Film se sastoji od tri cjeline – sekvence, prema mjestu događanja. Prva je stanična čekaonica, druga klupa na peronu i treća kupe voza. Glavna junakinja je bakica, predstavljena kao punačka ali sićušna i starački usporena osoba, ali koja isprovocirana nepravdom postaje energična. Tome uglavnom služi prvi dio, u kojem neispravan automat za grickalice ne izbaci plaćeni keks. Tek kada se bakica ljuta zbog te "nepravde" zaleti u njega, popušta. Kadrovi se naizmjenično sastoje od širokih i krupnih planova, uz nekoliko srednjih. Široki nam daju informaciju o mjestu i okolnostima događaja, a krupni o bakicinim facijalnom/emotivnim reakcijama: iznenađenje, čuđenje, ljutnja... Srednji planovi su subjektivni: jednom je to perspektiva niske bakice koja odozdo gleda keks zarobljen u automatu, drugi put pogled na bakicu iz samog automata, iz prostora odakle se uzima kupljena stvar.

Zaplet počinje nakon što sjedne na klupu na kojoj već sjedi mladić sa slušalicama na ušima i mobitelom u rukama. Likovi su ovdje dati u kontrastu, ne samo mlad/stara, nego i mršav/punačka, visok/niska, smiren/energična. Bakica dok čeka voz zadovoljno uzima novine sa klupe i otvara ih, a onda posegne za keksićima na klupi i uzima jedan. Istog časa čuje i shvati da mladić uzima drugi... To je naravno razbjesni, jer odakle mu pravo da bez pitanja uzima njeno. Započinje borba oko preostala dva keksa, u kojima mladić sve vrijeme ostaje ravnodušan, što bakicu, a i nas, ako ne trpimo nasilje i nepravdu, ljuti. Ona mu drži bukvicu, ali on je ne čuje, jer sluša neku svoju muziku. Tu vidimo opet krupni plan bakice, i njen bijes pretočen u grdnje, ali umjesto njenog glasa čujemo muziku, pa imamo utisak da ona uz nju repuje. Kadar je subjektivan, mladićev, i naravno duhovit. (To je već znak da posumnjamo u jasnoću cijele situacije, jer zašto bi režiser na ovaj način "ismijavao" bakicu?) Mi, međutim, već navijački opredijeljeni za nju, taj kadar vidimo kao završnu potvrdu mladićevog bezobrazluka. Ne samo da otima tuđe, nego ne dopušta slabijem (bakici) niti da zbog toga prigovara. Oko zadnjeg se otimaju i, prirodno, mladić osvaja keks. Ali se nakon kraćeg premišljanja ipak udostoji da keks prepolovi i jednu polovinu pruži bakici. Ona, još više povrijeđena tim „licemjerstvom“, svoju polovinu smrvi i baci. Mladić se tome čuti, uzme prstom nekoliko mrvica, proba ih, zaključi da su ok, i slegne ramenima, priznajući da ne razumije bakicinu ljutnju. Posredno – da zaista na stvar gleda kao na neki nesporazum (čuj nesporazum, uzimati tuđe kao svoje, i pri tome ne vidjeti u tome ništa problematično!) – vidimo i kad na čas ugledamo ekran njegovog mobitela, na kome se on s nekim dopisuje i tom nekome piše kako se nadurava s nekakvom bakicom oko nečega.

Sad smo i mi već bijesni, zbog te drskosti, koja spaja snagu sa ravnodušnošću.

Treća sekvenca započinje ulaskom bake u voz. Nakon što se smjesti u svoje sjedište, odakle kroz prozor vidi drskog mladića koji jednako sjedi na klupi sa slušalicama na ušima i mobitelom u rukama, kondukter zatraži kartu, ona otvara torbicu, vadi kartu i pruža mu je, ali onda joj pogled ostane fiksiran na torbicu. I mi u sljedeće kadru vidimo da je keks izvučen iz automata unutra, neotvoren. Bakica istog časa shvata šta se zaista dogodilo, i mi sada gledamo, u retrospekciji, scenu na peronu ali iz šireg plana, i sa drugim detaljima: bakica je sjela na klupu, uzela novine, i posegnula za keksom, koji je već bio na klupi, tj. koji je pripadao mladiću! Ona je sve vrijeme jela njegov (a ne on njen). Bakica se stidi, i htjela bi to popraviti nekako, ali voz kreće i odlazi. Na kraju mladić ustaje, zgužva praznu ambalažu i baci je u korpu za smeće.

Animiranim filmom ispričana priča zanimljiva je prije svega zbog obrata nakon bakicinog otkrića da je keks sve vrijeme bio u njenoj torbici, što znači da je sasvim pogrešno razumjela okolnosti u kojima se onda zbog toga neprimjereno ponašala. Nije ona bila žrtva tuđe bezobzirnosti, nego je sama bila kradljivica tuđeg keksa. To što je činila suprotno svojim uvjerenjima (da svakome pripada ono što je njegovo) iz neznanja, za samu priču nije od velike važnosti. Važnije je da shvatimo ono na što nam reditelj ukazuje pažnju, a to je: da naše moralno prosuđivanje, o tome šta je dobro a šta loše, zavisi od informacija kojima raspolažemo. Dok smo vjerovali da je keks bakicin, osuđivali smo mladića, nakon što smo shvatili da je keks bio njegov, odjednom nam je postao simpatičan, upravo zbog osobina koje su nas ljutile, a koje smo pogrešno interpretirali, jer nismo imali sve potrebne informacije: za ono što smo mislili da je bezobzirnost i ravnodušnost, sad vidimo da je trpeljivost i nesebičnost.

U poređenju s tim njegovim osobinama sada nam se one bakicine, „svakom svoje“, i njeno poimanje pravde zasnovano na pravu na posjedovanje nedovoljno; tj. da je mladićevo vrednije, ljepše, bolje. Sada nam se ona čini kao sebična, pa drugim očima gledamo i na njena stisnuta usta, namrgođeno lice, torbicu koju čvrsto drži uz tijelo kao na manifestacije tvrdičluka.

Priča, nakon što nam motivacija likova sasvim objasni, važna je i za razgovor o odnosu među generacijama. Bakica i mladić su predstavljeni kao generacijski tipovi: baka je stara, sporo hoda, sitna, je, čangrizava, sebična, a mladić tolerantan, opušten, komunikativan, a ipak i radoznao (kad ga zanima zašto je bakica smrvila i bacila polovinu keksića). Očito da stariji nisu uvijek pametniji, mudriji, strpljiviji, a mlađi egoistični, bezosjećajni, samodovoljni... Ocjenjujemo li ljude na osnovu predrasuda, kao osobe u cijelosti određene grupama kojima pripadaju (kao da nemaju vlastite osobine ili kao da one nisu bitne) u opasnosti smo da donesemo pogrešne procjene i zaključke. Razlog zašto je bakica odmah osudila mladića, i zašto smo mi odmah povjerovali njenoj perspektivi, možda ima veze s našim vlastitim predrasudama o ugroženosti starijih i beskrupuloznosti mladih.

Do ovakvog shvatanja filmske priče Napad na grickalice dovodi nas niz scenarističkih i rediteljskih postupaka; kad npr. baka pobijedi automat, mi njen trijumf vidimo "očima" automata, kao da se radi o ravnopravnim subjektima, među kojima je važna jedino poštena trange-frange razmjena. Nakon što bakica odlazi vozom, postiđena, i u nemogućnosti da ispravi grešku, mi vidimo i da je njeno lice odjednom postalo drugačije: blaže i nasmiješeno. Jasno nam je da se u filmu ta promjena pripremala kroz niz suprotnih krupnih planova lica i da ta promjena upućuje na poentu.

Izbor medija – animirani kratki film – također ide u prilog našoj interpretaciji. Sa pravim glumcima kontrast ne bi mogao biti ovako istaknut, niti bi se gledaoci tako lako prihvatili predrasude zasnovane na tom kontrastu. Crtež, koji je u širokim planovima skoro pa hiperrealističan, a u krupnim karikaturalan, također doprinosi tome da dovedemo u pitanje način viđenja drugih ljudi. (Tako što preuveličavamo, pojednostavljujemo, zanemarujemo mnogo šta od onog što vidimo.) Animacija, a to je za ovu priliku možda i presudno, brže i lakše vezuje za sebe dječiju pažnju, upravo zato što likovnim i filmskim jezikom očuđava svijet (možda i na način na koji pretpostavljamo da ga i djeca vide?).

N. V.