Pjesma Duška Trifunovića Nešto važno da ti kažem objavljena je u zbirci pjesama za djecu Sedam šuma. Uvodna je pjesma cijele zbirke i upravo ta činjenica olakšava rješenje glavne dileme vezane za interpretaciju – tko je lirski subjekt u ovoj pjesmi. Na prvu nam se može učiniti da je lirski subjekt u pjesmi dijete. Ovakvu pretpostavku opravdava i činjenica da je riječ o zbirci pjesama za djecu, kao i stihovi iz pjesme: Ne pita me niko da li se slažem / a svi govore u moje ime; kada gledam starije i jače. Obično u ime djece stariji (iskusniji) i jači (moćniji sa više autoriteta) govore i donose odluke bez da se djeca suštinski pitaju šta je to njima lično važno. Pjesnik pjesmom želi djeci dati priliku da kažu nešto za njih važno te zbog toga koristi glas i iskustvo djeteta.

S druge strane, jer je pjesma uvodna, taj glas može pripadati samom pjesniku (ne djetetu) koji želi djeci nešto važno reći svojom zbirkom koju tim prologom otvara.

Šta nam, u tom slučaju, želi važno reći? Šta je to nešto?

Otkrio sam kako stvari stoje; objavljuje već u drugom stihu, a kasnije saznajemo i da ga to što je otkrio muči, čudi, da to kako živi i šta radi također zaslužuje da bude podijeljeno s nama.

Našu početnu dilemu – čiji glas čujemo (djeteta ili pjesnika) – razriješio je sam pisac u poglavlju (pogovoru) pod nazivom Neke nejasnoće. Tu on čitaocima objašnjava razloge i načine nastanka pjesama iz ove zbirke, a zatim i odgovara na pitanje – šta je to važno što želi da kaže njegov lirski subjekt:

Meni nije važno da moji čitaoci od mene nešto nauče. Mnogo mi je važnije da im bude lijepo dok čitaju moje pjesme i da se čude kako sam se ja sjetio, a oni su o tome godinama razmišljali, na istu temu, a eto nisu se sjetili, pa im je drago da se barem neko sjeti da nađe rimu i lijepe zvuke stihova na temu koja je i njima vrtila se po pameti. A to što je teško reće Amadeus, a na drugoj strani nema ni jedne druge riječi, pa sam morao čak da potegnem moreuz – to je moja manija koja me progoni i ja progonim nju u želji da nađem sazvučje riječi koje nikad nisu bile u vezi, osim zvučno, a da sad ponovo žive u ovakvoj kakovu sam joj ja namjenio… Mocart je živio u Evropi, a preko „moreuza“, preko Lamanša, u Engleskoj, urlala je muzika mog vremena; ja sam se poigrao riječima i činjenicama, pa doveo u vezu tu „prostu“ muziku preko „moreuza“… Mocartu bi to svakako bilo prosto što mi radimo, a posavjetovao sam neke da uče, i od koga, i kako se postaje Mocart… Naravno, to su igrarije, ali tako se pišu pjesme! Ja to odlično znam! (Trifunović 1987:70)

Dakle, lirski subjekt u pjesmi je glas pjesnika koji djeci svojom zbirkom suštinski želi da pokaže svoj pjesnički doživljaj i viđenje svijeta. Sada stihovi Otkrio sam kako stvari stoje dobijaju sasvim drugo značenje i odnose se na pisanje poezije. Pjesnik je pronašao svoj način pisanja pjesama. O tome nam direktno govori i na kraju prve strofe i na kraju knjige: Ne pita me niko da l se slažem / a svi govore u moje ime stihovi su koji se odnose se na tumačenje i razumijevanje poezije. Samog pjesnika niko ne pita da li se on slaže sa takvim tumačenjima, a svako nudi svoje. Stariji i jači su sada književni autoriteti, interpretatori koji nude svoja tumačenja i viđenja bez da vide suštinski pjesnika (ono što je on imao i htio da kaže) kao što drugi autoriteti ne vide dijete (ono što ono ima da kaže ili je reklo), pa se pjesnik sada opet ironično, baš poput djeteta, pravi da mu ta mišljenja znače. Majstorstvo ove pjesme ogleda se ponajviše u načinu kako je Trifunović otkrio mjesto u kojem se pozicija djeteta i pozicija pjesnika izjednačavaju – a to je nerazumijevanje i neslušanje onog što se suštinski želi reći. Trifunović svojom pjesmom izjednačava poziciju pjesnika i djeteta vjerujući da djeca iz svoje pozicije mogu da razumiju i njegovu – pjesničku.

Šta me muči, šta me čudi, kako živim i šta radim su stihovi koji se odnose na pisanje poezije. Na sve ono što nam je sam pjesnik mudro iznio na kraju knjige: nalazak rime i zvučnosti stihova na temu koja se i drugima vrtila po glavi, ali nisu uspjeli da nađu prave riječi da ta razmišljanja izraze, sazvučje[1] riječi koje nisu ni u kakvoj vezi osim po zvučnosti, ali im pjesnik sada pronalazi novu vrstu povezanosti, igranje riječima i činjenicama. Igra je još jedna sličnost pjesnika i djeteta. Otuda se pjesnik obraća upravo djeci vjerujući da će ona razumjeti njegovu igrariju jer za njega se tako pišu pjesme. Zato se pjesma završava stihovima da l je dobro – ti prosudi jer pjesnik, zapravo, djeci daje svoje pjesme na procjenu. Njima se i obraća svojom zbirkom, pa mu je zato i važno njihove mišljenje. Djecu neko nešto napokon pita. Pjesnik koji je u poziciji djeteta – nerazumijevanju – vidio i samog sebe. Za Trifunovića je poezija važna, pjesničko izražavanje i viđenje svijeta, igra u jeziku. Način na koji se stvari kažu. I to je ono nešto važno što djeci svojom poezijom poručuje.

Dakle, u pjesmi je prisutan glas pjesnika koji se obraća djeci i govori o onome što je njemu važno, a to je igra i užitak pisanja pjesama. Na času književnosti ova pjesma može poslužiti tome da djeca sama probaju na pjesnički način da kažu za njih nešto važno. Odnosno, da i sami napišu pjesmu. Prvi čas nastavnik može da posveti interpretaciji pjesme, analizi pjesničkog jezika te sličnostima između pozicije djeteta i pjesnika, a drugi čas može djeci dati priliku da i sami nešto važno kažu u formi poezije. To je ujedno i prilika da se ponove i neka od osnovnih obilježja poezije: rima i zvuk, ali i da djeca na praktičan način demonstriraju vještine poznavanja poezije pišući vlastitu pjesmu.

U nastavku donosimo nekoliko primjera pjesničkih igrarija za djecu na drugom času koje nastavniku mogu poslužiti kao inspiracija za kreiranje vlastitih.

a. Zamijeniti samo jednu riječ u pjesmi sličnu po zvučnosti sa kažem, pa vidjeti kakvu ćemo pjesmu dobiti. Naš primjer: kažem/slažem.

NEŠTO VAŽNO DA TI SLAŽEM

Imam nešto važno da ti slažem
Otkrio sam kako stvari stoje
Ne pita me niko da l' se slažem
A govore svi u ime moje

Kada gledam starije i jače
Odmah vidim čime raspolažem
Ja se pravim da mi mnogo znače –
Ali imam nešto važno da ti slažem

Nešto važno da ti slažem
šta me muči šta me čudi
kako živim i šta radim
da l' je dobro – ti prosudi
ali važno važno važno
da ti slažem...

Koliko se značenje pjesme promijenilo sa promjenom samo jedne riječ? O čemu sada pjesma govori? O nečemu važnom da se kaže, nemogućnosti da se nešto važno kaže ili o laganju? U koje strofe i stihove se ova riječ dobro uklapa, a u kojima nije najbolje rješenje? Koje riječi bi još prepravio/la i gdje? Koja se još riječ po zvučnosti slična kažem može iskoristiti? Dokažem, pokažem, ukažem? Kako bi onda glasio naslov pjesme: Imam nešto važno da ti dokažem. Imam nešto važno da ti pokažem. Možemo li reći: Imam nešto važno da ti ukažem ili trebamo promijeniti cijeli naslov. Je li gramatički pravilnije: Na nešto važno imam da ti ukažem ili postoji nešto što nazivamo i pjesničkom slobodom. Imam nešto važno da ti ukažem. Kada i zbog čega možemo odstupiti od gramatičkih pravila, pa reći kako se i ne govori uobičajeno? Riječ kažem se rimuje sa još 6039 riječi. Ako nam ne vjeruješ, pogledaj stranicu rimovanje.com. Kako sada gledaš na pisanje poezije? Da li je to lak i jednostavan zadatak? Po čemu je i zabavan? Da li pjesme na kraju pišu ljudi ili roboti? Kakvu pjesmu kompjuter ne može da napiše? Da li je dovoljno samo naslagati riječi koje se rimuju ili se te riječi trebaju opet po nečemu osim po zvučnosti posložiti u cjelinu?

b. Ostaviti neke riječi iz Trifunovićeve pjesme, a neke u manjoj ili većoj mjeri izbaciti i djeci dati zadatak da dopune stihove svojim riječima. U lakšoj verziji ovog zadatka, nastavnik može dati djeci i izbor riječi koje se rimuju, a na naprednijem nivou djeca mogu i sama da traže riječ koja se najbolje rimuju, a da ne uzimaju prvu riječ koja ima padne na pamet, nego da traže zanimljivije i manje povezive pojmove, kako to i Trifunović radi te tako igrajući se sa zvučnosti riječi otkrivaju i prave nove veze među riječima.

NEŠTO VAŽNO __________________

Imam nešto važno ________________
Otkrio sam ______________________
Ne pita me niko __________________
A govore svi _____________________

Kada gledam ____________________
Odmah vidim ____________________
Ja se pravim _____________________
Ali imam nešto važno ______________

Nešto važno _____________________
šta _____________________________

kako ___________________________
da l' je dobro – ___________________
ali važno važno važno
da ti ____________________________

Za ovaj zadatak važno je djecu podsjetiti koju rimu koristi pjesnik. Trifunović u pjesmi Nešto važno da ti kažem koristi ukrštenu rimu – vezuje se svaki drugi stih (abab), ali djeca prilikom pisanja svoje pjesme mogu da koriste i druge rime: parnu, obgrljenu, nagomilanu, isprekidanu.

c. Ostaviti samo naslov pjesme: Nešto važno da ti kažem. A ostatak cijele pjesme djeca mogu sama da napišu; vodeći opet računa o jeziku, ritmu, rimi, zvučnosti.

d. Četvrti tip zadatka može biti da djeca napišu pjesmu o nečemu što ih muči (problem ili izazov koji imaju), čudi (nešto čemu se čude), kako žive (kako provode svoje vrijeme, čime se zanimaju u životu), šta rade (šta vole da rade, određenu aktivnost u kojoj uživaju baš kao što pjesnik uživa da piše poeziju), ali da opet vode računa o pjesničkom načinu izražavanja. Tema može da bude njima bliskija od pisanja poezije, ali zadatak treba opet da ostane u vezi sa stihovima iz Trifunovićeve pjesme koja i sama ostavlja poprilično širok izbor kako smo gore i naveli. Ovaj zadatak, također, može da bude podijeljen na lakši i teži nivo. Na lakšem nivou djeca pišu zasebne nove pjesme, a na težem nivou trebaju da prošire Trifunovićevu pjesmu još jednim svojim stihom ili strofom na temu po izboru (nešto što ih muči / čudi / kako žive / šta rade) vodeći računa o ostatku pjesme i pjesmi kao cjelini. Tačan broj riječi može da bude zadan, a može biti i slobodan izbor djece. Onda se može razgovarati o tome koliko se značenje pjesme promijenilo dodavanjem još jednog stiha i šta je novo pjesma dobila sa samo još jednim novim stihom ili pak cijelom strofom. Koje se riječi sada mogu koristiti i koje bi bile najbolji izbor.

Prilikom svih ovih zadataka djeca mogu da nauče kakav red riječi pjesnici koriste i kako često zbog rime koriste obrnut red riječi: a govore svi u ime moje, pjesnik obrće uobičajen red riječi, pa kaže u ime moje zbog rime. Osim toga, djeca mogu naučiti kako što jezgrovitije i preciznije da se izražavaju. Kako se u poeziji sa malo riječi mora kazati mnogo toga, pa je i zbog toga izbor riječi važan (osim za rimovanje). Zadatak se na kraju može nazvati Stavi pravu riječ na pravo mjesto. Na primjeru ove pjesme i zadatka djeca, također, mogu naučiti i šta znači crtica u poeziji. Zašto na nekim mjestima pisac koristi ovaj interpunkcijski znak. Kakva je uloga interpunkcije prilikom pisanja pjesama.

A. O.