dijalog / emocionalna ucjena / govorni jezik / korupcija / lik / napetost / opis / rasplet / sinonimi / standardni jezik / sveznajući pripovjedač / unutrašnji monolog / zaplet
Priča Špijun Svetozara Ćorovića govori o važnom društvenom i političkom fenomenu kakav je korupcija. Đaci će naučiti da je korupcija zloupotreba položaja moći radi stjecanja lične ili grupne koristi.[1] Naučit će da je to proces koji crpi snagu slabijeg, podređenog na način da ga obavezuje na šutnju i apsolutni gubitak autonomije. Time ova priča propituje etičko pitanje, kao i pitanje kojom vrstom morala operiraju njeni/njene čitatelji/čitateljice.
Za đake je priča važna jer im nudi dva izbora kakva mogu susresti u životu: prvi izbor jeste da pristanu biti korumpirani, da pristaju na podređeni položaj i da se vode linijom manjeg otpora kroz život u kojem se neće desiti nikakve promjene, kako u njihovom tako i životima drugih ljudi; drugi izbor je odluka da ne budu korumpirani, želja da im bude bolje nego što jeste, ali svima, ne samo pojedincima – to mora biti odluka svakog od njih. Za prvi izbor dovoljna je moralna savitljivost, za drugi odlučnost, znanje i hrabrost. Bitno je naglasiti đacima da imaju mogućnost izbora – kako na času tako i kasnije u životu – jedan izbor je potencijal da budu hrabri, pošteni, dosljedni, moralni ili ipak da se odluče za izbor koji nudi sve suprotno.
Priča se tiče đaka jer neki od njih će prvi put čuti za pojmove mita i korupcije, te njihove definicije i obilježja; kada im se predstavi i objasni kroz primjer priče šta je to korupcija, trebaju da promisle da li ona postoji u državi u kojoj žive – ukoliko odgovore potvrdno, onda će im biti jasno, uz možda još neka objašnjenja, da ih se itekako tiče ovo o čemu piše Ćorović. Dalje, kroz dalju diskusiju na času mogu biti zanimljiva i pitanja da li su se oni (đaci) ikada susreli sa korupcijom i da li su je ikada prijavili; zatim da li smatraju da korupcija predstavlja veliki problem i da li je ona štetna za društvo (kako i zbog čega); priča protežira i temu ambicije, kompetencije, klasno podijeljenog društva – za prve dvije stavke za đake je važno dobro razumjeti te pojmove, kako se ostvaruju ambicije i kompetencije, treća stavka važna im je opet za suvremeni kontekst, društvo u kojem žive; da li je ono podijeljeno ili nije? Šta je za njih pravedno uređeno društvo i sl.
Sa ovom pričom đaci mogu da se poistovjete jer i oni mogu biti izloženi korupciji ili emocionalnim ucjenama. Primjer: Nastavnici/nastavnice mogu da ih korumpiraju koristeći svoj autoritet i svoje pravo ocjenjivanja. Razrednik/razrednica može postaviti učenika/učenicu za predsjednika/predsjednicu razreda i zahtijevati od njih špijunažu. On ili ona na taj način saznaje koji su to učenici/učenice saglasni/saglasne sa njegovim radom, a koji nisu, dok će predsjednik/predsjednica razreda imati uvijek opravdane časove bez obzira na razloge izostanka, bolje ocjene i sl.
Uzrast – prijedlog: 8. razred osnovne škole
[1] Božarov, Petra (2022): Korupcija i društvo te njezina prisutnost u Hrvatskoj, Specijalistički diplomski rad, Zagreb, str. 3. Dostupno na linku: Korupcija i društvo te njezina prisutnost u Hrvatskoj | Repozitorij Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (unizg.hr) (pristupljeno 27. 1. 2024.)
Sveznajući pripovjedač omogućava nam uvid u cijelu situaciju o kojoj priča tako što u fokusu nije on već isključivo lik, Kosta.
Došavši u ured stari podvornik Kosta progura se kroz gomilu seljaka koji su zbijeni i pritiješnjeni stajali u hodniku i živo se prepirali, uljeze u svoju tijesnu kancelariju, zbaci sa čupave glave (...)
Potom se u priči jednako govori i o vanjskom i o unutarnje stanju i ponašanju likova: „Uh... Opet zaprznio!... – progunđa promuklo, ispod oka gledajući po sobi i mrgodeći se.“
Kosta je podvornik, star, neuredan, ulazi u prljavu sobu i gunđa jer je nezadovoljan uslovima svog rada i tokom cijele priče glavni je fokus na tom liku, na toj osobi o kojoj nam pripovjedač želi nešto ispričati. Pripovjedač oblikuje priču na način da ni na trenutak ne posumnjamo u njenu istinitost. Naratora obilježava tačka gledišta, a u ovoj priči ta tačka je odozgo (s visoka), on vidi šta se dešava u tom svijetu priče i odlučuje da nam ispriča na najistinitiji način što se dogodilo. Kosta time postaje nosilac kako teme tako i ideje priče.
Glavni lik u ovoj priči je Kosta i piscu je u prvom planu upoznati nas sa njegovom funkcijom u društvu. Naime, Kosta u jednoj ustanovi obavlja fizičke poslove kao podvornik. Dostupan je svima u toj ustanovi za sve njihove zahtjeve:
Mlađi činovnici slali ga da im donosi doručak, pivo, kahvu, duhan; ponekima je nosio cvijeće, ljubavna pisma; nekima čak zaimao novaca, koje su mu rijetko vraćali. Starijima je, opet, češće cijepao drva kod kuće, nosio vodu, ribao podove.
Po njegovom ulupljenom i zamašćenom šeširu vidimo da Kosta pripada siromašnom sloju društva služeći svima i svakome. Međutim, Kosta nije zadovoljan što je to tako i volio bi da je njegova uloga u životu drugačija. Nakon što je završio svoj posao, iskoristio je neprisustvo vlasnika kancelarije, pa se počeo zamišljati u njegovoj ulozi i poziciji. Zahvaljujući svojoj imaginaciji, Kosta će uspjeti, bar nakratko, da učini od sebe povlaštenog dužnosnika. Važno mu je da ga drugi ljudi primijete u predstojnikovoj kancelariji, kako bi se sada oni njemu klanjali i iskazivali mu duboko poštovanje: „I nekoliko puta nestrpljivo pogleda na vrata željno očekujući: neće li se kakav seljak pojaviti, pa da ga zateče tako, sa spisima, i da iznenađen zine i duboko mu se pokloni.“ On razmišlja o ljudima oko sebe, želi da ga okolina prepozna kao nekog ko je uspješan, da mu se dive, i sve to proističe iz toga što zna na kakvom je položaju njegov nadređeni jer se nalazi u njegovoj blizini, stoga zna kako ostali ljudi vide takav položaj: „Nikakav dar, nikakvo mito nije ga moglo toliko odobrovoljiti i raspoložiti koliko jedan jedini pozdrav: 'Dobro jutro, slavni urede' ili 'pomoz' bog, velemožni gospodine!'” Njegova potreba da ga ljudi vide na nekoj poziciji dolazi zapravo i iz njegove nemoći da igra ikakvu ulogu u društvenom sistemu, dok je cjelokupno njegovo ponašanje prikazano na humorističan način jer bira pogrešan put za dostizanje moći. Njegova istinska pozicija je u potpunoj suprotnosti od ove u kojoj bi želio da bude: „Lijepo li je ovako, post mu ljubim – uzdahnu, prebacivši nogu preko noge i odbijajući dimove. – I lahko li je!“ Nju karakterizira siromaštvo u kojem se čak nije imao prilike ni obrazovati, pa spise u koje gleda ne zna ni pročitati.
Kostino maštanje prekida ulazak vlasnika kancelarije – predstojnika, koji u ovoj priči predstavlja moć i vlast. Kosta je prema njemu vrlo ponizan i uslužan, ali njihov dijalog postaje neuobičajen i neprirodan kada se predstojnik sjeti postaviti nekoliko pitanja Kosti koja nikada nije dotad postavljao. Prije toga, predstojnik se Kosti obraćao grubo u želji da mu se što prije skloni s očiju.
„Znaš li ti da te ja volim? – zapita predstojnik laskavo iskrivivši glavu i gledajući ga preko naočara. Kosta opusti ruke niza se, usiljavajući se da se opet nasmije, blesavo razvuče lice. Ne odgovori ništa... – I moja te gospođa voli i svi te volimo, jer... jer si uslužan, pokoran, vjeran... i nikad ne protestiraš i ne buniš se... Mi te volimo i znamo da bi ti sigurno nama za ljubav sve učinio.“
Predstojnik emocionalnom manipulacijom pokušava Kostu uvući u posao špijuna i praktično ga ucjenjuje. Od Koste traži da bude njegov „povjerljivi čovjek“ koji treba da osluškuje po čaršiji „šta ko govori“ i „kako govori“. Predstojnik će Kosti za taj njegov trud dati visoku platu kojom će moći da hrani svoje četvero djece i s kojom će moći da ispuni svoj ideal da postane bogat i ugledan. Spominjući njegovo četvoro djece, predstojnik naglašava poziciju u kojoj se Kosta nalazi, psihološki ga želi slomiti da on lako pristane na posao špijuna. Kosta je svjestan predstojnikove ponude i u potpunosti razumije šta on tačno od njega traži: „Ama to se u nas ne zove čo’jek nego špijun, gospodine, – procijedi kroz zube.“ Kosta se osjeća nelagodno dok mu predstojnik objašnjava svoju ponudu i pokazuje negodovanje, što nam govori da je posao špijuna nešto što on ne želi da radi. Predstojnikovoj velikodušnosti nema kraja, pa Kosti nudi dva izbora: „…ili da dobiješ bolju plaću, ili... da otrčiš iz službe... Smisli se!... Biraj!“
U liku predstojnika otkriva se osoba koja svoju moć i poziciju koristi za lične interese, tako što iskorištava nemoć potčinjenih. Kosta ne daje nikakav odgovor predstojniku – niti da pristaje, niti da ne pristaje – ali mi možemo zaključiti iz opisa koji se u tekstu nude da Kosta ima odgovor, ali zbog straha od autoriteta nije u stanju odmah da ga iskaže:
Pa ja bih da ti budeš moj “povjerljivi čovjek” i... da mi javljaš šta ko govori i kako govori? Kosta ne odgovori. Predstojnik, natežući se, ustade i odgurnu stolicu. – No? – zapita jače, hvatajući ga za bradu... Kosta lijeno slegnu ramenima. – No? – Šta? – muklo zapita Kosta, praveći se da ne razumije. – Hoćeš li biti moj “povjerljivi čovjek”?... Kosta poče popravljati jaku od košulje, širiti je, poče ušmrkavati, kašljati.
Iz ovog dijela vidimo da Kosta odlično razumije šta ga njegov nadređeni pita, ali nema hrabrosti iskreno mu odgovoriti. Ovu tvrdnju potvrđuje i naredna scena u kojoj Kosta istrči bijesan iz kancelarije, gurajući svakog čovjeka ispred sebe, te nervoza koju pokazuje prilikom razgovora sa svojim starijim sinom koji je opisan kao blijedo i slabunjavo dijete. U toj sceni dao je sinu hljeb, svoju užinu, umjesto da on to pojede. Time je naglašeno Kostino siromaštvo i ono između čega mora da se odluči: živjeti s problemima koje mu donose siromaštvo i bolesti, pritom sačuvati svoje dostojanstvo, čast i poštenje ILI prodati sve to zarad novca.
U sljedećoj sceni Kosta se odluči da ipak uradi što se od njega traži, pa navlači šešir do očiju, a kaput do ušiju – maskira se u špijuna. Odlazi u kafanu u kojoj popije alkohola više nego inače: „I, makar što nikad više nije pio od dvije čaše, naglo poruči i ispi četiri, sjede u jedan ćošak i pogleda po mehani.“ Kosti nije prirodno da toliko popije, to nije njegova svakodnevnica, isto kao što mu nije svakodnevnica da špijunira ljude po gradu. Time je još više pojačana njegova odbojnost prema novom poslu koji treba da obavlja. Zatim primijeti čovjeka u kafani koji psuje i odluči ga upozoriti da pazi šta priča jer gradom hodaju špijuni:
– Čuješ, nemoj ti tako govoriti i nemoj ništa proklinjati – reče tiho, tapšući ga po ramenu. – Nipošto!... – Hm... – Ako je kiša, ne pričaj da je kiša... Ako je magla, ne kaži da je magla... I nipošto ne proklinji!... Nipošto!... – Ih! – Blagosiljaj đavola i sve nazivaj blagoslovljenim! – A što bolan! – zapita dugulendra otegnuto, zveckajući dominama. – Jer su izbili “povjerljivi ljudi”, pa te mogu čuti.
Ovdje se ne radi o Kostinoj dobroj namjeri da upozori nepoznatog čovjeka, već o njegovoj spoznaji norme i sistema u kojem je poželjna dresura. Iz Koste progovara nezadovoljan i ogorčen čovjek koji ne pristaje na takve vrijednosti, što pokazuje sami kraj priče kad Kosta nakon što se napije skupi snagu i hrabrost da se suprotstavi svom nadređenom. Prema predstojniku postaje ironičan i izruguje mu se tako što mu daje potpuno nebitne informacije: „Marko Knežević kaže da mu se otelila krava; Petru Božoviću obosio konj, te otišao da ga potkuje; Ilija Mitrov izgubio na kartama tri groša i opsovao popa; Stanko...“ Na početku priče Kosta je rekao: „Ništa ljevše nego biti gospodin. – Blago onom ko se za to rodio“, ali nakon što ga nadređeni ucijeni, on se čak odluči otići i u zatvor, ne pristajući pod svaku cijenu biti gospodin. On ostvaruje drugačiji uvid i na vlast i na svoju vrijednost, koja se ne može svesti na moć i novac.
Glavni lik je od početka priče vrlo poslušan, ali ta njegova poslušnost ne ugrožava ničiji život i donekle je svjestan svojih mogućnosti – nije imao priliku da se obrazuje pa samim tim ne može da obavlja visoke funkcije u društvu. Poslove koje može da obavlja su sitni, koji mu ne donose veliku zaradu i neke privilegije, ali ga čine etičnim i on ostaje do kraja priče vjeran etičnom pitanju. Kosta propušta priliku postati bogat jer mu njegova etika ne dozvoljava da zažmiri pred onim što se od njega traži, a to je da se stopi u svijet i društvo u kojem glavnu ulogu imaju lažovi, prevrtljivci, siledžije, koji zloupotrebljavaju svoj položaj iskorištavajući druge za lične interese.
S. K.
Svetozar Ćorović
Špijun
Došavši u ured stari podvornik Kosta progura se kroz gomilu seljaka koji su zbijeni i pritiješnjeni stajali u hodniku i živo se prepirali, uljeze u svoju tijesnu kancelariju, zbaci sa čupave glave ulupljeni i zamašćeni šešir u prikrajak i okrenuvši se na peti, uze nekakvu prljavu, razguljenu krpetinu, pa lagano, gegucajući ode u predstojnikovu sobu. – Uh... Opet zaprznio!... – progunđa promuklo, ispod oka gledajući po sobi i mrgodeći se. – Opet!... Pa, kao razmišljajući: bi li ili ne bi radio, lijeno poče otirati prašinu sa knjiga i stolica, poče razmještati nekakve spise i hartije što su bili razbacani po stolu i oko stola, poče tražiti ostatke cigara po teškim, dubokim pepeonicama i trpati ih u džep. Pošto je sve svršio, lagano ode do prozora, podigne tanke zavjese i proviri napolje. Uživao je da ga oni sa ulice vide kako svako jutro proviruje iz predstojnikove sobe. Vjerovao je da mu svi zavide na tome. Zatim se opet vrati i, po običaju, sjede na predstojnikovu stolicu. Raščupa nekoliko ostataka od predstojnikovih cigara i zamota u nov cigar. Zapali. – Lijepo li je ovako, post mu ljubim – uzdahnu, prebacivši nogu preko noge i odbijajući dimove. – I lahko li je!... Pa, makar što je jedva znao čitati, polako poče premetati spise i zavirivati ih, mrgodno i zamišljeno, kao što ih i predstojnik zaviruje. I nekoliko puta nestrpljivo pogleda na vrata željno očekujući: neće li se kakav seljak pojaviti, pa da ga zateče tako, sa spisima, i da iznenađen zine i duboko mu se pokloni. Ništa mu milije nije ni bilo nego da mu se klanjaju i laskaju mu. Nikakav dar, nikakvo mito nije ga moglo toliko odobrovoljiti i raspoložiti koliko jedan jedini pozdrav: “Dobro jutro, slavni urede” ili “pomoz' bog, velemožni gospodine!” A i on se klanjao svakome u uredu, svakoga pozdravljao i svakome stajao na usluzi. Mlađi činovnici slali ga da im donosi doručak, pivo, kahvu, duhan; ponekima je nosio cvijeće, ljubavna pisma; nekima čak zaimao novaca, koje su mu rijetko vraćali. Starijima je, opet, češće cijepao drva kod kuće, nosio vodu, ribao podove. Naravno da je predstojniku, kao najstarijem, najviše i trebao i kod njega je vrh svega, okopavao baštu i doživio rijetku čast da mu je često djecu nosio, ispirao im pelene i, uzgred, pravio svirale od trstike ili puške od zovike. Klanjao se i usluživao svakoga; zato je želio da se i njemu neko klanja i da ga posluži... – Ništa ljevše nego biti gospodin – promuca napošljetku, opet ostavljajući spise i hartije i prihvatajući za krpu. – Blago onom ko se za to rodio. Osluhnuvši malo brzo skoči sa stolice i nešto poče čistiti, trljati, raspremati. – Evo predstojnika! – viknu uzbuđeno vrpoljeći se. – Evo ga!... Čim predstojnik uljeze, Kosta brže-bolje pritrča, prihvati mu štap i šešir i poče čistiti kaput kao da stresa prašinu, makar što je kaput bio čist i nikakve prašine na njemu nije bilo. Predstojnik odmaknuvši se udari dlanom u dlan, protrlja ruke, popravi cvikere, zavuče ruke u džepove i zviždućući poče šetati po sobi. – A šta ti čekaš? – piskutljivo zapita Kostu, koji je tih, skroman, poguren stajao pokraj vrata i sa strahom ga gledao. – Šta ćeš? – Čekam šta će vaša milost zapoviđeti – odgovori Kosta šapatom, jednom rukom grčevito tegleći peš od kaputa i lukavo se smiješeći. – Ne trebaš mi... Kosta se skupi, previ i, duboko se poklonivši, prihvati za štekavicu na vratima. – Stoj! – viknu predstojnik iznenada ispravljajući se i zapovjednički dižući ruku. – Stani! Kosta stade. – Znaš li ti da te ja volim? – zapita predstojnik laskavo iskrivivši glavu i gledajući ga preko naočara. Kosta opusti ruke niza se, usiljavajući se da se opet nasmije, blesavo razvuče lice. Ne odgovori ništa... – I moja te gospođa voli i svi te volimo, jer... jer si uslužan, pokoran, vjeran... i nikad ne protestiraš i ne buniš se... Mi te volimo i znamo da bi ti sigurno nama za ljubav sve učinio. – Ako hoćeš i u vodu da skočim, što se rekne – odgovori Kosta osokoljen, premještajući se s noge na nogu. – Sve... – A ti imaš i djece? – naglasi predstojnik jače. – Četvoro, bogu na amanet! – Treba ti i bolja plaća? Kosta prikloni glavu lijevome ramenu i pjevajući otegnu: – Haj – haj! Predstojnik mu lagano pristupi i uhvati ga za rame. – Imaćeš ti i bolju plaću i još... još... Pa mu pogleda u oči i prošapta tiše: – Ako je znao zaraditi... Dohvativši jednu stoličicu opkorači je i sjede prema Kosti. Skrstivši ruke na naslonu od stolice spusti bradu na njih. – Danas su čudne prilike nastale, – reče tiho, cupkajući nogom – i nekakve nove struje javljaju se... Čuju se nekakvi protesti, graje, tužbe... Po čaršiji govore, viču... A ti ideš po čaršiji, sastaješ se... a dobar si čovjek i svi ti vjeruju... – Vjeruju, fala bogu – odgovori Kosta ponosito, pa se malo ispravi. – Pa ja bih da ti budeš moj “povjerljivi čovjek” i... da mi javljaš šta ko govori i kako govori? Kosta ne odgovori. Predstojnik, natežući se, ustade i odgurnu stolicu. – No? – zapita jače, hvatajući ga za bradu... Kosta lijeno slegnu ramenima. – No? – Šta? – muklo zapita Kosta, praveći se da ne razumije. – Hoćeš li biti moj “povjerljivi čovjek”?... Kosta poče popravljati jaku od košulje, širiti je, poče ušmrkavati, kašljati. – Ama to se u nas ne zove čo’jek nego špijun, gospodine, – procijedi kroz zube. Predstojnik se podrugljivo osmjehnu. – Neka se naziva kako se hoće, a ja želim da me poslušaš – reče – ili da dobiješ bolju plaću, ili... da otrčiš iz službe... Smisli se!... Biraj!... Pa ga sa dva prsta uze za peš od rukava i pažljivo izvede iz sobe... Zastavši pred sobom Kosta se prisloni uza zid i, češkajući se po glavi, blesasto gledaše seljake koji, zbijeni u gomilu, jednako se prepirahu i vikahu. Gust, oštar dim duhanski poče ga klati po očima i mamiti mu suze, a silan miris znoja i mokre obuće poče ga gušiti, daviti... Da se, bar, osveti, on diže ruku i bijesno podviknu gurajući svakoga, goneći iz hodnika. Seljaci začuđeni izmakoše se u stranu i počeše gunđati; neki se isprsiše i otvoreno stadoše protestovati. – Ko si mi ti? – vikahu podrugljivo, kezeći se prema njemu. – Predstojnik zar? – Ko si mi ti? – kao da zagrajaše sa svih strana. I njemu se pričini, kao da neko, odnekud iza leđa, jasno i glasno uzviknu: – Špijun! Brže-bolje se izmaknu između njih i pobježe u svoju “kancelariju”... Spusti se na malu prašnjavu stolicu ispod prozorčeta jednog i dohvativši šešir poče ga gnječiti, okretati na koljenu. – Babo, – javi mu se stariji sinčić, blijedo, slabunjavo dijete, koje je pokunjeno stajalo kod vrata, a on ni opazio nije. – Donio sam ti kahvu... Kosta pogleda na maloga, zausti nešto da kaže, pa naglo prihvati za šalicu u kojoj se žutila kahva. – Popi. – Grka – reče suvo, otirući brkove prljavim rukama. – Ne valja!... Mali ga pogleda. – Zaboravio si metnuti šećer – primijeti šapatom. – Eh? – I hljeb si zaboravio... Evo ga... – To sam ostavio da ti pojedeš – odgovori Kosta mrko, ne osvrćući se. – Uzmi! Pošto mali ode, Kosta se pridiže, naturi šešir do na oči i, uzdignuvši jaku od starog kaputa do ušiju, izađe iz ureda. Krenu prema Rakićevoj mehani. I, makar što nikad više nije pio od dvije čaše, naglo poruči i ispi četiri, sjede u jedan ćošak i pogleda po mehani. Nedaleko od njega, za omanjim niskim stolom sjedila su tri bakala i, na besposlici, igrali domina... Jedan, dugulendra, držeći čađave domine na širokom dlanu i među prstima, neprestano je zveckao njima i neprestano zijevao. Zijevajući psovao je “prokleto vrijeme” kad čovjek nema prilike ni “da šta zaradi” i ujedno korio drugove što zatežu igru. Čuvši njegovu psovku Kosti padoše na pamet nadstojnikove riječi. Ustade i gegucajući pristupi dugulendri. – Čuješ, nemoj ti tako govoriti i nemoj ništa proklinjati – reče tiho, tapšući ga po ramenu. – Nipošto!... – Hm... – Ako je kiša, ne pričaj da je kiša... Ako je magla, ne kaži da je magla... I nipošto ne proklinji!... Nipošto!... – Ih! – Blagosiljaj đavola i sve nazivaj blagoslovljenim! – A što bolan! – zapita dugulendra otegnuto, zveckajući dominama. – Jer su izbili “povjerljivi ljudi”, pa te mogu čuti. Dugulendra otprsnu i odmahnu rukom. – Tešto! – Nikom sad ne vjeruj!... Ni ćaći rođenom ne vjeruj!... Ni ja sam sebi ne vjerujem! I ne objašnjavajući ništa ode u druge mehane. Tek predveče javi se predstojniku. Bio je razdrljen, raščupan, dronjav, sa uprljanim rukama i oblaćenim nogavicama; duga, prosijeda kosa pala mu je po čelu i pokrila sitne vodnjikave oči, brkovi mu se opustili i pali po na pola otvorenim ustima, kada mu se ovlažila i pobijelila od pljuvačke. Raskoračivši se naširoko i čuvajući se da ne padne, stade pred predstojnika i široko zastenje: – Evo me... – No? – zapita predstojnik tiho, pišući nešto a i ne osvrćući se na njega. – Šta je? – Bio sam i čuo sam... Predstojnik ostavi pero i pogleda ga. I odmah skoči i, stisnuvši zube, odiže ruku da ga udari. U zadnji čas, ipak, kao da se predomisli, pa odstupi malo i oštro zapita: – Šta si čuo? – Marko Knežević kaže da mu se otelila krava; Petru Božoviću obosio konj, te otišao da ga potkuje; Ilija Mitrov izgubio na kartama tri groša i opsovao popa; Stanko... – Stani! – viknu predstojnik ljutito, udarajući nogom o pod. – Dosta je!... – Još nijesam svršio – otegnu Kosta tepajući i vadeći nekakve hartije. – Ima ovdje čitava čitulja... Predstojnik zastade. – Zar su ti to važni poslovi? – zapita podrugljivo. – A zar ja mogu šta drugo i čuti? – otkresa Kosta rastresajući hartije i zagledajući ih. – I zar će mi neko nešto kazati kad eno sva čaršija priča kako je čitav šeher prepun špijuna?... Predstojnik baci cviker na sto i tresnu čitavim snopom hartija. – Ko priča? Ko? – naglo zapita. – Čaršija. – A ko je kazao?... Ko?... Predstojnik se prisloni leđima uz sto i ljutit, bijesan, poče lomiti prste. – Ko je pričao?... Ko?... – zapita samog sebe i opet pogleda Kostu. – Da nijesi ti? Kosta ne odgovori. – Ti?... Ti?... Ti?... Pa ga uhvati za prsa i poče drmusati. Kosta se nekako otrže, zatetura i, osvrćući, uhvati se za zid. – Gospodine, ja ću sam sebe osuditi na deset dana havsa, – reče zaplićući – samo da nešto kažem... Zapiši tamo: Kosta Koščinić osudio se na deset dana tamnice, samo da dobije dozvolu da nešto rekne... – Šta ćeš kazati? – otkresa predstojnik surovo, odmjeravajući gdje bi ga, po običaju, udario nogom. – Budalaštine!... Kosta se blesasto zacereka i duboko se pokloni. – Pitam te ja, gospodine, ko je od nas dvojice viši budala: ili ja koji sam postao tamo tvoj “čovjek” ili ti koji si me odabrao?... Pa, držeći se zida i jednako se cerekajući, pođe vratima. – Eto... beli sam te zapitao i iskalio se – reče vireći iza kanata. – A sad lijepo odoh u havs! Zbogom!... [1]
Pre(ne)poznate riječi:
bakal – trgovac na malo kolonijalnom robom, namirnicama; trgovac mješovitom robom na malo
čitulja – popis koji je predug ili zahtjevan za čitanje, također i smrtovnica
dugulendra – dugajlija, onaj koji je vrlo visok i mršav
jaka (od košulje) – ogrlica, kragna
kanat – krilo prozora ili vrata
mehana – gostionica, krčma
peš (od kaputa) – prednji dio, presamićeni kraj u odijela, prednjica, skut
podvornik – osoba koja u nekoj ustanovi obavlja svakodnevne, sitne poslove, npr. domar u školi, poslužitelj
predstojnik – voditelj odjela ili neke ustanove; čovjek koji vodi i upravlja manju upravno-teritorijalnu jedinicu (ustanovu), npr. općina.
štekavica – šteka
tešto – pa dobro, neka, šta mari
velmožni – vrlo moćni
Svetozar Ćorović (1875-1919.) je pripovjedač, romansijer i dramski pisac koji je svojim radom značajno doprinio kulturnom razvoju rodnog Mostara. Pokretač je i urednik časopisa Zora. Poznat je njegov roman Stojan Mutikaša te pripovijetke Bogojavljenska noć, Na Vaskrs, Ibrahimbegov ćošak i Mujagino junaštvo. U Srbiji se dodjeljuje nagrada za književnost koja nosi njegovo ime.
Čitanje:
Odabire i prepreporučuje tekst; obrazlaže svoj izbor u skladu sa uzrastom i interesom i tako gradi svoj čitalački ukus i interesovanja. Preporuka za film, predstavu, članak, knjigu, podcast, igricu… (Preporuke tekstova, muzičkih pjesama i filmova na kraju časa.)
Argumentira da je jezik struktura u funkciji komunikacije među ljudima. (U dijalogu između predstojnika i Koste đaci će uočiti kako je došlo do nagle promjene u njihovom odnosu zbog drugačije upotrebe jezičkih sredstava. Predstojnik je svoju ličnost predstavio kroz jezik. Naučit će kako je jezik ne samo sredstvo za komunikaciju, već i za manipulaciju.)
Usvaja nove riječi i izraze i primjenjuje ih u govoru i pisanju. (U ovoj priči imamo nekoliko riječi koje će biti nepoznate za đake, koje za naš suvremeni kontekst pripadaju arhaizmima. Također, kroz predmet Građansko obrazovanje u sedmome razredu uči se o autoritetu, prednostima i nedostacima upotrebe autoriteta, zloupotrebi moći i pozicije autoriteta, a obradom ove priče đaci će imati priliku upoznati se i s pojmovima mita i korupcije.)
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. (Objašnjeno u odjeljku Zašto ovaj sadržaj. Kada je u pitanju vrijeme i okruženje u kojem đaci žive, prema zadnjim podacima koje je objavila nevladina organizacija Transparency International, Bosna i Hercegovina se nalazi na 3. mjestu u Evropi po zastupljenosti korupcije u svom sistemu.)
Nastavnik/nastavnica čas može započeti razgovorom o riječi špijun: Da li ova riječ ima negativno ili pozitivno značenje? Koje poznate filmove znaš o špijunima? Jesu li u filmovima špijuni prikazani negativno ili pozitivno? Ili nekim isječkom iz filma, npr. 007.
Nakon čitanja teksta i objašnjavanja pre(ne)poznatih riječi, interpretacija može biti vođena razgovorom o dva lika – Kosti i predstojniku – i njihovoj simboličnosti.
Razgovor o korupciji i mitu može biti vođen sljedećim pitanjima: Da li si se ikada susreo/susrela s korupcijom? Jesi li je ikada prijavio/prijavila? Smatraš li da korupcija predstavlja veliki problem i da li je ona štetna za društvo? Kako i zbog čega?
Priča protežira i temu ambicije, kompetencije, klasno podijeljenog društva – za prve dvije stavke za đake je važno dobro razumjeti te pojmove, kako se ostvaruju ambicije i kompetencije, treća stavka važna im je opet za suvremeni kontekst, društvo u kojem žive: Da li je naše društvo podijeljeno ili nije? Šta je za Tebe pravedno uređeno društvo? i sl.
Kraj časa može biti rezerviran za učeničke preporuke dobrih knjiga, tekstova, filmova ili muzičkih pjesama na temu korupcije i mita.
Napomena: Tekst je pogodan i za ponavljanje etapa radnje s naglaskom na zapletu i raspletu, funkcijama unutrašnjeg monologa, dijaloga i opisa, te odnosa govornog i standardnog jezika.
Korelacija:
Građansko obrazovanje – razgovor o mitu i korupciji i načinima rješavanja tog društvenog problema.