Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je dolje i kapi se blistale na suncu. Ulicama je prolazio varoški svijet u lijepim odijelima. Majka stiže pred školu suviše rano. Na velikom trgu već je vladao potpuni mir; prozori visoke kuće odsijavali su i katkad bi se čuo glas učitelja, koji je u školi govorio oštrim i zvonkim glasom. Ovakvim opisom prirode, varoši i majčinim dolaskom pred školu započinje crtica Grijeh Ivana Cankara. Prva rečenica – snijeg koji kopni po krovovima, kapanje i kapi koje blistaju na suncu slika je dolaska proljeća i olakšanja. Konkretno, kapanje i kapi koje blistaju na suncu mogu se povezati sa motivom plača kao vrstom olakšanja osjećaja krivnje – jednim od centralnih motiva ove priče. Druga vrsta opisa na samom početku (lijepa odijela, veliki trg, visoka kuća) u kontrastu je sa daljnjim opisom lika majke (muške, blatnjave čizme, široka seljačka suknja) i u vezi je sa drugim ključnim motivom ove priče – stidom koji je povezan sa prikazivanjem seoskog porijekla likova i njihova siromaštva, koje se sada u kontrastu sa opisom grada posebice ističe.

Majčina žrtva

Majka je stigla izdaleka, sa sela, koje je udaljeno od varoši četiri sata hoda, da bi sinu donijela novac. Ovakav opis majke, pogotovo njeno pješačenje četiri sata, govori o njenoj požrtvovanosti i brizi za sina. Cankar nadalje opisuje njezine čizme – muške čizme, blatnjave, široku, seljačku suknju, poškropljenu sve u cilju prikazivanja seoskog porijekla, ali i siromaštva jer majka u oskudici nosi muške čizme. Pogotovo jer školuje dijete i važniji su joj novci za tu namjeru. U desnoj ruci majka je držala kišobran i veliki svežanj, u kome je nosila košulje i par novih čizama za Jožeta, a u lijevoj ruci držaše veliku maramu u čiji je čvor stavila deseticu, koju je donijela za Jožeta. Majka je Joži donijela i košulje te par čizama, sve što u tom trenutku ima i može. Dakle, opet isticanje njene požrtvovanosti koje je dalje produbljeno sljedećim rečenicama: Majka je bila umorna i gladna, ujutru nije kupila nimalo hljeba za sebe zbog toga da joj ona desetica ostane cijela. Noge su je boljele i kašljala je; njeno lice je bilo suvo, na obrazima je imala duboke jame. Duboke jame simboliziraju sada i majčinu zabrinutost za mogućnosti školovanja djeteta u kontekstu očitog siromaštva, ali i zabrinutost zbog njegovog snalaženja u gradu. Hodala je polagano gore-dolje po trgu i gledala u prozore, koji su se blistali kao da su pozlaćeni. Prozori koji blistaju kao da su pozlaćeni donose još jednu slika kontrasta gradskog bogatstva – ugode života i Jožinog porodičnog siromaštva – otežanog načina života.

Veća empatija pisca za lik majke nego sina

Sve nam ove informacije Cankar donosi prije samog susreta majke i sina, odnosno prije nego školsko zvono zazvoni i iz velikih vrata ispadne mnoštvo đaka. Zašto? Osim da predstavi razlikuju između sela i varoši u značenju socijalnog jaza i prikazivanja siromaštva, Cankar na ovakav način od samog početka želi kod čitatelja priskrbiti veći osjećaj empatije za lik majke, insistirajući na njenoj žrtvi za sina (žrtva kao, također, jedan od religioznih motiva o kojima će više kasnije biti riječi), ali i u književnom smislu na taj način pisac želi učiniti uvjerljivim i opravdanim kasniji osjećaj stida i krivice sina Jože koji se unatoč majčinoj brizi i požrtvovanosti ipak zastidi majke te drugu koji ga pita je li to njegova majka kaže da nije i prođe pored nje u školskom dvorištu. U ovoj interpretaciji želimo pokazati kako je moguće razviti osjećaj empatije i za Jožu, zašto sam lik u priči ne može imati empatiju prema vlastitom stidu i krivici te kako i zašto lik ove osjećaje prevashodno doživljava iz ugla religije.

Zašto se i čega tačno Joža stidi?

Da bismo razumjeli Jožin osjećaj stida i prema njemu kao liku razvili također osjećaj empatije, prvo trebamo razumjeti situaciju u kojoj ovaj lik osjeća stid. Iz velikih vrata ispade mnoštvo đaka; najprije oni mali iz nižih razreda – kričali su i gonili se po trgu; za njima iziđoše stariji đaci – hodali su ozbiljnije i gordo. U gomili veselih drugova dođe i Joža. On majku spazi na školskom dvorištu u društvu vršnjaka koji u periodu viših razreda osnovne škole (Joža je stariji đak jer izlazi iz škole kasnije) – ranoj adolescenciji – imaju mnogo veći uticaj na nas nego roditelji. Dakle, okružen vršnjacima spazi majku, a onda nam pisac kao u krupnom planu kamerom prikazuje šta tačno: seljačku suknju išaranu cvjetovima, visoke blatnjave čizme, crvenu gornju haljinu, šarenu maramu na glavi, pozadi povezanu, veliki svežanj i nezgrapni kišobran. Joža zato drugu koji ga pita zar to nije tvoja majka, odgovara da nije jer stidio se seljačke suknje, išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine i marame, i kišobrana i velikog svežnja. Joža se, dakle, pred drugovima zastidi majčinog fizičkog izgleda koji ovako predstavljen simbolizira seosko porijeklo, ali i siromaštvo. Toga se Joža stidi, ne majke kao takve nego njihovog seoskog porijekla i siromaštva, pa ne želeći da u društvu vršnjaka bude ismijan zbog toga, odluči da drugu koji ga pita kaže da to nije njegova majka. Ovakva pozicija lika je u potpunosti psihološki opravdana.

Šta nam psihologija kaže o stidu i krivici?

Zoran Milivojević u knjizi Emocije – psihoterapija i razumijevanje (2000:394) stid definira kao vrstu straha koju subjekt oseća u situaciji u kojoj procenjuje da je nekim svojim postupkom doprineo da neka značajna osoba o njemu misli negativno. Ovakvu vrstu stida će Joža osjetiti kasnije u priči u odnosu prema majci, što će dovesti i do osjećaja krivnje, ali u kontekstu vršnjaka Joža osjeća stid kad učini nešto što odstupa od predstave kakvu bi on želeo da značajni drugi imaju o njemu (Milivojević 2000:395). Reći da to jeste moja majka značilo bi odstupiti od predstave gradskog i bogatog djeteta, kakvu Joža želi da značajni drugi (vršnjaci) imaju o njemu. Značajni drugi u ovoj situaciji su vršnjaci, a ne majka, što je u skladu sa Jožinim razvojnim periodom ulaska u adolescenciju. Milivojević nadalje ističe da je stid ili sram socijalno, ili, bolje rečeno, javno osećanje, što znači da je za stid potreban neko drugi kao svjedok. Što je subjektu važnije da drugi ima pozitivnu sliku o njemu, što drugog više doživljava kao pozitivni autoritet, što je veća želja da se bude prihvaćen od drugog, to je intenzivnije osećanje stida (Milivojević 200:395). Jožino osjećanje stida u ovoj Cankarevoj priči je također javno, drug koji ga pita je li to tvoja majka je svjedok, a Joži je važno da drugi (vršnjaci) imaju pozitivnu sliku o njemu, tj. da ne misle da je sa sela i siromašan te kao takav manje vrijedan jer socijalno izražen stid je poruka drugom da osoba sebe doživljava kao socijalno neadekvatnu (Milivojević 2000:396).

Osjećaj empatije prema Joži

Stidio se seljačke suknje, išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine i marame, i kišobrana i velikog svežnja; a u tom svežnju bile su njegove nove košulje, koje je majka noću šila, i po kojima su kapale njene suze. Čak i kada osjeti stid prema vlastitom porijeklu u priči predstavljenom majčinom seoskom odjećom, Cankar progovara glasom odraslog, pa dodaje još jedan detalj nove košulje koje je majka noću šila i po kojima su kapale suze prikazujući opet majčinu žrtvu za sina sa ciljem da intenzitet kasnijeg osjećaja krivnje učini opravdanim te kod čitaoca proizvede suosjećanje ponovo prema majci ostavljajući i nama čitaocima da se pitamo kako se Joža može stidjeti majke koja se toliko žrtvuje za njega. Može jer se nalazi u grupi vršnjaka, a važno mu je da vršnjaci imaju pozitivno mišljenje o njemu. Koliko god nam se iz perspektive odraslog i savremenosti siromaštvo i seosko porijeklo činili kao neadekvatni razlozi za stid, razumijevajući situaciju u kojoj lik osjeti stid, možemo imati veći stepen razumijevanja i prema samom Joži.

Sakrio se u gomilu i prođe mimo nje.

Najvidljiviji znak stida, kako ističe Zoran Milivojević u već spomenutoj knjizi, jeste crvenilo koje zahvata obraze, lice, a u nekim slučajevima i vrat i prsa. Osoba koja se stidi pokušava da se sakrije izbegavanjem gledanja u oči, gleda u zemlju, obara glavu, okreće se od posmatrača, pokriva se nečim ili se sakriva iza nečega. Tipičan gest je pokrivanje lica rukama. Kada stid postane veoma intenzivan, osoba beži iz situacije. Takođe se javlja i plač (Milivojević 2000:396). Joža, dakle, zbog osjećaja stida bježi iz ove situacije jer ne želi biti osramoćen pred drugovima. Ne želi da drugovi (iako pretpostavljaju jer ga drug pita zar to nije tvoja majka) znaju da je on sa sela i da je siromašan. Odabirom glagola skrivati Cankar daje uvjerljiv opis emocije stida. U kontekstu priče Joža se već sada počinje stidjeti i samog sebe, pa bi da što prije izađe iz cijele ove situacije i što prije prođe pored majke, nestane i sakrije se.

A majka je stajala i gledala brižno očima. Ubrzo gužva prestade, đaci su još samo pomalo izlazili iz škole; zatim je zazvonilo i sve se ponovo utiša. Već se majka riješila da pođe u Jožin stan, pa da ga tu pričeka. Kad je učinila nekoliko koraka, pomislila je da se, možda, zabavio negdje u školi, pa se vratila i čekala.

Majka je opet prikazan kao brižna, strpljiva, ona koja čeka, što je sada važna prilika i mjesto u priči da, razumijevši kontekst Jožina stida, počnemo razvijati osjećaj empatije ne više samo prema majci nego i prema Joži koji je u ovom trenutku (ako ne razumijevamo njegov stid) na vrhuncu neodgovornosti, bezobraznosti i surovosti prema majci. On je ignorira, a ona je brižna, strpljiva, čeka i dalje. Da bismo razvili empatiju prema liku, mi ga trebamo razumjeti. A to već sada nije teško zahvaljujući prethodnom objašnjenju psihologije o emociji stida. Dakle, zašto Joža osjeća stid prema majci je jedno od ključnih pitanja važnih za razumijevanje njegovog osjećaja stida, ali i kasnije za razumijevanje osjećaja stida koje će djeca, također, možda osjećati prema roditeljima. Zato što je na početku puberteta kada vršnjaci imaju mnogo veći uticaj na nas i kada želimo da vršnjaci misle pozitivno o nama. Takvo nešto djeca, kao i sam Joža u priči ne znaju još, ali bismo mi kao odrasli mogli na primjeru ove priče da im pružimo upravo takvo saznanje. Lakša opcija jeste da osudimo lika i kažemo kako je Joža surov, neodgovaran, bezobrazan. Takvom stavu zasigurno doprinosi i piščev stalni fokus na majci, ali književnost nas može učiti da razumijevamo perspektivu i poziciju lika te tako razvijajući prvenstveno empatiju prema liku, razvijamo empatiju i u stvarnom životu, kako prema sebi, tako i prema drugima.

Bliskost ili ne?

Noge su je boljele, naslonila se na zid, i gledala gore u prozore, koji su odsijevali na suncu; čekala je do podne. U podne je zazvonilo u školi, a i napolju zazvoni, podnevna zvona oglašavahu se sa svih strana. Ponovo zašumi, i iz škole ispadale su guste gomile. Majka pristupi bliže, pravo uz velika vrata, i tražaše Jožeta. Nije ga bilo. Sve se opet utiša, izlazili su samo učitelji, bradati, ozbiljni, i osvrtali se na nju. Ovakvim opisom i fokusom na osjećanja majke pisac i dalje svoju naklonost daje liku majke. Za sada ne govori mnogo o Jožinim mislima i osjećajima. Njegov fokus je na majci da bi opravdao kasniji proganjajući osjećaj krivnje. Nakon uzaludnog čekanja… U srcu se mati zabrinu, prestrašila se, misleći da možda leži kod kuće vrlo bolestan, i da čeka na nju, da poziva svoju majku. Pohitala je u njegov stan a noge su joj drhtale. Majka sada pored zabrinutosti osjeća i strah, pa je i na ovaj način pojačana slika majčine žrtve, jedna od ključnih osobina ovog lika. Joža je bio kod kuće; sjedio je za stolom i držao knjigu pred sobom. Kad je otvorila vrata, odmah je ustao i pošao joj u susret. Joža ustaje odmah kao vojnik (sada već i pod uticajem stida pred majkom jer ju je zatajio pred drugovima), polazi joj u susret, ali između njih dvoje nema grljenja niti bilo kakvog iskazanog fizičkog kontakta, koji bi se mogao čitati kao znak istinske bliskosti.

– A kad ti stiže?

– U jedanaest.

– Zar me nisi vidio, gdje sam te čekala?

– Nisam vas vidio! – odgovori Joža.

Sada je osjećaj stida Joža doveo u poziciju laganja

No, pogledajmo detaljnije ovaj dijalog koji je u priči jedino sredstvo kojim se možemo pozabaviti s ciljem pažljivije analize odnosa sina i majke. Primjećujemo da dijete majku persira, što je bila nekadašnja praksa iskazivanja poštovanja prema roditelju. Dijalog je također sveden, reduciran, kratak, odsječen, gotovo hladan. Kakav je to odnos djeteta i roditelja u kojem dijete roditelja persira i u kojem je dominantno osjećanje strahopoštovanje, za koje Zoran Milivojević kaže da nije oblik poštovanja nego vrsta straha u kojem se subjekt plaši da će ga, ukoliko se ne ponaša prema objektu s poštovanjem, objekt, koji je moćniji od njega, kazniti ili uništiti (2000:489). Može li u takvom odnosu dijete reći roditelju da se postidjelo i razgovarati otvoreno o tome čega se postidjelo? Može li dijete bez verbaliziranja i komunikacije razumjeti da, recimo, u siromaštvu i seoskom porijeklu nema ničega za stidjeti se. Lako je ovdje djeci dati zadatak da napišu drugačiji dijalog između majke i sina (i vježbaju pisanje upravnog govora) te ih zamoliti da kažu šta je Joža mogao uraditi drugačije da umanji i osjećaj stida i kasniji osjećaj krivice. To bi bila savremena, današnja perspektiva, koja se može i treba otvoriti tokom same interpretacije, pogotovo u segmentu povezivanja napisanog sa vlastitim iskustvom, ali ako želimo pojačati empatiju prema glavnom liku, trebamo razmišljati iz njegovog ugla mogućnosti. Svakako se ovaj dio može iskoristiti kao vježba naknadne pameti i sa djecom vježbati da u savremenom kontekstu imaju otvoreniji odnos po pitanju vlastitih osjećaja nego što to stoljeće prije kada je napisana ova priča Joža može. Pitanje je svakako koliko su i roditelji stoljeće poslije otvoreni i spremni da razgovaraju sa djecom o osjećajima. Pogotovo stida. No, nas ovdje zanimaju Jožine mogućnosti. Joža je također ćutljiv i zbog osjećaja stida prema majci. To može biti jedan od razloga svedenosti ovog dijaloga. No, pokaže li majka, recimo, radost što vidi Jožu? Ne. Validan razlog, također, može biti njeno čekanje te neiskazani osjećaj ljutnje zbog toga. Šta želim da kažem? Ni majka ne pokazuje emocije, pa ni dijete nema model po kojem bi to radilo. Da bi dijete otvoreno govorilo o svojim emocijama, ono treba da ima siguran i podržavajući odnos sa roditeljem. Majčina briga za Jožu u ovoj priči iskazana je isključivo kroz materijalnu, praktičnu brigu. Takav briga nije, pogotovo u kontekstu priče i siromaštva, zanemarljiva niti nevažna. Ali postoji još i druga vrste brige o djeci – emotivna briga. Ovakav sveden, hladan, služben dijalog ukazuje da u odnosu između djeteta i majke nema dovoljno topline, sigurnosti i podrške važne da dijete iskreno i otvoreno kaže majci da ju je zatajilo jer se postidjelo pred drugovima. I to je jedna važna lekcija, kako za roditelje tako i za nastavnike, koju nam donosi ova priča.

Susret sa majkom van školskog dvorišta i očiju vršnjaka

Poslije podne pođoše u varoš lijepom ulicom, s desne strane, sve su kuće svijetlile kao o prazniku, blistave kapi su padale iz oluka i udarale veselo po kamenoj kaldrmi. Sada imamo sličan opis kao sa početka priče. Blistave kapi, ali zašto su opis i atmosfera veseli jer kuće svijetle kao o prazniku. Naravno, da je na prvom nivou to opet kontrast između bogatstva i siromaštva, ali možemo li u ovakvom opisu čitati i opis unutrašnjeg stanja lika. Da se njome želi prikazati unutrašnje stanje lika, uvjerljiviji način bi bio mrak jer je Joža majci lagao i stidio se. Ovdje je ipak riječ o sreći, veselju, radosti i u ovakvom opisu možemo čitati Jožin osjećaj sreće jer je vidio majku koju je poželio. Susret sa majkom je za njega sada van školskog dvorišta i van očiju vršnjaka ipak radost. Otuda kuće svijetle kao o prazniku, ali opet kapi padaju iz oluka naslućujući Jožine suze koje će uslijediti nakon ovog kratkog trenutak sreće, ushićenja i oduševljenja koje se sada u priči u ovom dijelu javlja kao zatišje pred buru – osjećaj krivice. U srcu zaželi da se sakrije i da naglas zaplače. Sretali su ga drugovi; sreo ga je i onaj drug koji ga je pred školom pitao: – Zar nije to tvoja majka? Joža se više nije stidio, glasno bi kliknuo: – Gledajte, ovo je moja majka!

Šta se najednom promijenilo? Zašto Joža više ne osjeća stid?

Zato što je sa majkom proveo neko vrijeme i osjetio sreću i radost zbog njihovog susreta i druženja. Također, želi i da popravi štetu koju je napravio? Cankar kaže glasno bi kliknuo, ali Joža to ne uradi. Druga prilika da Joža popravi štetu u priči ostaje neiskorištena, a sve sa ciljem daljeg produbljivanja osjećaja krivnje i dovođenja u vezu tog osjećaja sa grijehom. I stid i krivica se osećaju kada subjekt uradi nešto neadekvatno. Međutim, između ova dva osećanja postoji velika i bitna razlika. Stid je osećanje neadekvatnosti sopstvenog bića, dok je krivica osećanje neadekvatnosti sopstvenog ponašanja. Zbog toga je stid povezan s povlačenjem, bežanjem i budućim izbegavanjem situacije, dok je krivica povezana s učenjem, promenom ponašanja u sadašnjosti i budućnosti, odnosno s izvinjenjem i popravljanjem štete. (Milivojević 2000:398). Funkcija osjećanja krivice jeste izvinjenje i popravljanje štete, što se u ovoj priči nikada ne desi, između ostalog, i zbog nepostojanja potpuno otvorenog odnosa majke i djeteta, zbog nepostojanja komunikacije, kao i nemogućnosti osvještavanja Jožina stida. Sve ovo može i treba biti iskorišteno tokom same interpretacije i razgovora o ovoj priči sa djecom, pogotovo vezano za ishod povezivanja priče sa vlastitim iskustvom, okruženjem i vremenom u kojem dijete živi.

Osjećaj krivice koji pisac imenuje grijehom

Nakon ovog dijela u priči slijedi i najzanimljiviji dio – osjećaj krivice koji sam pisac ne imenuje tako nego religioznim pojmom – grijehom. Hodao je uz svoju majku, ali je na njegovoj duši ležao grijeh, koji ga pritiskivaše na zemlju, tako da su njegove noge bile umorne i otežale. Hodao je uz svoju majku kao Juda uz Krista. Osjećaj krivnje je neugodan osjećaj, pa je on odlično opisan pritiskivanjem na zemlju, umornim i otežalim nogama. Joža sada osjeća grijeh zbog izdaje majke. Otuda Cankar koristi Judu kao poznatu metaforu izdaje. Dakle, emocija stida, nepriznavanje tog osjećaja i nekomuniciranje o istom doveo je do toga da se dijete sada nakon što je provelo neko vrijeme sa majkom i osjetilo ipak privrženost i ljubav prema njoj (veseli opis atmosfere i prirode) osjeća da ju je izdalo. Izvan varoši, pozdravi se sa sinom, a Joža je namjeravao da klekne pred njom i da sakrije svoju glavu u njeno krilo: – Majko, zatajih te! – Ali nije kleknuo. Treća mogućnost popravljanja štete nije iskorištena. Zanimljivo je da se majka i sin pozdravljaju izvan varoši. Prevashodno jer je to trenutak njihovog opraštanja, ali izvan varoši je jedna izolovana slika, udaljena od očiju javnosti, od drugih ljudi. Također majka se pozdravlja, majka ne grli. Pozdraviti znači prije svega rukovati. Na ovaj način se potvrđuje hladnoća i suzdržanost njihovog odnosa, pogotovo sada dodatno opterećenog neizrečenim. Ne grle se, ali dijete želi da klekne pred majkom, želi da se izvine za svoj postupak, koji bi zasigurno umanjio osjećaj krivnje. Ali to nije Cankarev cilj. Njegov cilj jeste da u svojoj priči izgradi osjećaj krivnje zasnovan na duboko religioznoj slici svijeta i postavci odnosa.

Motiv nemogućnosti pokajanja

Još jedan afekt i još jedna, četvrta propuštena prilika popravljanja štete. Kad je majka već bila daleko, viknuo je: – Majko! Majka se osvrnu. Još jedna prilika da Joža kaže pogriješio sam, ali on to ne uradi. – Zbogom, majko! – kliknu i tako su se oprostili. Iz daljine vidio je još kako je majka lagahno gazila po kaljavom drumu, njeno tijelo bilo je pognuto, kao da je na plećima nosila teško breme. Majčino breme je jasno, siromaštvo i briga te školovanje djeteta u takvim okolnostima. Cankar sve vrijeme fokus stavlja na majku, kako bi sada ne više osjećaj stida ili krivnje nego osjećaj grijeha ležao čitav život na duši Jože. Joža je otišao kući i sjede u uglu na veliki svežanj koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka. Grijeh je ležao na njegovoj duši i sve suze nisu ga mogle oprati; skliznuše pored njega kao uz tvrdi kamen... Sada se u priči pojavljuju i realitetne suze, iako suze prate priču od samog početka opisom otapanja snijega sa okolnih krovova i kapi koje padaju sa istih. Suze koje se ne mogu isplakati su izdaja majke i grijeh koji se ne može saprati. Motiv nemogućnosti pokajanja. Neizrecivog grijeha od kojeg se Joža skamenio. Odnosno, motiv neizrečenog i adekvatno neprerađenog stida i krivnje.

Toksični stid

Davno je to bilo, a na njegovoj duši leži grijeh, težak i velik kao prvoga dana, i tako je sada njegov život prepun žalosti i patnje. Cankareva priča završava idejom da ono što ne iskomuniciramo može da nas proganja cijeli život i ispunjava naš život žalošću i patnjom. Život ispunjen žalošću i patnjom ovdje možemo dovesti u vezu sa toksičnim stidom kao vrstom neadekvatnog stida koji Bredšou definira na sljedeći način: „Ono što sam otkrio je da stid koji je jedno zdravo ljudsko osećanje može biti pretvoren u stid koji je stanje bića. Kao stanje bića stid preuzima nečiji celokupni identitet. Imati stid za identitet znači verovati da je sopstveno biće pogrešno, da je osoba defektna kao ljudsko biće. Kada se stid pretvori u identitet, on postaje toksičan i dehumanizujući” (Bradshavv, 1988, str. VII: prema Milivojević 2000:399). Dječak u priči na kraju i kao odrasla osoba osjeća bol i patnju ne zbog samog stida kao ljudskog osjećanja nego zbog vlastitog (naučenog i usvojenog) religioznog doživljaja ove emocije. Pogotovo, pred majkom koja se toliko, kako smo vidjeli, od samog početka žrtvuje i brine.

Jer šta je tačno Jožin grijeh?

To što nije želio da bude ismijan od vršnjaka? Ili je grijeh to što nikada nije sa majkom iskomunicirao svoje osjećaje stida i krivnje. Nijedno – jer kao dijete ne razumije da mu je jako važno da vršnjaci imaju pozitivno mišljenje o njemu i jer smo vidjeli u kakvom je odnosu sa majkom. Zasigurno ne u odnosu u kojem se može otvoreno komunicirati o osjećajima. No, Joža ipak slaže majku. Kaže da je nije vidio, iako jeste. Jasno je da je emocija stida dovela do toga, ali taj postupak nije moguće u potpunosti opravdati bilo čime, pa ni stidom. Joža ipak pogriješi, što nije grijeh samo po sebi nego duboko ljudski čin, a književnost između ostalog može poslužiti i humaniziranju osjećaja činom razumijevanja istih. Zbog te greške lik kasnije osjeća i krivnju, koju osjećamo s razlogom kako bismo popravljali učinjene greške i kako ih ne bismo ponavljali. U idealnom svijetu Joža bi razgovarao s majkom, priznao da je pogriješio i zatražio iskreno oprost. Ne bi se kajao cijeli život. No, takvu priču nam nije ponudio Cankar. Priča je napisana iz perspektive odraslog, retrospektivno, pa tako cijelu priču i pisanje možemo čitati kao čin izvinjenja majci. Neće svako dijete biti potencijalno pisac i ne treba čekati cijeli život da se neke greške isprave. To je jedan od ključnih ishoda u savremenoj interpretaciji ove priče. Objasniti djeci da popravljaju učinjenu štetu preuzimajući odgovornost za svoje postupke. Također, iako Joži jeste važno da vršnjaci imaju pozitivno mišljenje o njemu, sa djecom treba otvoriti i pitanje pripadnosti koje ne treba uvijek da bude po svaku cijenu. Trebamo li zatajiti majku koja nas školuje i brine se o nama jer dolazi sa sela i siromašna je pred vršnjacima koji bi nas ismijali na osnovu našeg siromaštva ili seoskog porijekla? Naravno da ne. Iako nam je važno pripadanje jer smo socijalna bića, važno je učiti djecu da procijene čemu tačno pripadati? Želim li da budem dio društva koje ismijava i odbacuje ljude zbog njihovog porijekla ili socijalnog statusa? Kakvo je to društvo i kakvi su to prijatelji? To je također odrasla perspektiva, ali je važno o njoj govoriti podjednako kao i o razumijevanju uzroka nastajanja određene emocije.

Priča završava ukazujući nam na važnost sljedećeg: komunikaciju između djeteta i roditelja, izvinjenje i oprost drugog, ali i samom sebi zbog učinjenog propusta. No, prije toga treba razumjeti osjećaj stida i procijeniti je li adekvatan ili nije. Adekvatan stid bi bio ukoliko osoba učini nešto zbog čega zaista ima razloga da se stidi, i ukoliko se izražava na razumljiv i socijalno prihvatljiv način. Kao što smo već istakli snažna neprijatnost stida motiviše osobu da se u budućnosti kloni ponašanja i situacija u kojima je osetila stid (Milivojević 2000:398). Svakako da siromaštvo i seosko porijeklo nisu razlozi zbog kojih bi se dijete trebalo stidjeti jer su oba van njegove/njene kontrole. Dijete ne može birati vlastito porijeklo niti može i treba raditi kao dijete, pa tako uticati na siromaštvo u kojem odrasta. Tu je važno podučiti i drugu djecu da to nije i ne treba biti razlog ismijavanja. Joža je ipak osjetio stid. Tako je pisac Cankar odabrao. Ono što mi možemo i trebamo da uradimo jeste da razumijemo zašto je Joža osjetio stid te zašto nije mogao sa majkom nikada da iskomunicira taj osjećaj te pokažemo djeci i roditeljima da drugačijih načina i mogućnosti ima.

Kada se i kako stid i krivica pretvaraju u cjeloživotno proganjajući osjećaj grijeha?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje u književnom smislu, potrebno je nešto reći o ovoj priči u kontekstu zbirke u kojoj je objavljena. Riječ je o zbirci priča Crtice iz moje mladosti koje pored siromaštva i lika majke kao dominantnih obilježja bitno odlikuje i kršćanski moral te kršćanski pogled na svijet i ljudske odnose. U drugoj priči iz već spomenute zbirke Datule dječak kao ministrant dobije groš koji umjesto na prijeko potrebni hljeb potroši na datule, ali iz osjećaja krivnje zagrize samo jednu, ostalo sve pretvori u grudu i baci u vodu. Otrči majci i ispovijedi se (Cankar koristi upravu tu religioznu frazu), a majka ga ne uzme u krilo, ne utješi niti zagrli nego ga uzme za ruku, odvede u kut pod raspeće i prekrsti. Majka samo zaplače i tiho kaže Dječko moj, ali nema fizičkog kontakta ni dodira. Tamo gdje treba da dođe ljudski kontakt i razmjena djeteta i roditelja stala je religija i roditelj religiju sada vidi kao dovoljnu za odnos sa djetetom. Čak i kada sin odlazi na školovanje (priča Usred života) i majka ga prati i opraštaju se, majka ga krsti i kaže Hajde u ime Boga! ali ne grli. Samo se rukuju i narator kaže: Nikada se nismo grlili. I druge priče iz ove zbirke snažno su protkane grižom savjesti i osjećajem neoprostivog grijeha u odnosu na majku: Među nama nije bilo više ljubavi, tvoja misao je smrtni grijeh koji nikad neće biti oprošten (Sveta pričest); crne mrlje koje vječno leže na srcu (Šoljica kafe). Dakle, emocije stida i krivice se mogu preobraziti u proganjajući osjećaj grijeha, kada se ove emocije doživljavaju religiozno, a ne ljudski. Djeca emocije doživljavaju religiozno, kada ih se odgaja u duhu religije i kada se na emocije ne gleda kao na duboko ljudske kategorije o kojima se može i treba razgovarati, analizirati ih i razumijevati iz ljudske, a ne božanske perspektive neupitnog autoriteta. Zato je u priči Grijeh empatija pisca sve vrijeme na liku majke, jer se lik majke u životu djeteta pojavljuje religiozno kao autoritet prema kojem se nikada ne smije i ne može osjetiti nijedna druga emocija osim strahopoštovanja.

U kontekstu psihologije kao nauke koja se između ostalog bavi i proučavanjem i razumijevanjem ljudskih emocija ne postoji nijedno grešno osjećanje, status grešnosti emocije mogu dobiti jedino u kontekstu religije, a književnost nam u svemu tome može pomoći da razobličimo i razložimo emocije, vidimo njihov kontekst te tumačimo ih kroz odnose likova

Tako ova priča, između ostalog, može poslužiti i za kritički odnos prema religioznom odgoju djece. Takav odgoj djece nije samo u kontekstu porodice nego i škole. I ne mislim tu samo na časove vjeronauke, mislim na generalno emociju stida i osjećaj krivice kada se izdaju očekivanja autoriteta kao poželjni ishodi u odgoju i obrazovanju djece. Otuda i razlog zašto se ova priča pojavljuje dva puta u planu i programu za osnovnu školu različito naslovljena u čitankama. U čitanci Zehre Hubijar za četvrti razred osnovne škole priča je naslovljena Zastidio se majke, a u čitanci Svezame, otvori se za sedmi razred kao Grijeh. Originalno na slovenačkom jeziku priča nosi naslov Mater je zatajil[1]. U prijevodu koji nudi Google translate zatajil znači porekao, zanijekao. Razlog zašto se priča u planu i programu pojavljuje dva puta te zašto su neki autori/ce čitanki odlučili da preimenuju naslov priče davši mu slobodan prijevod Grijeh, osim slučajnosti, neprofesionalnosti i nedovoljne usklađenosti planova i programa, može se kriti i u potrebi da se djeca odgajaju u religijskom duhu. Neprikosnoveno poštivanje autoriteta, osjećaj izdaje kada ljudski osjetimo stid pred tim autoritetom, žrtva, grijeh sve su to elementi ove priče podložni itekako indoktrinacija djece, a priča u konačnici može i treba otvoriti i pitanje religioznog odgoja djece. Na kojim emocijama se zasniva religioznost? Ako tražimo od djece da bespogovorno prihvataju autoritet boga, tražimo li od njih da bespogovorno prihvataju i autoritet roditelja i nastavnika? Kakvo je dijete koje se stidi, a kojem se ne objasni emocija stida, uzroci i posljedice. Poslušno. Dobar broj roditelja i nastavnika bi vjerovatno radije rekli dobro.

Dakle, emocije stida i krivice trebaju i mogu biti dio obrazovanja djece

Književnost može i jeste dobar materijal da sa djecom, između ostalog, govorimo i o emocijama. Priča Grijeh Ivana Cankara može poslužiti da na primjeru ove priče djecu upoznamo sa osjećanjem stida i krivice, objasnimo im kakva su to osjećanja, kako se ispoljavaju, šta je njihova svrha te naučimo ih da tim emocijama kao i bilo kojim drugim ne nastupaju iz ugla religije nego ugla života, svakodnevnih odnosa, situacija i izazova. Da bi djeca otvoreno komunicirala, trebaju podršku i sigurnost odraslih. Na primjeru ove Cankareve priče konkretno može se postići ishod vezan za povezivanje napisanog sa vlastitim iskustvom, vremenom i okolinom u kojoj se živi te nakon analize priče u kojoj je važno razumjeti zašto Joža osjeća stid u situaciji u kojoj osjeća, da li može i treba razgovarati sa majkom o tom osjećaju ili cijeli život nositi grijeh na duši, djecu možemo naučiti šta je to adekvatan stid te da siromaštvo i seosko porijeklo nisu razlozi kojih se treba stidjeti i zbog kojih se treba osjećati neadekvatno. Možemo ih naučiti da nijedno osjećanje nije grešno, ali isto tako ih naučiti da za svoje postupke mogu preuzimati odgovornost, izvinjavati se, tražiti oprost i opraštati, razvijati kod njih etiku i moral zasnovanu na razumijevanju osjećaja jer tome i služe osjećaji stida i krivnje. Da bismo učili, rasli i napredovali, a ne imali život ispunjen patnjom i bolom zbog nemogućnosti komuniciranja osjećaja.

A. O.