diskusija / dogma / kritičko mišljenje / metafora / otpor / pobuna / sloboda
Pjesma je korisna jer podstiče učenike/učenice na kritičko promišljanje o vlastitoj slobodi, pozivajući ih da prepoznaju koje su to u njihovim životima neosporive figure autoriteta, oslobođene od propitivanja.
Otvara prostor za razgovor o vlastitoj slobodi: slobodi mišljenja – bez straha od ismijavanja, kazne, odbacivanja; slobodi izbora – koji su stvarno njihovi, a ne rezultati tuđih očekivanja; slobodu neovisnu o društvenim, roditeljskim, školskim pritiscima: da izgledaju na određeni način, da budu besprijekorni učenici, da ne razočaraju roditelje, da se uklope u sredinu tako da ih ona prihvati.
Postavlja dobru podlogu za propitivanje granica slobode u različitim kontekstima: kontekstu škole – obrazovnog sistema koji još uvijek njeguje poslušnost kao najveću vrlinu, tražeći da se učenici/učenice prilagode školi, a ne škola njima, ne podržavajući individualne talente, kreativnost i kritičko mišljenje; u kontekstu porodice – roditeljskih zahtjeva i očekivanja od mladih ljudi koji tek trebaju otkriti sebe; u kontekstu patrijarhalnog kulturnog i društvenog sistema koji nalaže da budu „kao svi/sve drugi/druge“, a koji savršenu sliku „svih drugih“ stvara sam.
Radeći to nenametljivo, ne u smislu agresivnog poziva na revolucije, već usmjeravanjem učenika/učenica da razmišljaju o sebi, pjesma sugeriše pitanja: ko su oni/one, gdje su zarobljeni/zarobljene, šta ih ograničava, kojima će prepoznati vlastite prostore u kojima zauzimaju poziciju „drečavih i sjajnih balona“.
Uzrast – prijedlog: 6. razred osnovne škole
Pjesma je smještena u crkvu kao prostor dogme, kontrole, autoriteta koji funkcioniše kao sistem sputavanja jer ima pravila, norme i zabrane pa u tom smislu ograničava ponašanje svojih članova i članica: šta im je dozvoljeno raditi, kako misliti, koga voljeti, u šta vjerovati. Tražeći poslušnost bez propitivanja, jer su vjerske dogme tvrdnje koje se ne ispituju, guši se pravo na sumnju, istraživanje i slobodno mišljenje.
U ovakvoj crkvi, lirski subjekt ironično kaže: vrlo ozbiljnoj i važnoj – imenovanjem crkve kao „vrlo ozbiljne i važne“ karikira nešto već samo po sebi poznato, iz svoje pozicije sa strane, jer iako je fizički tu, ne učestvuje u toj važnosti. Imenuje po pravilima sistema, ali tonom koji ga ironizira. U „vrlo ozbiljnoj i važnoj crkvi“ našao se balon, ukliješten uz same plafonske grede, zaglavljen tik ispod plafona i greda koje su mu prepreka za oslobađanje iz prostora crkve. Simbolična je njegova pozicija: on jeste izdignut iznad situacije – iznad mise, ali, iako se nalazi na visini, fizički je ipak zarobljen i ograničen, čime je u pjesmi ostvaren motiv nepotpune slobode. Balon je, nije slučajno, drečav i sjajan – upadljiv, vjerovatno estetski antipod crkvi pa i vizuelno kvari harmoniju prostora u kojem se našao kao višak prosto jer balonu doslovno nije mjesto u crkvi. Međutim, drečav je i sjajan, privlači pažnju drugima, skreće pozornost s onog važnog – mise. U tom svetom trenutku molitve on je distrakcija, remeti očekivani red i time utiče na druge. Ispustilo ga je, valjda, misli lirski subjekt, neko dijete na podugačkoj misi – podugačkoj, dakle, ne svečanoj, svetoj ili veličanstvenoj, već podugačkoj, zamornoj, čime se potvrđuje da lirski subjekt ne osjeća duhovnost tog trenutka. Sa psihičke distance odsustva pobožnosti u mogućnosti je subverzivno posmatrati misu kao ritual/sredstvo kontrole. Na toj se podugačkoj misi (pretpostavlja se) našlo i dijete, u prostoru neprilagođenom djetetu, na ritualu koji ne razumije, niti mu/joj je jasna važnost njegovog/njenog prisustva tu, pri čemu se ne vodi računa o tome odgovaraju li crkveni rituali potrebama i dinamičnoj prirodi djeteta kojoj se podugačka misa čini samo kao test strpljenja. Ovo je potvrda da, izloženošću od malih nogu, crkveno oblikovanje pogleda na svijet i ponašanja počinje jako rano.
Balon, koji prirodno teži visinama, k nebu, diže se u vazduh protiv gravitacije, a slobodu mu može ograničiti samo neko/nešto drugo (ako je vezan ili nečim pričvršćen za zemlju). U ovoj je pjesmi on metafora slobode ili barem pokušaja oslobađanja. U momentu kada se balon, njen dvojnik, nasmiješi lirskom subjektu, dešava se trenutak samoprepoznavanja – samospoznaje, u kojem se otkriva poenta pjesme: spriječena da sasvim odleti, da se sasvim oslobodi, a svjesna potrebe za otrgnućem, lirski subjekt prepoznaje vlastitu težnju k pobuni, ali i granice te pobune. Za lirski je subjekt balon bezazleni pobunjenik, što zbog nedovršene pobune jer slobodu kao svoj krajnji cilj ne dostiže u potpunosti, što zbog uvjerenja da se jednim činom otpora neće promijeniti sistem. Posljednji stihovi o osuđenosti balona na smrt tihim ispuhivanjem, usmjereni k ishodu pobune, odraz su pretpostavke lirskog subjekta da će njena pobuna proći nezapaženo i tiho, uz vlastitu sumnjičavost (vidi se kao bezazlenog pobunjenika) prema sopstvenim mogućnostima, kroz vrijeme kao nevidljivog saveznika u tom postepenom procesu njenog „ispuhivanja“ koje ne označava potpunu nemoć lirskog subjekta već nedovoljnu moć (koja vremenom dodatno jenjava) za ostvarenje apsolutne slobode.
Međutim, kako je balon, njen dvojnik, ipak izdignut, iako ne potpuno oslobođen, ipak je u boljem položaju u odnosu na one koji, u ovom slučaju, sjede na misi, nesvjesni svoje neslobode. Svijest o tome već je jedan korak više do oslobađanja.
Pjesma predočava i sljedeći paradoks: lirski subjekt teži nebu, a bog je, prema vjerovanju, na nebesima, ali ga ne može dosegnuti zbog crkvenih plafonskih greda koje je ograničavaju. Crkva kao religijska institucija tako se otkriva kao prepreka između čovjeka i boga, umjesto da bude most. Funkcionišući kao institucija kontrole, ujedno i institucija moći i hijerarhije, crkva kodifikuje vjeru u dogmu – umjesto da oslobađa savjest, ona kontroliše vjerovanje, kao posrednike između boga i čovjeka stavljajući sveštenike, pape, biskupe, stvarajući tako duhovnu ovisnost. Taj paradoks postoji jer institucije prave ljudi, a ne bog, a crkva kao takva uvijek djeluje u uskom odnosu spram države i politike, pa su mnoge njene strukture više bile odraz historijskih prilika i društvenih poredaka. Sloboda i duhovno oslobođenje, kao nepredvidivi i individualni procesi, predstavljaju izazov sistemima vlasti – zbog čega je lakše vjeru podvesti pod pravila i ograničenja nego propovijedati autentično duhovno iskustvo. Crkva tako ne nudi milost kao bezuvjetni velikodušni poklon nego kao nagradu za prethodno ispunjene uslove koje je postavila.
Ovo je pjesma (i) o slobodi u širem kontekstu. Crkva u pjesmi, opisana doslovno kao religijski prostor, funkcioniše simbolično kao metafora za svaku instituciju i sredinu što guši slobodu i stvara unutrašnju stegu – ne, dakle, nužno, samo vjerski hram, nego svaki prostor koji nameće pravila ponašanja i mišljenja, očekuje poslušnost i kontrolu, suzbija spontanost i individualnost. To može biti: škola koja obeshrabruje kreativnost, porodica koja ne dozvoljava autentičnost, kulturni/društveni sistem koji ne prihvata različitosti, patrijarhat koji nameće pravila ponašanja i življenja. Pjesnikinja se tako ne buni isključivo protiv religije i crkve, nego svakog tipa sistema i institucije koji suzbija slobodu.
Pjesma je pisana slobodnim stihom pa je u njoj ostvareno i podudaranje slobode izraza i slobode značenja jer pjesma formom podržava temu tihe pobune. Sam je naslov pjesme He-he-helijum, kroz homeoarkton (glasovno podudaranje početnog sloga uzastopnih riječi) ostvario podrugljiv, ironičan podsmijeh kojim se parodira ozbiljnost svijeta oko lirskog subjekta. Tiho je, potisnuto smijanje, koje se ne smije čuti u „vrlo ozbiljnom i važnom“ prostoru crkve jer se njime narušava tišina i disciplina – već suptilan čin otpora.
E. S.
Adisa Bašić
He-he-helijum[1]
Jednom sam u crkvi
vrlo ozbiljnoj i važnoj
ukliješten uz same
plafonske grede
vidjela
helijumski balon
drečav i sjajan
umakao valjda kakvom djetetu
na podugačkoj misi.
Nasmiješio mi se odozgo
moj dvojnik.
Spriječen da sasvim odleti.
Bezazleni pobunjenik
osuđen na smrt
tihim ispuhivanjem.
Pre(ne)poznate riječi:
misa – obred u katoličkoj crkvi
helijum – plemeniti gas, lakši od vazduha, nezapaljiv i zato podesan za balone
Adisa Bašić (1979), književnica, novinarka i profesorica rođena u Sarajevu, autorica je pet pjesničkih zbirki: Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu, Motel neznanih junaka i Košćela, zbirke priča A ti zaključaj – Priče o ljubavima i brakovima i romana Knjiga o Almiru.
Čitanje:
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. Tema i ideja. "Zašto me se tekst tiče?" (Učenici/učenice će kroz interpretaciju pjesme i aktivnosti na času sve vrijeme razmišljati o vlastitoj (ne)slobodi i okvirima kojima je uvjetovana.)
Govorenje:
Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije. Govori razgovijetno, pravilno, smisleno. Prepoznaje racionalno i emocionalno argumentiranje. Usmjerava iskaz na konkretan cilj. Govori kad ima pažnju slušalaca. Ponavlja i naglašava ključna mjesta u iskazu.
Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže. Vodi računa o razumljivosti i jasnoći iskaza, drži se teme, zna sažeti iskaz. (Kroz diskusiju o vrijednosti i važnosti pobune, pa čak i ako nije do kraja ostvarena, učenici/učenice imat će priliku vježbati i vježbanjem unaprijediti sve navedene verbalne kompetencije.)
Nisu potrebna posebna predznanja da bi se razumjela pjesma.
Čas počinje olujom mozga – učenici/učenice navode riječi s kojima asociraju slobodu, čime se uvode u temu časa. Potom slijedi trenutak samorefleksije: svako na papir zapisuje po jednu riječ u kojoj je sadržano nešto što u njihovim životima predstavlja prepreku slobodi.
Pretpostavljeni odgovori su: ocjene, roditelji, kazne, pravila, mišljenja drugih, strah. Nakon što svi završe, jedan/jedna će učenik/učenica pročitati prikupljene odgovore. O odgovorima se potom vodi razgovor u razredu, s pretpostavkom da će se mnogi od njih ponavljati. Sugeriše li učenicima/učenicama išta to što su mnogi napisali isto? Iznenađuje li ih što su njihova ograničenja ista? Na ovaj se način učenici/učenice podstiču na razmišljanje o zajedničkim iskustvima neslobode i o tome koliko su ta ograničenja, ukoliko su zajednička, društveno i sistemski određena.
Slijedi čitanje pjesme i interpretacija, kako je urađeno u segmentu posvećenom interpretaciji, uz pojašnjenje metafore – stilske figure prenesenog značenja koja je moguća između riječi s nekim zajedničkim obilježjem, odnosno riječi koje su po nečemu slične. U pjesmi lirski subjekt i balon, njen dvojnik, dijele istu želju da se uzdignu iznad ograničenja pa je balon metafora za osobu koja teži sopstvenoj slobodi. Interpretaciju treba slijediti uz dodatna pojašnjenja – zašto je pjesma smještena u crkvu, kako je crkva prostor dogme (također naznačeno u interpretaciji)?
Da bi se razgovaralo o tome kako je dogma povezana sa (ne)slobodom, potrebno je najprije objasniti pojam dogme uopšte, opisujući ga kao bilo koji skup pravila, uvjerenja, mišljenja ili stavova koji se prihvata bez propitivanja, bez dozvole da se o njemu kritički razmišlja ili raspravlja. Shvatimo li dogmu kao usmjerenje u kontekstu načina oblikovanja življenja i mišljenja pravilima koja se propisuju kao obavezna za prihvatanje i zabranama koje se moraju poštovati, moguće je govoriti o, recimo, zabrani neopravdanog izostanka s mise što se smatra grijehom, što je posebno važno spomene li se usput i obavezno vjerovanje u besmrtnost duše i nastavak života nakon smrti u raju ili paklu; zabrana abortusa, eutanazije, predbračnih i vanbračnih seksualnih odnosa; zabrana propitivanja vjerskih istina poput Isusovog uskrsnuća, Marijinog bezgrešnog začeća, božijeg stvaranja svega u svemiru i onda njegovog upravljanja svime što je stvorio. Ne čudi što ograničenja crkve kao patrijarhalno postavljenog sistema često nose rodni predznak pa tako, npr., žene ne mogu biti sveštenice, moraju biti pokorne ocu/mužu (u svakom slučaju: muškoj figuri autoriteta) u tradicionalno-religijskom tumačenju porodičnih odnosa, uz brojna ograničenja u vezi sa seksualnošću i tijelom (gdje je posebno očigledna moralna hipokrizija jer ograničenja nisu jednako primjenjiva i na žene i na muškarce), oblačenjem i izgledom, sva okupljena oko potenciranja ženstvenosti, a ona podrazumijeva žensku skromnost, smjernost, nježnost, stid i požrtvovanost. Pod uticajem religije na društvo, religijska dogma vrlo često postaje općeprihvaćena društvena dogma pa tako dogmatska tvrdnja da žena mora biti majka da bi bila ispunjena, što ograničava žene koje ne žele djecu ili ne mogu da ih imaju, a ujedno i diskredituje i obeznačava potencijalne njihove druge životne izbore, funkcioniše u društvu u širem smislu, neovisno više direktno o religiji. Na isti način funkcioniše i uvjerenje da muškarac mora biti jak, što bi značilo da ne smije pokazivati emocije, smatrajući ranjivost slabošću. Rodne su uloge uvjetovale i tradicionalnu podjelu poslova koja se nešto manje u odnosu na prošlost, ali ipak još uvijek održava u društvu gdje ženske poslove karakteriše njegovanje, briga, usmjerenost na druge, dok su muški poslovi autoritativniji, manje uključuju emotivnost, rukovodeći su poslovi, sukladno rodno stereotipnom mišljenju da su muškarci stvoreni da budu vođe.
Interpretaciju treba slijediti i popratnim pitanjima: gdje se tačno nalazi balon, kakav je on, a kakva je crkva? Uklapa li se u njen ambijent? Zašto lirski subjekt u balonu vidi svog dvojnika? On je pobunjenik – protiv čega se buni? Je li uspješna njegova pobuna?
Važno je spomenuti i formu pjesme u kojoj treba prepoznati slobodni stih – stih koji nije vezan pravilima klasične metrike, odnosno koji nema obaveznu rimu i unaprijed određen ritam pa tako ne podliježe ograničenjima forme već forma pjesme prati njen sadržaj. Kako je slobodan stih povezan s temom pjesme?
Zadržavanjem na metafori balona, s ciljem približavanja pjesme iskustvu učenika/učenica, može im se postaviti pitanje da li su oni/one ikada imali/imale iskustvo „drečavog i sjajnog balona“ – u smislu primjećivanja okvira vlastite slobode. U zavisnosti od njihovih odgovora, može se govoriti o slobodi u školskom, porodičnom ili širem društvenom kontekstu: da li se u školi osjećaš slobodno da kažeš šta misliš, čak i ako se ne slažeš s drugima? Da li si ikad osjetio/osjetila da tvoja porodica ima očekivanja koja se sukobe s tvojim željama ili osobnosti – da li su ti ponekad nametnuta očekivanja koja ne osjećaš kao svoja? Možeš li biti u potpunosti iskren/iskrena sa svojom porodicom? Jesi li ikada osjetio/osjetila pritisak da se ponašaš „kao svi drugi“? Jesi li nekada pao/pala pod takav pritisak kako bi bio/bila prihvaćen/prihvaćena u društvu? Misliš li da dječaci i djevojčice imaju jednaku slobodu? U kojim situacijama djevojčicama nije dozvoljeno ono što dječaci bez problema mogu – i obrnuto? Kako društvene mreže utiču na to kako se djevojčice i dječaci ponašaju, oblače, govore? Čini li ti se kako i društvene mreže ograničavaju tvoju slobodu? Šta za tebe predstavlja sloboda? Da li ti je važna i zašto? Da li si se ti nekada odlučio/odlučila pobuniti?
Balon nije uspio da se do kraja oslobodi – ali se ipak pobunio. Ima li smisla takva pobuna? U nastavku bi se mogla povesti diskusija o tome, u kojoj učenike/učenice treba podsticati da govore razgovijetno i precizno, bez skretanja s teme, usmjeravajući svoje odgovore na postavljeno pitanje, prethodno formulišući misao. Smjernice u diskusiji mogu biti pitanja: mora li svaka pobuna promijeniti svijet da bi imala smisla? Da li ste se ikada zauzeli za sebe, iako niste do kraja uspjeli? Da li je to za vas ipak bilo važno? Ima li snage i u pokušaju?
Kraj obrade ove pjesme mogao bi se zadržati na razgovoru o umjetnosti kao mjestu izražavanja pobune. Na koje se još načine možeš pobuniti? Je li već ovaj razgovor o slobodi na času jedan način otpora?