Predočeni sadržaj asocira na formu lirske pjesme, jer je očito složen u redove koji podsjećaju na stihove. Također, logotipi tržišnih brendova daju utisak da se radi o riječima. Dodatna potvrda o ispravnosti asocijacije dolazi ukoliko se slika pretvori u zvuk, tj. ukoliko se logotipi izgovore, u ritmu brojalice, ali s pauzama na kraju stiha.

(Osim što je zabavna, ova igra lako i očigledno pokaže šta je uloga stihova i rima; tj. kako pjesnik oblikom signalizira način čitanja, a otuda i razumijevanja.[1])

Kad jednom utvrdimo da je ovaj kolaž sonet, u kojem su sve riječi osim naslova i poente zamijenjene slikama, jasnije se primijeti veza naslova i poente; prvi sugeriše način na koji treba čitati, postavi okvir očekivanja, smjesti još uvijek nepoznat sadržaj u neki poznati kontekst, dok poenta daje ključ za čitanje autorove namjere.

Brojalica je verbalna igra, dio folklora, koja djeci služi da među sobom odaberu uloge ili redoslijed u drugim igrama, tako što u prebrojavanju jedno po jedno ispada. Suština je igre, dakle, eliminacija, isključivanje, koje, zavisno od postavljenog cilja, može biti loše ili dobro za isključenu osobu. U pjesmi čitalac/čitateljica biva isključen/isključena. Iz čega?

Iz svijeta koji je utemeljen u materijalnom, tačnije u potrošnji i konzumaciji. Je li dobro ili loše ispasti iz tog svijeta? Odgovor će dati čitalac/čitateljica, svako za sebe, ali će također shvatiti prije toga da se igra nastavlja bez njega/nje. S jedne strane slike moćnih kompanija, s druge zamjenica od dva slova, Ti, na samom kraju pjesme.

Šta o sebi zna to Ti na kraju soneta? Da li mu/joj je žao što je ispao/ispala, ili drago, što više u toj igri ne učestvuje? Kakva je to igra, iz koje čitaoci/čitateljice poezije ispadaju, a u kojoj slatkiši, nafta, zabava, odjeća, tene, kozmetika, tehnika... ostaju? I oni/one koji/koje čitanju poezije pretpostavljaju šoping.

Poezija i šoping, dakle.

Zašto većina nas rado šopinguje. Nekoliko je mogućih razloga: u tržnim centrima, i uopšte u prodavnicima, ambijenti su svijetli, čisti, lijepo mirišu, često se čuju uhu ugodni zvukovi... Kao potencijalni kupci osjećamo se cijenjeni, prodavači nam obično povlađuju, smiješe nam se, ljubazni su, primjećuju nas... Osjećamo se, ako ne važno, a onda primijećeno. Također je vrijeme provedeno u šopingu vrijeme dokolice, koja se u poređenju s mnogobrojnim životnim obavezama doživljava kao sloboda. Također, kupovinom zadovoljavamo želju za posjedovanjem, koja u sebe uključuje estetiku, slobodu izbora, vještinu. U onom dijelu u kojem šoping podsjeća na lov, dokazujemo sebi da još uvijek pripadamo vrsti čija moć stoji na inteligenciji i vještini opažanja, procjene, reagovanja... Najzad, u društvu (potrošačkom, kapitalističkom) u kojem je privatno vlasništvo jedna od potvrda vrijednosti, „ulovom“ smo zaslužili članstvo u tom društvu. Nimalo slučajno, šoping centri dijele mnoge karakteristike svetih prostora, prije svega crkava. (Nije bez simbolike uznesenje pokretnim stepenicama iz garaže u svjetlost, mirise i muziku tržnog prizemlja, u kojem po nepisanom pravilu dominiraju parfimerije.)

Logotipi brendova koji čine 13 stihova soneta povezani su reklamama, čije poruke stvaraju potrebu za proizvodom koji se reklamira, ali tako da u „paketu“ nude jednakost sa drugima u sreći, uvjerenje da ćemo biti bolji s tom stvari bez koje ne možemo, da ćemo pripadati krugu istomišljenika/istomišljenica sa istim vrlinama. Reklame prema tome ne prodaju samo proizvod nama, nego i nas određenom svjetonazoru, ideologiji, interesnoj grupi, nudeći nam zauzvrat zadovoljstvo i sigurnost.

Tome je zaista teško reći ne.

Pa ipak, u svojoj čuvenoj knjizi Imati ili biti[2], Erih From dovodi u pitanje sreću i zadovoljstva postignuta posjedovanjem. Da bi ilustrovao različite koncepte posjedovanja, poslužio se poezijom. Naveo je, a potom i protumačio, tri pjesme:

1. Tenisona

Cvijete s napuklog zida
Ubrah te iz pukotine
Držim te, evo, s korijenom, cijeloga, u ruci
Cvjetiću — kad bih samo shvatio
Što si, tako s korijenom, i sve u svemu,
Znao bih što je Bog a što čovjek.

2. Getea:

Jednom šetah šumom
Bijah sasvim sam Ne
tražeći ništa Što bje
uma plam.

Ugledah u sjeni Jedan
cvjetak mali Sjajan kao
zvijezda K'o oči što pali.

Ubrati ga želih Al on će
slatko tada: Mora li se
venut'? Zar brat ćeš me
sada?

Uzeh ga iz zemlje Sa
korijenjem svim Odnesoh
do kuće S vrtom zelenim.

I usadih opet U vrt, u
tišinu On tad' se rascvjeta,
Razgrana u širinu.

3. Bašoa:

Pored živice
– pogledaš li pažljivo:
Cvat rusomače

U prvoj je posjedovanje bezobzirno, cvijet je otkinut a nasilje opravdano potrebom za spoznajom, koja u sjeni učinjenog nasilja ne djeluje suvislo. U drugoj se cvijet prenosi na drugo mjesto, prisvaja se, ali s opravdanjem da se tako kultivira, a kroz kulturu da mu se egzistencija obogaćuje. U trećoj se cvijet ostavlja na miru, kao ravnopravan subjekt u prirodi i svijetu, a čovjek se poziva da želju za posjedovanjem zamijeni estetskim doživljajem i spoznajom bogatstva različitosti egzistencija. From ovim primjerima poziva čovjeka na odgovornost prema sebi i svijetu u kojem živi, odgovornost koja proizilazi iz besprijekorne etike. Odjednom je posjedovanje povezano s moralom, pa reklame, tržište, šoping postaju teme kojima se može (treba, mora) ispitati i etika na kojoj stoje.

Poezija se onda ovdje pojavljuje kao etička alternativa sticanju. Ona čitaoca/čitateljicu poziva na igru, upućuje mu/joj intelektualni izazov (da razumije drugog čovjeka, njegove riječi, njegov način govorenja, njegova uvjerenja, njegove razloge....) Umjesto da mu bude važno koliko megapiksela ima lirska slika, čitalac/čitateljica književnosti pita se: ko mi govori… šta mi govori… zašto mi govori… zašto sam mu ja važan/važna? Taj ga/je dijalog s drugim čovjekom u tekstu suočava sa vlastitim stavovima, zabludama, kvalitetima...

Kao i za šoping, i za čitanje se traži „lovačka“ vještina, dar opažanja, sposobnost komparacije, i za nju je kao iza šoping potrebna dokolica, samo što je u čitanju sloboda neovisna o dubini džepa. (Ako i nije sasvim, o tome se može drugom prilikom.)

N. V.