Isak Samokovlija

Simha

Priča o radostima

1.

Bio je petak. Na upaučen prozor male obućarske radnje u Limarskoj ulici pale su – prvi put te godine – dvije, tri zrake ranog proljetnog sunca. U radnji, za malim niskim stolom, sjedio je na svom pojastučenom sandučetu trgovac Rafael Mačoro. Onako pognut i sav predan poslu, nije ni primijetio kako je sunce ušlo u njegovu radnju. Ne bi on to opazio ni kojeg drugog dana. Uvijek se tako unosio u svoj posao. Danas pogotovo. Danas je radio sa još jednim parom nego obično. Prišivao je zakrpu na cipelu svog susjeda limara Santa, a toga Santa (radnje su im bile gotovo jedna uz drugu, dijelio ih je samo uzani prostor kojim se išlo u neku staru zapuštenu baštu), toga Santa poštovao je Rafael mnogo. Odlazio mu je često na razgovor i vrlo mudro ćaskao s njim. Bilo mu je vrlo drago kad je od njega dobivao kakav posao. Uzimao ga je u ruke s naročitim zadovoljstvom. Tako je bilo i tog dana. Bijaše se sav zanio. Vješto i pažljivo ubadao je šilom, pravio rupe i kroz njih provlačio dugu oštru iglu pa svom snagom pritezao uvošten, jak kamp. Nizao je šavove, sitne i česte, i svaki čas prihvatao za čekić, kuckao njime po rubu duguljaste zakrpe i, s vremena na vrijeme, prinosio cipelu gotovo do samog nosa pa gledao. Trudio se koliko god je mogao da mu posao ispadne što bolje. Htio je da zadovolji Santa i da ga Santo, kad vidi kako mu majstorski popravio cipele, potapše po ramenu i da mu kaže: – Dobro ste ovo uradili, sinjor Rafaele, dobro. Dajte sjednite sad malo pa da zajedno popijemo kavu, popušimo cigaru i, što je još važnije i korisnije, da malo ispravimo svoja pogrbljena leđa. Mi smo robovi posla. Kuckamo od jutra do mraka i mučimo se. A mora se. Valja zaraditi za ručak i za večeru, a lim je skup i koža je skupa. Sjedite, sinjor Rafaele! Baš ste ih dobro popravili, zakrpe ste prišili upravo majstorski. Rafael se unaprijed radovao ovoj pohvali. Već su mu sada sjale oči. Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar, ovaj tužni udovac, ovaj čovjek koga je sudbina gazila na svoj način, bijedan i udaran sa svih strana, preplašen i povučen u se, pun snova i nekih želja, a uvijek bijedan kao da se bijeda hvatala njega gotovo samo i jedino stoga što nije imala nikog drugog za koga bi se zakačila. Kad je dovršio zakrpu i zadovoljno spustio cipelu pokraj sebe, odlučivao je jedan trenutak da li da prihvati drugu (na njoj je bilo, osim da se udari zakrpa, još i drugih popravaka) ili da najprije pomete radnju. Bacio je pogled da vidi je li se voda, kojom je ranije bio poškropio pod, dobro upila. Tom prilikom opazio je svijetle mrlje po podu i sunčane zrake sto su prodirale kroz mala stakla na prozorčetu. Neobično se obradova tom živom svjetlu. Evo, i u njegovu je radnju ušlo sunce! Prosipaše mu se nešto toplo po srcu, pa je netremice zurio u te svijetle mrlje. Kad je ugledao kako se u njima puši tanka para što se izvijala iz mokrih dasaka, ispravi se, dohvati kutiju i zapali. S naročitim uživanjem pušio je ovu cigaru i, kao da je bio dokon, promatrao je mirno kako titraju i svjetlucaju sitne čestice prašine u rukavima sunca koji se bijahu razapeli između stakala na prozoru i mrlja na podu. Gledao je i kako ulazi dim u njih, kako se osvijetli i kako odjednom promijeni boju te se plavkast i srebrn ukaže očima kao nešto što je duhnulo novim, vedrijim životom. Dok je tako promatrao ovu igru sunčana svjetla, budila su se u njemu neka sjećanja iz davnih dana njegove mladosti. Bijahu to sve sitni doživljaji, za njega i lijepi i svijetli. Navirali su mu u svijest sada pojedinačno, sad u čitavom roju poput sjajnih i čarobnih varnica. Domalo se iz njih izdvajao sve jače jedan jedini i prizivao mu se sve jasnije u svim svojim pojedinostima. Kroz dim svoje cigare, koji se, uhvaćen u sunčane zrake, čudno komešao u njima gledao je Rafael tu šarenu, živu sliku kako se pred njim odvija: Veče je... Petak... Mala avlija... Kaldrma pometena i oprana... Svi su poslovi dovršeni, sve je spremno za doček svete subote... Otac otišao u hram. On, Rafael, stoji još u sobi... Umiven je, u čistoj košulji, u subotnjem odijelu... Majka dolijeva zejtin u kandilo i namješta žiške u njemu... Iz kuhinje udara miris subotnjeg jela koje na tihoj vatri krca... Sobičak, a s njim i čiler, i kuhinja i avlija, sve odiše nekom urednošću i ljepotom... Kao da je svaka stvarčica umivena... Po podu, po zidovima, svuda sjajne mrlje od sunca... a sunce tamo u daljini, rumeno i mirno, sprema se da zađe za brda... On gleda, okreće se, i (svejedno što je i njemu vrijeme da požuri u hram) nikako da se otkine s mjesta... Samo se ogleda... A kud god pogleda, svuda je lijepo... Kao da su ove sunčane mrlje unijele u kuću i u dušu neku još neviđenu ljepotu... U tom času iz avlije se javila njegova sestra. Djevojka se oglasila iznenadnim krikom radosti i zanosa. – Mamo, gledaj! Kaćuni! – Pune joj ruke plavih cvjetova... Sjaje joj se oči... Rumene joj se obrazi... Nabubrile crvene usne: – Kaćuni, kaćuni, mamo!... – Treperi vazduh od tog poklika... I začas, eno, stoje njih troje, zajedno u avliji, na opranoj kaldrmi... i sve troje nadvilo glave nad te cvjetove u pupu i cvatu, nad ta čuda prvog proljeća... Ruke im u pokretu, jedne da daju, druge da prime. – Gledaj, Rafaele, kaćuni! Gledaj, mamo, ja sam ih brala, ja! – čuje se pop njegove sestre. Mirno puši Rafael svoju cigaru i sav zanesen doživljava taj svijetao trenutak iz svoje mladosti i hvata se za srce. – Vežu ga mnoge uspomene za taj čas, pa srce kuca kao da je danas prvi put počelo da udara. Uzbuđen ovako, ustao je sa sandučeta, koraknuo, otvorio je vrata, podupro ih nekom starom cipelom i ćušnuo pred samim pragom. Sad je udarao u njega čitav mlaz sunčanih zraka. Jedva je mogao da gleda. Ukazaše mu se i suze u očima. Malo zatim osjeti svu blagu toplinu kojom ga ogrija ovo proljećno sunce. Strujala je njime kao da se negdje u njemu javiše neki topli izvori, pa se točili po njemu zajedno s njegovom krvi. Uzdahnuo je duboko te se, ovako razdragan, zadovoljan i ponesen nekom srećom, ispravi, koraknu i stade na sam prag pa promoli glavu. Polako je iskretaše u stranu pa je onda izdiže i zagleda se u krajičak čista i vedra neba. Stajao je tako jedan čas sav u suncu, nepomičan i zanesen. U njegovoj crnoj, gustoj bradi ukazaše se mnoge razasute crvene dlake. Blještale su toliko da se činilo da su staklene ili svilene.

2.

Saraf Danijel nije nikad petkom išao kući na ručak. Toga dana bilo je veliko spremanje u njegovom domu. Spremalo se za doček subote – toga svetog dana mira i počinka. Svakog petka, ranom zorom, umotane u svoje duge šalove, zastale bi pred njegovom kapijom dvije žene i lakim udaranjem o vrata javljale svoj dolazak. Gotovo u isti čas, kao da ih je davno iščekivala, sišla bi njegova služavka Simha niz basamake, pretrčala dvorište i otvarala vrata. -Dobro vam jutro! U pravi čas ste stigle. Upravo je sinjora Bulka ispekla kavu a mali su hljebovi izvađeni iz peći! Hodite, – veselo bi Simha pozdravljala žene i onako bosonoga, zasukanih rukava i kose umotane u maramu kao pomamna opet istrčala gore. Bulka, žena Danijelova, bila je starinska domaćica i velika čistunka. Spremanje za subotu bijaše za nju jedan od najvažnijih događaja u životu. Jedva je čekala petak. Iako dosta krupna i teška, a blijeda u licu, petkom je i ona bila sva u pokretu i sva bi se zarumenjela kao da se podmlađivala u ovom velikom poslu. Rena (jedna od ovih dviju žena), koja je kod nje pomagala u ovom predsubotnjem spremanju već više od deset godina, kad god bi se govorilo o suboti, nije mogla a da ne kaže: “Ko hoće da osjeti šta je subota, neka ode sinjora Bulki. Kod nje cijela kuća

od avlije do tavana, odiše praznikovanjem i subotnjim mirom. A kazaću vam zašto. Cijela se kuća sprema polako, bez žurbe, bez jurnjave, pa svaka stvar dođe u svoje vrijeme na svoje mjesto. Opere se što se ima oprati, očisti, izmete, uredi, namjesti, pa još mnogo prije mraka kud god pogledate, sve je spremljeno i svaki je posao dovršen. Kad sinjora Bulka spusti zavjese

pa zapali kandilo, osjeća se po svemu da je ušao pravi subotnji mir u kuću i da nastava u njoj. Možete da ga nađete gdje god hoćete: i u avliji, na basamacima, u kuhinji, u sobama, na tavanu, svuda.” Tako priča ova Rena. Ali ne ulazi subota baš tako lako u tu kuću. Cijelog dana rade ove dvije žene, a s njima i sinjora Bulka i služavka Simha. Rade one od ranog jutra, doduše rade bez žurbe, ali i bez predaha. Toga se dana i ručava onako s nogu, jedino što se kava pije sjedeći i u mirnom razgovoru. Sinjora Bulka je široke ruke. Daruje ona ove žene kako treba, ali ih i bodri: Ko s voljom radi, dva put više uradi. Služavku joj nije trebalo nikad ni nagoniti ni bodriti na rad. Uvijek je bila radina i uvijek je iznalazila neki posao. Ali ovih dana – u ovo rano proljeće – radila je takvim marom kakav se ni kod nje nikad dosad nije zapazio. Bulka je mahala glavom: “Neka se vrne na dobro!” – govorila je u sebi. Trinaest je godina Simha kod nje. Sve vrijeme otkako je ostala siroče. A kad je neko čeljade toliko vremena u kući i uvijek pred očima, nije teško ni zapaziti ni naslutiti šta se događa u njemu. Tih dana u svakom Simhinom pokretu mogao se osjetiti dah novog života. Sve se više ukazivao u njenim očima sjaj vatre koja se razbuktava u njoj. Petkom je Simha radila kao pomamna. Sad je bila na tavanu, sad u kuhinji, sad u dvorištu. I uvijek kad je prolazila pokraj žena, uštinula bi koju za mišicu. Žene bi mazno ujkale, a katkad bi je od dragosti pljesnule rukom po ramenu, po plećima, gdje bi prije stigle. Eto ti, đavole pomamni! – popratile bi taj udarac, a Simha bi se slatko i vrpoljno smijala. Kad sinjora Bulka ne bi bila u blizini, prasnula bi u grohotan smijeh pa se sva tresla i previjala u pasu kao kakva razigrana djevojčica. Simha je unosila život u cijelu kuću toga dana. Kad bi sve tri zajedno prale podove u sobama, najprije bi se čuo samo živ razgovor, domalo smijeh pa kikot. Onda bi se brzo javila i pjesma, sprva tiho, zatim sve bučnije, da se najposlije razlegne po cijeloj kući i ponese kroz otvorene prozore daleko po susjedstvu. U susjedstvu zastajale bi žene u poslu i slušale. Bile su to čudne arije (birala ih je Simha po svom raspoloženju), arije rođene negdje daleko, pune melankolične čežnje, pune nekih beskrajnih ravnica, večernjih tišina i dalekih zvijezda – a riječi su pričale o djevojci koja čeka svog dragog i o dragom koji je negdje daleko, na moru, na putu, u boju ili tamnici. Pred podne je Simha bila sva u živom nemiru. I kad je razgovarala sa ženama, ona je jednako ćulila uši da ne bi prečula kad je sinjora Bulka zovne da ponese ručak njenom sinjoru Danijelu. Skočila bi usred posla, otrčala, za čas se uredila, obukla, bacila šal na se i sva zajapurena odlazila u čaršiju sa zavežljajem u ruci.

3.

Ovog ranog proljeća Simha je počela da prolazi Limarskom ulicom. Nije joj tuda bio najkraći put do sinjor Danijelove magaze. Ali u Limarskoj ulici kuckao je čekićem sin limara Santa, Lijačo, kuckao i mamio. I ona je išla za tim glasom. Mnogi su čekići treštali u Limarskoj ulici, a pod njihovim udarcima zvečao je lim i parao uši. Buka je u Limarskoj ulici bila u svako doba dana velika. Pred podne je bila najveća. Simhi je godila ta buka. Osjećala se sva sretna u njoj. Njeno srce moglo je da trepti i bije koliko je htjelo u toj buci. Niko to nije mogao ćuti. I njeno je srce udaralo ludo. Tuklo je tako snažno i tako jako da se i sama pobojavala da joj ne iskoči iz njedara. Ali Simha je bila i pametna djevojka. Išla je ona lagano, njen korak je bio miran i siguran i budno je djevojka pazila da joj zavežljaj ne ispadne iz ruke. Iza limenih peći u maloj limarskoj radnji, sav garav čekao je mladi Lijačo, sin limara Santa. Izmijenili bi poglede u jednom kratkom času – a djevojka, da se bolje zadovolji, kad je stizala na ćošak, okretala bi se i pogledala još jednom natrag u ulicu. Tako se, njih dvoje, gledalo i onog petka kad je Rafael Mačoro bio prenio svoje pojastučeno sanduče do pred sama otvorena vrata, onog petka kad je taj tužni obućar s krajičkom vedra neba u očima dovršavao Santinu drugu cipelu. I dogodilo se da se toga petka nisu sreli samo njihovi radosni pogledi nego se sreo i Rafaelov sanjarski pogled sa Simhinim. Simha je prošla sasvim blizu ispred njegovih vrata i Rafael je mogao da vidi kako su joj oči pune radosti. I ne samo to. On je vidio kako se djevojka divno osmjehuje. Vidio je i kako je taj osmijeh topao i drag. Ali – sve je to došlo suviše nenadano. Kad se sjetio da se podigne i pogleda za njom, bilo je sve kasno. Djevojka je već bila zamakla za ćošak i ušla u drugu ulicu. San ili java? Rafael je okretao glavu desno i lijevo i htio da se snađe. Da to nije bilo kakvo priviđenje? Ne, nije! On je trezven i jednostavan čovjek. Jest, danas ga je sunce proželo nekim čudnim, vedrim osjećanjima, ali svejedno, ovo sa tom djevojkom nije bila nikakva varka, nikakav san. Blistale su oči tako divno kako mogu samo žive da blistaju. Ni u svojim snovima ne bi on takve oči mogao da zamisli! Pa šta može to da bude? Je li se to nagoviješta njegova sreća danas? Počelo je s ovim zrakama sunca. Nastavlja li se to s ovim očima? Navirale su mu misli i pitanja. Zašto je djevojka gledala u njega? Zašto se tako osmjehivala? Možda joj je neko šta rekao o njemu? Ko? Ko li je to mogao da govori njoj o njemu? O, Gospode Bože! Mirovao je čekić u njegovoj ruci. Misli su tkale neko paučinasto svileno tkivo. I sve se to sjalo u suncu, blistalo kao što su blistale oči u djevojke. – Šta to kontate, Rafaele? – prenuo ga je neki prolaznik iz tog sna. Rafael je brzo, kao uhvaćen na nekom nepriličnom poslu, prihvatio za cipelu i stao živo da prikiva drvene čavle, ali za čas je opet pao u ova draga i uzbudljiva razmišljanja Sigurno će opet naići ovuda! Treba da se pribere i mirno, bez ikakvog uzbuđenja, da gleda ne bi li shvatio šta je to s tom djevojkom. Možda je ona bogzna koliko puta već prošla ispred njegovih pritvorenih vrata – a danas, danas ih je, evo, najzad našla širom otvorena. Sunce, ove dvije-tri zrake, ove svijetle mrlje po podu, one su ih otvorile. Čudni su putovi božji! Čudni! Ili je to možda kakva luda ili luckasta djevojka? Ne… Ne… to nije. To nije nikako! Zdrava je… vidio je on… Drukčije su oči u bolnika. Drugačije. 

4.

Jevreji su petkom rano zatvarali radnje. Trebalo je otići kući i spremiti se za subotu i na vrijeme, još prije mraka, stići u hram na molitvu. Tog je petka Rafael Mačoro poslije svih drugih Jevreja zatvorio svoju radnju. Čekao je siromah neće li naići opet ona djevojka. Čekao je, vrtio se u radnji, izgledao, ali uzalud. Djevojke ne bi ni otkuda da opet prođe Limarskom ulicom. Mala Streja, Rafaelova kći, bila se zabrinula za oca. – Zakasnićeš, oče, u hram! Požuri! – rekla je kad je najposlije stigao. Rafael se navrat-nanos umio i presvukao. Subota mu je bila duga. Nikad mu se nije ni jedan dan oduljio tako. U nedjelju je bio prvi koji je otvorio radnju u Limarskoj ulici, iako se i sam nadao da će djevojka – ako prođe – istom oko podne naići ovuda. Cijelo je vrijeme osluškivao korake, gledao i toliko se napinjao da se od tog iščekivanja teško umorio. I sve je bilo uzalud. Tako su prošla još dva dana. U srijedu je bio nešto mirniji. Čuo je ko je ta djevojka i kako se zove. Doznao je da djevojka petkom nosi ručak svome gazdi sinjor Danijelu. Sve je on to dokučio a da niko nije mogao ni naslutiti da se za nju raspituje. Udesio je on to sve oprezno i vješto. Nije pitao ni limara Santa, niti koga drugog susjeda iz Limarske ulice. Ne bi to bilo mudro. Ne. Rafael je važno i zadovoljno trljao ruke i jedva čekao petak. I Simha je isto tako nestrpljivo iščekivala taj dan. I ponovilo se ovog drugog petka sve kao i prošlog. Sve je bilo isto, samo što se Rafael toga petka bio namjestio da je mogao pogledati za njom a da to niko ne mogne da opazi. Ovog petka vidio je Rafael kako se Simha, kad je stigla na ćošak, okrenula, okrenula i slatko nasmijala. Vidio je dobro. Njemu, njemu se osmjehnula. Nikome drugome. – Gospode Bože! – a kome, kome bi se drugom mogla i osmjehnuti! – rekao je gotovo glasno. Bio je sav zanesen. Mrak mu je padao na oči od tog zanosa. I dok je sinjor Danijel, taj gazda, taj ugledni saraf, taj visoki i krupni čovjek, u crvenom dubokom fesu sa svilenom kićankom na njemu, dok je taj gazda važno, kao što je važno brojao dukate i sufurine, driješio zavežljaj u kome je bilo brižno zamotano suđe sa još toplim jelima i sjedao za tezgu da umače zalogaje bijela hljeba u masne zaprške – dotle se obućar Rafael Mačoro, ovaj tužni udovac, onako zarastao u gustu bradu, u zamašćenom fesu, pogrbljen, upalih, ali sjajnih očiju, bio zagledao u komadić prljava voska. Zurio je u tu stvarčicu, ali je nije vidio. Mjesto nje vidio je nasmijanu djevojku, djevojku Simhu. Kao da je stajala tu pokraj njega, do njegova stola i kao da je bila u razgovoru, u nekom pričanju s njim, i kao da se spremala da sjedne i da lako, natenane, nastavi svoje zamamno pričanje. Simhi je bilo blizu trideset godina. Bila je osrednjeg rasta, zdepasta, kratka vrata. Tvrda kovrčava kosa, crna i sjajna, bila joj je počešljana na razdjeljak i spletena u dvije kratke, čvrste pletenice koje su joj padale na pleća. Imala je male oči, tamne i sjajne. Nos joj je bio tupast, s nešto naprijed okrenutim nozdrvama. Ali se od svega na njenom licu najviše isticahu krupne nabrekle usne i obrazi osuti malim crvenkastim suhim bubljicama. Obla ramena i pune mišice, a pogotovo isturena prsta mogla su se jasno nazrijeti i pod širokim haljinama. Čak i pod šalom. Hod joj je bio čvrst a korak kratak. Žuljevi i grube ruke odavale su svu njenu snagu i radinost. Rafael je Simhu viđao samo pod šalom, ali on je nju osjetio tačno onakvu kakva je zaista bila. – Zdrava je, zdrava kao malo ko u ovom gradu! – ponavljao je on zadovoljno u sebi. A ne smeta ništa što nije lijepa. Dosta je što je debeljkasta i obla. Onog dana kad je utvrdio da joj je blizu trideset godina, njegova se radost podvostručila. Sve se, evo, našlo u ove djevojke, sabrano i zbijeno, kao što je i ona sama! Snivao je o novom životu, o radostima, čupkao bradu, kontao i zanosio se. U tom zanosu i snatrenju prolazile su nedjelje a s njima i petci. Stvar je sve više sazrijevala, dok najzad nije bila i sazrela. Rafaelu se u njegovom zanosu bar činilo tako. On je bio već odavno podrezao bradu a svakog petka, na dva sata pred podne, odlazio je do kalupčije Leza da mu se nakalupi fes (i to nije bio više njegov zamašćeni fes, nego, onaj novi, subotnji). I hodao je drugačije. Isturao je prsa, a hod mu je bio živ. Bio je već i malo nasmijan. Iz očiju mu je bila neka vedrina. – Gledajte, Rafael nam je opet živnuo! – govorili su ljudi. A Rafael ne samo da je bio malo živnuo, nego je Rafael bio pun neke unutarnje sreće i provodio je najradosnije dane koje je do tada imao u svom tužnom životu.

5.

Ponesen ovim svojim željama (te su se želje bile duboko ukorijenile u njegovu dušu), sanjao je divne snove. Oženiće se, uzeće ovu Simhu i sreća će najzad s njoj ući u njegovu kuću. Sreća, koja nije dosada nikad ni zavirila, a kamoli koraknula u nju. Tih je dana ponirao sav u one duge godine koje je proživio s pokojnom Lunom, tom od rođenja bolešljivom ženom. Svu bijedu tog života, počevši od dana kada ga je otac po svojoj volji zaručio s njom, pa sve do njene smrti, sve te godine, pune njenih patnji i njegova stradanja pored nje, proživljavao je do najmanjih sitnica. Kopkao je po tim godinama, dugim i u beskraj otegnutim, čeprkao je i tražio sve one najgorče što je bilo u njima pa se onda, odjednom, izvijao iz tog jada i čemera u ovaj novi život, koji je sebi dočaravao i koji se rađao na oblinama, na zdravlju, na snazi i na čvrstim nogama sinjor Danijelove služavke Simhe. Vrhunac svoje sreće gledao je u jednom ljetnom danu: Eto, zatvorio je svoju radnju i pošao kući. Usput je kupio krušaka i veliku dinju. Čim je ušao u sokak, spazio je odmah s ćoška kako na avlijskim vratima sjedi Simha i njegova kćerka Streja. Streja je sada sva preporođena. Vratila se djevojčici, ili bolje rečeno, sad se prvi put u njenim očima ukazala ona divna djetinja veselost i razdraganost. Kikoće i trese se od smijeha, kao da je neko škaklji po slabinama, već na samu neku smiješnu ili čudnu riječ, na neko malo veselo kazivanje. Trči naokolo kao omamljena radostima kojima ne može da nađe uzroke i baca se raširenih ruku Simhi, maćehi svojoj, na prsa pa je grli i zagrcava se od zadovoljstva, razdraganosti i dječjeg nestašluka. – Sinjor padre! – otac! – čuje on kako Simha kazuje djevojčici, a Streja podiže glavu, kao bunovna, pa kad ga spazi – leti mu u susret u ludom trku, gotovo da se prostre po neravnoj kaldrmi. I sva se ustremila da ga poljubi u ruku i da ga pogleda živahnim i sjajnim očima i da tim pogledom kaže sve ono što nikad riječima ne može kazati. I odmah zatim da se oglasi pitanjem: jesu li kruške, oče, što nosiš u marami? – jer ona je od sveg voća tog ljeta najviše voljela kruške. A kad će spaziti dinju u njegovim rukama, zaboraviće i na kruške i neće mirovati dok je ne uzme u svoje ruke da je, sva sretna i ponosna, ponese sama makar i to dvadeset koraka do kuće... Simha je već ušla u kuću, jer ne priliči ženi da ga na avlijskim vratima dočeka. U kući, u malom sobičku i još manjoj kuhinji, odiše sve urednošću i čistoćom i ori se Strejino čavrljanje. Plješće djevojčica rukama, skačući oko dinje, mljacka jezikom (ona je zagrizla u krušku i slatki su joj sokovi procurili niz bradu). A Simha, pošto je iz dječijih ruku primila i pomirisala dinju, brzo je našla tendžeru, otišla na bunar, natočila vode i stavila dinju da se hladi. Večera je slatka: komad hljeba i malo travničkog sira, nekoliko krušaka i dobra kriška dinje. Ko večerava tako? Carevi! Paše! Još će i kavu popiti napolju u avliji. Tamo je Simha namjestila neki sanduk, prostrla je po njem komad zakrpljene, čiste ponjave. Tu će sjesti, popušiti cigaru, posrkati fildžan-dva kave i slušati kako se Streja sprema da legne, kao i uvijek, na minder, dok će Simha prostirati slamaricu, šareni čaršav i jorgan, koji je sad zakrpljen, rastresti zgrudvanu vunu u jastuku i stavljati ga na uzglavlje. Eno je, klekla je nasred sobe, čas pjevuši, čas mazno opominje Streju nek spava, jer sutra treba rano ustajati. Kad smiri djevojčicu, izići će i ona u avliju, ali neće sjesti, nego će onako, na nogama, prestajati malo. Porazgovaraće, posavjetovaće se s njim o ovom i onom pa onda poći na počinak... Tako je on zamišljao svoju sreću. Bio je sav izbezumljen od nekog milja i radovanja. 

6.

Rafael Mačoro nije odavno prošao ulicom u kojoj se nalazila mala Kučina radnja. On se uklanjao tome čovjeku kad god ga je sretao. Taj Kučo, koji se mnogo bavio provodadžijskim poslovima (donosili su mu koju paru ili kakav poklon), taj je Kučo, čim je prošla godina od Lunine smrti, bio navalio na Rafaela da ga oženi. Dolazio mu je svake nedjelje i salijetao ga na sve moguće i nemoguće načine. Rafael je htio da se oženi – on je čak to i jedva čekao – ali kako da se oženi kad mu Kučo nudi samo neke udovice sa troje ili četvoro djece, sve neke žene uvele, oronule i smlavljene pod teškim teretom života. Uzalud ih je Kučo hvalio, uzalud im je iznalazio kojekakve vrline i krepkosti. Nije pomagalo ni što je onako prikriveno iznosio i opisivao njihovu ženstvenost, njihove čari i ljepote. Badava što ga je potezao sa svih strana, Rafael se nije dao nagovoriti. Bolje je da ovako životari sa svojom malom Strejom, pa makar se i patio, nego da se veže sa ženom nezdravom i oronulom. Bio je uvjeren da je svaka mršava žena bolesna, da svaka nosi u sebi neku boljku, bilo to u stomaku, ili u crijevima ili negdje duboko u svojoj utrobi. Svaku je takvu ženu zamišljao kako se previja u nekim teškim grčevima, kako jauče od bolova ili kako iscrpljena i iznurena leži zavezane glave, sva u dubokom očaju. Proveo je on mnoge godine sa svojom pokojnom ženom Lunom, koja je bila tako mršava i bolesna, propatio je mnoge muke s njom i dosta mu je toga. Sad je on sanjao o zdravoj i punačkoj, nasmijanoj i vedroj ženi, i nikakvi napori toga Kuča, inače vještog i iskusnog provodadžije, nisu mogli da ga pokolebaju a kamoli da ga obrlate. – Nađite mi zdravu ženu i bez djece pa ću da se ženim – govorio je Rafael Kuči. Kučo ga se najposlije okanio i ostavio. – neka živi kao „monđo“ – neka čeka dok kakva kraljica pošalje prosce po njega – gunđao je Kučo u sebi. Ali, evo, sada je došlo vrijeme da Rafael potraži Kuča. Zapravo, on je očekivao da će se Kučo javiti sam. Pomalo se čak čudio kako to da ga nema. Ta valjda je Kučo saznao za ovo što se događa u Limarskoj ulici. Pa zašto ne dolazi? Sad bi se brzo sporazumjeli. Ova je čak i djevojka, a zdrava, punačka. 

7.

Rafael je bio čovjek strpljive prirode i bio je već nekako navikao da čeka svoju sreću pa je i mirno i strpljivo čekao. Ali ipak, stvar se otezala i suviše dugo. Njegov je nemir bivao sve jači. Zanoseći se novim životom sa svojom Simhom, zdravom i vrijednom ženom, počeo je da pati od nesanice, od teških snova. Vrzla mu se ona stalno po pameti i on je volio da jednako misli na nju. All sad, sad mu je već bilo dosta i tih praznih snova, vrijeme je bilo da se život živi, a život sa Simhom izgledao mu je tako zamaman i tako lijep i pjesma će se čuti u njegovom sobičku, u njegovoj kuhinji, u njegovoj avliji! I radost će ući u sve te budžake njegove kuće pa i same njegove radnje! Simha će sa sobom unijeti u kuću i komad ovog proljeća i komad ovog ljeta zajedno sa njegovim suncem, njegovim toplim vjetrovima, njegovim beharom, šarenim cvijećem i prvim voćem i bostanom. Njene će ruke da rastjeruju svu tugu i bijedu koja se sad krije u njegovoj kući. Okrečiće zidove, opraće podove, oblijepiće pećuricu, zakrpiće rublje i zakićena strukom rute dočekivaće ga svake večeri, sjajnih očiju, izlaziće pred njega do nasred sobe, turajući Streju preda se, da ga dijete njegovo poljubi u ruku. I malu će Streju voljeti ta Simha. I dijete će osjetiti kako su mazne ruke kada miluju dušom i srcem, pa će joj se djevojčica bacati oko vrata i šaptati kako je voli i kako je srećna. Rafael se najzad odluči da se uvrati Kuči u radnju. Ući će, pozdraviće se s Kučom i kazaće mu: tako i tako. Ima već dva mjeseca kako Limarskom ulicom prolazi ova Simha. Gledamo se, a prilika smo jedno drugom, pa eto, sinjor Kučo, govorite s kim treba da se govori, svršite ovu stvar. Kad se približio Kučinoj radnji na desetak koraka, obuzeo ga je stid pa je prošao pokraj radnje a da nije ni pogledao u nju. I još nekoliko puta prošao je tako a da se nijednom nije usudio da uđe. Međutim, Kučo ga je zapazio. Primijetio je i sve promjene na njemu. – Hm! Hm! – klimao je Kučo glavom premećući u rukama neki ženski crveni kišobran koji je trebalo zakrpiti. – Zaista, živnuo je naš Rafael, živnuo. Trebaće da mu se navrati. I to što prije. Mogla bi me preteći tja Steruča. Kučo nije oklijevao dugo. Već se sutradan pojavio u otvorenim vratima Rafaelove obućarske radnje.

– Dobar dan, sinjor Rafaele – pozdravio je i onako preko naočara pogledao je u obućara da bi vidio kakav će utisak ovog puta učiniti njegov dolazak. Rafael, čim je ugledao Kuča, pretrnuo je i zbunio se. Jedva se pribrao. Ponudio je Kuču da sjedne i stao da se dobroćudno smješka. Sve je dobro i u redu! – rekao je u sebi stari provodadžija i zakoračio u radnju. – Nisam došao na dug razgovor – počeo je Kučo vješto. – Svratio sam samo da vas nešto upitam. Dajte, recite mi, šta mislite, zašto sam vam došao? Rafael se pravio nevješt. Spustio je čekić i šilo na sto i gledao je mirno u Kuča. Oči su mu bile sjajne. – Odakle da znam? Ajde, da čujem od vas, sinjor Kučo. Dajte, sjednite! – Došao sam da se raspitam koliko vam je godina. Rafaelu je kao munja proletjela misao kroz glavu: Evo, razgovarali su o meni i o Simhi i neko je (Rafael je mislio na sinjor Danijela), neko je rekao da sam ostario i da nisam Simhin par. Ova ga je misao bila malo uznemirila. Gledao je već kako se svi njegovi snovi ruše u bezdan – ali, znajući da između njega i Simhe nema velike razlike u godinama, brzo se osokoli i sabra sve svoje snage da bi spasao svoju sreću. Trebalo je da im dokaže da u tome ne može da bude, niti da ima nikakve smetnje. Nije on star, nipošto star – slobodno neka mu pogledaju u lice. Bradu je, eto, skinuo, a vidjeće oni, on će i još bolje da izgleda, samo neka počne život – život sa Simhom! Sve je ovo razmislio Rafael u jednom kratkom trenutku pa je uspio da rastjera prvobitni strah a na njegovo mjesto da isturi osmijeh, nenametljiv, ali siguran. Šta mislite vi, sinjor Kučo, koliko računate vi da mi ima? Kučo je buljio u svoje cipele, onda se zagleda u tavanicu, zatim je skinuo naočare i tarući maramom stakla rekao je: – Računam da vam ima pedeset. – Pedeset! – nasmijao se Rafael. Još bi mu milije bilo da je Kučo rekao: pedeset i pet. Neka, neka oni samo tako misle! Njemu je mnogo manje. I on će im to dokazati. U jednoj molitvenoj knjizi, na unutarnjoj strani korica, zabilježen je dan njegova rođenja. Rodio se na sam Tišabeav te i te godine. Piše to u knjizi i sve je to ispisano lijepim i čitljivim pismenima, a pisano je osmog dana po njegovom rođenju. Može to svako da vidi i da se uvjeri. Siguran da će u pitanju svojih godina iznijeti pobjedu, Rafael se zadovoljno smješkao. – Manje, sinjor Kučo, mnogo manje! – rekao je. – Šta kažete? – pravio se Kučo kao da nije čuo. – Manje, mnogo manje! – ponavljao je Rafael. – Četrdesetpet? – Još manje. – Ma, ne može to biti – odbijao je Kučo.

– Može, pokazaću vam knjigu u kojoj je to zabilježeno. Na Tišabeav navršavam četrdesetu.

– Četrdesetu? – Jest, četrdesetu! – Čudno! – rekao je Kučo. – Doduše, sad izgledate mladi, a dok ste nosili bradu, izgledalo je kao da vam ima i preko pedeset. Rafael se glasno smijao i mahao rukama s puno nekog samopouzdanja i vjere u sebe. – A kako vam ide posao, sinjor Rafaele? Dobro, hvala Bogu – dočekao je Rafael brzo i, kao da je htio i to nečim da potkrijepi, pružio je Kuči crnu duhansku kutiju do vrha nabijenu žutim duhanom. Kučo je lagano savijao cigaru. – Raduje me sve ovo što čujem – govorio je svečano i u dužim stankama. – A vidim sad... da, da... zaista dobro izgledate. Zdravi ste. Sve je u redu. Sve. Kučo je pripalio, odbio dva-tri dima, pogladio bradu i naglo ustao. – Moram u radnju. Imam da popravim neke kišobrane. Mušterije mi ne daju mira. Navaljuju da im svršim posao kao da će, eto, sutra padati kiša. Ostajte zbogom, sinjor Rafaele! – Zbogom pošli, sinjor Kučo! – otpozdravio je Rafael a u sebi je pomislio: Žuri se Kučo da sve ovo javi sinjor Danijelu. Sav razdragan i uvjeren da Kučo odavde ide ravno do sarafa Danijela, Rafael se spremao da prihvati svojski posao. Uto se Kučo na samom pragu okrenu i reče važno: – Bila bi jedna dobra prilika za vas. Rafaela kao da probode nešto kroz srce. Ovaj mu se uvod nije nikako svidio. Očekivao je da će Kučo kad bude govorio o Simhi sasvim drugačije početi razgovor. Neće biti tog njemu tako odvratnog uvoda: „Ima jedna dobra prilika“ – nego će kazati: „Vi, kako sam čuo, hoćete Simhu. Ja sam govorio sa sinjor Danijelom i došao sam da vas pitam koliko tražite miraza. Mnogo ne tražite – jer ona je sama zlatna vrijedna. Eto, čuli ste šta sam imao da vam kažem, a sada govorite vi!“ Tako je udovac Rafael očekivao da će Kučo kazati i bio je spremio i svoj odgovor. Odgovor je bio kratak: “Neka donese što je sinjor Danijel da – meni će biti dosta“. Tako je on zamišljao da će se odvijati razgovor između njega i Kuča. A šta je sad opet ovo? Kučo govori kao što je prije govorio: “Ima prilika...” O kome to govori Kučo? Šta je, šta mrštite odmah čelo? – pita Kučo. – Udovica Rena je dobra prilika. I nema mnogo djece. Svega troje. Četvrto joj je umrlo zimus. Ima i svoju kuću. A žena je u najboljim godinama. Uostalom, poznate je dobro, vaša je mušterija, često se uvraća u vašu radnju i vi se rado zadržavate u razgovoru s njom. – Rena je dobra prilika, ali nije za mene – suho je rekao Rafael. – Ne znam, zašto ne bi bila za vas? – Ima mnogo djece. Eto zašto. – Pa djeca su blagoslov božiji. To vi znate bolje od mene. I dobra su Renina djeca. – Neka su joj živa i zdrava! – Rafael je uzeo da vošti kanap. – Razmislite, sinjor Rafaele. O svakoj stvari treba razmisliti. Ne treba odbijati sreću kad zakuca na vrata. – Nema šta da se razmišlja. Sve sam ja već davno razmislio – rekao je Rafael odlučno i pomalo srdito. – Ne ljutite se, sinjor Rafaele. Ja vam želim samo dobro. Rena bi, po mom mišljenju, bila vrlo dobra prilika za vas. Ali ništa, ako niste sporazumni, čekaćemo. Naći će se druga prilika. Samo vrijeme, vrijeme prolazi. Koliko ste već udovac? Četvrta godina, koliko ja znam. Četvrta. Rafael nije odgovorio ništa. Kučo je lagano izišao iz radnje. Rafael je ustao, pritvorio vrata za njim i opet se vratio na svoje sanduče. Bio je ogorčen i sav utučen. Nije prošlo ni nekoliko dana, došla je stara tja Steruča. Dugo je starica provirivala na malo prozorče dok je razabrala da je Rafael u radnji i da je sam.

8.

– Dobar dan, sinjor Rafaele – počela je starica. – Pozdravite me dobrodošlicom, jer vam nosim sreću. Lani sam bila kod vas, ali niste bili zadovoljni. Danas, nadam se, nećemo se vući mnogo amo-tamo. Vi ste već sami prešli pola puta. Sve ja znam. Starica je žmirkala i mahala značajno glavom. Rafaela je nešto zagolicalo u grlu. Prvi mu se put poslije razgovora s Kučom opet ukazala Simha, opet čvrsto povezana s njegovim životom. Staričine riječi: “Sami ste prešli pola puta” jasno su mu govorile da se radi o njoj. Gledao je u staricu, zagledavao se čas u njena tanka usta, a čas u njene oči čiji su kapci bili po rubovima upaljeni i gotovo bez trepavica. Nestrpljivo je tražio da sagleda u njima šta će mu u idućem trenutku kazati. Htio je svojim prodornim pogledom da izvuče iz nje ono glavno što ima da se kaže, da se preskoče sve nepotrebne riječi i sve navike i ceremonije uobičajene prilikom ovih ponuda. Starica, od glave do pete umotana u dugački, tanki šal višnjeve boje sa izblijedjelim šarama unaokolo, bila je oznojena i teško je disala. Mahala je rukama da se rashladi, a onda je s glave polako i oprezno smicala šal i smještala ga vješto u naborima na ramena pa je polako primakla stolicu i nastavila. – Ostavite, Rafaele, tu smrdljivu cipelu i slušajte dobro što ću vam kazati. Rafael je kao kakvo poslušno dijete spustio cipelu pokraj sebe i buljio je u nju. – Čudni su putevi božji. Dobro je što me lani niste slušali. Doduše, i Rahela je bila prilika za vas. Bili biste i s njom sretni. Ja znam šta radim. Ne bavim se ja ovim poslom da bi me darovali, da bi me o svadbama čašćavali. Meni je stalo da dvoje ljudi povežem kako bi lakše živjeli. Život je težak. Eto, sinjor Rafaele, vi se patite, pati se i vaša mala Streja s vama. Vama treba žena, kućanica, domaćica da vam gleda malu Streju, jer Streja je još dijete. A treba vam i da imate s kim da porazgovarate i koju dobru riječ i da se raspoložite. Nije vam sto godina! A napatili ste se pokraj bolesne Lune dosta. Svi to dobro znamo. I, evo, došlo je vaše vrijeme. Vi znate o kome ja govorim. Vi nju hoćete. Vama se ona sviđa. Znam ja. Sve ja znam. Starica je razvukla u smijeh svoja tanka usta. U njima su se ukazala dva-tri zuba, žuta i klimava. Sve ja znam. A sad slušajte da čujete ono što je glavno. Rafael je primakao svoje sanduče i, sav ustreptao, čekao kad će starica da spomene Simhu – pa da se nemir slegne u njemu, da odahne od ove napetosti u kojoj je živio posljednjih nedjelja. Dajte, dajte da čujem – govorio je uzbuđeno i nemirno. Ima ljudi – počela je tja Steruča žmirkajući i obilazeći vrškom jezika svoje tanke usne. – Ima dobrih i rđavih ljudi. Rđavih više nego dobrih. Doduše, ne vjerujem, ali možda vam je ipak kogod rekao da ono nije njezina kućica. Ali ja vam kažem da svako laže ko vama tako govori. Kućica je njena i nema nikakvog duga na njoj. I ovo da znate: padavicu joj je imalo ono dijete što je zimus umrlo, a ovo troje, koje joj je ostalo… Udovica Rena! – istisnu Rafael kroz zube i podiže se na noge. Iz očiju mu je sijevao bijes. – Ona, ona! Čekala sam da je sami spomenete – zaradovala se starica. – Čula sam kako je poštujete i kako s njom razgovarate kad vam dođe kao mušterija. Sjednite da vam kažem i ovo... – Šta da mi kažete? Šta? – upao je Rafael ljutito starici u riječ. Starica je otvorenih usta gledala u njega i vidjela je kako se Rafaelovo lice mršti i kako tamni. –Šta vam je, sinjor Rafaele? – upitala je sva u strahu da Rafaela ne spopadne djetinja. Obućar je gurnuo nogom sanduče, vratio ga na staro mjesto, pa sjeo i prihvatio za posao. – Šta vam je zaboga? – Ništa – odvratio je suho, nakašljao se i pljunuo u jedan budžak. – Zar vam nije Rena po volji? – Nije. – Zaboga miloga, šta joj fali? Nemojte da odbijete tu priliku. Živjećete kao paša. – Neću da živim kao paša! – Ma kako nećete? – snebivala se starica ne toliko zbog odgovora koliko zbog Rafaelova uzbuđenja. – Neću! – Ama razmislite. Četiri ste godine udovac. Hoćete li da ostanete ovako čitavog svog života? – Mala vam se Streja pati... – Neka se pati! Neću i gotovo! – Rafael je bacio cipelu u ćošak i dohvatio drugu. Tja Steruča je brzo navukla šal na glavu i mumljajući u sebi izašla je na ulicu. Rafaelu je drhtala ruka. Nije mogao ni šilom ni čekićem da radi. Bio je srdit i sav u nekom unutarnjem pokretu. Prvi put se u njemu javio neki bunt, neki krik, neka želja da zaprijeti stisnutom pesnicom. Gotovo nije sebe mogao da prepozna. Šta, šta hoće od mene? Zar da ga opet vežu sa ženom s kojom će voditi bijedan život? Nju su mu našli, tu udovicu Renu, to suhonjavo, izduženo stvorenje sa gušom pod vratom! Dvije-tri ga godine motaju, ganjaju i salijeću, a eto koga mu nalaze! Uvijek neke udovice sa četvoro-petoro djece! I da su zdrave, nego sve neka izmoždena, ispijena stvorenja. Da dirindži za njih, za njihovu djecu, da se pati i povija šiju dok se ne savije u klupko i prevali na zemlju! Da se nije borio i odbranio, još bi ga prije dvije godine svezali s onom udovicom Lejom i danas bi njeno šestoro djece vrištalo u njegovoj kući. Hljeba im ne bi mogao dosta da zaradi! A njegova bi Streja davno bila sjenka od djeteta. Čupala bi je ta dječurlija za kosu, razbijala joj svaki dan glavu, a zalogaje joj otimala iz usta! I još mu govore o nekoj njegovoj sreći. Pu! – sram ih bilo! Rena! Rena da mu donese sreću! Pljunuo je još jedanput, odgurnuo stolić, ustao i izišao. Otišao je na česmu i tu se umio. Dobro se pljuskao vodom po čelu i očima. Kao da je htio da otjera neku muku iz glave. Na povratku u radnju gegao se polako i zagledavao u limarske radnje. Mislio je ako niko, a ono će ga limar Santo pozvati na razgovor. Bio je željan jedne dobre riječi. Limar Santo nije ga ni primijetio. Bio je zabavljen poslom. Zajedno sa sinom Lijačom prikivao je noge na veliku četverouglastu limenu peć.

9.

U ponedjeljak je Rafael svratio limaru Santu, tom svom prvom susjedu. Odlučio je da povede s njim razgovor o Simhi i da ga zamoli da mu udesi tu stvar. Sve je ionako gotovo. Samo treba da se progovori sa sinjor Danijelom. Rafael se najprije dugo odlučivao da sam ode do Danijela i do njegove žene sinjora Bulke. Mislio je da će to biti najbolje. Otići će, kazaće zašto je došao. Govoriće otvoreno i stvar će se svršiti brzo i u najboljem redu. Bio je smislio sve i šta će reći sinjor Danijelu. Svaku je riječ bio pripremio. Dane i noći spremao se i bio je odredio da završi riječima: – Eto, stoga hoću da se oženim Simhom, a što se tiče miraza – šta god joj date – meni je pravo. Sam se sebi čudio kako su mu na pamet dolazile tolike riječi i tako pametne misli. Pametne i odrješite. Predstavljao je sebi kako ulazi u magazu, kako nalazi sinjor Danijela za stolom, samog i bez posla. Sjedi, pušta brojanice od sedefastih bobaka kroz prste i ljulja se. Čim se pojavljuje na vrata, sinjor Danijel se pomiče na svom mjestu, ne ustaje doduše, ali ga pozdravlja s puno pažnje, daje mu rukom znak da sjedne, pruža mu kutiju s duhanom i poručuje kavu. I poslije uobičajenih pozdrava i pitanja za zdravlje i kako poslovi, razgovor se sam od sebe okreće na stvar. Sinjor Danijel hvali svoju služavku, žali mnogo što će otići iz njegove kuće, ali kako je on, Rafael, čovjek od karaktera, pošten i radin – drago mu je što će joj biti dobro kod njega, a i njemu, Rafaelu, će biti lijepo. Zdrava je to djevojka, radina, raspoložena, vrijedna. Tako je obućar zamišljao svoj razgovor sa sinjor Danijelom i uvijek kad bi došao do ovog mjesta, stao bi. Obuzimao ga je neki zanos i sav je bio kao u nekom bunilu.

Na ulici, kad bi se sjetio svih tih svojih maštanja, postidio bi se pred samim sobom i čudio se kako je mogao da dolazi na takve misli. Kad je morao da prođe ulicom u kojoj je bila sinjor Danijelova magaza – strepio bi da se ne sretne s njim. Bojao se da mu sinjor Danijel iz očiju ne pročita sva ova njegova luda i nemoguća maštanja. Sinjor Danijel bi se snebivao. I s pravom. Te se stvari ne svršavaju tako. Gdje se to vidjelo! Skretao je brzo u prvu uličicu, gledao preda se i hitro ulazio u svoju radnju. Odlučio je da govori s limarom Santom. I tako je tog ponedjeljka, onako usred posla, odjednom odložio nož kojim je rezao kožu za đonove, otrao je znojavo čelo, skinuo kožnu kecelju i uputio se njemu. Bio je danas sasvim odlučan. Svaka mu je kretnja bila živa. Znao je da je limar Santo sam, da mu je sin Lijačo otišao na Bjelave da namješta neke oluke i trebalo je danas da iskoristi ovu priliku. Ušao je i pozdravio. Santo je bio dobre volje. Naručio je kavu. Razgovarali su o poslu, o nekom trgovcu koji je nabavio vrlo rđav lim, o nekim novostima u gradu, dok najposlije nije Rafaelu uspjelo da u razgovor zgodno uplete svoju stvar. – Dobra je ova djevojka Simha – rekao je i spustio fildžan preda se. – Koja Simha? – upitao je Santo onako široko a pomalo kao da je i iznenađen, kao da prvi put čuje to ime. U sebi je, međutim, pomislio: Tako, to je moj Lijačo odabrao Rafaela da progovori koju dobru riječ o Simhi. Ne popušta mladić nikako. – Pa znate koju ja mislim. Vidjeli ste kako prolazi ovuda... petkom... Limar Santo gledao je u Rafaela i dobroćudno se smješkao. Obućar je stidljivo oborio oči. – E, moj sinjor Rafaele! Mnogo, mnogo sam ja razmišljao o toj stvari. Jeste, dobra je to djevojka, imate pravo. Ali ta djevojka ima jednu falinku. Rafael se, iznenađen, pokrenu, podiže glavu i pogleda limara u oči. – Falinku kažete da ima? – Falinku! Falinku, moj sinjor Rafaele – potvrdi Santo s nekim tužnim prizvukom u glasu i dodade. – Zato se dosad nije ni udala. Zar vi to niste znali? Rafael je bio poražen. “Zato se dosad nije ni udala!” Pa to, zaboga, mora da bude neka teška falinka. Na kakvu manu nije on sve ovo vrijeme uopšte nijednom pomislio. Mislio je, nije se djevojka udala, jer se nije našla prilika. Ništa više. A kakva će to biti falinka? Noga joj nijedna ne fali. Ni noga, ni ruka. Nije sigurno gluha, a nije ni nijema, ni ćorava. To zna sigurno. Šta bi moglo drugo da bude? Šta? – Odjednom mu prođe kroz glavu da će to sigurno biti neka tajnovita bolest, nešto što se tiče ženskih stvari. Svašta mu je padalo na pamet. I dođe mu teško. Srce mu se steglo. Eto, kakve je on sreće! I ova Simha, ova djevojka o kojoj je toliko sanjao i mislio da mu nosi radost i sreću, eto, ta, na oko tako zdrava djevojka, i ona ima neku tešku boljku, neku tešku manu, ružnu, užasnu... i mjesto sreće nosi bijedu... Zaboga, je li to moguće! – Molim vas, kakvu to falinku ima ta Simha, ako se smije i može kazati? – upita glasom očajnika. – Pa znate vi to! Nije to nikakva tajna. Djevojka muca. – Muca? I majka joj je mucala. To joj je u familiji. Rafael odahnu. To je, dakle, ta njena falinka! Oko njega se opet sve kao obasja suncem. Muca! Dođe mu ta riječ draga. Pa šta je to? Ništa! O Gospode, hvala ti i slava! Rafael se pomače, namjesti se na svom sjedištu i osjeti kako mu se snage vraćaju. Kratko je trajala ova muka kroz koju je prošao – ali je bila teška. Sad mu se vraćala vedrina u oči, a njegova radost, njegova toliko snivana sreća, koja je u jednom času bila iščezla s vidika – javila se, evo, opet. Pruži ruke kao da je njima hoće da privuče sebi i odgovori brzo i uvjerljivo. – Znam ja to, sinjor Santo. Imate vi pravo. Ona muca, ali sasvim malo, vrlo malo. Rafael je lagao. On je sad prvi put čuo da Simha muca. Ali kako za njega ta mana nije značila ništa, htio je da se što prije pređe preko toga i da se ide dalje na stvar. – Nije to, molim vas, vrijedno ni da se spominje – dodao je i dohvatio fildžan. Santo, koji se i s Lijačom svojim više natezao zbog toga Simhinog mucanja negoli zbog njenih poodmaklih godina, nije popuštao. –Nemojte tako, sinjor Rafaele! Ja znam, vi mene poštujete, poštujete i moju familiju, a volite i moga Lijača, sve ja to znam, ali vi griješite. Vi zaboravljate da su naši stari rekli: Biraj, da bi bio izabran! – Tako je. Ali ovdje se ne radi o nekoj teškoj falinki. Kažem vam, Simha muca, ali vrlo malo. Govorio sam s njom toliko puta – lagao je uporno Rafael. – Ne znam šta da kažem. Ja nisam govorio s djevojkom, ali meni su rekli da muca mnogo. – Nije istina kad vam kažem. Muca vrlo malo i zaista, ja u tome ne nalazim ništa. To meni ništa ne smeta. Inače je vrijedna, dobra i vrlo valjana djevojka, a to je glavno. – Dobro, dobro, sinjor Rafaele – počeo je Santo promijenjenim glasom i malo pomirljivije. – Vi ste pametan čovjek, vi ste došli k meni, i vjerujem, vi ne govorite, recimo, kao što govori onaj moj zanesenjak Lijačo, vi ste stvar razmislili dobro i mirno. Vi ste trezven čovjek. – Sve sam dobro razmislio i dolazim kao svom dobrom susjedu i prijatelju i molim vas idite sinjor Danijelu i govorite s njim. – Dobro, sinjor Rafaele, kad vi kažete, otići ću do Danijela, hoću, i razgovaraću s njim, razgovaraću i sa djevojkom... hoću, sinjor Rafaele. Mušterija je prekinula dalji razgovor i Rafael se vratio u svoju radnju. Bio je opijen blaženstvom sreće – sreće koju čovjek osjeća tako duboko samo u snovima.

10.

Nastali su teški dani iščekivanja. Rafael je stezao srce i nestrpljivo čekao. Tražio je da se što češće sreta s limarom Santom, a kad god bi se s njim sreo, toliko bi se uzbudio da mu je krv udarala u glavu i mrak padao na oči. Šta je s pregovorima? Jesu li već gotovi? Da možda nisu zapeli za što? Da se nije što ispriječilo? Sporo su prolazili dani, a limar Santo jednako je ćutao kao zaliven, nije spominjao nijednom jedinom riječi ni Danijela, ni Simhu. Samo mu je pozdrav bivao iz dana u dan sve srdačniji, a iz očiju mu je zračilo sve veće zadovoljstvo i sve vedrije raspoloženje. Rafaelu se činilo da se između limara Santa i njega tka neka prisna veza, da se rađa neko duboko prijateljstvo i to mu je davalo snage i bodrilo ga. Sad mu je već bilo svejedno što je Santo ćutao. On je iz njegovih očiju čitao cijela duga kazivanja. I bio je potpuno uvjeren da se stvar dobro razvija i da će se dobro okončati. Doduše, malo se sporo i polako sve to odmotava, ali najzad, ne smeta to ništa. Čak je s jedne strane i bolje. Nije dobro kad se ovakve stvari svršavaju naprečac. Tako se tješio Rafael. Najzad jednog jutra – kad se Rafael najmanje nadao – progovorio je limar Santo: – Radujte se sa mnom, sinjor Rafaele, stvar se odvija dobro. Vrlo dobro! Radujte se, možda danas da se završi. Cijelog tog dana Rafael je bio razdragan do krajnjih granica. Da ga nije bilo stid, počeo bi da pjeva kao što Lijačo pjeva glasno, da se sve ori. Tog dana po podne banuo je najedanput Kučo. Ušao je u radnju brzo i odmah s vrata rekao da je došao da mu ovaj put ponudi – djevojku. – Djevojku? – Rafael je digao glavu. – Koju djevojku? – Simhu, sinjor Rafaele! Simha znači radost, veselje! – Simhu? – Rafael se zabezeknuo. Je li to limar Santo prenio na Kuča da pregovara sa sinjor Danijelom? Zašto li je to učinio? Ali ne, to ne može biti! Ne može biti već stoga jer bi mu u tom slučaju Kučo to spomenuo. – Ali, čekaj! Može biti da mu Santo nije ništa rekao o njihovom razgovoru... U Rafaelovoj glavi sudarale su se i presijecale misli. – Koju Simhu? – upitao je gledajući gotovo ludački u Kuču. – Simhu trgovca Elijezera Parda – odgovorio je svečano Kučo i važno zabacio glavu. – E, šta kažete sad? – nastavio je s nekim naročitim zadovoljstvom. – Je li familija ili nije? Šta me tako gledate. Čudite se! Ali ništa ne treba da se čudite. Recite samo koliko tražite miraza i stvar je danas gotova. Elijezer Pardo vas poštuje mnogo. Poštuje vas kao valjana, dobra i poštena čovjeka. – Poštuje? – Poštuje. – Vidim – rekao je Rafael suho. U izrazu njegova lica ukazivao se sve jače dubok prezir. – Ali prvo treba da govorimo. Poštuje vas, i ima i zašto. I mi vas svi poštujemo. – I vi, i vi me poštujete. Znam ja to dobro. Vidim. – Ja mislim da sam vam to svakom prilikom pokazao. – Jest, uvijek ste mi to pokazali. Uvijek ste mi nudili ružne žene kao što je udovica Rena. Vi me mnogo, mnogo poštujete! Imate pravo. Rafaelov glas je podrhtavao od uzbuđenja. – Sve su te žene bile vrijedne poštovanja – odgovorio je Kučo. – Ali ostavimo ih danas na miru. Danas nećemo da govorimo o njima. Danas sam došao sa drugom ponudom. – Nudite mi grbavu djevojku. – Jest, Elijezerova Simha je grbava. To je tačno. Ali to je božja volja. Da li se čovjek smije da srdi što je božja volja htjela tako sa Elijezerovom Simhom, to ćete vi bolje znati od mene. Vi ste pobožan čovjek. Zar nije tako, sinjor Rafaele? Sabranost, a naročito mir kojim je Kučo govorio izazivali su Rafaela Mačora toliko te je gotovo htio da odgovori ružnom psovkom. Ali pomisao da limar Santo možda baš u ovom času razgovara o njemu sa sinjor Danijelom i da ga hvali kao pobožna i razborita čovjeka, odvraćala ga je od toga i polako mu vraćala mir. Savladao se, ali ipak nije mogao sasvim da savlada svoje ogorčenje i da mu ne kaže nekoliko oštrih, pa i uvredljivih riječi. S tim čovjekom, koji je naoko izgledao tako miran, tako bezazlen i dobronamjeran, a koji je u svojoj duši, po Rafaelovom mišljenju, bio potpuno lukav i prevejan i u čijim se očima iza okruglih, debelih stakala na naočarima krila gola zloba i laž, s tim čovjekom trebalo je, to je nagonski osjećao, da jednom zauvijek raskine sve veze i da mu, danas, kad mu se pružila ovakva prilika, otvoreno i bez ikakvih obzira kaže svoje mišljenje. Treba danas da se obračuna s tim Kučom, s tim čovjekom koji je htio da mu po svaku cijenu o vrat sveže tešku nesreću, da ga potpuno i zauvijek upropasti – iako mu nikad nije ništa na žao učinio – niti njemu, niti ikome drugome. U Rafaelu je sve kipjelo. – Imate pravo, – rekao je upinjući se da govori mirno i sabrano kao što je govorio Kučo – zaista, ja znam kad se čovjek smije da srdi i kada ne smije. Znam i ne treba niko ni da pokušava da me uči. Imajte to na umu, sinjor Kučo! Da, imajte to na umu! – Misleći da je rekao nešto mudro i pametno a i ne znajući kako bi dalje nastavio – Rafael se sagnuo, prihvatio je cipelu sa stola, iglu i šilo i počeo da radi. Kuču to nije pometalo. Pokušavao je na sve moguće načine da ga udobrovolji. Glasom kojim govori rabin na propovijedi u hramu izlagao je kako svaki čovjek ima mana, ali pored tih mana da ima i vrlina. Nabrajao je sve što je znao o trgovcu Elijezeru Pardu i njegovoj kćeri Simhi, izdizao u zvijezde i Parda i njegovu Simhu. Rafael je radio, ali je i slušao. Čak je pažljivo pratio svaku Kučinu riječ. Kad god ga je Kučo upitao da li nije sve tako kako mu izlaže – Rafael je klimao glavom i govorio: – Jest, tako je. Tako. Najzad, kad je Kučo izredao sve vrline grbave Simhe i pozvao Rafaela da kaže svoju posljednju riječ, misleći da je za to sazreo trenutak, Rafael je pognuo glavu i rekao mirno i sabrano: – Slušajte, sinjor Kučo, vi imate odraslog sina. Pa, eto vam dobre prilike! Familija je dobra da ne može biti bolja! I miraz je velik, a to što je grbava, to joj je Bog dao. To ne smeta ništa. Dajte, sinjor Kučo, uzmite je sebi za snahu! Bićete srećni i vi i vaš sin! Rafael je govorio i gledao u Kuču s osmijehom iz kog je zračila neka divlja, neobična radost, Kučo se dignuo i otišao. Rafael je bio zadovoljan. Činilo mu se da ovako zadovoljan nije nikad bio. Ostavio je cipelu i alatke, zapalio je cigaru i sjeo na prag svoje radnje. Odbijao je dimove, otpozdravljao prolaznicima, a jednim okom škiljio je u radnju limara Santa. Iako nije mogao ništa da razabere, ipak je osjećao da Santa nema u radnji. Santo je kod sinjor Danijela! Santo je tamo! – treptao je Rafael. Ljudi kao što je Rafael žive stalno u nekim slutnjama. Često su te slutnje začudno i tačne. Nije prošlo dugo, izbio je Santo.

– Dobra večer! – rekao je sav zadihan – uđimo u vašu radnju i pritvorimo vrata, sinjor Rafaele! Stvar je svršena... Dolazim od sinjor Danijela... Bio sam mu i kod kuće! Rafael je jedva doteturao do svog pojastučenog sandučeta. U sebi je šaptao molitvu i molio Gospoda da mu dade snage da podnese ovu radost. I limar Santo, isto tako uzbuđen, spustio se na stolicu i teško dišući nastavio: – Slušajte, sinjor Rafaele! Rafaelu je stala da poigrava vilica. – Danas sam govorio i sa sinjor Danijelom, i sa sinjorom Bulkom. A govorio sam i sa Simhom. – Limar Santo metnuo je Rafaelu ruku na rame. – Znate li, djevojka ne muca. To je zlato od djevojke. Rafael Mačoro gledao je u limara Santa, ali ga gotovo nije vidio. Oči su mu bile pune suza. Htio je nešto da kaže, ali se zagrcavao od nekog milja. – Ne muca, kažem vam. Ili da kažem pravo: muca, ali tako malo da možete slobodno kazati da nikako ne muca. I još ovo da vam kažem: zadovoljan sam, potpuno sam zadovoljan. I kako da ne budem zadovoljan. To je zlato, zlato od djevojke. Dobra je kao dobar dan i radina, a ima nečeg vedrog u njoj. Sinjora Bulka mi kaže da je čista, vrijedna i brižna, da je uvijek raspoložena, da uvijek pjeva. A zdravlje, zdravlje joj vrijedi para, moj sinjor Rafaele! Prosto, kad je gledate, vidite kako puca od jedrine i snage. Rafael se držao za koljena. Svi su mu mišići podrhtavali. Lice mu se bilo zažarilo. – Sinjor Danijel nema riječi da je dovoljno nahvali. Žao mu je što će ostati bez nje, ali – djevojka treba da se uda. Dosta je čekala – kaže. Neka joj je srećno kad joj se pružíla tako dobra prilika. I rekao mi je da će dati opremu i miraz – gotovo kao što bi dao da mu je rođena kći. Ne žali za nju sve učiniti. Rafaela je probijao krupni znoj. – I šta da vam duljim, sinjor Rafaele. Pružio sam ruku Danijelu i zagrlili smo se. Simha me je poljubila u ruku. I, eto, sinjor Rafaele, neka im je srećno. Vole se. Ima već pola godine kako lude jedno za drugim. Znate i sami. Vidjeli ste. Doduše, ja sam opominjao svoga Lijača i govorio mu da muca i da je starija od njega toliko i toliko! Ali njemu svejedno. Zaintačio: Nju ili nikoju drugu! Rafael je, onako mokrih, sjajnih očiju ludački buljio u limara Santu. Polako mu je padala neka teška i gusta koprena s očiju. Kao da je sve ovo vrijeme živio u nekom bunilu, a sad mu se svijest stala da vraća; kao da je tapkao po mraku, a sad progledao. Ali ipak – nešto se kočilo u njemu. Lijačo nema još ni dvadeset godina. Limar Santo nastavljao je u svom oduševljenju: – Pa vidjeli ste sami, sinjor Rafaele. Ona luda kao i on. Kad god je petkom prolazila, gledala je u Lijača kao zanesenjak. I na ćošak kad bi stizala, okretala bi se i pogledala. A onaj moj, uvijek je ostavljao posao pa virio ili na prozor ili na vrata. Ljutio sam se što ih nije stid, što se ponašaju kao da ih niko ne vidi. Kao da su sami u Limarskoj ulici. Ali šta ćete! I mi smo bili mladi. Limar Santo odmahnuo je rukom i ustao. –Čestitajte mi, sinjor Rafaele, hodite da se zagrlimo pa da idem, treba mi danas ranije kući. I znajte, da mi niste neki dan tako pametno govorili, ne znam da li bi se nakanio da odem do Danijela. Vi ste me pokrenuli i hvala vam. Limar je stisnuo Rafaelu ruku, zagrlio ga, a onda dugačkim koracima zakoračio na ulicu. Spuštala se veče. U Limarskoj ulici naglo se stišavala buka. Prestajali su čekići da trešte a lim da zveči, a domalo je njome zavladala mrtva tišina. Sablasno su odzvanjali u njoj koraci kakva rijetka prolaznika. U sve kutiće Limarske ulice uvlačio se mrak. Sve su radnje bile već davno zatvorene. Jedino je obućarska radnja Rafaela Mačora bila otvorena. U njoj, na pojastučenom sandučetu, sjedio je Rafael. Ruke su mu ležale u krilu. Buljio je u vrata svoje radnje. U jednoj dasci na tim vratima bio je frž sa čudesnom šarom unaokolo. Rafaelov pogled bio je upravljen u tu šaru, ali nije vidio ni šare ni frža. On je zurio negdje u daljinu, iza ovih šara na drvetu, iza ovih vrata. Tamo mu se, negdje daleko, ukazivala pokojna žena, bolesna Luna. Sirota žena, sjedjela je u krevetu. Preko njenih nogu bio je prebačen jorgan, onaj zamašćeni, stari, iznošeni jorgan. Gledala je odatle u njega, gledala ga svojim tužnim i napaćenim očima. Gledala ga je dugo. Tada su se pomakle njene tanke, blijede usne i on je mogao da čuje kako je šaptala: “Rafaele! Rafaele!” U glasu tog šapata, svejedno što je bio tih i jedva se čuo, Rafael je osjetio da se na njega oglasila duša koja ga mnogo žali.[1]

Pre(ne)poznate riječi:

arija – u muzici označava pojam melodije koju izvodi jedan pjevač

basamaci – stepenice

bostan – lubenica

budžak – skroviti kut, skrovito mjesto u kući, ono gdje svega može biti (otpadaka, paučine itd.)

čiler – aparat za hlađenje proizvoda

dirindžiti – obavljati težak posao, rintati, crnčiti

dokon – koji nije zauzet poslom, koji ima previše vremena, besposlen

falinka – mana

fildžan – posuda za ispijanje kafe, šoljica za kafu

frž – čvor, zadebljanje, žulj, kvrga

kaćuni – vrsta cvijeta

kaldrma – gornji sloj ceste od pravilno složenih komada kamena

kalupčija – koji pravi kalupe

kamp – alat, pribor za rad

kandilo – posuda za sagorijevanje

kićanka – resa od debljih vunenih i sličnih konaca koja služi kao ukras i visi (na nekom dijelu odjeće, pokrivaču, dijelu konjske opreme itd.)

minder – jastuk – strunjača punjena vunom koja služi za sjedenje

miraz – imovina koju djevojka od roditeljske kuće donosi u brak

nastava – nastanjuje se

natenane – polako, bez žurbe

pećurica – kuća za odmor

poklik – uzvik

pomamni – od glagola pomamiti se – osjetiti za nečim jaku želju, doći u stanje pomame

pop – uzvik

prevejan – prepreden, lakomislen

provodadžija – onaj koji posreduje prilikom sklapanja braka

rute – rese

saraf – mjenjač novca

sedefast – svjetlucav, blještav, od sedef (unutrašnji sloj ljušture prisutan kod nekih mekušaca poput školjki ili puževa)

sinjor – gospodin na španskom jeziku

sinjora – gospođa na španskom jeziku

srditi – ljutiti se

sufurine – austrougarski zlatnici

šilo – ručni razvrtač, alat, pribor širokog spektra upotrebe za obavljanje poslova

tendžera – duboka bakrena posuda

Tišabeav – na jevrejskom deveti mjesec, dan posta kada Jevreji oplakuju razaranje jerusalemskom hrama te tada posjećuju Zid plača u Jerusalemu

tja Saruča – tja skraćeno od tija (tetka na španskom jeziku)

upaučen – ispunjen paučinom (vrstom vlakna koje proizvode pauci kako bi ulovili kukce)

vrnuti (na dobro) – vratiti se, okrenuti se (na dobro)

vrzmati – zadržavati se oko nekog mjesta besciljno ili krijući prave namjere; motati se; vrsti se, vrzati se

zaintačiti – zainatiti se, ostvariti nešto po bilo koju cijenu

zejtin – ulje

žiške – iskre vatre

Isak Samokovlija (1889 – 1955.) ljekar i bh. književnik posebno posvećen temi života i iskustva Jevreja. Napisao je sljedeća djela: Od proljeća do proljeća, Pripovijetke, Nosač Samuel, Tragom života, Solomunovo slovo, Hanka, Plava Jevrejka.

Čitanje:

Usvaja i primjenjuje nove riječi i izraze u govoru i pisanju – prevashodno izraze vezane za jevrejsku kulturu, običaje i tradiciju kao što je Tišabeav, ali i druge riječi i izraze koje može primjenjivati u svakodnevnom govoru ili pisanju: srditi se, vrzmati se, zaintačiti. 

Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. Prepoznaje emociju sreće u vlastitom životu i u životu ljudi oko sebe; šta njega/nju lično čini sretnim te šta za druge ljude oko njega/nje može biti izvor sreće. Prepoznaje vlastite želje čije ostvarivanje može dovesti do sreće u životu. Uči da o sreći nije dovoljno maštati i zamišljati je te prepuštati slučaju ili u ruke drugih nego da se za ostvarivanje iste treba lično angažirati, aktivirati i potruditi.

Razlikuje vlastite emocije pobuđene čitanjem od emocija likova i objašnjava šta ih je pobudilo. Razumijeva zbog čega lik u priči osjeća emociju sreće, stida, ali i osjećaj manje vrijednosti zbog socijalnog statusa. Uči da razlikuje te emocije od svojih ličnih emocija sreće, stida, osjećaja manje vrijednosti. Također, uči razliku između emocija pobuđenih tokom čitanja (recimo, dosada) i emocija koje likovi u priči osjećaju te prepoznaje koji su dijelovi teksta ili stilski postupci pisca pobudili koje lične emocije, a koje ne moraju biti istovjetne emocijama likova u priči.

U uvodnom dijelu časa nastavnik/nastavnica razgovara sa đacima o tome šta je to što njih čini sretnim, kada su posljednji put i zbog čega bili sretni. Razgovara se o đačkom iskustvu sreće, a onda nastavnik/nastavnica čita odlomak po odlomak novele. Nakon čitanja svakog odlomka slijedi razgovor i diskusija (zbog obima teksta preporučujemo ovakav način čitanja). Na kraju nastavnik/nastavnica objasni kakva je to emocija sreća, šta je njena funkcija u našem životu te se razgovara o samoj ideji priče – o tome da vlastitu sreću ne treba prepustiti slučaju i u ruke drugih ljudi te da nije dovoljno samo o sreći maštati nego i nešto konkretno uraditi što bi dovelo do ostvarenja želje i ispunjena sreće. U nastavku ćemo predstaviti skraćene odlomke ove novele i interpretacijska pitanja koja nastavnik/nastavnica književnosti ne mora i ne treba slijepo da slijedi. Ona su samo ilustrativni primjer.

Simha

Priča o radostima

Isak Samokovlija

1.

Bio je petak. Na upaučen prozor male obućarske radnje u Limarskoj ulici pale su – prvi put te godine – dvije, tri zrake ranog proljetnog sunca. U radnji, za malim niskim stolom, sjedio je na svom pojastučenom sandučetu trgovac Rafael Mačoro. (…) Prišivao je zakrpu na cipelu svog susjeda limara Santa, a toga Santa (…) poštovao je Rafael mnogo. Odlazio mu je često na razgovor i vrlo mudro ćaskao s njim. Bilo mu je vrlo drago kad je od njega dobivao kakav posao. (…) Trudio se koliko god je mogao da mu posao ispadne što bolje. Htio je da zadovolji Santa i da ga Santo, kad vidi kako mu je majstorski popravio cipele, potapše po ramenu i kaže mu: Baš ste ih dobro popravili, zakrpe ste prišili upravo majstorski. (…) Rafael se unaprijed radovao ovoj pohvali. Već su mu sada sjale oči. Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar, ovaj tužni udovac, ovaj čovjek koga je sudbina gazila na svoj način, bijedan i udaran sa svih strana, preplašen i povučen u se, pun snova i nekih želja (…) Kad je dovršio zakrpu i zadovoljno spustio cipelu pokraj sebe, odlučivao je jedan trenutak da li da prihvati drugu ili da najprije pomete radnju. Bacio je pogled da vidi je li se voda, kojom je ranije bio poškropio pod, dobro upila. Tom prilikom opazio je svijetle mrlje po podu i sunčane zrake što su prodirale kroz mala stakla na prozorčetu. Neobično se obradova tom živom svjetlu. Evo, i u njegovu je radnju ušlo sunce! Prosipaše mu se nešto toplo po srcu, pa je netremice zurio u te svijetle mrlje. (…) Dok je tako promatrao ovu igru sunčana svjetla budila su se u njemu neka sjećanja iz davnih dana njegove mladosti. Bijahu to sve sitni doživljaji, za njega i lijepi i svijetli. (…) Veče je... Petak... Mala avlija... Kaldrma pometena i oprana... Svi su poslovi dovršeni, sve je spremno za doček svete subote... Otac otišao u hram. On, Rafael, stoji još u sobi... Umiven je, u čistoj košulji, u subotnjem odijelu... Majka dolijeva zejtin u kandilo i namješta žiške u njemu... Iz kuhinje udara miris subotnjeg jela koje na tihoj vatri krca... (…) U tom času iz avlije se javila njegova sestra. Djevojka se oglasila iznenadnim krikom radosti i zanosa. – Mamo, gledaj! Kaćuni! – Pune joj ruke plavih cvjetova... Sjaje joj se oči... Rumene joj se obrazi... Nabubrile crvene usne: – Kaćuni, kaćuni, mamo!... – Treperi vazduh od tog poklika... I začas, eno, stoje njih troje, zajedno u avliji, na opranoj kaldrmi... i sve troje nadvilo glave nad te cvjetove u pupu i cvatu, nad ta čuda prvog proljeća... (…) Vežu ga mnoge uspomene za taj čas, pa srce kuca kao da je danas prvi put počelo da udara. (…) Uzdahnuo je duboko te se, ovako razdragan, zadovoljan i ponesen nekom srećom, ispravi, koraknu i stade na sam prag, pa promoli glavu. (…)

1. Sa kojim likom se upoznajemo na samom početku priče?

2. Ko je Rafael Mačoro?

3. Šta je to što ga raduje?

4. Kako je opisana emocija sreće u ovom odlomku?

5. O čemu nam takav opis govori kada je u pitanju ova emocija i u našem realitetnom životu?

2.

Saraf Danijel nije nikad petkom išao kući na ručak. Toga dana bilo je veliko spremanje u njegovom domu. Spremalo se za doček subote – toga svetog dana mira i počinka. Svakog petka, ranom zorom, umotane u svoje duge šalove, zastale bi pred njegovom kapijom dvije žene i lakim udaranjem o vrata javljale svoj dolazak. Gotovo u isti čas, kao da ih je davno iščekivala, sišla bi njegova služavka Simha niz basamake, pretrčala dvorište i otvarala vrata. (…) Cijelog dana rade ove dvije žene, a s njima i sinjora Bulka i služavka Simha. Uvijek je bila radina i uvijek je iznalazila neki posao. Ali ovih dana – u ovo rano proljeće – radila je takvim marom kakav se ni kod nje nikad dosad nije zapazio. Bulka je mahala glavom: “Neka se vrne na dobro!” – govorila je u sebi. Trinaest je godina Simha kod nje. Sve vrijeme otkako je ostala siroče. Tih dana u svakom Simhinom pokretu mogao se osjetiti dah novog života. Sve se više ukazivao u njenim očima sjaj vatre koja se razbuktava u njoj. (…) Kad sinjora Bulka ne bi bila u blizini, prasnula bi u grohotan smijeh, pa se sva tresla i previjala u pasu kao kakva razigrana djevojčica. (…) Simha je unosila život u cijelu kuću toga dana. Kad bi sve tri zajedno prale podove u sobama, najprije bi se čuo samo živ razgovor, domalo smijeh pa kikot. Onda bi se brzo javila i pjesma, sprva tiho, zatim sve bučnije, da se najposlije razlegne po cijeloj kući i ponese kroz otvorene prozore daleko po susjedstvu. U susjedstvu zastajale bi žene u poslu i slušale. Bile su to čudne arije (birala ih je Simha po svom raspoloženju), arije rođene negdje daleko, pune melankolične čežnje, pune nekih beskrajnih ravnica, večernjih tišina i dalekih zvijezda – a riječi su pričale o djevojci koja čeka svog dragog i o dragom koji je negdje daleko, na moru, na putu, u boju ili tamnici. Pred podne je Simha bila sva u živom nemiru. I kad je razgovarala sa ženama, ona je jednako ćulila uši da ne bi prečula kad je sinjora Bulka zovne da ponese ručak njenom sinjoru Danijelu. Skočila bi usred posla, otrčala, za čas se uredila, obukla, bacila šal na se i sva zajapurena odlazila u čaršiju sa zavežljajem u ruci.

6. Sa kojim likom se upoznajemo u ovom odlomku?

7. Ko je Simha?

8. Dah proljeća donosi novi dah i u njenom životu. Kakav?

9. Kako se osjeća Simha?

10. Šta nam naslućuje njeno ponašanje?

3.

Ovog ranog proljeća Simha je počela da prolazi Limarskom ulicom. Nije joj tuda bio najkraći put do sinjor Danijelove magaze. Ali u Limarskoj ulici kuckao je čekićem sin limara Santa, Lijačo, kuckao i mamio. I ona je išla za tim glasom. Mnogi su čekići treštali u Limarskoj ulici, a pod njihovim udarcima zvečao je lim i parao uši. Buka je u Limarskoj ulici bila u svako doba dana velika. Pred podne je bila najveća. Simhi je godila ta buka. Osjećala se sva sretna u njoj. Njeno srce moglo je da trepti i bije koliko je htjelo u toj buci. Niko to nije mogao čuti. I njeno je srce udaralo ludo. Tuklo je tako snažno i tako jako da se i sama pobojavala da joj ne iskoči iz njedara. (…) Iza limenih peći u maloj limarskoj radnji, sav garav čekao je mladi Lijačo, sin limara Santa. Izmijenili bi poglede u jednom kratkom času – a djevojka, da se bolje zadovolji, kad je stizala na ćošak, okretala bi se i pogledala još jednom natrag u ulicu. Tako se, njih dvoje, gledalo i onog petka kad je Rafael Mačoro bio prenio svoje pojastučeno sanduče do pred sama otvorena vrata. I dogodilo se da se toga petka nisu sreli samo njihovi radosni pogledi nego se sreo i Rafaelov sanjarski pogled sa Simhinim. Simha je prošla sasvim blizu ispred njegovih vrata i Rafael je mogao da vidi kako su joj oči pune radosti. I ne samo to. On je vidio kako se djevojka divno osmjehuje. Vidio je i kako je taj osmijeh topao i drag. Ali – sve je to došlo suviše nenadano. Kad se sjetio da se podigne i pogleda za njom, bilo je sve kasno. Djevojka je već bila zamakla za ćošak i ušla u drugu ulicu. San ili java? Rafael je okretao glavu desno i lijevo i htio da se snađe. Da to nije bilo kakvo priviđenje? Ne, nije! Ni u svojim snovima ne bi on takve oči mogao da zamisli! Pa šta može to da bude? Je li se to nagoviješta njegova sreća danas? Počelo je s ovim zrakama sunca. Nastavlja li se to s ovim očima? Navirale su mu misli i pitanja. Zašto je djevojka gledala u njega? Zašto se tako osmjehivala? Možda joj je neko šta rekao o njemu? Ko? Ko li je to mogao da govori njoj o njemu? (…) – Šta to kontate, Rafaele? – prenuo ga je neki prolaznik iz tog sna. Rafael je brzo, kao uhvaćen na nekom nepriličnom poslu, prihvatio za cipelu i stao živo da prikiva drvene čavle, ali za čas je opet pao u ova draga i uzbudljiva razmišljanja: Sigurno će opet naići ovuda! Treba da se pribere i mirno, bez ikakvog uzbuđenja, da gleda ne bi li shvatio šta je to s tom djevojkom. Možda je ona bogzna koliko puta već prošla ispred njegovih pritvorenih vrata – a danas, danas ih je, evo, najzad našla širom otvorena. (…)

11. Zašto Simha bira duži put kada nosi ručak sinjor Danijelu?

12. Koje emocija prati emociju zaljubljenosti u ovom odlomku i kako je književno prikazana?

13. Sa kime se njen zaljubljen pogled još sreće osim sa mladićem u kojeg je zaljubljena?

14. U kakva draga i slatka razmišljanja zapada Rafael Mačoro?

4.

(…) U nedjelju je bio prvi koji je otvorio radnju u Limarskoj ulici, iako se i sam nadao da će djevojka – ako prođe – istom oko podne naići ovuda. Cijelo je vrijeme osluškivao korake, gledao i toliko se napinjao da se od tog iščekivanja teško umorio. I sve je bilo uzalud. Tako su prošla još dva dana. U srijedu je bio nešto mirniji. Čuo je ko je ta djevojka i kako se zove. Doznao je da djevojka petkom nosi ručak svome gazdi sinjor Danijelu. Sve je on to dokučio a da niko nije mogao ni naslutiti da se za nju raspituje. (…) I Simha je isto tako nestrpljivo iščekivala taj dan. I ponovilo se ovog drugog petka sve kao i prošlog. Sve je bilo isto, samo što se Rafael toga petka bio namjestio da je mogao pogledati za njom a da to niko ne mogne da opazi. Ovog petka vidio je Rafael kako se Simha, kad je stigla na ćošak, okrenula i slatko nasmijala. Vidio je dobro. Njemu, njemu se osmjehnula. Nikome drugome. – Gospode Bože! – a kome, kome bi se drugom mogla i osmjehnuti! – rekao je gotovo glasno. Bio je sav zanesen. Mrak mu je padao na oči od tog zanosa. (…) Simhi je bilo blizu trideset godina. (…) Obla ramena i pune mišice, a pogotovo isturena prsta mogla su se jasno nazrijeti i pod širokim haljinama. Čak i pod šalom. (…) Hod joj je bio čvrst a korak kratak. Žuljevi i grube ruke odavale su svu njenu snagu i radinost. Rafael je Simhu vidao samo pod šalom, ali on je nju osjetio tačno onakvu kakva je zaista bila. – Zdrava je, zdrava kao malo ko u ovom gradu! – ponavljao je on zadovoljno u sebi. A ne smeta ništa što nije lijepa. Dosta je što je debeljkasta i obla. Onog dana kad je utvrdio da joj je blizu trideset godina, njegova se radost podvostručila. Sve se, evo, našlo u ove djevojke, sabrano i zbijeno, kao što je i ona sama! Snivao je o novom životu, o radostima, čupkao bradu, kontao i zanosio se. U tom zanosu i snatrenju prolazile su nedjelje a s njima i petci. (…) – Gledajte, Rafael nam je opet živnuo! – govorili su ljudi. A Rafael ne samo da je bio malo živnuo, nego je Rafael bio pun neke unutarnje sreće i provodio je najradosnije dane koje je do tada imao u svom tužnom životu.

15. Kako Mačoro doznaje informacije o Simhi?

16. Šta nam to govori o njemu?

17. Zbog čega se njegova sreća podvostručuje?

5.

Ponesen ovim svojim željama sanjao je divne snove. Oženiće se, uzeće ovu Simhu i sreća će najzad s njoj ući u njegovu kuću. Sreća, koja nije dosada nikad ni zavirila, a kamoli koraknula u nju. Tih je dana ponirao sav u one duge godine koje je proživio s pokojnom Lunom, tom od rođenja bolešljivom ženom. Svu bijedu tog života, počevši od dana kada ga je otac po svojoj volji zaručio s njom, pa sve do njene smrti, sve te godine, pune njenih patnji i njegova stradanja pored nje, proživljavao je do najmanjih sitnica. (…) Vrhunac svoje sreće gledao je u jednom ljetnom danu: Eto, zatvorio je svoju radnju i pošao kući. Usput je kupio krušaka i veliku dinju. Čim je ušao u sokak, spazio je odmah s ćoška kako na avlijskim vratima sjedi Simha i njegova kćerka Streja. Streja je sada sva preporođena. Vratila se djevojčici, ili bolje rečeno, sad se prvi put u njenim očima ukazala ona divna djetinja veselost i razdraganost. (…) Večera je slatka: komad hljeba i malo travničkog sira, nekoliko krušaka i dobra kriška dinje. Ko večerava tako? Carevi! Paše! Još će i kavu popiti napolju u avliji. Tamo je Simha namjestila neki sanduk, prostrla je po njem komad zakrpljene, čiste ponjave. Tu će sjesti, popušiti cigaru, posrkati fildžan-dva kave i slušati kako se Streja sprema da legne, kao i uvijek, na minder, dok će Simha prostirati slamaricu, šareni čaršav i jorgan, koji je sad zakrpljen, rastresti zgrudvanu vunu u jastuku i stavljati ga na uzglavlje. (…) Kad smiri djevojčicu, izići će i ona u avliju, ali neće sjesti, nego će onako, na nogama, prestajati malo. Porazgovaraće, posavjetovaće se s njim o ovom i onom pa onda poći na počinak... Tako je on zamišljao svoju sreću. Bio je sav izbezumljen od nekog milja i radovanja. Rafael Mačoro nije odavno prošao ulicom u kojoj se nalazila mala Kučina radnja. On se uklanjao tome čovjeku kad god ga je sretao. Taj Kučo, koji se mnogo bavio provodadžijskim poslovima taj je Kučo, čim je prošla godina od Lunine smrti, bio navalio na Rafaela da ga oženi. Dolazio mu je svake nedjelje i salijetao ga na sve moguće i nemoguće načine. Rafael je htio da se oženi – on je čak to i jedva čekao – ali kako da se oženi kad mu Kučo nudi samo neke udovice sa troje ili četvoro djece, sve neke žene uvele, oronule i smlavljene pod teškim teretom života. (…) Ali, evo, sada je došlo vrijeme da Rafael potraži Kuča. Zapravo, on je očekivao da će se Kučo javiti sam. Pomalo se čak čudio kako to da ga nema. Ta valjda je Kučo saznao za ovo što se događa u Limarskoj ulici. Pa zašto ne dolazi? Sad bi se brzo sporazumjeli. Ova je čak i djevojka, a zdrava, punačka. Rafael je bio čovjek strpljive prirode i bio je već nekako navikao da čeka svoju sreću pa je i mirno i strpljivo čekao. Ali ipak, stvar se otezala i suviše dugo. Njegov je nemir bivao sve jači. Zanoseći se novim životom sa svojom Simhom, zdravom i vrijednom ženom, počeo je da pati od nesanice, od teških snova. Vrzla mu se ona stalno po pameti i on je volio da jednako misli na nju. Ali sad, sad mu je već bilo dosta i tih praznih snova, vrijeme je bilo da se život živi, a život sa Simhom izgledao mu je tako zamaman i tako lijep. (…) Rafael se najzad odluči da se uvrati Kuči u radnju. Ući će, pozdraviće se s Kučom i kazaće mu: tako i tako. Ima već dva mjeseca kako Limarskom ulicom prolazi ova Simha. Gledamo se, a prilika smo jedno drugom, pa eto, sinjor Kučo, govorite s kim treba da se govori, svršite ovu stvar. Kad se približio Kučinoj radnji na desetak koraka, obuzeo ga je stid pa je prošao pokraj radnje a da nije ni pogledao u nju. I još nekoliko puta prošao je tako a da se nijednom nije usudio da uđe. (…) Kučo nije oklijevao dugo. Već se sutradan pojavio u otvorenim vratima Rafaelove obućarske radnje. Došao sam da se raspitam koliko vam je godina. Rafaelu je kao munja proletjela misao kroz glavu: Evo, razgovarali su o meni i o Simhi i neko je (Rafael je mislio na sinjor Danijela), neko je rekao da sam ostario i da nisam Simhin par. Ova ga je misao bila malo uznemirila. (..) Šta mislite vi, sinjor Kućo, koliko računate vi da mi ima? Kučo je buljio u svoje cipele, onda se zagleda u tavanicu, zatim je skinuo naočare i tarući maramom stakla rekao je: – Računam da vam ima pedeset. – Pedeset! – nasmijao se Rafael. – Manje, sinjor Kučo, mnogo manje! – rekao je. (…) – Šta kažete? – pravio se Kučo kao da nije čuo. (…) – Manje, mnogo manje! – ponavljao je Rafael. – Četrdesetpet? – Još manje. – Ma, ne može to biti – odbijao je Kučo. (…) – Može, pokazaću vam knjigu u kojoj je to zabilježeno. Na Tišabeav navršavam četrdesetu. – Četrdesetu? – Jest, četrdesetu! – Čudno! – rekao je Kučo. (…) Uto se Kučo na samom pragu okrenu i reče važno: – Bila bi jedna dobra prilika za vas. Rafaela kao da probode nešto kroz srce. Ovaj mu se uvod nije nikako svidio. Očekivao je da će Kučo kad bude govorio o Simhi sasvim drugačije početi razgovor. Neće biti tog njemu tako odvratnog uvoda: „Ima jedna dobra prilika“ – nego će kazati: „Vi, kako sam čuo, hoćete Simhu. Ja sam govorio sa sinjor Danijelom i došao sam da vas pitam koliko tražite miraza. Mnogo ne tražite – jer ona je sama zlatna vrijedna. (…) Šta je, šta mrštite odmah čelo? – pita Kučo. – Udovica Rena je dobra prilika. I nema mnogo djece. Svega troje. Četvrto joj je umrlo zimus. Ima i svoju kuću. A žena je u najboljim godinama. (…) – Rena je dobra prilika, ali nije za mene – suho je rekao Rafael. – Ne znam, zašto ne bi bila za vas? – Ima mnogo djece. Eto zašto. – Pa djeca su blagoslov božiji. To vi znate bolje od mene. (…) I dobra su Renina djeca. – Neka su joj živa i zdrava! (…) Rafael je uzeo da vošti kanap. – Razmislite, sinjor Rafaele. O svakoj stvari treba razmisliti. Ne treba odbijati sreću kad zakuca na vrata. – Nema šta da se razmišlja. Sve sam ja već davno razmislio – rekao je Rafael odlučno i pomalo srdito. (…) Rafael je ustao, pritvorio vrata za njim i opet se vratio na svoje sanduče. Bio je ogorčen i sav utučen. (…) Nije prošlo ni nekoliko dana, došla je stara tja Steruča. Dugo je starica provirivala na malo prozorče dok je razabrala da je Rafael u radnji i da je sam. – Dobar dan, sinjor Rafaele – počela je starica. – Pozdravite me dobrodošlicom, jer vam nosim sreću. Lani sam bila kod vas, ali niste bili zadovoljni. Danas, nadam se, nećemo se vući mnogo amo-tamo. (…) Ostavite, Rafaele, tu smrdljivu cipelu i slušajte dobro što ću vam kazati. Vi znate o kome ja govorim. Vi nju hoćete. Vama se ona sviđa. Znam ja. Sve ja znam. Starica je razvukla u smijeh svoja tanka usta. (…) Rafael je primakao svoje sanduče i, sav ustreptao, čekao kad će starica da spomene Simhu – pa da se nemir slegne u njemu, da odahne od ove napetosti u kojoj je živio posljednjih nedjelja. Dajte, dajte da čujem – govorio je uzbuđeno i nemirno. (…) Kućica je njena i nema nikakvog duga na njoj. I ovo da znate: padavicu joj je imala ono dijete što je zimus umrlo, a ovo troje, koje joj je ostalo… Udovica Rena! – istisnu Rafael kroz zube i podiže se na noge. Iz očiju mu je sijevao bijes. – Ona, ona! Čekala sam da je sami spomenete – zaradovala se starica. – Čula sam kako je poštujete i kako s njom razgovarate kad vam dođe kao mušterija. (…) Sjednite da vam kažem i ovo... – Šta da mi kažete? Šta? – upao je Rafael ljutito starici u riječ. Starica je otvorenih usta gledala u njega i vidjela je kako se Rafaelovo lice mršti i kako tamni. – Šta vam je, sinjor Rafaele? – upitala je sva u strahu da Rafaela ne spopadne djetinja. (…) Obućar je gurnuo nogom sanduče, vratio ga na staro mjesto, pa sjeo i prihvatio za posao. – Šta vam je zaboga? – Ništa – odvratio je suho, nakašljao se i pljunuo u jedan budžak. – Zar vam nije Rena po volji? – Nije. – Zaboga miloga, šta joj fali? Nemojte da odbijete tu priliku. Živjećete kao paša. – Neću da živim kao paša! – Ma kako nećete? – snebivala se starica ne toliko zbog odgovora koliko zbog Rafaelova uzbuđenja. –Neću! Ama razmislite. (…) Rafael je bacio cipelu u ćošak i dohvatio drugu. Tja Steruča je brzo navukla šal na glavu i mumljajući u sebi izašla je na ulicu. Rafaelu je drhtala ruka. Nije mogao ni šilom ni čekićem da radi. Bio je srdit i sav u nekom unutarnjem pokretu. (…) Prvi put se u njemu javio neki bunt, neki krik, neka želja da zaprijeti stisnutom pesnicom. Gotovo nije sebe mogao da prepozna. Šta, šta hoće od mene? Zar da ga opet vežu sa ženom s kojom će voditi bijedan život? Nju su mu našli, tu udovicu Renu, to suhonjavo, izduženo stvorenje sa gušom pod vratom! Pu! – sram ih bilo! (…)

18. Ko je Luna i po čemu je Simha drugačija od nje?

19. Šta Mačoro doživljava kao vrhunac svoje sreće?

20. Kada sam sebi kaže da je dosta maštanja i da život treba da se živi, šta uradi? Sa kime želi da razgovara?

21. Ko su provodadžije, i šta je njihov posao?

22. Koga mu nude, a šta on želi, zapravo?

23. Počinje li Mačoro nešto konkretno da poduzima kada je u pitanju ostvarivanje njegove želje da se oženi Simhom?

6.

U ponedjeljak je Rafael svratio limaru Santu, tom svom prvom susjedu. Odlučio je da povede s njim razgovor o Simhi i da ga zamoli da mu udesi tu stvar. Sve je ionako gotovo. Samo treba da se progovori sa sinjor Danijelom. Rafael se najprije dugo odlučivao da sam ode do Danijela i do njegove žene sinjora Bulke. Mislio je da će to biti najbolje. Otići će, kazaće zašto je došao. Govoriće otvoreno i stvar će se svršiti brzo i u najboljem redu. Bio je smislio sve i šta će reći sinjor Danijelu. Svaku je riječ bio pripremio. Dane i noći spremao se i bio je odredio da završi riječima: – Eto, stoga hoću da se oženim Simhom, a što se tiče miraza – šta god joj date – meni je pravo. (…) Obuzimao ga je neki zanos i sav je bio kao u nekom bunilu. Na ulici, kad bi se sjetio svih tih svojih maštanja, postidio bi se pred samim sobom i čudio se kako je mogao da dolazi na takve misli. Kad je morao da prođe ulicom u kojoj je bila sinjor Danijelova magaza – strepio bi da se ne sretne s njim. Bojao se da mu sinjor Danijel iz očiju ne pročita sva ova njegova luda i nemoguća maštanja. Sinjor Danijel bi se snebivao. I s pravom. Te se stvari ne svršavaju tako. Gdje se to vidjelo! Skretao je brzo u prvu uličicu, gledao preda se i hitro ulazio u svoju radnju. Odlučio je da govori s limarom Santom. I tako je tog ponedjeljka, onako usred posla, odjednom odložio nož kojim je rezao kožu za đonove, otrao je znojavo čelo, skinuo kožnu kecelju i uputio se njemu. Bio je danas sasvim odlučan. (…) Ušao je i pozdravio. Santo je bio dobre volje. Naručio je kavu. Razgovarali su o poslu, o nekom trgovcu koji je nabavio vrlo rđav lim, o nekim novostima u gradu, dok najposlije nije Rafaelu uspjelo da u razgovor zgodno uplete svoju stvar. – Dobra je ova djevojka Simha – rekao je i spustio fildžan preda se. – Koja Simha? – upitao je Santo onako široko a pomalo kao da je i iznenađen. U sebi je, međutim, pomislio: Tako, to je moj Lijačo odabrao Rafaela da progovori koju dobru riječ o Simhi. Ne popušta mladić nikako. – Pa znate koju ja mislim. Vidjeli ste kako prolazi ovuda... petkom... Limar Santo gledao je u Rafaela i dobroćudno se smješkao. Obućar je stidljivo oborio oči. – E, moj sinjor Rafaele! Mnogo, mnogo sam ja razmišljao o toj stvari. Jeste, dobra je to djevojka, imate pravo. Ali ta djevojka ima jednu falinku. Rafael se, iznenađen, pokrenu, podiže glavu i pogleda limara u oči. – Falinku kažete da ima? – Falinku! Falinku, moj sinjor Rafaele – potvrdi Santo s nekim tužnim prizvukom u glasu i dodade. – Zato se dosad nije ni udala. Zar vi to niste znali? Rafael je bio poražen. “Zato se dosad nije ni udala!” Pa to, zaboga, mora da bude neka teška falinka. Na kakvu manu nije on sve ovo vrijeme uopšte nijednom pomislio. Mislio je, nije se djevojka udala, jer se nije našla prilika. Ništa više. A kakva će to biti falinka? (…) Odjednom mu prođe kroz glavu da će to sigurno biti neka tajnovita bolest, nešto što se tiče ženskih stvari. Svašta mu je padalo na pamet. I dođe mu teško. Srce mu se steglo. Eto, kakve je on sreće! I ova Simha, ova djevojka o kojoj je toliko sanjao i mislio da mu nosi radost i sreću, eto, ta, na oko tako zdrava djevojka, i ona ima neku tešku boljku, neku tešku manu, ružnu, užasnu... i mjesto sreće nosi bijedu… (…) – Molim vas, kakvu to falinku ima ta Simha, ako se smije i može kazati? – upita glasom očajnika. – Pa znate vi to! Nije to nikakva tajna. Djevojka muca. – Muca? I majka joj je mucala. To joj je u familiji. Rafael odahnu. To je, dakle, ta njena falinka! Oko njega se opet sve kao obasja suncem. Muca! Dođe mu ta riječ draga. Pa šta je to? Ništa! (…) Sad mu se vraćala vedrina u oči, a njegova radost, njegova toliko snivana sreća, koja je u jednom času bila iščezla s vidika – javila se, evo, opet. (…) – Znam ja to, sinjor Santo. Imate vi pravo. Ona muca, ali sasvim malo, vrlo malo. Rafael je lagao. On je sad prvi put čuo da Simha muca. Ali kako za njega ta mana nije značila ništa, htio je da se što prije pređe preko toga i da se ide dalje na stvar. – Nije to, molim vas, vrijedno ni da se spominje – dodao je i dohvatio fildžan. Santo, koji se i s Lijačom svojim više natezao zbog toga Simhinog mucanja negoli zbog njenih poodmaklih godina, nije popuštao. – Nemojte tako, sinjor Rafaele! Ja znam, vi mene poštujete, poštujete i moju familiju, a volite i moga Lijača, sve ja to znam, ali vi griješite. Vi zaboravljate da su naši stari rekli: Biraj, da bi bio izabran! –Tako je. Ali ovdje se ne radi o nekoj teškoj falinki. Kažem vam, Simha muca, ali vrlo malo. Govorio sam s njom toliko puta – lagao je uporno Rafael. – Ne znam šta da kažem. Ja nisam govorio s djevojkom, ali meni su rekli da muca mnogo. – Nije istina kad vam kažem. Muca vrlo malo i zaista, ja u tome ne nalazim ništa. To meni ništa ne smeta. Inače je vrijedna, dobra i vrlo valjana djevojka, a to je glavno. – Dobro, dobro, sinjor Rafaele – počeo je Santo promijenjenim glasom i malo pomirljivije. – Vi ste pametan čovjek, vi ste došli k meni, i vjerujem, vi ne govorite, recimo, kao što govori onaj moj zanesenjak Lijačo, vi ste stvar razmislili dobro i mirno. Vi ste trezven čovjek. – Sve sam dobro razmislio i dolazim kao svom dobrom susjedu i prijatelju i molim vas idite sinjor Danijelu i govorite s njim. – Dobro, sinjor Rafaele, kad vi kažete, otići ću do Danijela, hoću, i razgovaraću s njim, razgovaraću i sa djevojkom. Mušterija je prekinula dalji razgovor i Rafael se vratio u svoju radnju. Bio je opijen blaženstvom sreće – sreće koju čovjek osjeća tako duboko samo u snovima.

24. Zašto Mačoro ne razgovara sa sinjor Danijelom? Šta ga sprječava? U čemu se ogleda razlika između ova dva lika?

25. Sa kime Mačoro razgovara i o kakvom je opet nesporazumu riječ u ovom odlomku?

7.

Nastali su teški dani iščekivanja. Rafael je stezao srce i nestrpljivo čekao. Tražio je da se što češće sreće s limarom Santom, a kad god bi se s njim sreo, toliko bi se uzbudio da mu je krv udarala u glavu i mrak padao na oči. Šta je s pregovorima? Jesu li već gotovi? Da možda nisu zapeli za što? Da se nije što ispriječilo? (…) Najzad jednog jutra – kad se Rafael najmanje nadao – progovorio je limar Santo: – Radujte se sa mnom, sinjor Rafaele, stvar se odvija dobro. Vrlo dobro! Radujte se, možda danas da se završi. Cijelog tog dana Rafael je bio razdragan do krajnjih granica. Da ga nije bilo stid, počeo bi da pjeva kao što Lijačo pjeva glasno, da se sve ori. Tog dana po podne banuo je najedanput Kučo. Ušao je u radnju brzo i odmah s vrata rekao da je došao da mu ovaj put ponudi – djevojku. – Djevojku? – Rafael je digao glavu. – Koju djevojku? – Simhu, sinjor Rafaele! Simha znači radost, veselje! – Simhu? – Rafael se zabezeknuo. (…) – Koju Simhu? – upitao je gledajući gotovo ludački u Kuču. – Simhu trgovca Elijezera Parda – odgovorio je svečano Kučo i važno zabacio glavu. Recite samo koliko tražite miraza i stvar je danas gotova. Elijezer Pardo vas poštuje mnogo. Poštuje vas kao valjana, dobra i poštena čovjeka. – Poštuje? – Poštuje. – Vidim – rekao je Rafael suho. (…) Nudite mi grbavu djevojku. – Jest, Elijezerova Simha je grbava. To je tačno. Ali to je božja volja. (…) Sabranost, a naročito mir kojim je Kučo govorio izazivali su Rafaela Mačora toliko te je gotovo htio da odgovori ružnom psovkom. Ali pomisao da limar Santo možda baš u ovom času razgovara o njemu sa sinjor Danijelom i da ga hvali kao pobožna i razborita čovjeka, odvraćala ga je od toga i polako mu vraćala mir. Savladao se, ali ipak nije mogao sasvim da savlada svoje ogorčenje i da mu ne kaže nekoliko oštrih, pa i uvredljivih riječi. (…) U Rafaelu je sve kipjelo. –Imate pravo, – rekao je upinjući se da govori mirno i sabrano kao što je govorio Kučo. (…) Najzad, kad je Kučo izredao sve vrline grbave Simhe i pozvao Rafaela da kaže svoju posljednju riječ, misleći da je za to sazreo trenutak, Rafael je pognuo glavu i rekao mirno i sabrano: – Slušajte, sinjor Kučo, vi imate odraslog sina. Pa, eto vam dobre prilike. Sinjor Kučo, uzmite je sebi za snahu! Bićete srećni i vi i vaš sin! Rafael je govorio i gledao u Kuču s osmijehom iz kog je zračila neka divlja, neobična radost, Kučo se dignuo i otišao. Rafael je bio zadovoljan. Činilo mu se da ovako zadovoljan nije nikad bio. Ostavio je cipelu i alatke, zapalio je cigaru i sjeo na prag svoje radnje. Odbijao je dimove, otpozdravljao prolaznicima, a jednim okom škiljio je u radnju limara Santa. Iako nije mogao ništa da razabere, ipak je osjećao da Santa nema u radnji. Santo je kod sinjor Danijela! Santo je tamo! – treptao je Rafael. Ljudi kao što je Rafael žive stalno u nekim slutnjama. Često su te slutnje začudno i tačne. Nije prošlo dugo, izbio je Santo. – Dobar večer! – rekao je sav zadihan – uđimo u vašu radnju i pritvorimo vrata, sinjor Rafaele! Stvar je svršena... Dolazim od sinjor Danijela... Bio sam mu i kod kuće! Rafael je jedva doteturao do svog pojastučenog sandučeta. U sebi je šaptao molitvu i molio Gospoda da mu dade snage da podnese ovu radost. I limar Santo, isto tako uzbuđen, spustio se na stolicu i teško dišući nastavio: – Slušajte, sinjor Rafaele! Rafaelu je stala da poigrava vilica. – Danas sam govorio i sa sinjor Danijelom, i sa sinjorom Bulkom. A govorio sam i sa Simhom. – Limar Santo metnuo je Rafaelu ruku na rame. – Znate li, djevojka ne muca. To je zlato od djevojke. Rafael Mačoro gledao je u limara Santa, ali ga gotovo nije vidio. Oči su mu bile pune suza. Htio je nešto da kaže, ali se zagrcavao od nekog milja. (…) Sinjora Bulka mi kaže da je čista, vrijedna i brižna, da je uvijek raspoložena, da uvijek pjeva. A zdravlje, zdravlje joj vrijedi para, moj sinjor Rafaele! (…) Sinjor Danijel nema riječi da je dovoljno nahvali. Žao mu je što će ostati bez nje, ali – djevojka treba da se uda. Dosta je čekala – kaže. Neka joj je srećno kad joj se pružila tako dobra prilika. I rekao mi je da će dati opremu i miraz – gotovo kao što bi dao da mu je rođena kći. Ne žali za nju sve učiniti. Rafaela je probijao krupni znoj. – I šta da vam duljim, sinjor Rafaele. Pružio sam ruku Danijelu i zagrlili smo se. Simha me je poljubila u ruku. I, eto, sinjor Rafaele, neka im je srećno. Vole se. Ima već pola godine kako lude jedno za drugim. Znate i sami. Vidjeli ste. Doduše, ja sam opominjao svoga Lijača i govorio mu da muca i da je starija od njega toliko i toliko! Ali njemu svejedno. Zaintačio: Nju ili nikoju drugu! Rafael je, onako mokrih, sjajnih očiju ludački buljio u limara Santu. Polako mu je padala neka teška i gusta koprena s očiju. Kao da je sve ovo vrijeme živio u nekom bunilu, a sad mu se svijest stala da vraća; kao da je tapkao po mraku, a sad progledao. (…) Čestitajte mi, sinjor Rafaele, hodite da se zagrlimo pa da idem, treba mi danas ranije kući. I znajte, da mi niste neki dan tako pametno govorili, ne znam da li bi se nakanio da odem do Danijela. Limar je stisnuo Rafaelu ruku, zagrlio ga, a onda dugačkim koracima zakoračio na ulicu. Spuštala se veče. U Limarskoj ulici naglo se stišavala buka. Prestajali su čekići da trešte a lim da zveči, a domalo je njome zavladala mrtva tišina. Sablasno su odzvanjali u njoj koraci kakva rijetka prolaznika. U sve kutiće Limarske ulice uvlačio se mrak. Sve su radnje bile već davno zatvorene. Jedino je obućarska radnja Rafaela Mačora bila otvorena. U njoj, na pojastučenom sandučetu, sjedio je Rafael. Ruke su mu ležale u krilu. Buljio je u vrata svoje radnje. U jednoj dasci na tim vratima bio je frž sa čudesnom šarom unaokolo. Rafaelov pogled bio je upravljen u tu šaru, ali nije vidio ni šare ni frža. On je zurio negdje u daljinu, iza ovih šara na drvetu, iza ovih vrata. Tamo mu se, negdje daleko, ukazivala pokojna žena, bolesna Luna. Sirota žena, sjedjela je u krevetu. Preko njenih nogu bio je prebačen jorgan, onaj zamašćeni, stari, iznošeni jorgan. Gledala je odatle u njega, gledala ga svojim tužnim i napaćenim očima. Gledala ga je dugo. Tada su se pomakle njene tanke, blijede usne i on je mogao da čuje kako je šaptala: “Rafaele! Rafaele!” U glasu tog šapata, svejedno što je bio tih i jedva se čuo, Rafael je osjetio da se na njega oglasila duša koja ga mnogo žali.

26. Koju Simhu nude Mačoru? Zašto ne želi nju?

27. Kako pisac opisuje emocije sreće i uzbuđenja kada Mačoro razgovara sa Santom?

28. Kako se priča završava i kakve emocije takav kraj budi u Tebi?

29. Da li je Mačoro mogao i trebao uraditi nešto drugačije?

30. Šta o sreći možeš naučiti na primjeru ove priče, a da je primjenjivo i u Tvom životu?

Korelacija: Tekst ostavlja mogućnost da se poveže sa predmetom Kultura religija i da se na tom času više razgovara o religijskoj praksi i običajima Jevreja: sveti dan subota, Tišabeav.