Naslov priče „Sretnik“ djeluje kao obećanje čitaocu o radosnoj priči, nagovještaj da će lik imati vedar i ispunjen život – da mu je sreća obilježila sudbinu, međutim, već s prvim rečenicama iznevjerava se očekivanje – pred čitaocem se otkriva niz nesretnih okolnosti koje će pratiti junaka od samog rođenja. Ironija naslova postat će sve očiglednija kako priča bude odmicala, jer osim sreće u igrama na sreću – „kažu da je sretne ruke“, što samo još produbljuje ironiju njegovog tužnog života, junaka će kroz cijeli njegov život pratiti nesreća. Sretnik u naslovu, bit će nazvan teretom i kopiletom u priči. Upravo ta suprotnost između očekivanog i doživljenog činit će temeljnu emotivnu nit ove priče.

„Nije mu se majka obradovala kad se rodio“ – prvom rečenicom nemilosrdno počinje priča, snažno i bez zadrške – bez uvoda, bez pripreme, čitalac se odmah baca u srž tragedije, in medias res – život koji počinje kao neželjen. Motiv neželjenog djeteta stoji u samom središtu priče i oblikuje sve što slijedi. Umjesto radosti rođenja, junak dolazi na svijet kao teret – odbačen još prije nego što je rođen. Odbacivanje koje doživi po samom rođenju postat će osnov njegove sudbine, ispaštat će cijelog svog života, ne zato što je nešto loše učinio, već samo zato što postoji.

Tim početnim motivom probudit će se saosjećanje kod čitaoca, prepoznat će se nepravda koja pogađa potpuno nevinu i nezaštićenu jedinku. Ustvari, ta nemoć tek rođenog djeteta probudit će emocije: sažaljenje, tugu, a potom i bijes. Čitalac gotovo instinktivno staje na stranu onoga koji još nema ni glas ni ime, nevino je i nesvjesno svega, a već mu je oduzeto pravo na dostojanstven život: odbačeno je i nezaštićeno. Taj osjećaj empatije postavlja temelj za daljnje razumijevanje lika i jača emocionalni doživljaj nastavka priče. Ali, tu počinje i moralni izazov: dok suosjeća s djetetom, čitalac se mora suočiti i s likom majke. Možda bi ispravnije bilo koristiti termin žene. U priči nemamo nikakvih podataka o tome kako se ona osjećala u trenutku kada je ostavljala tek rođeno, vlastito dijete. Ta odsutnost njenih misli i emocija dodatno otežava čitaocu da donese vlastiti sud. Bez uvida u njenu unutrašnju borbu, dileme ili razloge, nedostatak informacija nas ostavlja u neizvjesnosti i samo preostaje da nagađamo šta je prethodilo njenoj odluci. Šta osjećati prema njoj? Sažaljenje, jer je bila prepuštena sebi, ili osudu, jer je djetetu uskratila osnovno ljudsko pravo – da bude voljeno? Ova unutrašnja podvojenost, između empatije prema djetetu i nelagode pred činom žene, stvara složen i snažan etički naboj koji čini priču krajnje uzbudljivom.

Žena nije znala „kako da se oslobodi neželjenog tereta“. Teret odgovornosti za trudnoću pada samo i isključivo na ženu. Muškarac, otac djeteta se nigdje i ne spominje. Ta šutnja u narativu o muškoj figuri razotkriva neravnotežu u podjeli krivice – žena je kriva, žena nosi odgovornost, žena snosi posljedice, žena se mora snalaziti sama. Navedeno otvara šire pitanje rodne (ne)ravnopravnosti.

Prethodno pomenuto neznanje o razlozima ovakvog čina, često nas kao čitaoce vodi k brzom donošenju suda i osuđivanju žene, dok istovremeno ne postavljamo ista pitanja niti osuđujemo muškarca koji je podjednako odgovoran za neželjenu trudnoću – ako uopšte možemo govoriti o krivici. Tako se stvara neravnopravan odnos u prosuđivanju i razumijevanju ove teške životne situacije.

Trebalo bi se prvo pitati šta ju je stvarno natjeralo na taj velik korak – ovdje možemo samo naslućivati moguće razloge – možda siromaštvo, možda bolest, možda strah da djetetu neće moći da pruži normalan život, ili jednostavno nemogućnost da se brine o njemu jer, možda je i sama bila ostavljena, neshvaćena, neprihvaćena i bez podrške društva koje joj nije pružilo razumijevanje niti pomoć u trenutku kada je to trebalo. To nadalje implicira da bi ostanak djeteta u njenom životu bio veća patnja za oboje. Tužna je pomisao, ali možda je njeno ostavljanje značilo njegovo spasenje.

Ova nedorečenost u priči nas zapravo poziva da razmislimo o složenosti životnih okolnosti, umjesto da samo površno donosimo sud. To je podsjetnik da je ljudska sudbina često mnogo teža, gora i kompleksnija nego što na prvi pogled izgleda.

To nas podsjeća da, iako ljudska sudbina na prvi pogled može djelovati teška i surova, upravo ona može da izgradi čovjeka s karakterom koji ima duboku mudrost oblikovanu teškim životnim iskustvom. Poput ove u priči – neželjen, ostavljen i prepušten sam sebi, lik neshvaćen i neprihvaćen – nikome bitan; njegove misli i promišljanja nam se ne otkrivaju, ne doznajemo mnogo sem onoga kako ga polusvijet iz birtije doživljava, ali ostaje pretpostavka da se u njemu krije nešto duboko vrijedno što se teško uči u životu: sposobnost da osjeti tuđu bol, pretpostavka da je, u svoj toj težini svojoj, postao onaj koji ne osuđuje već pokušava razumjeti, onaj koji zna da su istinske vrijednosti nematerijalne poput onih koje su mu cijelog života nedostajale – prisutnost, ljubav, sigurnost.

Dijete završava u domu za nezbrinutu djecu – ustanovi koju „oni koji su izvan doma život vide sasvim drugačije od onih koji su prisiljeni da žive unutra“ – i sam pripovjedač priznaje da je to uobičajena percepcija, što otkriva još jednu dimenziju društvene distance. Period života u domu jedva je spomenut, prešućen je, što simbolički oslikava kako društvo često šuti o toj djeci i njihovim životima, kao da nisu dijelom „našeg“ svijeta, već neka tiha pozadina svakodnevnice koja se jedino još sažalijeva.

Kada dječak navrši pet godina, javlja se par koji želi da ga usvoji. Taj trenutak otkriva tračak nade i pokazuje da pojedinci mogu unijeti promjenu (ispostavit će se da je to jedino učinio lik tete Magde). No, i ta odluka je, u nekom smislu, rezultat mehanizma koji zanemaruje korijen problema – koji ne leži samo u odgovornosti pojedinca, već u očitom nedostatku društva koje u cjelini nije (dovoljno) educirano – a taj propust počinje, gdje drugo, nego u obrazovnom sistemu. Mladima se ne pruža prilika da nauče osnove seksualnog obrazovanja – o tijelu, seksualnosti, trudnoći, kontracepciji, spolnim bolestima, emocionalnim posljedicama seksualnih odnosa – ove teme se tabuiziraju i dalje. Kada znanje izostane, preostaju slučajnost, strah, sram, zbunjenost, i u konačnici – dijete koje dolazi na svijet neplanski, pa se, umjesto prevencije, ponavlja obrazac zanemarivanja i odgođene reakcije, kao što čitamo u priči: reaguje se tek kada dijete postane „državna briga“, ali ne u smislu stvarne brige i pažnje, već tek formalne odgovornosti – to se vidi i kasnije, kako se priča dalje odvija, ni u novoj porodici dijete ne nalazi sigurnost i toplinu, ni usvojeno nije zaštićeno – ono trpi vršnjačko fizičko nasilje. I upravo tu leži ključ cijele priče – da su odrasli bili edukovani, da su znali šta znači odgovornost, priča o “sretniku” možda nikada ne bi ni postojala. Ona ne počinje napuštanjem djeteta, ona počinje neznanjem – a tragedije se, najčešće, ne rađaju iz zla – nego iz neznanja; znanje ne garantuje savršen i skladan svijet, ali otvara prostor za svjesnije izbore, a u kontekstu ove priče, upravo je to nedostajalo. Jedna od najvažnijih poruka koje nam se šalju pričom o “sretniku” upravo je ta – znanje spašava živote. Ne doslovno, ali zasigurno spašava od pogrešnih odluka; priča time prerasta svoju narativnu formu i postaje upozorenjem da izostanak edukacije također ima svoju težinu.

Jednom od najupečatljivijih rečenica u priči, dok se pripovijeda o njihovim nehumanim odnosima prema dječaku, (…) „djeca, okrutna kao što to samo djeca mogu biti“ – razbit će se idealizovana slika djece kao nevinih i bezazlenih bića – kako ih često nazivamo. Autor se ovdje neće susprezati da pokaže mračnu stranu djetinjstva, ne u želji da ih osudi, nego da podsjeti kako i najranije godine mogu biti obilježene bolom, strahom, okrutnošću i nerazumijevanjem, a one nisu u “prirodi djeteta”, već su, ništa drugo do nesvjesno i neznalačko ponavljanje naučenih obrazaca ponašanja odraslih koji su slijepi za sve „male ljude“. Djeca ne znaju značenje riječi “kopile”, ali razumiju ton, gestikulaciju, stav – dok se riječ izgovara. Ovdje se ogoljava duboko ukorijenjen, patrijarhalni model mišljenja u kojem se vrijednost osobe mjeri porijeklom, ne stvarnom ljudskom vrijednošću. Djeca, još uvijek nesvjesna, postaju aktivni sudionici, rani saučesnici – nosioci predrasuda koje nisu sama stvorila, ali ih kroz svakodnevnicu usvajaju bez otpora. Upravo zato je prethodno citirana rečenica teška, jer pokazuje koliko rano društvo počinje da oblikuje pojedinca, koliko rano naučimo koga treba isključiti, a koga prihvatiti. Ako već usvajaju predrasude u ranom uzrastu, onda se i promjena mora započeti baš tada – od malih nogu.

Da sudbina Sretnika bude još nesretnija – poočim, koji je trebao biti zamjenska očinska figura – oslonac i zaštita, i sam ga maltretira i otežava njegovo, ionako rasuto djetinjstvo. To je očigledan pokazatelj površinske brige – dijete je administrativno zbrinuto, ali emocionalno i psihički ostaje zanemareno i nezaštićeno.

Dječak, nakon pretrpljenog nasilja – bijesnog napada pasa, ostaje bez mogućnosti govora. Ta fizička nijemost nije samo posljedica fizičkog udarca, jer njegov gubitak nije fiziološke, nego psihološke prirode, riječ je o traumatskoj nijemosti – ona postaje snažan simbol potisnutih emocija, nepriznatog i neispričanog bola, i činjenice da ga niko nikada nije zaista slušao. Njegov utihnuti glas zapravo je njegovo mjesto u društvu: ušutkano – on je neko koga drugi ne čuju, ne vide, ne priznaju. Šutnja postaje jedina preostala reakcija na svijet koji ga nije zaštitio. U izjavi ljekara, ravnodušnoj konstataciji, izgovorenoj po automatizmu – “da ne postoje nikakva oštećenja”, da je s dječakom sve uredu, prepoznat ćemo suptilnu ironiju, koja je i u tome što riječi izgovaraju upravo oni koji su najodgovorniji za dječakovu patnju: odrasli, institucije, kolektiv, koji, ne prepoznavši fizičko oštećenje (samo ono što je okom vidljivo, i što je mjerljivo), ignorirat će čitavu jednu dimenziju ljudskog bića: emocionalnu i duševnu. Tišina će tako postati kolektivnim glasom zanemarenih. Govorna nemoć nosi još jedno važno značenje – ukradenu budućnost. Jezik je glavno sredstvo sporazumijevanja, pa tako i obrazovanja – bez kojeg je nemoguće izboriti se za sebe i svoje mjesto u svijetu.

Istovremeno, postaje imun i na fizičku bol, što dodatno naglašava koliko je zanemaren i koliko je naučio da trpi – toliko da bol više i ne registruje kao nešto strano njegovom tijelu. To ne znači da je snažan, njegova neosjetljivost ne govori o otpornosti, nego o tome koliko dugo i duboko trpi. Kada se bol prestane osjećati, ne znači da je nestala – već da je postala norma. Ta fizička otupjelost svjedoči o najtužnijoj činjenici: dječak više i ne očekuje da ga neće boljeti. U kontekstu priče, glagol “trpjeti” postat će načinom postojanja, označit će radnju trajanja – bez završetka.

Godinama poslije, taj ostavljeni, namučeni dječak, postaje svojevrsna karikatura po lokalnim kafanama, rugaju mu se i ismijavaju ga – dvorska luda koja zabavlja prisutne pijance svojim nesretnim životom. Njegova nijemost, njegova bol, njegova prošlost – sve to postaje dio predstave za one koji se osjećaju bolje u vlastitoj koži ismijavajući tuđu. Odaje se alkoholu, i prema njemu mu „raste tolerancija“. Njegova otpornost postaje još jedan razlog za ismijavanje – kladili su se na njegovo ispijanje, zabavljali njegovom izdržljivošću porokom – nikada ne upitavši šta ga je dovelo dotle.

Završetak priče, gdje sada već odrastao dječak, sjedi po istim birtijama, obavljajući male usluge i nazivan „sretne ruke“ nosi duboku simboliku. On ostaje zarobljen u začaranom krugu svoje prošlosti i prostora koje mu je dodijeljeno – i dalje je tu, ne kao ravnopravni član društva, već kao sredstvo tuđeg interesa, bez ikakve promjene, bez pobjede; prisutan ali nevidljiv, nečujan, izopćen. Njegova sretna ruka nije znak stvarne sreće, već ironija nesretnog života dječaka po imenu Sretnik.

B. Z.