dijalog / gradacija / hiperbola / humor / hvalisavost / istina / kontrast / strašljivost / sumnja
Pored toga što je tekst zanimljiv i duhovit sam po sebi, u razredu se na osnovu teksta može postaviti igrokaz koji će oživjeti priču: s jedne strane uplašeni Jovo, s druge njegov „oponent“.
Jovin nas suparnik/suparnica uvodi u polje važnosti sumnje u filtriranju informacija koje svakodnevno u ogromnim količinama dolaze do nas. Tekst je dobar jer učenike/učenice od malih nogu treba poticati da preispituju „bombastične“ tvrdnje, provjeravajući njihovu istinitost i moguće posljedice izrečene neistine. Spremnost da sumnjaju kod učenika/učenica treba ohrabrivati i tu osobinu isticati kao pozitivnu i pohvalnu, jer bez provjeravanja tvrdnji je nemoguće dovesti u pitanje bilo kakav „autoritet“. Međutim, a na to nas upućuje interpretacija pjesme, za sumnju treba imati opravdan povod. Sumnjati u sve jednako je glupo kao i svemu vjerovati. Zato je bitno umjeti prepoznati formulaciju u iskazu koja pobuđuje i opravdava sumnju. Ovdje je to bio broj sto.
Uzrast – prijedlog: 5. razred osnovne škole
Ova je pjesma zanimljiv dijalog u stihovima koji se vodi između dva lica/motiva: Jove koji opisuje svoj susret sa „sto vukova“ u šumi i drugog lica čije ime ne znamo, a koje otvoreno sumnja u Jovinu priču stalno je potkopavajući svojim upadicama – na početku ironičnim uzvikom „Oho-ho!“ i pitanjem „Nije valjda...?“, a kada Jova počinje ublažavati priču jer nailazi na nepovjerenje („Ne baš ravno“ (sto), „Možda nije baš pedeset“, „možda deset“, „Ali jasno vidjeh dva“), Jovin sagovornik/sagovornica koji/koja smatra da je priča preuveličana, pretjerana, jasno zaključuje: „Ma ni dva ih nije bilo! / To se tebi samo snilo.“
Prvo pitanje koje Jovi sagovornik/sagovornica postavlja je sumnja u to da ih je bilo „ravno“ sto. Sumnja je opravdana, jer je nemoguće da je Jova imao vremena da prebroji toliko vukova, a kamoli da ih prebroji tačno. Jova naravno koristi hiperbolu, koja je opravdana kad je potrebno neku stvar preuveličati i preuveličavanjem naglasiti. Ali šta Jova naglašava? Pošto je taj susret preživio, on se njime „hvali“. A pretjerivanje u samohvali naravno da zaslužuje neku reakciju.
Ponavljanjem stihova „Zubi strašni, / oči sjaju, / pa urlaju, / zavijaju...“ Jova kao da nas želi uvjeriti u priču i dočarati opasnost kojoj je izmakao. Ali sagovornik/sagovornica već zna ono što smo i mi upravo zaključili, i ne da se zbuniti.
Humorni efekat se ostvaruje Jovinim postepenim smanjenjem broja vukova u priči na fonu obrnute gradacije. Od velikih sto vukova do jednog miša Jovina se prvobitna priča uspostavljanjem tog kontrasta (vuk/miš) mijenja.
Ono što je na početku bila priča koja je trebala da dočara Jovinu hrabrost, da pogleda u oči vukovima, sam u šumi, i preživi taj susret neozlijeđen, na kraju će otkriti sasvim suprotnu Jovinu osobinu: strašljivost. Otjelotvoreći poslovicu „U strahu su velike oči“, on je šušanj (najvjerovatnije miša) pretvorio u sliku sto vukova.
Jovin sagovornik/sagovornica sve vrijeme insistira na dokazima, jer je malo vjerovatno da se sretnu vukovi u šumi i da se ne dogodi ništa, pa njegova/njena upornost na kraju istjeruje istinu na vidjelo. Jova ne može ničim dokazati svoje tvrdnje, pa je prinuđen odustati od njih i priznati da se uplašio – miša.
Pjesma, prema tome, ismijava dvije loše karakterne crte, hvalisavost i strašljivost.
E. S.
Grigor Vitez
Sto vukova
U šumi je bio Jova.
Tamo gazao,
šalabazao,
a kad se vratio,
svima je kazao:
– Vidjeh, ljudi, sto vukova!
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Sto vukova? Oho-ho!
Nije valjda ravno sto?
– Ne baš ravno, – reče Jova –
al' šezdeset,
il' pedeset
bilo je vukova...
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Nemoguće... jer pedeset,
druže moj,
pedeset je velik broj.
– Možda nije baš pedeset,
al' dvadeset,
možda deset...
Prebrojat' ih nisam mogo –
bilo ih je mnogo, mnogo.
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Ma ni deset nije bilo!
To se tebi pričinilo.
– Baš kroz šumu, lišće, granje
promagliše,
da li manje ili više –
ko da zna?
Ali jasno vidjeh dva.
Zubi strašni,
oči sjaju,
pa urlaju,
zavijaju...
– Ma ni dva ih nije bilo!
To se tebi samo snilo.
– Al' ja sam im štropot čuo!
Nešto tamno projurilo,
vučjega je roda bilo...
– Sigurno je bio miš,
crni miš,
ili – niš'!...
– Vidio sam:
nešto šušnu,
nešto šmugnu,
šuma gusta, ne vidiš –
može biti
šušnu
šmugnu
poveliki miš!...[1]
Pre(ne)poznate riječi:
šalabazati – lunjati, šetkati se
promagliti – proletjeti, priviđati se
štropot – buka koja se stvara padanjem, hodanjem
šmugnuti – naglo pobjeći
[1] Vesela, antologija: izbor poezije za djecu iz Vesele sveske 1952–1992., Mas Media Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2018., str. 25–27.
Grigor Vitez (1911-1966), pisac za djecu i prevodilac, zasigurno je autor mnogih djela s kojima se djeca susreću kroz školske čitanke tokom svog školovanja. Radio je i kao učitelj i urednik u izdavačkoj kući Mladost gdje je uređivao biblioteke Vjeverica i Jelen, a djela po kojima je najpoznatiji su: Kad bi drveće hodalo, Jednog jutra u gaju, Sto vukova, Iza brda plava i igrokaz Plava boja snijega.
Čitanje:
Prepoznaje osnovne elemente jezičke strukture. – Dijalog, obrnutu gradaciju, hiperbolu, kontrast. (Pjesma je, kako je već rečeno, dijalog u stihu gdje su izjave obje strane jasno naglašene, učenici/učenice će moći i sami/same u pjesmi zapaziti dijalog na kojem je pjesma izgrađena.)
Razlikuje kvalitetne i pouzdane informacije od lažnih ili pogrešnih i prema tome ocjenjuje vrijednost izvora.
Uočava vrste tekstova (književni) i analizom definiše svrhu i namjenu teksta. (Kako su i zašto napisani.) (Funkciju dijaloga u stihovima, ponavljanja stihova, dinamičnosti kratkih stihova…)
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi, tj. sa situacijama kada sumnjamo u nečiju priču ili kada nismo, a trebali smo. Ne možemo uticati na informacije/dezinformacije koje dolaze do nas, ali možemo na način kako ćemo ih prihvatiti, o tome pjesma govori i zato se tiče svakog od nas.
Govorenje:
Govori i nastupa uspješno javno. (Kroz formu igrokaza, đaci će vježbati javno nastupanje, ali i glumu te uvidjeti funkciju govornih/retoričkih vještina u dočaravanju likova na sceni/učionici.)
Čas može početi čitanjem teksta u formi igrokaza (čitajuća proba), sa dva „glumca“, u nekoliko različitih izvedbi (parova). Potom se može razgovarati o kvalitetu glume, tj. o načinu na koji se intonacijom , gestom i stavom dočarao lik i situacija. Tokom ovakve analize glume, nastavnica/nastavnik može usmjeriti pažnju đaka na motivaciju oba lika; Jove da se pohvali i tako prikrije jednu svoju strašljivost, te sugovornika/sugovornice da dobije dokaze za Jovine tvrdnje. Kad se utvrdi da je Jova pokušao obmanuti svog/svoju sagovornika/sagovornicu, dalje se čas može nastaviti razgovorom o tome zašto je i kada je istina važna, kada ima smisla i opravdanja sumnjati i tražiti dokaz za izrečene tvrdnje, a kada ne.