(Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)

Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.

– Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:

– Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume. 

Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.

– Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca. 

Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa.

Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!

– Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde.

Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag. 

– Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom.

Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ u vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri do vuka.[1]

Pre(ne)poznate riječi:

opanci – vrsta obuće, načinjena od kože, kasnije i od gume, ranije u upotrebi najčešće na selu

sukati – uvrtati prstima

uzda – vrpca od kože, svezana oko konjske gubice čijim se potezanjem na jednu ili drugu stranu konj usmjerava

bostan – vrsta voća: lubenice, dinje

čakšire – hlače, pantalone

Branko Ćopić napisao je više romana, zbirki priča i pjesama za djecu, a najpoznatiji među njima su Orlovi rano lete, Magareće godine, Pjesme partizanke, Priče ispod zmajevih krila. Veći dio ovog stvaralaštva vezan je za njegov angažman u partizanskom pokretu u 2. svjetskom ratu. Rodio se u selu Hašani, u Bosanskoj krajini, ali je najveći dio života proveo u Beogradu, kao profesionalni književnik.

Čitanje:

Čita brzinom koja odgovara brzini govora, oba pisama (latinica i ćirilica). Čita tečno i sa razumijevanjem tekstove različitih vrsta i složenosti na oba pisma (ćirilica i latinica). Čita sugestivno, s ciljem da ostvari efekt. Poezija, vijest, oglas, vic...

Odabire i preporučuje tekst; obrazlaže svoj izbor u skladu sa uzrastom i interesom te tako gradi svoj čitalački ukus i interesovanja. Knjiga, strip, blog... (Zašto Izokrenutu priču svako treba pročitati?)

Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. Tema i ideja. "Zašto me se tekst tiče?"

Pisanje:

Uvodi nove riječi... u svoje tekstove. U stanju je napisati rječničku odrednicu. (Istražuje nepoznate fraze i koristi ih.)

Govor i slušanje:

Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže. Vodi računa o razumljivosti i jasnoći iskaza, drži se teme, zna sažeti iskaz.

U prvom dijelu časa đaci razgovaraju o dvije riječi: strah i smijeh. Kada se bojimo, a kada smijemo? Je li smijeh uvijek dobar a strah loš? (Strah čuva od opasnosti, smijanje slabijem i ruganje nisu dobri.) Može li se igrom vježbati/trenirati nestrašljivost? Igra zagonetki je igra riječima. (Šta ulazi na jednu rupu, a izlazi na dvije? I koja je škola puna đaka, a nigdje nema vrata? Hlače, lubenica.)
Prethodno se glasno čitanje priče može povezati s igrom: đaci se ne smiju nasmijati dok slušaju tekst (nastavnik/nastavnica ih može pokušati nasmijati!).
U drugom dijelu časa đaci razgovaraju o Ćopićevoj priči. 
U završnom dijelu časa đaci odgovaraju na pitanja: Kada je pisanje pjesme ili priče igra? Igra li se pjesnik riječima i slovima? Kako čitanje knjiga može biti vježba za ispravno postupanje?
(Šta Ti je sve u ovoj priči bilo smiješno?) 
To što rečenice zvuče normalno, ali su besmislene, jer su nemoguće. Glagoli se odnose na pogrešne subjekte. Rečenica ima smisao zato što su predikat i subjekat povezani na smislen način. Đaci zapažaju da se jezikom može igrati, i da je jedna od osobina jezičke umjetnosti (književnosti) upravo to – da jezik koristi na neki drugačiji i manje uobičajen način.
Đaci usmjeravaju svoju pažnju na oba aspekta iskaza – na ono o čemu govori, ali i na ono kako govori. 
(Kako bi ova priča izgledala kad ne bi bila izokrenuta? Da li je još uvijek smiješna? Zašto?) 
Priča bi izgubila originalnost i neobičnost, ali bi i dalje bila smiješna, jer se radi o anegdoti.
Anegdota rasvjetljava jednu osobinu vrlo čestu i raširenu među ljudima: da se u strahu zaboravlja na druge, postaje se sebičan. 
(Da li postupke bake i djeda opravdavaš ili osuđuješ? Zašto?)
Postupci su prije za osudu, iako se mogu razumjeti, jer strah vodi iracionalnim postupcima. Nepomaganje drugima, ostavljanje drugih na cjedilu, često je u vezi s egoizmom i sebičnošću. Te osobine nisu vrline. Hrabrost je prije svega kontrola sopstvenog straha. Pisac se u ovoj priči ruga strašljivosti.

Prijedlog za učeničko istraživanje:

Opis neke (stare, narodne, zaboravljene) igre kroz objašnjenje pravila. Nakon objašnjenja, đak treba i praktično pokazati kako se igra. 

Gramatika: 

Tekst je dobar za uvježbavanje rečeničnih dijelova, pogotovo odnosa subjekta i objekta. 
Moguće je da djeca u ovom uzrastu neće razumjeti pojedine fraze(me), npr. uzeti put pod noge, kosa mi se diže na glavi, obrati bostan, stoga je tekst pogodan i za razgovor, ali i istraživanje o nekim frazama koje djeca (ili neko iz porodice) znaju i koriste.