već dobro poznat bol – iako unaprijed zna da neće dobiti pismo, jer ga nikada ne dobije, osjećaj bola je intenzivan, ne može ga racionalizirati i prevazići jer je i u ovoj sceni on u nejednakoj poziciji s ostalima. Ne dobija ono što ostali imaju. Jedan sitan događaj može pokrenuti buru misli o ukupnosti života – Kao što, na žalost, nema ničega lepog ni neobičnog ni uzbudljivog, nego samo jednoličan život, bez čuda i iznenađenja, satkan od prostih i oskudnih događaja, neodređenih i nejasnih, a mučnih i suvoparnih dužnosti i obaveza. Zašto pripovjedač izriče ovu misao? Je li ona njegova ili dječakova? Misao je pripovjedačeva intervencija u tekst, njegovo viđenje dosadašnjih i sljedećih događaja koji će pratiti dječaka. Ovim opisom on ne razdvaja svijet djece od svijeta odraslih – iste muke koje postoje za odrasle, postoje i za djecu. Sklanja jaz između ta dva svijeta, želeći da osvijetli jedan događaj u djetinjem životu koji će biti toliko mučan i teško doživljen, da nema ničeg naivnog, nevinog i vedrog u njemu – onakvog kakvo je djetinjstvo stereotipno opisano.
Oskudni događaji se nastavljaju redati i kada na drugoj tabli ugleda mjesto i vrijeme izdavanja knjiga za siromašne đake. Tu ne mora da piše njegovo ime, zna da se ta poruka odnosi i na njega. I taj događaj se ponavlja već treću godinu. Za dječaka je to neprijatan trenutak. On spada u kategoriju djece koja dobijaju korištene knjige jer nemaju roditelje ili jer njihovi roditelji ne mogu da im obezbijede nove knjige. Te korištene knjige su još jedan znak razlikovanja između njega i ostalih, privilegovanih. Dečaku se gade te knjige, i sve te mrlje i tragovi tuđeg rada i života, nečisti, nedostojni, ispunjavaju ga odvratnošću, a u isto vrijeme privlače njegovu pažnju i izgledaju mu isto toliko važni koliko i ono što je štampano. Osjećanja su mu potpuno pomiješana. On nema privilegiju da uči iz čitavih i neuprljanih knjiga – u isto vrijeme osjeća povezanost sa svima onima koji su prošli isti put kao on. Možda su se osjećali potpuno isto gledajući u posuđene prljave knjige. A na naslovnim listovima svake knjige koče se potpisi tih đaka koji su pre njega sa ovim knjigama svršili svoj razred i već odavno izmakli pred njim u neke dalje i valjda lepše, zanimljivije i svetlije predele. Svjestan je da će i on, kao i ostali otići negdje drugo. Kaže: valjda, u neke ljepše, zanimljivije i svjetlije predjele. To je još jedno mjesto na kojem je naznačeno da je pozicija u kojoj se dječak nalazi za njega mračna, nezanimljiva i ružna i da postoji tiha nada da postoji ljepše mjesto. Ali i plašljiva nada jer nije siguran da li takvo mjesto za njega postoji… zbog toga valjda. Sve je u kontrastu između želja i realnosti, očekivanja i ispunjenog, sadašnje mučnosti i nade u ljepše, zanimljivije i svjetlije predjele, san o čistim i lijepim knjigama naspram onih koje ima u rukama, koje su mu dostupne.
Narator kaže da on otpočinje treći razred s mržnjom prema tim udžbenicima – da mu se čak gadi i ono što je štampano, ne samo tragovi tuđeg rada. Ali započinje školsku godinu iznova s istim snom o novim knjigama, čistim i lijepim u kojima na netaknutim belim stranicama pišu krupnim i razgovetnim slovima neka gorda i radosna otkrića…
Znanje je privilegija u tom trenutku. Imati knjigu je privilegija. Naročito novu knjigu. Znanje se može dobiti i iz korištenih udžbenika, iscijepanih knjiga i išaranih stranica. Dječak ne sanja o luksuzu. On sanja o životu izvan zone onih koji nemaju. Sanja da prikuplja znanje iz novih knjiga. Ono što je štampano isto je i u novoj i u korištenoj. Ali je imati novu knjigu za njega u tom trenutku neostvarivo, nedostižna situacija koju želi da prekorači i uskoči u svijet neograničenih mogućnosti čitanja, traženja i otkrivanja novih i velikih istina, pri tome ne nailazeći na niz pravila koja mora ispuniti, novac koji mora imati da bi sve to bilo moguće.
Knjiga – san o dostupnosti nedostupnog, dosezanju nedostižnog
Naslovom je istaknut, pa i zbog toga bitan, simbol knjige. Knjiga je simbol slobode. Slobode koju obećava znanje i obrazovanje. Dječak je ubijeđen da jedino obrazovanjem može prevazići granice za koje osjeća da su trenutno svuda oko njega. Knjiga je za njega imanje, za razliku od onih novčića u džepu, imanje izlaza, imanje izbora kojih u pravom životu nema.
Bol, nesnađenost, usamljenost, pustoš i hladnoća – takvu atmosferu Andrić slika prije nego što se desi glavni događaj u priči.
Zatim se dešava zaplet:
Od trećeg razreda po naviše, đaci imaju pravo da se služe gimnazijskom bibliotekom iz lepe i naučne književnosti. (...)
Mislio je kakva bi to sreća bila i kako bi odmah s njega pao taj bolni teret, kad se ne bi morao odlučivati i kad bi mogao da mirno i slobodno pregleda sva tri ormara i da razgleda sve knjige i lista po njima.
Zašto je za dječaka ulazak u biblioteku i sama mogućnost da čita toliko značajna? Pripovjedač kaže da je ulazak u hodnik biblioteke za njega ostvarenje jednog dugo sanjanog i živo željenog trenutka. Dječakova želja je odavno bila da doraste do biblioteke, da ostvari pravo da posudi knjigu i zaroni u taj svijet njemu dosada nepoznatih prostranstava riječi. I biblioteka je prostor koji je opisan kao hladovit i uzak. Kao i drugi prostori škole. Simbolično, nikada nema svjetline u tim prostorijama. Dječak je svjestan mnoštva knjiga koje postoje, svjestan je mnoštva mogućnosti koje su negdje drugo, dane nekom drugom, nekim likovima na tim stranicama koje on toliko želi čitati, ne bi li postao bolji, imao više znanja i ne bi li njegova mašta stvorila nove, sada nedostižne, svjetove. Znanje je za dječaka posjedovanje mogućnosti da bude velik, važan, sposoban da se uklopi. Kada sluša starije drugare kako pričaju o knjigama, sam se osjeća malenim i neukim i silno želi da promijeni taj svoj položaj. I zbog toga su knjige toliko važne za njega. One reprezentuju slobodu u svakom smislu. Slobodu da se izražava, ima bolju povezanost sa svojim prijateljima, sposobnost da otkriva nove svjetove, da prođe iskustva likova, da prošeta predjelima opisanim u knjizi koji su mu u stvarnosti daleki i nedostižni. Sanja o knjizi, jer se divi tom prostranstvu koje se stvara kada se počne čitati, sanja o prostranstvu koje za njega nije samo od korice do korice nego je beskonačno. Sanja o mnoštvu knjiga i mogućnosti da bira, da neprestano izabire u koju će zaviriti, da ne mora čekati na sljedeću, da ne bude ograničen kao što je ograničen pravilima u stvarnom životu. U svijetu u kojem dječak živi sve je tijesno određeno, unaprijed uklesano u stroga pravila koja se moraju poštovati. Ograničen je i brojem knjiga koje može posuditi, danom kojim mora dolaziti da ih uzme, mora pritom imati dobre ocjene i dobro vladanje. Tražio je baš knjigu o putovanjima. Htio je otkriti nove predjele, suočiti se s preprekama na koje će likovi nailaziti i kako će ih rješavati. Htio je upoznati neki novi svijet.
Međutim, susreće lice bibliotekara. Bibliotekar je najvažniji lik priče jer ostavlja najjači utisak na dječaka. Bibliotekar je oličenje strogosti tog sistema koji očekuje poslušnost, odgovornost i nepostojanje mogućnosti dijaloga. Dječak ne može da govori i izrazi ono što želi. Pred njim samo može zamucati.
Pred njim, sasvim pred njim stajao je otresit riđi profesor. Video mu je jake pesnice, snažan vrat, kratko šišanu crvenu kosu, opuštene brkove i zelene oči tvrda i podrugljiva pogleda, oči čoveka koji zna šta hoće i šta treba da se radi i koji i od drugih neumoljivo traži da to isto znaju o svakoj stvari i u svakom trenutku. Dečaku se činilo kao da je odjednom i neočekivano stavljen na neku pretešku i nemilosrdnu probu. Najlepše što je imao od biblioteke – dvogodišnja želja i misao na njeno ostvarenje – sad je prošlo. Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen.
Susret s bibliotekarom je jedna od ključnih scena u pripovijeci. To je trenutak u kojem je rođen njegov strah – strah koji ima sasvim konkretan povod – strah je bibliotekar. Da je on drugačiji, strah bi bio manji ili ga ne bi uopće bilo. Način na koji bibliotekar govori – suho i podrugljivo, način na koji ga je, resko i nestrpljivo, probudio iz sanjarija, turio knjigu pred njega i prozvao sljedećeg učenika za dječaka je nerazumljiv, naročito jer je bibliotekar čovjek koji radi s knjigama, s nečim, za dječaka svetim. Zbog njegovog ponašanja, i njegov izgled poprima grube crte. Opisuje bibliotekara kao čovjeka koji zna šta hoće i šta treba da radi, i koji isto očekuje od drugih. Za njega su takva očekivanja zastrašujuća, neprirodna, daleko su od dječije prirode, od razigranosti i ponovo, daleko od slobode. Uplašio ga je njegov pristup i pokvario mu san o biblioteci. Knjigu mu je predao žustro, ponizio ga kad mu je rekao da mu izgleda kao da ni sam ne zna šta hoće. Dječak je dobro znao šta hoće, samo je htio mnogo više od jedne knjige i tijesnih okvira u kojima je morao ostati.
Sljedeća važna scena i vrhunac priče je kada dječaku ispada knjiga i raskoriči se.
Kada izlazi iz biblioteke, najprije slijedi olakšanje, jer je napustio tu prostoriju i ima svoju knjigu u rukama, ali onda zapinje, pada, iz ruku mu ispada knjiga i raskoriči se.
Zagledan u te slike, sa pomešanim osećanjima povređenog samoljublja, razočaranja i ljubopitstva, dečak je pogrešno stao na jednu izlizanu stepenicu, poveo se, zateturao i najposle dočekao rukama o zid, ali je pritom ispustio knjigu koja se otkotrljala niz stepenište.
Samoljublje je samopoštovanje, osjećaj za vlastitu vrijednost koji je bio poljuljan zbog načina na koji mu se bibliotekar obratio – Jesi li ti došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? Trgao ga je iz tih maštanja profesorov glas, rezak i nestrpljiv, ali dečak je imao muke da se pribere. (...) – Dakle, šta je po volji? – produži profesor ironično. – Ja bih... Molio bih nešto o putovanjima... – mucao je iznenađeni dečak. – Ti bi, molio bi... Ti sam ne znaš, čini mi se, šta hoćeš – kaže profesor i maša se za jednu kratku, podeblju knjigu, unosi dečakovo ime u spisak, i predaje mu je žustro. – Idemo dalje!
Razočaran je bio što neko ko radi s knjigama može biti tako grub i žustar. Ne cijeneći svetinju knjige niti integritet djeteta pred sobom. Ljubopitivost je znatiželja – kada dječak biva istrgnut iz svojih maštanja o knjizi, biva povrijeđena njegova znatiželja i slobodoumnost.
Tada se rađa drugi strah, on zaboravlja turobnost biblioteke i sreću zbog knjige – zna da mora odgovarati za štetu i mora opet stati pred bibliotekara i podnijeti posljedice svoje greške. Strah ga je oštrih riječi autoriteta, kazne, bruke i plaćanja – jer novca nema. Jedan strah zamijenjen je novim i većim. Bilo mu je teško stajati pred tim čovjekom i prije nezgode. Sada strah sa sobom nosi i odgovornost za ono što je nenamjerno učinio. To što je šteta nenamjerna, ovdje ne igra nikakvu ulogu. Već na početku je bilo riječi o sistemu škole u koju ide. Najmanja kazna koju bi mogao dobiti je da ne može uzimati više knjige iz biblioteke, i takva najmanja, za njega je najgora. Kao što je o knjizi maštao zanesenjački, dok ga profesor nije prozvao, tako će se ta opsesivna misao o knjizi nastaviti samo u drugačijem pravcu. Učinio je štetu, raskoričio je knjigu koja pripada školskoj biblioteci, a zna da je uvjet škole da se njihova svojina pazi. Uvjet da čita nove knjige je da ne pravi greške, zato se njegov svijet ovom nezgodom ruši. Nakon što je detaljno opisao bibliotekara, dao glavne odlike žene kod koje dječak živi – jasno nam je da on ostaje sam sa svojim problemom.
Scene u kojima je dječak sam sa sobom:
(...) on je mislio samo na upropašćenu knjigu, sa kojom neće nikad smeti da iziđe pred starog bibliotekara, a koja se, kako njemu sve više izgleda, ne može ni popraviti ni nabaviti. I ta je misao, stalna i mučna, gubila sve brže svoj prvobitni oblik: Tako je bilo za vreme predavanja, u igri i pri drugarskim šalama. U svakom sekundu on je znao da u svetu postoji nešto pokvareno i razvaljeno, neka njegova nezgoda i krivica koju ne sme nikom da prizna i ne ume da popravi, a za koju će morati jednog dana da odgovara.
Šta učiniti sa štetom koju je napravio? Šteta je bila nenamjerna, ali šta to znači u takvom okruženju? Osjeća krivicu. Je li opravdano osjećati krivicu za nenamjernu nezgodu? Prirodno je željeti ne učiniti grešku, ali dječak prekorijeva sebe iznova svaki put kad zaboravi na trenutke šta je učinio. Opsesivno misli na štetu i bez prestanka osjeća krivnju. Narator kaže: Sve je to bilo ludo, izlišno i u osnovi bezrazložno, a ipak stvarno i bolno, stvarnije od dnevnih igara i razgovora. On objašnjava kako je ta nezgoda sama po sebi obična i neznatna, ali je za dječaka, zbog njegove okoline, zbog nemogućnosti da se bilo kome obrati cijeli događaj poprimio turoban, strašan, avetinjski izgled. Hiljadu pitanja i rješenja je smislio i odbacio ih. Pokušao je popraviti knjigu sam, razmišljao da je odnese knjigovescu, nadao se i čudu. Pripovjedač ne daje svom liku mogućnost da riješi svoj problem, dovodi ga i do saznanja da molitva ne mijenja stvarnost. Spas ne može naći u molitvi jer nema čudesa u ovoj priči, samo goli život i goli problem. Ističe njegovu uplašenost, zbunjenost i očaj. Zaključava kovčeg u koji ostavlja knjigu, da drugi ne bi otkrili njegovu grešku i da bi je sakrio sam od sebe. Nemoguće je potisnuti misli. Zaboravljao bi problem jedino u igri. Zašto u igri? Zato što je ona prirodna djeci, zato što je svijet igre, bijeg od ostatka svijeta. Međutim, on ne može pobjeći ni u igru. Muči ga raskoričena knjiga, na dnu đačkog kovčega čeka ga nešto ružno i neprijatno. Razgleda knjigu kao ranjeno mjesto na sebi. Iako je knjiga već bila stara i jednom lijepljena, on je dokrajčio, krivica je njegova, i ničija više. Je li opravdano imati toliku krivicu za svoje greške? Da li je greška koju je dječak učinio toliko golema i neispravljiva? Čini mu se da jeste, samo zato što su ljudi oko njega postavili stvari tako da je on sam sa svojim problemom – kakav god taj problem bio.
Dječaku je kristalno jasno da bi osjetio olakšanje kada bi imao nekoga ko bi ga mogao posavjetovati. Osjećao je duboko u sebi toplinu kada bi pomislio na dijeljenje svoga problema. Tako Andrić oslikava jednu od osnovnih ljudskih potreba da dijele, da se izjadaju i popričaju s nekim o problemu, da zajednički dolaze do rješenja. Tako je i kod djece. Ali dječak ni u kome ne vidi oslonac, ne vidi rješenje u dijeljenju svog problema s ljudima oko njega, vidi samo veću nevolju, što je apsolutna kritika prosvjetnim radnicima i odraslima općenito.
"Bože, daj da umrem pre nego što dođe kraj semestra i onaj neizbežni trenutak kad ću morati izići pred bibliotekara i odgovarati za pokvarenu knjigu!" Zatim je mislio kako bi bilo da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom pozajmljenih knjiga. Da li bi se tad morale vraćati preostale knjige? Ili ne, da izgori ova kuća u kojoj on živi, sa svim stvarima, pa i sa tom knjigom u kovčegu. Kako bi tada bilo lakše odgovarati! Ne, najbolje bi bilo i najsigurnije: umreti. Nakon što je u glavi preslišao razgovore s drugarima, profesorom, prošao moguće scenarije i njihove odgovore kad bi im priznao šta se desilo, nakon što je nekoliko noći zaspao s nadom da će molitva djelovati i da će knjiga ujutro biti čitava, shvatio je da mu ništa neće pomoći. Sve to razmišljanje, dovelo ga je do misli da želi da umre. Ustvari se samo želio riješiti tereta krivice i želio je da ne mora stati pred profesora (bibliotekara) i suočiti se s oličenjem strogosti sistema i ljudi koji ne opraštaju greške, tako je mislio. Tako su se odnosili prema njemu, da drugačije i nije mogao misliti. U mjestu nasilja i neslobode, pojedinac se ne može osjećati sigurno.
Fizička i mentalna bol su povezane. Najprije osjeća anksioznost, zatim paranoju, zatim pokazuje znake depresije i suicidalnosti. Pounutruje problem. Iznova se preslišava, provjerava moguće scenarije. To je dakle ta soba u koju bi najbolje bilo da nikad nije ni ušao, i to je taj trenutak! Zubi su mu cvokotali i desna noga neprijatno poigravala. Stao je u potiljak iza onih što su išli pre njega i trudio se da ne drhti. Anksioznost se fizički manifestuje.
Bibliotekar i ostali likovi u priči:
Svi likovi oko dječaka su detaljno opisani, ako ne detaljno, onda britko – strogog lika ili ponašanja – ljudi koji o njemu neće brinuti, kojima se ne može obratiti, nego zbog kojih osjeća strah i nemir. Strah ga je okoline – strah ga je da mu bibliotekar ne dodijeli ružan nadimak, jer je čuo da mu je to običaj. Zatim taj nadimak usvoje i vršnjaci i započinje ismijavanje koje uvijek ugrožava integritet djeteta i utječe na njegovo samopouzdanje i osjećaj pozitivne vrijednosti. Već ga je pri susretu s bibliotekarom misao na ostvarenje želje za knjigom popustila. Njegovo prisustvo je moralo toliku neugodnost da prouzrokuje da bi se utišala toliko velika želja za knjigom. Uzbuđenost je pretvorena u neugodnost. Trenutak u kojem ga pita koju knjigu želi, u kojem mu predaje knjigu nije svečan ni lijep – bibliotekar je žustar, predaje mu knjigu tek tako, obraća mu se podrugljivim tonom. Dječaku je lice gorjelo, a ruke podrhtavale. Fizičke senzacije govore emociju, svaki put. Ali ono što ga najviše čudi i zbunjuje je što misli da čovjek koji radi s knjigama ne može biti kao ovaj bibliotekar – strog i nestrpljiv – za njega je uzeti knjigu, biti u kontaktu s njom svečana stvar. Ne bi se bojao da iziđe, ako treba, pred direktora i pred svaki sud ovog sveta, ali eto, nema snage ni hrabrosti da iziđe pred tog krupnog i riđeg čoveka, koji suvo, krto traži od svakog da brzo, jasno i određeno kaže šta hoće. I to još da iziđe sa oštećenom knjigom! Ne, za to nema hrabrosti. Dječaka je zapravo plašila ta strogost, određenost, ograničenost.
Profesor je sad bio vidno izmenjen. Natmuren i taman, sa jakim podočnjacima i nezdravom bojom, on je ostavljao utisak zabrinutog i bolesnog čoveka. Dečak je razmišljao da li je to gore i opasnije ili bolje i povoljnije po njega. Na samom kraju se dešava promjena – profesor izgleda drugačije. Međutim dječak to primjećuje, ali ne osjeća empatiju ili zabrinutost, on misli na sebe i na to da li je profesorova bolest povoljna za njega ili će sve ispasti još gore. Svaki lik, pa i negativan, ima svoju priču. Bibliotekar je možda bio takav jer je bio bolestan i imao svoje probleme. Ali upravo ovaj detalj govori o zatvorenosti svih likova u svoj mikrosvemir. Nema mogućnosti da jedni o drugima doznaju šta ih čini takvima kakvi jesu.
S vremenom dečak je postajao sve više osamljen i povučen u sebe. Smršao je, jer je jeo malo i žvakao zlovoljno i slabo. To nije niko primećivao. Ali su zato profesori primetili da je popustio u učenju. Dva meseca uzastopce dobivao je iz grčkog jezika i matematike nepovoljne ocene. Profesor grčkog jezika, čovek ćutljiv i jedak, nije se mnogo bavio njime. Priča govori i o drugim profesorima – profesor grčkog bi se bavio njime jedino kad bi odgovarao za ocjenu – tada bi mu postavio dva pitanja i nakon nesigurnih odgovora rekao da ide na mjesto, pripovjedač kaže s nerazumljivom mržnjom. To je slika nastavnika koji ne razumije bit svojega posla, ne želi da razmisli zašto jedan dobar učenik odjednom loše uči. Profesor matematike je upravo to učinio – primijetio je da nije navikao na dječaka ovakvog, ali bi mu to govorio pred svima i dječak bi osjećao nelagodu i stid. Nije osjećao ni od njega podršku i mogućnost da mu se obrati, nego samo zahtjev da ponovo bude dobar kao prije. Tako, svi traže od njega samo napor i pitaju za plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potraži saveta i izlaza. Tako je utisak koji je imao o svima odraslima oko sebe bio da od njega imaju samo očekivanja, a da ništa ne nude zauzvrat.
Ni pridjevi kojima su opisani njegovi drugovi nisu ništa mekši, ništa ljepši i veseliji, on oko sebe vidi samo grubost i nerazumijevanje. Nisu pažljivi s onim što govore. Jedan snažan i podrugljiv drug se umeša u razgovor: – Pa ne možeš ti da držiš tako mesecima jednu knjigu. Ako se nađe neko pa je zatraži, moraćeš je vratiti. Ne učiš je valjda napamet!
Pomišljao je da kaže stvar gazdarici, ali sam izraz njenog lica, brižan i udovički, odvraćao ga je od toga. Rešavao se da piše ocu sve potanko i da traži saveta i pomoći… Ne objašnjava mnogo odnos s ocem, ali to što mu se samo jednom i kratko javlja misao da mu piše, govori o tome kako mu taj čovjek ne može pomoći. Gazdarica ima svoje sinove i svoje probleme, niti od nje ne očekuje pomoć.
Kraj: priča se završava tako što bibliotekar ni ne pogleda knjigu koju dječak vraća loše zalijepljenu. Dječak izlazi iz biblioteke i zbunjen je jer se baš ništa od svih turobnih zamišljenih scenarija nije desilo. Sjedio je u svojoj sobi kao premoren i zreo čovjek u rijetkim trenucima svoga odmora. Odrastao je u trenutku kad je preživio ono čega se najviše bojao. Narator ovakvim komentarima pridaje veliku važnost osjećanjima koja djeca imaju kada se susretnu s problemom koji ne mogu nikome reći. Odraslima govori da su im djeca mnogo bliža nego što im se čini. Pokazuje da kada dijete ostane samo, kada nema nekoga na koga će se osloniti, ono je jednako odraslome čovjeku koji je odgovoran sam za sebe, koji mora da se bori za svoje mjesto na svijetu, koji nema odmora ni predaha i kojeg muče svakodnevna životna pitanja. Granice između djetinjstva i odrastanja nema. Niz je trenutaka u kojima dijete pravi izbore, greške, uspjehe sasvim samo i s tim iskustvima raste ne znajući koji je to trenutak bio ključni u postajanju odraslim. Za dječaka je to upravo bio ovaj trenutak, u nizu drugih, kada padne i knjiga mu se raskoriči, a pritom je susreo bibliotekara i učinio mu se nedostupnim, krutim i hladnim – on neprestano strahuje kako će se stvari odviti. Neizvjesnost traje, odgađa se susret s problemom, odgađa se suočiti u stvarnosti, sve se odvija u njegovoj glavi i u njegovoj maloj đačkoj sobi. Sve ga to zajedno dovodi do strašnih misli. O potpunoj odvojenosti od stvarnosti i kritičnoj tački za njegovo mentalno stanje. Tjeskoba ga je dovela do pomisli na samoubistvo. Jedan detalj odaje kako se svijet za njega promijenio nakon tog semestra – na samom kraju ponovo ugleda tablu s imenima učenika koji su dobili pismo – prolazi pored nje – sada je nije ni pogledao. Iskustvo straha ga je duboko obilježilo, on više nije isti.
Desilo se najveće čudo: da se ništa nije desilo. Sve je prošlo prirodno i jednostavno. Narator kaže prirodno i jednostavno, rješavajući nam tako čestu muku: kako će sve proći – često, bolje nego što očekujemo. Andrić, iako na kraju ostavlja olakšanje, čak je i ono opisano u realističkom maniru. Sve je u ovoj priči moguće, sve je stvarno i životno. Zbog toga on ne dopušta dječaku da se njegov san tek tako ostvari, tu su prepreke koje mora da savlada, emocije koje mora da osjeti. Objašnjava kako je život odraslih, kao i život djece nepredvidljiv, nije uvijek lagan, ne nailazimo uvijek na ljude pune razumijevanja i ljubavi prema nama, nemamo uvijek sredstva i novac da ostvarimo svoje želje, ali narator kaže da stvari nekad ispadnu mnogo bolje nego što smo se nadali i na taj način ne umanjuje intenzitet i veličinu straha koji je dječak osjećao, nego nudi olakšanje, nudi spoznaju o tome kako su i brige i rješenja životne stvari. Kako veliki problemi nekad sami od sebe, reklo bi se čudom, nestanu i budu riješeni onako kako smo najmanje očekivali.
D. P.
[1] Mitar Papić u svojoj studiji o obrazovanju (Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972) gimnazije klasičnog smjera označava elitnim školama, sama vlast tada smatrala ih je elitnim jer su oni koji bi završili gimnaziju bili spremni za visokoškolske ustanove i univerzitete. Nastavnici koji su predavali u ovim školama su bili visokoobrazovani i s pažnjom birani. Nisu bili rijetki među njima ni doktori nauka. Nastavni programi bili su na visini također. Škola je uvijek imala dobro opremljene kabinete za fiziku, hemiju, crtanje itd. Imala je đačku biblioteku, i nastavničku koja je bila vrlo dobro snabdjevena odabranom naučnom literaturom, pretežno na njemačkom jeziku. Pred rat je u nastavničkoj biblioteci bilo oko 5.000 svezaka. Među slobodnim aktivnostima učenika naročito se zapažalo veliko interesovanje za književnost. Jedan broj đaka počeo je još u školskim klupama objavljivati literarne tekstove. (1972:107) Siromašne učenike je stipendirala Zemaljska vlada, općine ili kulturno-prosvjetna društva. Čim je otvorena prva gimnazija, uvedeno je stipendiranje siromašnijih učenika. Vladine stipendije bile su uslovljene i moralno-političkim vladanjem stipendista. Disciplinska pravila koja su važila u tom periodu ticala su se i odnosa učenika prema nastavnicima, čuvanja školske zgrade i drugih predmeta u vlasništvu škole.
[2] Najbitnija mjesta u priči su opisi prostora – raspusta, povratka u grad u kojem ide u školu, samoga grada, učionice, crne table, hodnika škole, biblioteke, njegove učeničke sobe, osoba koje dječak susreće – gazdarica, bibliotekar, vršnjaci. Ti opisi su uvijek dječakovo viđenje prostora i ljudi. Malen i neugledan je kad stoji ispred tih građevina i dućana, a nemoćan i nijem kad stoji pred autoritetima.
Ivo Andrić
Knjiga
Torno a domandare. Perché falta
Così infelice la fanciullezza?
Giacomo Leopardi, Zibaldone.
Moj mejtefe, moj veliki strahu!
Dosta ti sam straha podnijela,
Dok sam sitnu knjigu naučila.
Narodna pesma
Sa osećanjem sličnim strahu počinjem da pišem kratku istoriju jednog dugog i velikog straha. Ovaj strah nema veze sa tako mnogobrojnim i različitim bojaznima i plašnjama koje ispunjavaju ljude u njihovoj borbi za opstanak i utakmici za imanje, bolji život, položaj, slavu i prvenstveno, za sticanje i očuvanje i uvećanje stečenog. Reč je o drugom strahu, o onom teško objašnjivom strahu nevinih ljudskih bića pred pojavama ovoga sveta. Reč je o detinjskom strahu, koji – već prema tome kakav je prvi dodir toga deteta sa društvom i njegovim zakonima – ili iščezava docnije sa godinama, sa umnim razvitkom i pravilnim vaspitanjem ili, naprotiv, ostaje u detetu, raste sa njim zajedno, ispunjava, lomi i satire mu dušu, truje život kao skrivena boljka i teško opterećenje. Reč je o onim sitnim, nevidljivim a sudbonosnim događajima koji često lome dušu tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a preko kojih su naši stariji, zauzeti svojim brigama, tako olako prelazili ili ih uopšte nisu primećivali. Ovaj dečak, koji se sa letnjeg raspusta u septembru mesecu vraća u bosansko okružno mesto, treba da uđe u treći razred gimnazije, jedne od onih naših gimnazija starog i hladnog austrijskog tipa. Kao i većina njegovih vršnjaka, i on se vraća teška srca, posle dugih letnjih dana slobode, igre i nerada, koje deca tako vole. Mršav je i preplanuo, a kosa mu sasušena i izbledela od sunca. Odelo mu se čini teško, a cipele ga žulje kao tuđe. Svoju đačku sobu deli sa jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brižne žene, koja i sama ima dva sina u gimnaziji. Ulice i zgrade mu izgledaju šire i više, ljudi svečani i dućani bogati. Ali utoliko više oseća da je on sam nekako malen i zbunjen i neugledan. Ono malo bakrena novca što mu zvecka u džepu tako je neznatno prema svemu onome što nude dućani i ulice, da ga oseća više kao nemaštinu nego kao neko imanje. To što on ima tako je malo prema onome što mu se nudi i tako neznatno prema onome što on želi da mu ne pričinjava zadovoljstvo ni ono što može da kupi, jer već unapred oseća bolnu granicu svojih mogućnosti. Pred gimnazijskom zgradom prodavači voća, sladoleda i šećerlema; oko svakog od njih živi krug dečaka koji pazaruju, jedu i časte se međusobno, dele ili se prepiru. Dečak živo želi da im priđe i da se pomeša sa njima, ali je tih grupa mnogo i on samo ide od jedne do druge i zastajkuje kod svake kao neodlučan posmatrač. U prostranom hodniku gimnazijske zgrade hladno i pusto. Na velikoj crnoj tabli, koja je jedini ukras te nevesele prostorije, ispisana čitko imena đaka koji imaju pismo kod služitelja. Dečak posmatra, kao uvek, tu tablu i imena redom, a saznanje da za njega nema i ne može da bude ništa, jer mu niko ne piše, oseća kao naročiti i već dobro poznat bol. Odjednom mu se od jednog sličnog prezimena učini da je njegovo. Vidi jasno svoje puno ime. Vidi odmah u mislima pismo, pravo pismo, zatvoreno, sa markama, poštanskim žigovima i svim tragovima daljine i putovanja, sa ni sam ne zna kakvim sve porukama, važnim, lepim i zanimljivim. Šta sve ne može da sadrži jedno pismo? Samo ko ima sreće da ga dobije! Tada zaigraju slova na tabli, pomere se i razmeste onako kako stvarno jesu i stoje, i njegovog imena nema nigde. Ni pisma nema, ni poruke iz daljine. Kao što, na žalost, nema ničega lepog ni neobičnog ni uzbudljivog, nego samo jednoličan život, bez čuda i iznenađenja, satkan od prostih i oskudnih događaja, neodređenih i nejasnih, a mučnih i suvoparnih dužnosti i obaveza. Na jednoj manjoj tabli piše gde i kad se izdaju besplatno školske knjige siromašnim đacima. To je neprijatni trenutak koji on poznaje od lane i preklane. Đaci koji mogu da podnesu uverenje da nemaju roditelja ili da im roditelji nisu imućni dobivaju besplatno od države sve školske knjige koje su im potrebne za taj razred. To su, naravno, upotrebljavane knjige, koje su prošle kroz toliko ruku isto tako siromašnih đaka. One su često izlepljene, iskrpljene, izušivane. Na svakoj stranici ima ispodvlačenih mesta, pribeležaka sa strane, sitnih crteža ili onih besmislenih geometrijskih figura koje dečaci crtaju u svojoj dosadi i rasejanosti. Ima tragova jela i pića, ima naročito one sive prljavštine koju hartija prima dugom upotrebom. Dečaku se gade te knjige, i sve te mrlje i tragovi tuđeg rada i života, nečisti, nedostojni, ispunjavaju ga odvratnošću, a u isto vreme privlače njegovu pažnju i izgledaju mu isto toliko važni koliko i ono što je štampano. A na naslovnim listovima svake knjige koče se potpisi tih đaka koji su pre njega sa ovim knjigama svršili razred i već odavno izmakli pred njim u neke dalje i valjda lepše, zanimljivije i svetlije predele. Njihove su primedbe smešne, neumesne i vređaju dečaka. "Ova je knjiga pripadala Ivanu Stankoviću, učeniku IIIb razreda!" "Hic, liber est meus, testis mihi est Deus; qui non vult credere, hic potest legere[1]. J. Subašić." Dečak oseća odvratnost pri pomisli da sa tim udžbenicima mora provesti godinu dana i iz njih redovno učiti; mrzi ih već sada, i njih i sve što je u njima ne samo pisano i šarano nego i štampano. Sa takvim udžbenicima i sa svojim starim snom o nekim čistim lepim knjigama u kojima na netaknutim, belim stranicama pišu krupnim i razgovetnim slovima neka gorda i radosna otkrića, dečak je otpočeo i treći razred. Ali taj treći razred donosio je bar jednu nadu i jedno prijatno obećanje. Od trećeg razreda pa naviše đaci imaju pravo da se služe gimnazijskom bibliotekom iz lepe i naučne književnosti. Prve dve godine svoga školovanja dečak je toliko puta mislio na taj trenutak kad će i on smeti da ode, u određeni dan i sat u nedelji, i da iz te knjižnice uzme na čitanje neko od onih ilustrativnih dela koja je gledao kod starijih drugova. On je iz razgovora sa tim starijim drugovima znao naslove mnogih knjiga koje sadrži ta mala gimnazijska biblioteka, slušao je kako raspravljaju o njihovoj sadržini i dolazio je sam sebi sitan, i neuk, i samo je želeo da i on doraste do trećeg razred i do biblioteke. Sada je došao i taj dan. Prvog utornika posle podne on je među prvima stajao pred zaključanim vratima biblioteke i čekao na profesora bibliotekara. Kad se profesor pojavio i kad je otključao vrata i pustio ih u hladovitu, usku sobu, pored čijih su zidova bili ormari puni knjiga, za dečaka je nastupilo ostvarenje jednog dugo sanjanog i živo željenog trenutka. Đaci iz viših razreda došli su prvi na red. Profesor, debeo riđ čovek, brzih pokreta i oštre reči, stavljao je svoje primedbe, preporučivao jedne knjige, odgovarao od čitanja drugih. Dečaka je bunio njegov suvi i podrugljivi način govora o tako velikim i svečanim stvarima, ali on je svakog trenutka zaboravljao na profesora i na đake i samo gledao knjige, poredane iza stalaka, i maštao o svemu što može da bude napisano i naslikano u tim knjigama, i već sada osećao kao bol to što mora da se odluči samo za jednu knjigu i nju zatraži. Mislio je kakva bi to sreća bila, i kako bi odmah s njega pao taj bolni teret, kad se ne bi morao odlučivati i kad bi mogao da mirno i slobodno pregleda sva tri ormara i da razgleda sve knjige i lista po njima. Šta je jedna knjiga, pa i najlepša, kad čovek zna da postoje tolike stotine i hiljade drugih knjiga? Bar tri-četiri kad bi mogao da dobije, pa da ne strepi, dok čita jednu od njih, da će za koji sat doći do kraja i da neće imati šta da čita. Ovako, svakog utornika jednu knjigu, pa i to samo od onih koje su za njegov razred, koje profesor odobri, i to još pod uslovom da ni iz jednog predmeta ne dobije lošu ocenu. Sve uslovljeno, ograničeno, tesno i oskudno. A ipak postoje u svetu biblioteke, postoje tolike knjige i postoje ljudi koji ih slobodno čitaju. I on ne želi mnogo, četiri-pet knjiga o raznim putovanjima po raznim krajevima sveta. Samo da može onu koju čita da nasloni na one tri ili četiri koje će čitati docnije, i da ponekad pogleda istovremeno u dve knjige, samo da pogled baci. Ne zna zašto, ali čini mu se da bi to bilo ostvarenje njegove najveće želje. – Jesi li ti došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? Trgao ga je iz tih maštanja profesorov glas, rezak i nestrpljiv, ali dečak je imao muke da se pribere. Nije bio ni primetio kad je došao red na njega. Sa leđa su ga gurali drugovi i smejali se. Pred njim, sasvim pred njim stajao je otresit riđi profesor. Video mu je jake pesnice, snažan vrat, kratko šišanu crvenu kosu, opuštene brkove i zelene oči tvrda i podrugljiva pogleda, oči čoveka koji zna šta hoće i šta treba da se radi i koji i od drugih neumoljivo traži da to isto znaju o svakoj stvari i u svakom trenutku. Dečaku se činilo kao da je odjednom i neočekivano stavljen na neku pretešku i nemilosrdnu probu. Najlepše što je imao od biblioteke – dvogodišnja želja i misao na njeno ostvarenje – sad je prošlo. Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen. Naročito se bojao da mu profesor ne nadene neki podrugljivi nadimak, jer je imao običaj da to čini, a posle, kad đaci prihvate to podrugljivo ime, niko mu ga neće skinuti. – Dakle, šta je po volji? – produži profesor ironično. – Ja bih... Molio bih nešto o putovanjima... – mucao je iznenađeni dečak. – Ti bi, molio bi... Ti sam ne znaš, čini mi se, šta hoćeš – kaže profesor i maša se za jednu kratku, podeblju knjigu, unosi dečakovo ime u spisak, i predaje mu je žustro. – Idemo dalje! Dečak se povlači zbunjen misleći samo da je ovaj puta srećno izbegao nadimak. Razgleda knjigu koja na koricama ima sliku u bojama, sve sami sneg i led, i naslov: Ekspedicije u polarne krajeve. Silazeći sporo niz stepenište i zastajkujući na svakoj stepenici, on je otvarao knjigu na mestima gde su bile slike polarnih predela, sa ledenim bregovima, saonicama koje vuku psi i snežnim šatorima. Lice mu je još gorelo i ruke podrhtavale od malopređašnjeg susreta sa profesorom bibliotekarom. Neprijatnost i hladnoća toga susreta vejala je iz svih tih polarnih fotografija i sa svake stranice te prestarele, rđavo povezane i mnogo upotrebljavane knjige. To su dakle te lepote i ta zadovoljstva koja čoveka čekaju kad stekne pravo da se služi bibliotekom! Zagledan u te slike, sa pomešanim osećanjima povređenog samoljublja, razočaranja i ljubopitstva, dečak je pogrešno stao na jednu izlizanu stepenicu, poveo se, zateturao i najposle dočekao rukama o zid, ali je pritom ispustio knjigu koja se otkotrljala niz stepenište. Zadržavši se da ne padne, i pribravši se, on je odmah potrčao za knjigom, koja je ležala na dnu stepeništa. Kad je podigao, video je sa zaprepašćenjem da se od pada potpuno iskoričila; ceo njen unutrašnji deo odlepio se od korica i držao se samo još sa nekoliko tankih konaca za poleđinu. Dečaku pojuri krv u glavu. Kroz veo vrele magle koji mu je igrao pred očima, on strpa izlubljenu svesku u korice, obazre se da ga ko nije video i pođe brzim koracima kući. Idući ulicom uspori korak. Zaboravljena je bila uska, neprijatna biblioteka, kao da nikad nije ni bio u njoj. Sad je mogao još samo da misli na štetu i nezgodu koja ga je zadesila sa knjigom i koju treba da razgleda kod kuće. Pod miškom ga je pekla oštećena knjiga. Kad je došao kući, stavio je odmah zlosrećnu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga đačkog kovčega, pod zimsko rublje. Užinao je i izašao da se igra sa vršnjacima iz komšiluka. U igri se zaboravio. Ali kad je počeo da pada prvi mrak i kad su drugovi stali da se razilaze kućama, njega zaboli pomisao da ga kod kuće čeka nešto ružno i neprijatno. I taj bol je rastao sa sumrakom. Večerao je brzo i rasejano i odmah posle večere otišao u spavaću sobu i privukao petrolejsku lampu u svoj ugao. Dok je njegov drug ostao sa gazdaričinim sinovima u trpezariji, odakle su dopirali njihovi veseli glasovi, dečak je, pretvarajući se da sprema zadatak za sutra, izvukao knjigu koju je danas doneo i počeo da je razgleda kao ranjeno mesto na sebi. Knjiga se držala sa još svega dva tanka konca za korice. Bilo je očigledno da je već jednom bila oštećena i lepljena nevešto i slabo nekim smeđim rđavim lepkom koji je pri prvom jačem potresu popustio. Nagnut nad kovčegom, dečak je gledao čas knjigu čas korice i osećao kako mu krv navire u glavu. Pitao se zbunjeno šta treba da preduzme pa da stvar popravi. Šta se radi u sličnim prilikama? Jedno je znao – da onom riđem snažnom čoveku u biblioteci ne bi nikad i nipošto smeo da prizna svoju nezgodu. Da ode kod nekog knjigovesca? Da, to je najbolje. Ali tada počeše sumnje: hoće li hteti da mu poveže knjigu? Hoće li on imati toliko novaca? Hoće li se ipak poznati na knjizi da je popravljena? Utom neko otvori vrata od trpezarije. Zasu ga veseo žagor. On uplašeno gurnu knjigu na dno sanduka, zalupi poklopac, i ne okrećući glave stade da lista po nekoj svesci, praveći se sav zauzet tim poslom. Vrata na trpezariji opet se zatvorište. On oprezno otvori sanduk i izvadi ponovo knjigu. Sad su bila popustila i ona dva tanka konca. Dečak je držao u jednoj ruci knjigu a u drugoj korice. Tako. Sad je zlo potpuno. On pažljivo stavi knjigu u korice i sve položi na dno kovčega, koji zaključa. Zatim se vrati u trpezariju i sede za sto s ostalima. I tu se smejao, razgovarao, učestvovao u igri, ne zaboravljajući nijednog trenutka na svoju mučnu tajnu. Tako je dečak počeo prve dane svoga trećeg razreda. Za vreme školskih časova, dok je profesor sa šiljastom progrušanom bradom objašnjavao grčku azbuku, dečak je gledao kroz prozor vrhove drveta, pune još bujnog septembarskog zelenila i delić svetlog neba u daljini. Odsutan duhom i nesposoban da zapamti te nove znakove, on je mislio samo na upropašćenu knjigu, sa kojom neće nikad smeti da iziđe pred starog bibliotekara, a koja se, kako njemu sve više izgleda, ne može ni popraviti ni nabaviti. I ta je misao, stalna i mučna, gubila sve brže svoj prvobitni oblik: Tako je bilo za vreme predavanja, u igri i pri drugarskim šalama. U svakom sekundu on je znao da u svetu postoji nešto pokvareno i razvaljeno, neka njegova nezgoda i krivica koju ne sme nikom da prizna i ne ume da popravi, a za koju će morati jednog dana da odgovara. Ipak mu se u igri ili pri šetanju sa drugovima dešavalo da uspe da se zaboravi i da satima ne pomisli na svoju tajnu. Smejao se, trčao ili razgovarao veselo i bezbrižno kao i ostali. Ali tada bi se najednom, kao fizički bol, javila u njemu misao na skrivenu knjigu. I svaki put je taj bol bio utoliko ljući i teži ukoliko su trenutna radost i kratki zaborav bili jači i dublji, jer je na stari bol dolazio uvek još i prekor samom sebi što ga je izneverio. I kad bi posle takvih časova odlazio da legne u svoju postelju, rasanjen u tami, on je tu nalazio svoju brigu, budnu i nepomičnu, i svaki put malo veću i težu nego što je ostavio jutros kad je ustao. Nedelje i meseci prolazili su, a događaj sa knjigom, običan i neznatan sam po sebi, dobivao je, stalno i sve brže i brže, nestvarni i avetinjski izgled tajne i nepopravljive greške koju valja kriti. Sve je to bilo ludo, izlišno i u osnovi bezrazložno, a ipak stvarno i bolno, stvarnije od dnevnih igara i razgovora. Počeo je da izbegava drugove i njihove zabave. A na najbezbrižnije među njima gledao je sa nezlobivom ali bolnom zavišću. Šta sve nije u tim jesenjim noćima prolazilo kroz detinju glavu? Kakve se sve mogućnosti nisu ocrtavale i kakvi nemogući snovi ispredali? Noć je prolazila, a on je mislio. Da poveri nekome šta mu se desilo? Da potraži negde saveta kako da to pitanje reši i da se oslobodi brige? Pri samoj pomisli na to njega bi nešto ogrejalo iznutra, sve bi postajalo za trenutak jasno, lako i jednostavno. Pred njim su se redala lica njegovih drugova. Ispredao je do sitnica čitave razgovore, svoju ispovest i njihove odgovore i izraze lica, i na kraju dolazio do uverenja da bi to bilo uzaludno i što je još gore – nemogućno. Pomišljao je da kaže stvar gazdarici, ali sam izraz njenog lica, brižan i udovički, odvraćao ga je od toga. Rešavao se da piše ocu sve potanko i da traži saveta i pomoći, ili čak da ode jednog dana do biblioteke, da sačeka profesora i da mu, nasamo, iskreno prizna stvar. I pošto bi dugo oživljavao u sebi svoje reči i njihove odgovore, sve do najmanjeg pokreta i izraza lica, uvideo bi da je to iznad njegove snage, i ostajao opet sam sa svojom tajnom, koja je posle svakog takvog razmišljanja bivala teža. Dolazio je na misao da se molitvom izbavi od svega. I šaputao bi, zaista, sve poznate molitve, nečujno, dugo i usrdno. Sa dlanom na ustima, da drug koji spava u istoj sobi ne bi čuo, upućivao je žarke reči pravo bogu i njegovim svecima, koji, kao što se kaže, mogu da čine i veća čuda, i tražio da se raskoričena knjiga sastavi, da može da je mirno i slobodno vrati onom čoveku, ne izlažući se ni sam ne zna kakvim strogostima, poniženjima i kaznama. Zaspao bi tako, uljuljkan svojim sopstvenim šapatom. A pre svitanja bi se budio sa plašljivom ali divnom nadom u sebi, odlazio do kovčega i tu nalazio svoju knjigu, jadno i beznadežno raskinutu nadvoje, onakvu kakva je bila pre svih njegovih nada i molitava i, čini mu se, još goru i beznadniju. I vraćao bi se, poražen, u postelju. Da umrem – mislio je tada dečak u krevetu, stegnutih vilica, sav zgrčen – da umrem sada odmah! Umreti značilo bi ne morati poveravati se nikome, ne čekati čuda koja neće da dođu, ne odgovarati za ono što nisi kriv, ne morati nikad više stupiti pred onog riđeg, podrugljivog čoveka. To bi značilo da nestane mene, ali sa mnom i knjiga, zdravih, oštećenih i popravljenih, i biblioteka i bibliotekara, i odgovornosti, i straha od njih. "Bože, daj da umrem pre nego što dođe kraj semestra i onaj neizbežni trenutak kad ću morati izići pred bibliotekara i odgovarati za pokvarenu knjigu!" Zatim je mislio kako bi bilo da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom pozajmljenih knjiga. Da li bi se tad morale vraćati preostale knjige? Ili ne, da izgori ova kuća u kojoj on živi, sa svim stvarima, pa i sa tom knjigom u kovčegu. Kako bi tada bilo lakše odgovarati! Ne, najbolje bi bilo i najsigurnije: umreti. Ali umesto da umre, on bi redovito zaspao sa tom svojom željom. A posle, u snu, javljala se opet oštećena knjiga u najfantastičnijim oblicima i strah od teške, nepravedne i nejasne odgovornosti, i sa njim opet – i u snu – želja da umre, da nestane iz života, snivanog kao i stvarnog, potpuno i zauvek. S vremenom dečak je postajao sve više osamljen i povučen u sebe. Smršao je, jer je jeo malo i žvakao zlovoljno i slabo. To nije niko primećivao. Ali su zato profesori primetili da je popustio u učenju. Dva meseca uzastopce dobivao je iz grčkog jezika i matematike nepovoljne ocene. Profesor grčkog jezika, čovek ćutljiv i jedak, nije se mnogo bavio njime. Postavio bi mu dva pitanja i, dobivši nesigurne odgovore, samo bi sikćući i sa nerazumljivom mržnjom izgovorio: – Na mesto! Rđave ocene redale su se jedna za drugom. Mnogo je teže dečaku bilo sa profesorom matematike, mršavim i dobroćudnim starcem, koji ga je zabrinuto gledao preko zlatnog okvira svojih bistrih i nekako dobrih i veselih naočara. – Šta je s tobom, Latkoviću? Ja sam navikao da od tebe dobivam drugačije odgovore. Preni se, čoveče! A dečak je treptao očima, stideo se i ćutao. Tako, svi traže od njega samo napor i pitaju za plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potraži saveta i izlaza. Sa sujevernim strahom zaobilazio je izloge knjižara u kojima su bile poredane nove i lepo ukoričene knjige. A kad bi se među drugovima povela reč o biblioteci ili o kakvoj knjizi, on bi odjednom pocrveneo, počeo zbunjeno da zamuckuje, zabašuruje, i skreće govor na druge stvari, dok mu se po grudima razlivalo, kao fizički bol, njegovo već poznato mučno osećanje od pomisli na neku nejasnu i nepopravljivu štetu koja mu se desila i za koju još niko ne zna, ali za koju će morati da odgovara. A to osećanje bilo je utoliko teže ukoliko se on više trudio da ga sakrije. Često mu se činilo da mu se drugovi namerno obraćaju sa pitanjima koja se odnose na biblioteku, knjige i njihove poveze. Na svako takvo pitanje on bi odgovarao ćutanjem, obarajući oči i čekajući kad će mu neko otvoreno kazati da zna da on u svom kovčegu drži razvaljenu knjigu. Svi su dani bili teški, ali naročito mučan bio je utornik. Tog dana on nije mogao da misli ni na šta drugo do na svoju knjigu. Utornikom posle podne drugovi su vraćali pročitane knjige i uzimali nove. On nije smeo ni pomisliti na to. Ne bi se bojao da iziđe, ako treba, pred direktora i pred svaki sud ovog sveta, ali eto, nema snage ni hrabrosti da iziđe pred tog krupnog i riđeg čoveka, koji suvo, krto traži od svakog da brzo, jasno i određeno kaže šta hoće. I to još da iziđe sa oštećenom knjigom! Ne, za to nema hrabrosti. Njega se boji više od svega na svetu. Tako jednog utornika, kad su za vreme odmora razgovarali o knjigama, neko upita i dečaka zašto više ne uzima knjige iz biblioteke. On odgovori da još nije pročitao prvu. Jedan snažan i podrugljiv drug se umeša u razgovor: – Pa ne možeš ti da držiš tako mesecima jednu knjigu. Ako se nađe neko pa je zatraži, moraćeš je vratiti. Ne učiš je valjda napamet! Dečak ga pogleda bojažljivo i sumnjivo, želeći da proveri da li ovaj to govori stoga što zna u čemu je stvar, ili samo slučajno, uz urođenu pakost. Pogled mu susrete nasmejane i nemilosrdne oči drugog čoveka, iz kojih se ništa drugo nije moglo pročitati osim njihove rođene osionosti i tvrdoće. Ali u dečaku ostade sada ta misao. Istina, on ima pravo da drži knjigu do kraja prvog semestra, ali sada se sa novim strahom pitao što će biti ako slučajno neko zatraži tu istu knjigu, koju on drži već dva meseca, i ako ga pozovu da je vrati? Onda će sve izići na videlo. To je približavalo opasnost i povećavalo strah. To ga je i nateralo da počne brže i odlučnije da razmišlja o nekom rešenju. Stvar je u toku vremena postala toliko vezana za njegove najličnije, unutarnje strepnje i pomisli, da više nije moglo biti govora da se ma kome poveri ili sa kim bilo posavetuje. Idućeg prvog u mesecu sabrao je novac, otišao u jednu zabačenu ulicu i tu kod jednog Jevrejina kupio tutkala u tablicama. Zatim je vrebao jedno poslepodne kad bi mogao ostati sam kod kuće. Našao je neki stari lonac i u njemu rastopio tutkalo. Dolivao je vodu, pa odlivao, mešao, primicao vatri i odmicao. Zbunjen i uplašen kao da radi najtajanstveniju i najgoru stvar na svetu, on nije ni osećao da je već uprljao ruke i oprljio prste. Samo se trudio da devojci koja je radila u kujni objasni stvar kao beznačajnu i bezazlenu. Kad je lepak bio rastopljen, odneo ga je u sobu, izvadio knjigu i parcelom drveta, koje je bio naročito istanjio, počeo da maže povez knjige. Lepak se hvatao za prste, lepio i otezao, kapao i po koricama. Dečak je padao u sve veću zabunu što je više hteo da bude pažljiv i oprezan. Najposle, uglavio je knjigu u korice i pritisnuo čvrsto drugim knjigama i teškim predmetima. Zatim je uklonio sve tragove svoga rada i oprao ruke. Tu noć je spavao naročito nemirno. Svaki čas se budio od pomisli da je možda nepopravljivo pokvario celu stvar. Nešto ga je gonilo da se digne i da vidi je li se lepak već osušio i kako je lepljenje uspelo. Ali se bojao da ne probudi druga koji je spavao u drugom uglu sobe. Tako je jedva dočekao zimsko svitanje. Tada se digao, razmakao malo zavese i pri sivoj svetlosti jutra izvadio knjigu koja je bila ukrućena od tutkala i teško se otvarala. On je rastvori pažljivo, slušajući sa strahom i zadržana daha kako knjiga pucketa. Korice su bile slepljene za poleđinu knjige, ali su na prvoj i poslednjoj strani bili vidni tragovi tutkala i neveštog lepljenja. Dečak stavi ponovo knjigu u sanduk i drhteći od studeni vrati se na prstima u postelju, u mučnoj nedoumici da li je stvar dobro rešio ili je potpuno i do kraja upropastio. Otada je i danju i noću, koristeći se svakim trenutkom samoće, otvarao kriomice svoj kovčeg, zagledao knjigu i procenjivao da li je lepljenje uspelo i da li bi smeo da je takvu vrati bibliotekaru. Često je procena ispadala povoljna, a još češće nepovoljna. I strah je rastao. I taj utornik je došao, poslednji utornik u prvom semestru. Toga dana morale su biti vraćene sve knjige pozajmljene u toku polugođa. Ko ne vrati knjigu, ne može biti ocenjen i dobiti svedočanstvo. U toku noći između ponedeljnika i utornika dečak nije spavao gotovo nikako. Ustajao je nekoliko puta, nečujno prilazio kovčegu, vadio knjigu, razgledao je i procenjivao, pa bi je onda vraćao u kovčeg sa uverenjem da profesor neće ništa primetiti. Ali čim bi se vratio u postelju i počeo da razmišlja, javljale su se opet sumnje. Činilo mu se da su mrlje od tutkala tolike da ne mogu ostati neprimećene. Tako bi se kolebao neko vreme, a onda bi, ne mogući da izdrži neizvesnost, ustajao da stvar ponovo razgleda i da se uveri. Nebrojeno puta on je te noći ponovio u sebi ceo prizor sa predajom knjige, kako bi on, po njegovom mišljenju, trebalo da izgleda. Ući će u biblioteku kad u njoj bude što više đaka, tako da se profesor neće moći toliko baviti njime i njegovom knjigom. Ući će sa ravnodušnim izrazom na licu, pokloniće se i kazaće: "Molim, gospodine profesore." Ili ne, neće ništa kazati, jer bi time već privukao pažnju na sebe, nego će se samo pokloniti. Knjigu će zaviti u beo tabak hartije i tu pred profesorom je izvaditi, tako da on vidi sa koliko je pažnje knjiga čuvana. To je dobra misao. Da, ali tada će profesor uzeti knjigu, rastvoriti je brzim pokretom, a knjiga će zapucketati i odmah pokazati nevešto i grubo slepljena mesta. I tada, tada će nastupiti – on sam ne zna šta će upravo nastupiti – ali nastupiće ono nepoznato od čega on strepi, zbog čega ne spava, slabo jede i rđavo uči već mesecima, nastupiće negodovanje i oštre reći toga strašnog čoveka, pa saslušavanje, pa kazna i bruka i plaćanje. Nastupiće, ukratko, sve one neodređene, složene i mnogobrojne odgovornosti kojima on ni u mislima ne sme u lice da pogleda ni da ih oceni, proračuna i izmeri, i samo želi da ih po svaku, pa i najvišu, cenu izbegne. Tako bi opet zaspao, smišljajući najčudnije procedure koje će biti na njega primenjene, sa naročitim planom, grubo i nemilosrdno. Bilo je vlažno januarsko poslepodne. Dečak je uzeo knjigu iz kovčega. Na mutnoj svetlosti zimskog dana ona mu je sada izgledala iskrpljena, žalosna i upropašćena, očigledno i nepopravljivo. Spreman na najgore, zavio je knjigu u belu hartiju i krenuo u školu. Obilazio je oko bibliotekarovih vrata, zapitkivao drugove koji su ulazili, brojao one koji su ulazili, i kad je u jednom trenutku vidio da su ušla trojica odjednom on je kucnuo i, ne čekajući odgovora, ušao. To je dakle ta soba u koju bi najbolje bilo da nikad nije ni ušao, i to je taj trenutak! Zubi su mu cvokotali i desna noga neprijatno poigravala. Stao je u potiljak iza onih što su išli pre njega i trudio se da ne drhti. Zaokupljen svojim mislima, nije ni primetio kako su jedan po jedan nestali oni koji su stajali pred njim. Tako se odjednom našao lice u lice sa riđim snažnim čovekom koji je ispunjavao tolike njegove misli i snove za poslednjih pet meseci. Profesor je sad bio vidno izmenjen. Natmuren i taman, sa jakim podočnjacima i nezdravom bojom, on je ostavljao utisak zabrinutog i bolesnog čoveka. Dečak je razmišljao da li je to gore i opasnije ili bolje i povoljnije po njega. U isto vreme on se i duboko klanjao i mrmljao nešto kao: "Molim, gospodine profesore", i sporo i nespretno razvijao belu hartiju. Profesor, utučen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao. Uzeo je knjigu, udario njome po dlanu leve ruke, pogledao broj na poleđini, zatim crvenom pisaljkom precrtao dečakovo ime u spisku, a knjigu položio na ostale knjige koje je pre toga primio. Ne dižući pogleda, profesor pruži ruku za narednu knjigu, ali je dečak stajao kao omađijan pred njim. Tek kad ga onaj drug iza leđa odgurnu i pruži svoju knjigu, on se ukloni u stranu i neodlučnim korakom, polagano i oprezno, kao u snu, u jednom od onih snova u koje čovek ne veruje ni u trenutku dok ih sniva, pođe vratima. Po leđima je osećao jezu i očekivao je kao pouzdano da će ga viknuti po imenu i pozvati natrag. Tako je izišao. Upravo, više su ga izgurali đaci koji su izlazili i ulazili u biblioteku. Kao u snu, jednako sa jezom po leđima, i jednako očekujući, neminovno očekujući da će ga neko zovnuti da se vrati, prošao je širokim hodnikom u kom je visila crna tabla s imenima srećnih koji dobivaju pisma; sada je nije ni pogledao. Zaputio se jednoličnom ulicom, po mokrom i prljavom snegu, sve očekujući da će ga zovnuti. Ne, niko ga nije zvao. Šta se desilo? Desilo se najveće čudo: da se ništa nije desilo. Sve je prošlo prirodno i jednostavno. Sve je srećno i dobro rešeno. Nema više pokvarene knjige ni straha od odgovornosti i kazne. Za celo vreme svog mučenja on je sva moguća rešenja predviđao i zamišljao do sitnica, samo ne ovo i ovako. Zategnutost, koja je u njemu trajala i rasla mesecima, sad je odjednom popustila. Kao da sva ona strahovanja i slutnje nisu nikad postojali ni mučili ga. Sve je odjednom zbrisano i zaboravljeno. Osećao je da bi trebalo da se raduje, da klikće od veselja što je sve ovako neočekivano dobro prošlo. Da, trebalo bi da se raduje, možda se stvarno i raduje, ali u toj praznini, koja je usled naglog i povoljnog rešenja odjednom nastala u njemu, ne može ta radost da nađe mesta ni odjeka. Raduje se, ali se vuče ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti. Obuzima ga osećanje nerazumljive ganutosti. U grlo mu se penje bezglasan jecaj i tu poigrava sa svakim korakom. Idući tako, sporo i zbunjeno, dođe kući, uđe u sobu i prvi put posle toliko vremena otvori slobodno i ne obazirući se ni na koga svoj kovčeg. Bacio je brz pogled na mesto na kom je toliko meseci stajala ta strašna knjiga, zatim je zatvorio kovčeg i seo na njega pogružen. Tako je sedeo dugo, zanesen, pognute glave, sa laktovima oduprtim o kolena, sa grčevito prepletenim prstima, kao neki zreo i premoren čovek koji se potpuno predaje kratkim trenucima odmora i zatišja. [2]
Ivo Andrić (1892.) dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Književno stvaralaštvo počeo je poezijom, pisao eseje i kritike, a slavu i ugled stekao pripovijetkama i romanima. Neka od njegovih djela su: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avlija, Gospođica, Most na Žepi, Omer-paša Latas, Aska i vuk... Jedan ciklus priča napisao je o djeci – Ciklus Deca.
Čitanje:
Odabire i preporučuje tekst; obrazlaže svoj izbor u skladu sa uzrastom i interesom i tako gradi svoj čitalački ukus i interesovanje. (Da bi se postigao ovaj ishod, važno je posvetiti dio časa razgovoru o simbolici knjige. Nakon toga se može razgovarati o načinu kako koristiti biblioteku, istaći mogućnost razgovora s bibliotekarom ili nastavnikom koji mogu dati preporuku i uputiti nas šta da čitamo. Moguće je razgovarati s učenicima o temama koje ih interesuju i knjigama do kojih mogu doći u svojoj školskoj biblioteci, naprimjer.)
Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to. (Priča je u cijelosti dječije iskustvo, uz komentare odrasle osobe, pripovjedača. Učeniku nudi mogućnost da se poistovjeti, da doživi dječakov strah, da poveže njegove želje sa svojim željama, da osmotri zidove oko dječaka koji ga sprječavaju da funkcioniše u društvu u kojem živi.)
Govorenje:
Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže.
Razgovor na teme: pretrpljenih trauma, socijalne nejednakosti u školi, emocija straha, kvaliteta udžbenika
Priču treba čitati cijelu. Ključne riječi su: strah, dužnost, obaveza, krivica, odgovornost, knjiga, autoritet, bibliotekar. Obratiti pažnju na sve ono što knjiga simbolizira dječaku. Na sve emocije koje on osjeća pri povratku u školske klupe, nakon svakog dešavanja koje ga uzdrma i učini njegove obraze crvenim. Pripovjedač iznova ponavlja kako se boja njegovog lica promijeni kada mu se desi nešto tegobno. Naša emotivna stanja su često fizički ispoljenja. Dakle, ako pažljivo gledamo možemo prepoznati da naš prijatelj, ili učenik ima problem, da se ne osjeća dobro, ugodno, sigurno.
Najvažnije scene (i grafikon nade) su sljedeće: nada (da će u njegov život ući nešto lijepo) raste dok se približava trenutak kada treba otići u biblioteku i uzeti prvu knjigu, nada pada kad se susretne s bibliotekarom, pa potpuno biva devastirana kada se knjiga raskoriči, zatim raste kada pomisli da će ga molitve dovesti do rješenja, ali opet pada jer čuda s neba nema u ovoj priči, nada poslije samo bljesne u trenucima kada pomisli da bi s nekim mogao podijeliti svoj problem, ali ona nestaje istog trena jer je ubijeđen da takva njegova okolina ne može da bude dobra prema njemu i da ne postoji scenarij u kojem on može stati pred bilo koga i otvoriti mu dušu. Rasplet donosi potpuno odsustvo bilo koje emocije, jer nade da će stvari proći bez problema nije bilo.
Andrić je opisao cijeli proces rasta boli – učenici trebaju izdvojiti citate koji opisuju rast toga straha, pretvaranja straha u opsesivne misli i u fizičku bol. Nakon razgovora o svim fazama koje dječak emocionalno prolazi od dolaska u grad do kraja, treba razgovarati o potencijalnom kraju priče. Kako učenici misle da će se završiti? Tek nakon toga treba pročitati kraj i otkriti im šta se desilo. Princip odgođenog čitanja. S učenicima se može razgovarati o potencijalnom kraju i možemo u učionici čuti odgovore i doznati da li je Andrić dobro poznavao ljudsku i dječiju prirodu pa je znao da ćemo se, kao i dječak, najmanje nadati dobrom kraju. Poenta raspleta je da se svi oni najgori scenariji zapravo neće desiti, da će sve prođi glatko, ali da će nas sve misli o tom događaju toliko izmoriti i izbaciti iz kolosijeka, da će naš život postojati više u našim glavama nego u stvarnosti. Da će se sve pretumbati, prebaciti unutra i zbog toga ostaviti neizbrisiv trag u našem sjećanju. Ali ta turobnost koja može doći iz bilo koje situacije ne mora završiti katastrofalno. Život ne funkcioniše uvijek po principu – desit će se ono najgore. Ta opsjednutost jednom mišlju nas paralizira.
Važno je na časovima pratiti te dvije potpuno drugačije linije da bi se postigli ishodi. Jedna linija je dječak naspram sistema. Analiza pojedinačnih likova i njihovih akcija i priroda straha dječaka. Važno je da učenik osjeti empatiju, poistovjeti se, nauči da ne treba prihvatati situaciju u kojoj ga okolina ne čuje. Ujedno je priča i poruka nastavnicima da rade svoj posao časno, da budu na usluzi onima kojima prenose znanje. Druga linija i postizanje drugog ishoda je isticanje moći znanja, uputa za korištenje biblioteke i pronalaska vlastitog čitalačkog ukusa. Dječak traži nešto o putovanjima, to nosi svoje značenje u priči. Nepoznati predjeli su nešto što ga interesuje, o čemu želi istražiti. Veliki broj knjiga govori o putovanjima. Trebalo bi učenike pitati koju bi oni knjigu zatražili. O čemu?
Školski psiholog može dati svoj prilog ovom času – analizirati emocije i stanja koja su izdvojena i spomenuta u interpretaciji.
Za čitanje i analizu priče potrebna su barem dva školska sata.
Korelacija: Odjeljenska zajednica – razgovor o važnosti mentalnoga zdravlja. Razgovor o značaju razgovora o problemima – prikazati model razgovora o problemima u razredu. Uputiti učenike na ulogu školskog psihologa. Uputiti učenike na ulogu bibliotekara. Odvesti ih u biblioteku. (Pretpostavimo da je većina učenika nekada posjetila biblioteku, ali nije svjesna uloge koju bibliotekar može da obavlja i koliko im može biti koristan za razvijanje čitalačkog ukusa. Bibliotekar, ali i nastavnik.)