akcent / homonim / kreativnost / parna rima / pjesnička slika / rječnik
Osim za upoznavanje s homonimima i akcentima, pjesma poziva na kreativnu igru (stvaranja rečenica u kojima se koriste homonimi) i omogućava razgovor na temu ličnog i kolektivnog identiteta, odnosno razgovor o odrastanju, slobodi koja nam se tada daje, izborima koje činimo, uzorima, odustajanjima, pripadanju kolektivu.
Uzrast – prijedlog: 6. razred osnovne škole
Željkova je prolećna želja sva posljedica stiha: „Mene šuma mami“. U toj opojnosti šumom Željko se obraća majci i nabraja šta ga sve to vuče u šumu, stvarajući tako pjesničke slike (procvale zove, lijepi se leptir lijepi na cvjetove, trčkaranje laneta itd.) koje se nadalje povezuju u strofe parnom rimom zasnovanom na homonimima. Upravo na homonimima i jeste naglasak u pjesmi jer se zahvaljujući njima ostvaruje razigranost, verbalna igra sadržana uglavnom na krajevima stihova. Ovaj dječakov doživljaj šume vezan je za prvi dio pjesme kada Željko priča mami, drugi dio pjesme u kompozicionom je smislu odgovor majke Željku, igra se nastavlja, vežu se isti homonimi, ona pristaje na njegov implicitni prijedlog o odlasku u šumu zbog čega lice „sinu / od radosti sinu“.
Željkov je doživljaj prirode i moguće donekle uklopiti u spoznajni svijet prosječnog djeteta, ali je zanimljivo obratiti pažnju na izbor nekih leksema koje je gotovo nemoguće pronaći u rječnicima djece. Koje bi dijete reklo leptirak umjesto leptir, eventualno leptirić (jer za poeziju za djecu jesu karakteristični deminutivi, ovdje: potočić, trčkati, brezice); koje bi reklo lani, koje bi povezalo latice s krunjenjem? Umjesto da sve to, prirodno, kaže majka, kao poziv, a dijete ponovi, i ponavljanjem prihvati, pjesnik je izabrao da se čitaocima i čitateljicama obrati iz perspektive djeteta, računajući da će oni/one (čitaoci/čitateljice, djeca, đaci) to doživjeti kao vlastitu želju.
Iako u iskazu djeteta čujemo pjesnikov glas u rimama i homonimima, želju dakle ne Željkovu nego odrasle osobe (pjesnika), koji bi da djecu (čitaoce/čitateljice) odvede u šumu, da dožive proljeće izravnim posmatranjem promjena u prirodi, te pošto zaključimo (kao što jesmo) da je pjesma duhovita, zabavna, da je jezička igra u njoj ekvivalent slikama proljeća u šumi, onda, čini mi se, pogriješićemo zadržimo li se samo na lingvistici. Homonimi podrazumijevaju isti oblik, a različit sadržaj; na neki način oni nas opominju i uče da „ista stvar“ može biti i ovo i ono... I da to zavisi od nečega izvan te stvari (od konteksta, prostora ili vremena). Riječi izgledaju isto, ali zapravo i nisu, jer često nemaju isti akcent, a akcentom se signalizira različitost. U rečenici koju čujemo ili čitamo, čak i kada nije interpunkcijom akcentirano ono što je napisano, mi znamo šta riječ koja je homonim znači, a šta ne znači. Ovdje nam je to pjesnik olakšao, jer je u istu rečenicu stavio dva ista oblika (homonima), pa nas to prvo zbuni (zašto ponavlja istu riječ!?) dok ne shvatimo da su različite.
Ova nas pjesma može odvesti i dalje od lekcije iz gramatike, i dalje od poziva na kreativnu verbalnu igru. Može nas navesti da razgovaramo o tome kako imenuje stvari, kakve veze riječi imaju s onim na šta se odnose, kako funkcionira jezički znak, a onda, i izvan lingvistike: jesmo li mi isto što smo bili i lane :-) Isto se zovemo, ali smo godinu stariji, znamo šta prije nismo znali, promijenili smo se. Možemo li ne mijenjati se? Možemo li uticati na to kako se mijenjamo i šta ćemo postati?
E. S.
Stanko Rakita
Željkova prolećna želja
Željko priča mami:
– Mene šuma mami!
U tišini šume,
bele breze šume,
procvale su zove,
potočić me zove.
Cveće širi krune,
latice se krune,
leptirak se lepi
na cvetove lepi.
Tu kao i lane
trčka lepo lane...
Mama gleda Želju:
– Imaš lepu želju!
Hajdemo do šume,
gde brezice šume,
gde su cvale zove,
gde potočić zove,
gde se cvetne krune
polagano krune,
gde se leptir lepi
na cvetove lepi,
gde kao i lane
trčka lepo lane.
Lice malom sinu
od radosti sinu.[1]
Pre(ne)poznate riječi:
breza – vrsta drveta; u pjesmi: bijele breze jer im je stablo bijele boje
zova – biljka od koje se prave čajevi, sirupi i sokovi; ima ljekovito dejstvo
kruniti (se) – odijeliti se od cjeline mrvljenjem ili rasipanjem
lane/lani – prošle godine
leptirak – deminutiv od leptir
[1] Vesela, antologija: izbor poezije za djecu iz Vesele sveske 1952–1992., Mas Media Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2018., str. 31–32.
Stanko Rakita (1930–1990) književnik i pjesnik za djecu, u Bihaću je završio Učiteljsku školu nakon čega je radio kao učitelj, cijelog života bivajući u bliskom kontaktu s djecom. Njegove najpoznatije knjige su: Nigdje kraja svijetu, Bijeli let i Radoznali dječak. Njegovo je ime ujedno i ime nagrade Stanko Rakita koja se u Banjaluci dodjeljuje za najbolju knjigu za djecu.
Čitanje:
Izdvaja bitne informacije iz pročitanog teksta. (Prepoznaje homonime i razlog njihove učestalosti u pjesmi.)
Usvaja nove riječi i izraze i primjenjuje ih u govoru i pisanju. (Npr. kruniti se, lani…)
Prepoznaje stereotipe i predrasude u tekstu, i načine na koje pisac nastoji uticati na nečije stanovište. (Zašto pjesnik govori svoje riječi i želje kroz dijete?)
Pisanje:
Uvodi nove riječi u svoje tekstove. (Iz teksta, ali i kroz grupni rad na rečenicama sa homonimima.)
Govorenje:
Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije. Govori razgovijetno, pravilno, smisleno. (Pravilno izgovara homonime, sa sviješću o važnosti akcenta.)
Sluša pažljivo da razumije smisao izrečenog. (Da uoči važne informacije, različit izgovor homonima, da ih zapamti i ponovi.)
Čas bi trebao početi čitanjem pjesme na način da je prvo čitaju učenici/učenice kako bi zapazili/zapazile homonime na kraju stihova. Prvo čitanje može biti i izazovno dok đaci ne primijete da se riječi ne moraju čitati identično iako isto izgledaju. Pretpostavka je da će tome prethoditi „lomljenje“ jezika i nekoliko pokušaja da ispravno pročitaju pjesmu, međutim – taj zaključak treba biti njihov i zato bi trebalo izostaviti ili barem odložiti zaključivanje nastavnice/nastavnika.
U analizi treba uočiti dva dijela pjesme i ponavljanje. Radi se o dijalogu sina i majke, čiji je sadržaj opis šume u rano proljeće. Šuma se mijenja, jer u njoj „Cveće širi krune, / latice se krune, / leptirak se lepi / na cvetove lepi.“ Đaci mogu zapaziti da dječak govori o šumi kao da je već poznaje, riječima koje nisu sve baš njegove; što znači da on izgovara nečiju tuđu želju. Čiju? Zašto se pjesnik sakrio u dječaka, zašto naprosto majka ne govori sve to? Zato što se obraća djeci i računa da će se ona poistovjetiti sa Željkom pa da će i sama poželjeti isto, da odu u šumu, koja sada i njih mami...
Budući da je pjesma zasnovana na nabrajanju motiva iz prirode, đaci mogu dobiti zadatak da nadopune vlastitim primjerima, slikama/detaljima proljetno buđenje šume. (Moguće je upriličiti takmičenje, po redovima, gdje bi svaki usvojeni prijedlog dobijao bodove, a prijedlog koji bi sadržavao homonime, dvostruko. Neke od mogućih verzija su: gdje lijepa je duga kao nebo duga; dok njene boje kišne kapi boje... Željko sa drugom šeta stazom drugom...) Takmičenje bi đake moglo motivirati da sačine i inventar homonima: skȕp – skȗp, lȕk – lȗk, rȃdio – rádio, kúpiti – kȕpiti, blȃgo – blágo... Također, u starijim razredima, pjesma se može ponovo koristiti za vježbanje akcenata: zašto su procvale zóve, a zašto potočić zòvē dječaka, Željko mȁmi priča kako ga mȃmi šuma itd.
Nakon što se kroz zabavu osvijesti fenomen istosti i različitosti, odnosno važnosti detalja (u riječima jačine, dužine i intonacije izgovora glasa, a u prirodi detalja koji se razlikuju), može se započeti razgovor o tome zašto šumu zovemo isto i u zimu i u proljeće, kad je ona očigledno drugačija. Šta je to što se nije promijenilo? I isto to, za čovjeka, ili dijete. Šta je to što u čovjeku ostaje isto i kad je dijete i kad odraste? Šta je u majci i Željku isto, a šta različito?
Korelacija: Biologija