kompozicija (simetrična) / lirika / naglašavanje (verzalom) / pacifizam / perspektiva / poenta / ponavljanje / rima / tvorba riječi (dvogledanje od dvogled) / zamjenice
Pjesma je kratka, jednostavna, dobro rimovana, sa ponavljanjem kao jednostavnom kompozicijom koja od kontrasta, preko simetrije dolazi do „istosti“, što je „etičko otkriće“. Sugestivno i efektno koristi se metafora „gledanja“ kao spoznaje, pri čemu se spoznaja može shvatiti kao kreativan proces od tačnog i kritičkog opažanja preko svijesti o vlastitom ja (tački iz koje se gleda) do novog kvalitetnog poimanja stvari. Ovdje je taj proces doveo do spoznaje o besmislu ratovanja, što je u (post)konfliktnim sredinama poput bosanskohercegovačke dragocjen obrazovni cilj.
Uzrast – prijedlog: 6. razred osnovne škole
Naslov ove trodijelne pjesme je nimalo slučajno Dvogled, a ne Durbin; jer sadrži dvojinu, smisao je ne samo predmet, optički instrument sa dvije cijevi kroz koje se gleda sa dva oka, nego i kao dva gledanja, vidjeće se, naše i njihovo.
Preko prisvojnih zamjenica pjesnik uspostavlja kontrast, sugeriše da su dva pogleda suprotstavljena; to mu je bitno toliko da „naš/njihov“ uvijek piše verzalom.
Lirski subjekt je običan vojnik, jer je i njemu komandant daleko, na dalekom bregu (vjerovatno na osmatračnici, u pozadini). Ispada tako da postoje dvije daljine; jedna je ova „vertikalna“, po položaju, činu, moći, a druga je ona po pripadanju naciji, plemenu, državi (onome čija je vojska).
Dvogled skraćuje, poništava ovu drugu udaljenost; zahvaljujući njemu i mi vidimo one koji misle da su maskirani, tj. nevidljivi; vidimo da večeraju (ne i da se spremaju za napad) i vidimo da osim pušaka i topova imaju i kašike, a da njihov komandant sjedi i pije (viski je ovdje i statusni simbol).
Dvogled međutim onda smanjuje i tu drugu (statusnu, klasnu) udaljenost, tako što osim njihovog komandanta vidi i njihovog vojnika. Taj vojnik piše pismo kući. Teško da se baš TO može vidjeti kroz dvogled, šta piše u pismu, ali nama je već jasno da je dvogled na neki način čaroban; sad je učinio da „naš“ komandant „njihovog“ vojnika vidi kao „svog“, da je zabrinut za njega, i da ne želi da mu naudi. A jedini način je da se taj vojnik, ipak i neprijatelj, povuče. Da ode kući. Odjednom neprijateljski vojnici nisu više lopovi.
Potom pjesnik ponavlja čaroliju, ali ovaj put lirski subjekt (naš vojnik) zamišlja šta njihov komandant vidi, a vidi: sve isto. Distanca je sasvim nestala, dvogled je poništio, neprijatelji nemaju razloga biti neprijatelji, jer su isti: obični ljudi koji večeraju i radije bi da budu kod kuće nego na frontu. Od dvogleda smo dobili dvogledanje, dvo-gledanje, kome je ishod – spoznaja o besmislenosti rata. („DVOGLEDAJU se tako dva komandanta, / Vide da su ISTI i... tu je kraj rata!“)
U trećem dijelu pjesme Brana Petrović predaje dvogled čitaocu, ali mu pogled usmjerava naviše. I dijete, čitalac pjesme u zbirci Da vidiš čudo, objavljene 1990. sada približava oblake i dodiruje zvezde (oblake približava da bi ih mogao razgrnuti i vidjeti svemir!), a pjesnik ga ohrabruje da sebe vidi kao žižu svijeta, kao mjesto odakle se svijet može dodirnuti, umjesto gledati neprijateljski oficirskim dvogledom.
Pjesma je 1990. godine uoči ratova za podjelu Jugoslavije iskazala antiratni protest i ponudila alternativu, uvažavanjem pojedinca, njegovog prava na izbor, i istovremeno vezujući to pravo za slobodu da se istražuje, otkriva i saznaje svijet, umjesto da ga iz straha mrzi, napada i uništava. Sve to čini nepretenciozno, običnim riječima i rimama koje su na granici banalnosti – rata/vrata, planu/dlanu, cera/večera, lopove/topove – ali baš stoga ubjedljivo u svojoj prostodušnosti i antiratnoj naivnosti.
N. V.
Branislav Petrović
Dvogled[1]
To je ono što je za vreme rata
NAŠEM komandantu oko vrata.
Sa dalekog brega, ispod graba, zasena, cera,
On dugo osmatra. Neprijatelj baš večera.
Oni taman misle da su maskirani, po planu,
A NAŠ komandant ih ima ko na dlanu.
On ih drži na oku, ko lopove,
Broji im kašike, puške, topove.
Eno, NJIHOV komandant sedi, pije viski..
I dva komandanta, za tren, budu bliski.
Naš komandant gleda, prestao da diše,
Vidi: NJIHOV vojnik pismo kući piše.
Našem komandantu stane srce tući:
VOJNIČE, NE PIŠI, NEGO IDI KUĆI!
DVOGLED, to je ono što je za vreme rata
i NJIHOVOM komandantu oko vrata.
Sa dalekog brega, nekog tamo,
On dugo osmatra. Vidi šta večeramo.
Mi taman sigurni da smo maskirani po planu
NJIHOV nas komandant ima ko na dlanu.
On nas drži na oku, ko lopove,
Broji naše kašike, viljuške, topove.
Vidi: i NAŠ komandant nešto, bogme, cuga!
I dva neprijatelja, za tren, budu dva druga.
I NJIHOV komandant prestao da diše,
Vidi: i NAŠ vojnik pismo kući piše.
I NJIHOVOM komandantu stane srce tući:
VOJNIČE, NE PIŠI, NEGO IDI KUĆI!
DVOGLEDAJU se tako dva komandanta,
Vide da su ISTI i ... tu je kraj rata!
A ti od čuđenja ne možeš da spavaš,
Uzimaš dvogled, oblake približavaš.
Nova se čudesa u tvojoj glavi gnezde:
Pomoću dvogleda dodiruješ zvezde.
Čitavom svetu ti si TAJ, U ŽIŽI!
Koristi dvogled – SVEMU se približi.
Branislav Petrović (1938.–2002.) bio je pjesnik i novinar. Pisao je kolumne i uređivao novine (NIN, Srpski književni glasnik), ali je najpoznatiji ostao po svojoj poeziji za djecu i odrasle.
Neke od njegovih zbirki pjesama su: Moć govora, predosećanje budućnosti, Tragom prah, Da vidiš čuda...
Čitanje:
Čita tečno i sa razumijevanjem tekstove različitih vrsta i složenosti na oba pisma (ćirilica i latinica). Pri čitanju pjesme naglašava riječi pisane verzalom, prati melodiju i ritam stiha, akcenat u rimama, mijenja intonaciju prema tome koju kompozicionu cjelinu čita. Prvu kao opis, drugu s dozom iznenađenja, treću manifestno.
Uočava vrste tekstova (književni) i analizom definiše svrhu i namjenu teksta. (Kako su i zašto napisani.) Razumije da je pjesma Dvogled antiratna, i može to dokazati analizom: ponavljanja kompozicionih cjelina (simetrije), upotrebe prisvojnih zamjenica naš/njihov i poente o drugačijoj upotrebi dvogleda, nevojničkoj.
Govorenje:
Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže.
Primjenjuje retoričke vještine da postigne željeni cilj – uvjeri sagovornike u svoje stavove vezane za postavljena pitanja.
Nastavnica/nastavnik organizuje da đaci pjesmu čitaju jednom na početku a drugi put na kraju časa. (Može to snimiti, da bi se uočile razlike: kako pjesmu čitaju đaci dok još ne znaju o čemu govori, a kako nakon analize i interpretacije.) Sam tok časa prati gornje tumačenje: učenici treba da odrede tri cjeline, da uoče razlike (po pripadanju i po statusu/položaju/klasi) koje dvogledanje otkriva, treba da zapaze riječ „dvogledanje“ izvedeno od dvogled, i da razumiju šta pjesnik suprotstavlja ratovanju (nauku, spoznaju).
Također, čas se može završiti razgovorom na temu zašto ljudi (narodi, države, plemena...) ratuju. Da li je uopšte moguće riješiti sporove bez rata, i ako jeste kako? Kako oni (djeca, đaci) rješavaju sporove između sebe? Ko je u njihovom svijetu naš, a ko njihov, od čega to zavisi?
GRAMATIKA: ZAMJENICE
Funkcija zamjenica, općenito govoreći, lako se uoči iz njihovog samog naziva: zamjenice su riječi koje zamjenjuju druge riječi, konkretno imenice i pridjeve.
Ova pjesma obiluje zamjenicama, stoga je pogodna za uočavanje vrsta zamjenica, ali i njihove funkcije.
Do značenja i funkcije zamjenica može se doći u razgovoru s učenicima/učenicama kroz dvije jednostavne upute: 1. Pokušajte naći riječi koje zamjenjuju neke druge (kako se te druge riječi najčešće ne bi ponavljale jer je to uglavnom odlika lošeg stila), i 2. Šta rade te zamjenice, koje riječi zamjenjuju i što se time postiže?
1. Osobne/lične zamjenice
Oni taman misle da su maskirani, po planu,
A NAŠ komandant ih ima ko na dlanu.
On ih drži na oku, ko lopove,
Broji im kašike, puške, topove.
Mi taman sigurni da smo maskirani po planu
NJIHOV nas komandant ima ko na dlanu.
On nas drži na oku, ko lopove,
Broji naše kašike, viljuške, topove.
Iz primjera je jasno da osobne/lične zamjenice zamjenjuju osobe ili lica. Sam naziv zamjenica je povezan s njihovom funkcijom. Već smo rekli da najčešće jednu riječ zamjenjujemo drugom iz stilskih razloga. Ponekad i samu zamjenicu izbacimo iz rečenice jer nije potrebna, o njoj daje informaciju predikat, npr. Volim zvijezde. umjesto Ja volim zvijezde.
Što postiže autor konkretno u ovoj pjesmi koristeći lične zamjenice, a ne osobna imena, ili neke opće imenice? On uopćava svoju pjesmu, ona na taj način postaje univerzalna, može je svatko primijeniti na sebe – pronaći se u njoj, nije konkretno vezana za jedna rat, dvije vojske, dvije države i slično. Pjesma time nije ograničena ni vremenski ni prostorno, ona je univerzalna.
Zašto je to tako?
Ako se učenicima/učenicama prikažu ovi primjeri, lako će uočiti da zamjenice i nemaju tako konkretno značenje kao imenice, pridjevi i brojevi:
Čovjek – antrop. najrazvijenije živo biće na Zemlji (Homo sapiens)
Pažljiva – koja radi, prati s pažnjom, zanimanjem; budna, pozorna, oprezna, pomnjiva
Jedan – broj koji se obilježava brojkom 1, najmanji cijeli broj; (redni) prvi = 1.
Ona – označava određenu osobu (ili predmet) izvan komunikacijske situacije između (govornika/ce i sugovornika/ce), tj. onu koja nije prisutna[1]
2. Posvojne/prisvojne zamjenice
Naš komandant gleda, prestao da diše,
Vidi: NJIHOV vojnik pismo kući piše.
Našem komandantu stane srce tući:
VOJNIČE, NE PIŠI, NEGO IDI KUĆI!
I NJIHOV komandant prestao da diše,
Vidi: i NAŠ vojnik pismo kući piše.
I NJIHOVOM komandantu stane srce tući:
VOJNIČE, NE PIŠI, NEGO IDI KUĆI!“
Posvojne/prisvojne zamjenice zamjenjuju posvojne/prisvojne pridjeve. Kada bismo svugdje u pjesmi osobne zamjenice zamijenili ličnim imenima, a posvojne zamjenice pridjevima, vidjeli bismo koliko bi pjesma izgubila na stilu, a o njenoj univerzalnosti tada ne bismo uopće govorili.
Što osim univerzalnosti i stilskog izbjegavanje istih riječi autor postiže upotrebom ovih dviju vrsta zamjenica? Čemu služe zamjenice mi – oni, naš – njihov? Autor pravi distancu između dvije vojske, odnosno daje nam i prostorni kontekst: mi, naš, ovdje – oni, njihov, tamo, a to je tipični narativ rata: da bi ljudi jedni druge gledali kao neprijatelje, trebaju biti udaljeni jedni od drugih, ne vidjeti druge kao osobe, biti drugačiji. Koliko je taj narativ isprazan, vidimo iz same pjesme jer između nas i njih nema razlike, ljudi su i ovdje i tamo isti: oni večeraju, piju, pišu pisma kući…
3. Pokazne zamjenice
To je ono što je za vreme rata
Pokazne zamjenice pokazuju na nešto, odnosno kazuju u blizini kojeg lica se nalazi ono što znači riječ uz koju stoji. Vidimo opet da nam je jasna funkcija i ovih zamjenica iz samog naziva, a do ovog saznanja učenici i učenice lako dolaze opet istim pitanjem: Šta rade te zamjenice?
Đaci lako uočavaju i pamte pokazne zamjenice jer ih često kao i prisvojne i lične koristimo u govoru.
Čitavom svetu ti si TAJ, U ŽIŽI!
Ovo je predzadnji stih pjesme.
Nakon nizanja stihova sa zamjenica koje se vežu za množinu: mi, naše – vi, vaše, autor se obraća svom čitatelju u jednini, s kolektivnog prelazi na individualno, i govori mu da je on u žiži, centru svega. Svaki pojedinačni čitatelj (u ovom slučaju dijete), a ne kolektiv.
4. Neodređene zamjenice
Koristi dvogled – SVEMU se približi.
Završni stih pjesme ima dvije zamjenice. Prva naglašena riječ je neodređena zamjenica sav. Autor od čitatelja traži da dvogled za razliku od odraslih koristi u druge svrhe, za približavanje svijetu, istraživanje, i ne želim mu reći tačno čemu da se približi, zato koristi riječ svemu. Baš zato što je ta zamjenica neodređena, ona obuhvaća puno toga.
Općenito neodređene zamjenice koristimo kada nešto ne znamo ili ne želimo reći imenicom, odnosno kad je nešto neodređeno s namjerom ili bez nje.
Ako želite nešto sačuvati za sebe, ne želite dijeliti sa svima vaše privatne stvari, neodređene zamjenice su odlične za to.
5. Povratna zamjenica
Koristi dvogled – SVEMU se približi.
Druga zamjenica koja se nalazi u zadnjem stihu zove se povratna i glasi sebe/se. Naime, ovaj zadnji stih je mogao glasiti: Koristi dvogled – SVEMU sebe približi.
Čemu ova zamjenica služi? Što to autor traži od čitatelja? Da uzme dvogled i da sam sebe približi zvijezdama, svemu. Ne da ga netko drugi približi, nego sam sebe.
I upravo na ovom primjeru se odlično uočava funkcija povratne zamjenice: nju ćemo koristiti kada subjekt vrši radnju nad sobom, kad se radnja vraća na njega/nju. Također, vidimo da je naziv povratna u vezi s glagolom vratiti/vraćati.
5. Povratno-posvojna zamjenica
Ovo je jedina zamjenica za koju ne postoji primjer u pjesmi. Ona zamjenjuje sve prisvojne zamjenice ili pridjeve kad subjekt govori o nečemu što pripada njemu/njoj. Imam svoj dvogled. Razmišljaj svojom glavom.
6. Upitno-odnosne zamjenice
To je ono što je za vreme rata
On dugo osmatra. Vidi šta večeramo
Ako upitamo đake šta misle čemu služe upitne zamjenice, vrlo vjerojatno ćete dobiti točan odgovor da su to riječi kojima nešto pitamo, odnosno kojima postavljamo pitanja; npr. Šta večeraš? Koju zvijezdu vidiš?
Stihovi iz pjesme su primjeri za odnosne zamjenice. One izgledaju isto kao upitne (to je lako uočljivo), ali im je funkcija drugačija – odnosne zamjenice uspostavljaju odnose u rečenicama, povezuju rečenične dijelove. Kad izbacimo zamjenicu iz prvog našeg primjera, vidjet ćemo koliko je ona bitna: „To je ono je za vreme rata“. Potpuno nejasna rečenica, zar ne?
K. M. V.
Korelacija: Odjeljenska zajednica – Kako nenasilno rješavati sukobe?
Fizika: Optika, leće, uvećanje…
K. M. V.: Ovako koncipirano učenje jezika podrazumijeva da djeca sama uočavaju njegove gramatičke zakonitosti, da se na satima jezika poveže forma i sadržaj, odnosno funkcija jezika. Ne smatram produktivnim učenje napamet svih definicija iz gramatike koje su djeci osnovne škole daleke i nejasne, često prekomplicirane i udaljuju ih od njihovog maternjeg jezika, čine ih još nesigurnijim pri svakodnevnoj komunikaciji – i usmenoj i pismenoj.
Kontraproduktivna je trenutna praksa insistiranja na nekim gramatičkim zakonitostima koje se uče napamet; npr. nastavci za prezent, pluskvamperfekt koji više uopće nije u upotrebi, vrste zavisnih i nezavisnih rečenica, i slično; ili zadaci koji nemaju jasnu svrhu, npr. pronalaženje padeža u tekstu zasićenom imenicama, zamjenica... koji više razvijanju komplekse kod govornika nego ljubav za vlastiti jezik što je česta floskula u obrazovnim programima i dokumentima.