augmentativ / deminutiv / epifora / imperativ / interpunkcija: uzvičnik / lajtmotiv / ritam / simbol / slobodni stih / višeznačnost (polisemija)
Šimićeva Opomena i Šimićeve zvijezde pravi su tekst za učenike i učenice devetog razreda. Ovo je jedan od posljednjih tekstova koji će čuti prije nego što odu iz osnovne škole i odluče se za gimnaziju, ekonomsku, mašinsku… Šimić nam govori o prolaznosti – o odlasku, o svome koncu, o zadnjim pogledima.
Ako je čitamo kao opomenu na našu smrtnost, krhkost, prolaznost, čini se da nam je škola servira prerano. Otkud misli o kraju jednom mladom čovjeku? Ali ako govori, kao što smo ovdje dokazali, o etičkom imperativu, da se ne ide malen, tj. da se bude veliki, u djelima i mislima, onda je prelazak u zrelo doba pravo vrijeme za nju! Način na koji Šimić govori o smrti nije turoban, nema straha, nema suza, raja ili pakla. Za Šimića je smrt prelazak u zvijezde kad nije pretvaranje u prah. On nam nudi dvije raspoložive opcije, dva načina na koja možemo proživjeti naš vijek. Tim dvjema opcijama pretpostavlja godine samosvijesti, rada, truda, odgovornosti – ukoliko je naš život proživljen savjesno, korisno za sebe i druge, ukoliko smo učinili dobra, moralna i lijepa djela za druge i našu Planetu, stopit ćemo se sa zvijezdama. U egzistencijalnom mraku ćemo zasijati i kad nas ne bude više. Ako smo protraćili život, donosili loše odluke, činili drugima štetu, mislili samo na sebe – nakon nas ne ostane ništa, samo prah. Pjesma je dobra jer je univerzalna, univerzalan je vokativ. Pjesnik se obraća svakome čovjeku koji čita, bez obzira koji su mu interesi, koliko godina ima i kojim putem ide. Moralni zakon u nama treba da nam osvjetljava put, kao što svjetlost zvijezda probija mrak. Kada je čovjek čovjeku cilj, kada pribavljamo dobro i za druge, ne samo za sebe – veliki smo.
Uzrast – prijedlog: 9. razred osnovne škole
Pjesnik Opomene se neposredno obraća čitaocu. Taj čitalac, taj neko, uveden je u jezičku strukturu već prvim stihom – Čovječe pazi. Pjesma je usmjerena drugom licu – tebi. Ili cijelom čovječanstvu. Vokativom i imperativom pjesnik iskazuje težnju da njegova pjesma govori s onima koji je čitaju. Težnju da razgovara sa svijetom. Pjesnik izriče poruku, misao – čitatelj je razumijeva i čitajući mijenja svoj svjetonazor, doživljava misli i emocije lirskih subjekata, likova i počinje na pojavni svijet gledati nekim drugim očima. S više iskustva, mudrosti, empatije – prosto iz neke druge perspektive, ili iz više perspektiva istovremeno, jer je čitanjem naučio mijenjati perspektive.
Pjesnik kaže – pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda.
Mali čovjek je čovjek čije je mjesto (najčešće) nisko na društvenoj ljestvici, mada može biti i čovjek na visokoj poziciji ukoliko je "sitna duša", loša osoba. Mali čovjek obavlja svoj posao bez strasti, ne hvata se ozbiljnijih zadataka koji od njega zahtijevaju kreativni napor. Njegov duhovni život je osiromašen, prazan, on nema velikih želja, ne pristaje na izazove, ne hvata se složenih poduhvata i ne mari da ostavi bilo šta korisno za sobom. Perspektiva malog čovjeka u književnosti može značiti i pogled na stvarnost odozdo, iz očiju običnih ljudi koje su zadesile nevolje i sreće i koji pričaju svoj život otrgnuti od mišljenja političkih i kulturnih elita, od vodećeg mišljenja. Ovo je skica kako bi se moglo objasniti da jedna riječ, jedan pridjev ili jedna sintagma može imati više značenja i potaći nas da otkrijemo zašto je pjesnik upotrijebio oblik malen, umjesto oblika mali.
Mali uobičajen antonim za veliki, dok malen poprima dodatno značenje beznačajnosti i sićušnosti. Pjesnik opominje čovjeka da njegovo postojanje ne bude neznatno, neprimijećeno i sićušno. Naprimjer, izraz ući na mala vrata znači ostvariti pravo na nešto protekcijom, neredovnim putem, štelom. Iako je po logici lakše ući na velika vrata, u životu i u jeziku nije tako. U jeziku nekada vladaju drugačija pravila. Važno je ovakvim primjerima ovladavati jezičkom logikom.
Naprimjer, deminutivi i augmentativi nose intelektualnu poruku veličine, ali istovremeno označavaju govornikov stav prema predmetu govora. U jeziku je često veličina čega, ako se ona ističe, vezana i za našu predstavu o osobi ili predmetu o kojem govorimo. Najčešće deminutiv znači nešto ne samo maleno, nego i milo, dok augmentativ znači nešto veliko, ali i neugodno, odbojno i ružno. Međutim, nekada je obrnuto: Taj čovjek je obični mišić ili On ti je prava ljudina.
Augmentativom je pozitivno označen neki čovjek, dok je deminutivom označen čovjek kukavica, nedostojan i čovjek kojeg ne cijenimo. Što nam pomaže da shvatimo da u jeziku povezujemo odrednicu veličine s odrednicom vrijednosti. Kada je u pitanju imenica čovjek – njegova vrijednost direktno je proporcionalna pridjevu koji označava veličinu. Velik čovjek jednako je dobar čovjek, mali čovjek jednako slab, ništavan čovjek. Pa tako mali čovjek u jeziku može biti sintagma za neznatnost, kakvo je značenje Šimić izrekao u stihovima pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda!
Koja je pozicija zvijezda naspram čovjeka? U prvim stihovima pjesnik napominje čovjeka da ne ide malen ispod zvijezda. Ukazujući na opreku između nebeskog svoda i čovjeka koji hodi zemljom i dok živi, njegova perspektiva je da je nebo iznad njega. Prvo, osnovno značenje i osnovna perspektiva je: nebo je gore, čovjek je dolje. Čovjek je doslovno ispod zvijezda dok živi. Njegov materijali dio, njegovo tijelo smješteno je u prostor ispod nebeskog svoda. Pjesnik daje čovjeku nadu – ta svijetleća tjelesa su gore, ti si dolje, ti hodiš i od načina tvoga hoda zavisit će koja će sljedeća perspektiva tebe biti, u odnosu na zvijezde.
Šta bi značile zvijezde?
Simbol – figura u kojoj konkretni pojam u književnom djelu dobija neko drugo, šire, opširnije značenje;
Prema Rječniku simbola, zvijezde su prvenstveno izvor svjetlosti. Zvijezde su simboli duhovnog, i predstavljaju sukob između duhovnih snaga, odnosno svjetlosti i materijalnih snaga, odnosno mraka. Zvijezde prodiru kroz tamu. Zanimljivo je vjerovanje Jakuta da su zvijezde prozori svijeta. Oni su otvori načinjeni za prozračivanje različitih nebeskih sfera. Ovakav mitsko-religiozni nazor dominira cijelom sjevernom hemisferom i izraz je veoma raširenog simbolizma uspinjanja u nebo kroz uska vrata: međuprostor između dviju kozmičkih razina proširuje se tek na tren, u malom opsegu jedne zvijezde, pa junak mora taj trenutak iskoristiti da prodre onkraj. I kod Šimića će biti prodiranja onkraj, da bi se trajanje nastavilo.
Višeznačnost (polisemija) – pojava kada jedna riječ ima više značenja; značenja su izvedena iz osnovnog značenja putem metaforičnog prenosa – takva je situacija u frazemima. U pjesmi zvijezde simboliziraju različite stvari zbog konteksta u kojem je riječ upotrijebljena.
Četiri su značenja zvijezda. Ići malen ispod zvijezda znači – živjeti život bez značaja, trajati bez traga (odnosno živjeti svoj život, a nikada se ne zapitati da li živimo svjesno, iskorištavamo li svoj potencijal za dobrobit čega većeg od nas). Biti sićušan ispod nebeskog svoda. Pustiti da te cijelog prođe blaga svjetlost zvijezda – podrazumijeva pomirljivost sa svakom vrstom prolaznosti, svijest o cjelini svoga bića i dijapazonu osjećanja koja naše biće može osjetiti. Svih uzvišenih i lijepih emocija koje možemo doživjeti. Pustiti da nas prođe blaga svjetlost zvijezda bi značilo doživjeti vrhunac vlastitog potencijala. Svjetlost zvijezda je blaga jer je čovjek i dalje na putu ka zvijezdama, tek ih postaje svjestan, tek se bliži svome preobraženju. One su još uvijek gore, svjetlost im je intenzivnija što smo im bliže, i blaža što smo udaljeniji. Kad ga dotakne blaga svjetlost zvijezda, on svu svoju snagu treba usmjeriti ka cilju i doživjeti zadovoljstvo u učinjenom. Ovo je pjesnikov poziv da se ne plašimo – zato kaže pusti da cijelog tebe prođe. Ne opiri se mogućnosti da iskusiš život, da preuzmeš inicijativu. Rastajati se od zvijezda zadnjim pogledima – odnosi se na materijalni dio čovjeka koji će se rastati s materijalnim i vidljivim svijetom. Odnosi se na smrt našeg materijalnog dijela. Čulo vida je tjelesna senzacija koja s našim prestankom, prestaje. Zvijezde ovdje simboliziraju svu ljepotu svijeta u svojoj ukupnosti za koju su zvijezde simbol, jer su veličanstvene i sjajne. Prijeći u zvijezde – podrazumijeva metamorfozu, preobrazbu, vjeru da smrt i prolaznost ne znače kraj, nego da čovjekov nematerijalni dio može nastaviti živjeti. U nečijem sjećanju. U pjesmama, u pričama, u znanju i dobru koje je ostavio svijetu. U izumima na kojima je radio, u ljudima koje je volio i o kojima se brinuo.
U Rječniku simbola mogu se naći i vjerovanja da su zvijezde duše umrlih, ali i duše pravednih. Mnogi narodi vjeruju u prelazak, preobražaj čovjeka u neki drugi oblik. I pjesnik ima takvo ubjeđenje. Međutim, on vjeruje da se takva metamorfoza mora zaslužiti. Za njega je smrt pretvaranje u prah, osim ako nisi velik hodio ispod zvijezda.
Svijetlost zvijezda je nekakvo zadovoljstvo, blagostanje. Uzvišen osjećaj koji čovjek može doživjeti je u trenutku u kojem ga cijelog prođe blaga svjetlost zvijezda. Svjetlost zvijezda je pobjedonosna u odnosu na mrak svake vrste. To je duhovno zadovoljstvo čovjeka, jer zna da njegov materijalni dio ima prolazan karakter. Izvjesna je prolaznost materijalnog, ali i nastavak „blago(stanja)“, nastavak postojanja.
Za čim se može sve žaliti? Pjesnik ne daje odgovor – on samo opominje da se zamislimo. Kaže nam da je važno da ni za čim ne žalimo. Tjera nas da se zapitamo šta je to za čime bismo mogli žaliti.
Rastajanje od zvijezda je rastajanje od pojavnog, skončanje koje ne predstavlja smrt, nego ovom poetskom konstrukcijom najavljuje metamorfozu koju čovjek doživi ako ne ide malen ispod zvijezda.
Na koncu, na kakvom koncu? Prah je posljednji ljudski oblik, posljednji oblik u kojem se može naći čovjekov materijalni dio, njegovo tijelo. Ali čovjek može biti više nego prah, može se preobraziti, metamorfizirati u zvijezde.
U Bibliji stoji: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Šimić ovakvu vrstu opomene, pretvara u opomenu koja kaže: mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde. Umjesto religijske, naredbodavne, izričite opomene – on daje alternativnu poetsku opomenu. Budući da su i zemlja i zvijezde sastavljene od atoma, smrt ne mora nužno značiti prelazak u prah, može biti i u svjetlost. Jedno ili drugo, zavisi od toga kako hodamo po zemlji.
U pitanju je ponavljanje i pojačavanje motiva preobrazbe. Najprije je čovjek ispod zvijezda, onda im je blizu toliko da može da osjeti njihovu svjetlost koja prolazi cijelim njegovim bićem, zatim se rastaje od zvijezda u njihovom vidljivom obliku, jer prestaje njegov materijalni oblik – zatim njegov nematerijalni dio potpuno prelazi u zvijezde, saživljava se s njima, postaje jedno s najsvjetlijim tjelesima na nebu.
Pjesma je jezički zanimljiva na više nivoa – svojom jednostavnošću i sažetošću, odbacuje estetsko, odbacuje pretjeranost, suvišnost, dekorativnost. Šimić piše poeziju misli. Poetskih misli. On koristi simbole i metafore, ali ih koristi da bi izrekao misao. Jedini interpunkcijski znak je uzvičnik – što je u direktnom odnosu s naslovom pjesme – Opomena. Uzvičnik je znak afektivnosti, odražava stav onoga koji piše poruku (pjesmu) prema onome o čemu govori ili prema onome kome govori. Ovim interpunkcijskim znakom pjesnik dodatno naglašava važnost onoga što govori, njegova pjesma je napisana uzvikom, posebnim tonom koji je ujedno i svečan i opominjući. Uzvičnik je uobičajen nakon imperativa kojim je cijela pjesma i napisana. Imperativ je zapovjedni način – tim govornim činom neko izriče neki zahtjev, molbu ili zapovijed. Šimić izriče opomenu.
Slobodan stih – kod vezanog stiha jasna ritmička organizacija dosljedno je provedena kroz cijelu pjesmu dok kod slobodnog stiha to nije slučaj. U Opomeni, prema broju stihova, u pitanju je tercina (vrsta strofe od tri stiha). Prema broju slogova razlikujemo dvanaesterac (stih od dvanaest slogova), deseterac, osmerac, sedmerac, šesterac, peterac… Izbroji slogove u Opomeni! Ritam u Opomeni nije postignut pravilnim ponavljanjem naglašenih i nenaglašenih slogova u stihu, niti je odnos dužih i kraćih stihova pravilan, rime nema – ritmičnost je postignuta ponavljanjem riječi zvijezda na kraju svake strofe. Epifora je stilska figura koja podrazumijeva ponavljanje iste riječi ili skupine riječi na krajevima (uzastopnih) stihova, rečenica ili rečeničnih dijelova. Doprinosi ritmičnosti, ali i izdvajanju bitnog pojma, glavne misli ili prevladajuće emocije. Epifora upozorava slušaoca na središnju misao, upućuje pozornost na glavnu poruku. Figure ponavljanja česte su i u biblijskom stilu (što je još jedan dokaz da možemo povezati Šimićevu Opomenu s religijskim diskursom, on nudi alternativnu opomenu, subverzivnu u odnosu na onu iz Starog Zavjeta).
Nakon interpretacije se može govoriti o frazeologiji i izrazima koje čujemo, a u kojima ista riječ može imati i poprimati različita značenja. Fokus interpretacije je, pored otkrivanja pjesnikove poruke čitaocu, obratiti pažnju na jezičku specifičnost Opomene – jedna od tih specifičnosti je i ponavljanje imenice zvijezda svaki puta u novom kontekstu u kojem riječ poprima novo značenje. Moguće je uvesti pojam lajtmotiva i objasniti i pjesmom i sljedećim primjerima kako ista riječ ima različita značenja u različitom jezičkom kontekstu.
Lajtmotiv – Pjesma je napisana slobodnim stihom. Antun Branko Šimić modernost svojih stihova iskazivao je i rušenjem svih ustaljenih pravila. Ipak, osnovni motiv u pjesmi ponavlja se u svakoj strofi. Takav motiv naziva se lajtmotiv. Razmisli šta je pjesnik želio postići ovim lajtmotivom. Kako bi pjesma izgledala ukoliko ne bi bilo tog ponavljanja? Ne bi bilo ritmičnosti, niti naglaska na najvažniji motiv za pjesnika, koji se preobražava kako pjesma teče. Čime još pjesnik postiže da pjesma, čak i kad je napisana slobodnim stihom, ima jasan i upečatljiv ritam? Odsječnošću misli, kratkoćom, sažetošću misli.
Pored toga što smo u pjesmi pokazali i otkrili sva značenja riječi zvijezda, možemo ići i dalje:
Per aspera ad astra, zvijezda vodilja, zvjezdani trenutak, muzička zvijezda, zapisano je u zvijezdama, roditi se pod sretnom zvijezdom, prebrojati zvijezde, dizati koga u zvijezde, skidati zvijezde s neba… (nastavi niz).
Latinska izreka per aspera ad astra – ostalo je zabilježeno da ju je izgovorio Seneka. Prevazići razne prepreke i muke na svome putu znači doseći cilj, doseći neku uzvišenost, zadovoljstvo, ispunjenje. To ispunjenje podrazumijeva imanje cilja, podrazumijeva upornog, samosvjesnog i borbenog čovjeka.
Zvijezda vodilja je izraz čije je porijeklo iz Novog Zavjeta, znači putokaz, ono što nekoga vodi u životu. A izraz je nastao po biblijskoj priči u kojoj je zvijezda Gašparu, Melkioru i Baltazaru pokazala mjesto na kojem se rodio Isus.
Zvjezdani trenutak je posebno povoljan čas, najbolji trenutak koga ili čega. Epohalan trenutak, historijski čas. Prelomni trenuci su nazvani zvjezdanim časom, jer oni kao zvijezde neprestano sijaju u noći.
Zvijezde u svakom kontekstu poprimaju uzvišeno značenje. Simboli su svjetlosti usred noći. Simboli su visina, sjaja i isticanja.
D. P.
Antun Branko Šimić (1898-1925) je pjesnik dvadesetog stoljeća. Živio je 27 godina i u tom periodu napisao neke od najizvrsnijih pjesama našeg govornog područja. Prvu pjesmu objavio je s 15 godina. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa, što je učenicima bilo zabranjeno, i postao slobodan književnik. Ekspresionizam je pravac u poeziji u koji možemo smjestiti njegovo književno stvaranje. Njegova najpoznatija pjesnička zbirka nosi naziv Preobraženja. Njegov lik nalazi se na novčanici od 20 KM.
Čitanje:
Argumentira da je jezik struktura u funkciji komunikacije među ljudima. Ovaj ishod je postignut pravilnom interpretacijom pjesme, gdje je učenik/ca analizirao/la jezik pjesme – shvatio/la da imperativ i vokativ ukazuju na postojanje komunikacije između pjesnika i čitalaca/čitateljica. Učenik/ca može zamisliti komunikacijsku shemu. Jasna mu/joj je namjera pjesnika, njegove misli i način na koji ih predočava. Jasno mu/joj je da je sudionik/ca komunikacije. Pažljivo je pročitao/la tekst i uvidio/uvidjela sve jezičke specifičnosti koje pokazuju da je sama književnost vid komunikacije.
Određuje značenje teksta služeći se terminologijom teorije književnosti. Interpretacijom smo upoznali učenike/ce s pojmom višeznačnosti, simbola, slobodnog stiha, epifore.
Pisanje:
Prikuplja, procjenjuje i organizuje ideje i informacije od važnosti za tekst koji piše. Vježba pisanja svoje opomene čovječanstvu, ili molbe čovječanstvu – posebno se mogu fokusirati na stih koji je autor napisao da bi nas natjerao na razmišljanje – da ni za čim ne žališ. Može se organizovati vježba pisanja gdje bi prva rečenica ili stih bio: Pazi da ne žališ… i sl.
Opomena Antuna Branka Šimića ponajprije govori o prolaznosti i o etičkoj izvrsnosti, izgrađenom moralnom kompasu u nama, koji nas čini ljudima dostojnim, za Šimića omiljenom i mnogo upotrijebljenom motivu zvijezda, koje su najsjajnija i najuzvišenija tijela iz perspektive čovjeka. Važno je spomenuti filozofa Immanuel Kanta i njegovo moralno načelo. Kant je smatrao da granice može i treba određivati pojedinac, rukovodeći se zakonom da čovjek čovjeku treba biti cilj, a ne sredstvo, tj. da moralno činimo onda kada drugom činimo dobro, a nemoralno kada ga koristimo da bismo dobro pribavili sebi. Čuvena njegova izreka glasi: Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.
Važno je pročitati i stihove iz Knjige postanka, iz Starog Zavjeta i razgovarati o diskursu svete knjige, prepoznati elemente opominjanja, i uporediti ih sa Šimićevim opominjanjem.
U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš; ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti./ Postanak 3,19.[1]
Pjesma nosi naziv Opomena. Zašto bi pjesnik imao potrebu napisati nam ovu opomenu? Prepoznaj osnovni motiv u pjesmi. Kako se može hodati malen ispod zvijezda? Šta sve mogu simbolizirati zvijezde, a čega su simbol u ovoj pjesmi? Da je pjesnik napisao nizak ispod zvijezda, sitan ili beznačajan, bi li se nešto promijenilo u pjesmi? Šta je postigao ovim malen?
Poznaješ li nekog ko hoda malen ispod zvijezda? A nekoga ko hoda velik?
Šta predstavlja blaga svjetlost zvijezda? Kako razumiješ epitet u ovom stihu?
U trećoj strofi pjesnik kaže da u trenutku rastanka od zvijezda ne smijemo ni za čim žaliti. Šta to znači? Kako završava ljudski život? Šta se događa s tijelom nakon smrti? Kakve veze to ima s masom i energijom? Šta pjesnik traži od čovjeka? Zašto?
U koju vrstu lirskih pjesama spada Šimićeva Opomena?
Dobar pjesnik osjeća odgovornost prema čitatelju i zbog te odgovornosti on nastoji prenijeti svoje misli o životu u toj komunikaciji koja se dešava u književnosti. Šimić je svjestan propadljivosti svoga tijela i svoje smrtnosti, istovremeno je svjestan i ljepota pojavnog svijeta od kojih su mu zvijezde naročito važne. Želi da i čovjeka napomene da je njegovo tijelo smrtno, da će mu doći kraj – ali neće to uraditi ulijevajući nam strah, plašeći nas, nego sasvim suprotno – dajući nam nadu. On savjesno proživljenom životu obećava nastavak postojanja u obliku svijetlećih zvijezda. Šimić zna za univerzalni humanizam i time što piše opomenu pokazuje svoju brigu za drugog čovjeka. On ujedno predočava čitaocu estetske i etičke spoznaje. Kada nas neko opomene, on deautomatizira našu stvarnost, uspijeva nas trgnuti iz našeg trenutnog stanja i činjenja i natjerati nas da se zapitamo šta radimo? Gdje smo? Na koji način činimo to što smo činili u trenutku kada nas je neko opomenuo?
One koje vidimo velikim pod zvijezdama su oni koji na naš život utječu pozitivno – to su ljudi koji nam svojim primjerom, svojom brigom i svojim zaslugama pokazuju kako se čini dobro. Velik ispod zvijezda može ići naš djed, naša prijateljica, naučnica koja je otkrila radioaktivnost, naučnik koji je otkrio struju. Ovdje je dobra prilika da učenike/ce motivišemo da otkriju znanstvenike i znanstvenice, mislioce, spisateljice, profesore i profesorice, liječnice i ljekare koji su otkrili i uradili nešto važno za cijeli svijet. I da zastanu i primijete ulogu svakog savjesnog radnika, svakog brižnog pojedinca koji im uljepšava i olakšava život i da im ti ljudi budu uzori u postupanju.
Energija može prelaziti iz jednog oblika u drugi, ali ne može ni iz čega nastati, niti nestati. To je zakon o održanju energije. Fizika u književnosti? Da, Šimićeva misaona pjesma nam poručuje da zastanemo – naše tijelo nakon smrti se razgradi do kosti. On vjeruje da energija ne nestaje. Kada se kosti raspadnu, ostaje hidroksiapatit, mineral kostiju koji se pretvara u prašinu. Ali naš hod ispod zvijezda ostaje zabilježen. Ono što smo učinili ostaje. Zato je važno da ne žalimo ni za čime. I da naša energija zasija u obliku zvjezdanog svjetla.
Jezik: Pjesma može poslužiti i kao predložak za ponavljanje imperativa (zapovjednog načina).
Korelacija: Geografija (nebeska tijela), Biologija (evolucija, smrtnost, šta se s našim tijelom dešava kad umremo), Fizika (energija), Filozofija i Psihologija – duhovni dio čovjeka, moralni zakoni, moral, etičnost. (Filozofija i Psihologija su predmeti u srednjim školama pa pjesma može poslužiti kao natuknica za te učenicima buduće predmete.)