Priča Bure Isidore Sekulić tematizira iskustvo djevojčice od devet godina koja nakon majčine smrti vrijeme provodi sama u sigurnom, improviziranom skrovištu – buretu. Priča se tako može čitati kao pokušaj djeteta da se maštom nosi sa traumom gubitka majke. 

Odmah se poznaju ona nesrećna mala deca koja iz škole dolaze u praznu kuću, koja znaju Robinzona napamet, i u devetoj godini čitaju Život i patnje u Sibiru i Put u zemlju Vašukulumba. Poznaju se mali siročići koji rano ostanu bez matere, koji sakrivaju glavu pod jastuke kad prolaze mrtvačka kola, boje se kad noću sat izbija, i imaju mršavo bledo lice i dugačke suve ručice. 

U formi sveznajućeg pripovjedača na samom početku autorica daje motivaciju za ponašanje junakinje priče: djevojčica od devet godina je izgubila majku. Riječ je također i o djetetu koje sa devet godina čita literaturu za odrasle. Izbor knjiga koje djevojčica čita ima još jednu funkciju – istaknuti osobinu lika važnu za cijelu priču – sklonost maštanju i imaginarnim putovanjima. Na samom početku, također, upoznajemo se i sa emocijama koje, barem u kontekstu ove priče, prate gubitak roditelja. Osjećaj tuge (nesrećna mala deca), usamljenosti (prazna kuća), poricanja onog što se desilo (koji skrivaju glavu pod jastuk kad prolaze mrtvačka kola), straha (boje se kad noću sat izbija). Emotivno stanje lika kao i životna situacija (gubitak roditelja) dodatno je pojačano fizičkim opisom: mršavo, bledo lice i dugačke suve ručice. Upotrebom deminutiva kada govori o djeci (siročići, ručice) autorica na samom početku, pored iznošenja glavnog događaja i karakterizacije lika kod čitatelja priskrbljuje osjećaj empatije za svoju junakinju.

Deminutivi čak prelaze i u pleonazme (mala deca, mali siročići) i ako ih ne tumačimo kao stilske greške nego im kao funkciju damo naglašavanje, onda možemo zaključiti da njima autorica hoće pojačati tragiku gubitka roditelja jer je riječ o djetetu koje ima samo devet godina. Pri tome je sveznajući pripovjedač u uvodu priče vrlo jasno odredio djevojčicu kao nesretnu zbog toga, preplašenu, usamljenu. Treće lice pripovijedanja koje obično ima funkciju objektivnog, distanciranog prikazivanja određenih događaja ili okolnosti u priči, Isidora Sekulić je u samom startu emotivno obojila. 

O djevojčici u nastavku priče doznajemo da je vrijedna i pametna: Školski zadaci nisu mi zadavali mnogo brige. Sve je bilo prosto i lako i moglo se već u školi naučiti i zapamtiti. Djevojčica ima i brata. U prvom licu sama za njega kaže da je nestaško i mali divljak. Podizao je Skadar na Bojani i zaziđivao moje lutke, tražio mravima rtenjaču, prezao skakavce u kola od karata, i više išao na glavi nego na nogama. Dok je dječak nestašan i razigran, djevojčica je mirna i zaokupljena knjigama. Sedela sam dakle po ceo dan sama, u kakvom kutiću, i prevrtala šarene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. 

Knjige su njen prvobitni bijeg od tuge, straha i usamljenosti (svih onih emocija koje nam je pripovjedačica dala već na samom početku u formi sveznajućeg pripovjedača) jer u knjigama 

se videla kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih čudnih tropskih biljaka sa fiziognomijama divljih životinja, šuštalo je more i vozile su po njemu grdne galije asirskih veslača, išli su u boj egipatski vojnici, sve jedan kao drugi, sa zapetim strelama i onim čudnim oštrim profilima glave na oba ramena. Tamo je Karon prevozio duše pokojnika, tamo je bilo namršteno ćutanje zaleđenog severa i strašna smrt u pesku koji ne da vode, tamo su, kao oštre sablje, sevale žute oči kraljevskih tigrova i umiljato se plavile dobre oči skandinavskih belih sokolova. 

Opsjednutost knjigama može se čitati i kao pokušaj bijeg od stvarnosti i suočavanja sa životnim okolnostima jer autorica na zanimljiv način bira da nam kaže kako se djevojčica osjeća. Čak i kada odabere prvo lice pripovijedanja koje je ličnije i intimnije za razliku od trećeg djevojčica nijednog trenutka ne kaže ništa iz lične perspektive o gubitku majke. Ovakav književni postupak je pametno izabran i u njega čitalac može da povjeruje jer kako bi dijete od devet godina verbaliziralo traumu koju shodno svojim godinama ne može još ni da pojmi. Ipak, smrt nije moguće u potpunosti izbjeći ni u knjigama jer autorica navodi da djevojčica i tamo vidi: duše pokojnika, strašnu smrt u pesku, a namršteno ćutanje zaleđenog severa dobro opisuje i unutrašnje stanje zaleđenosti lika uzrokovano tragikom gubitka majke. 

O tome kako se djevojčica osjeća autorica bira da kaže kroz mnoštvo opisa izgradnje dječijeg imaginarnog svijeta – bureta – koje u priči predstavlja i konačni bijeg od stvarnosti. 

Ja sam to zvala buretom, ali u stvari je to bila jedna grdna kaca, rasušena, razdrmana stara kaca koja je stajala u dnu dvorišta i bez ikakva opredeljenja polagano trunula i propadala. Bočne duge se još nekako i držale, ali se rasušile i isprepucale. Dole nije bilo dna, a dno, okrenuto naviše kao krov, sve se izrešetalo, svaka se daska mogla pomeriti, a mnogo glavnih dasaka nije više ni bilo. 

Djevojčica će od svega ovoga, kako sama kaže, napraviti sebi dvorac – siguran i zaštićen prostor. Između dasaka sam zavirivala u njega, štapićem gurkala i pipala ogromnu i kao kamen tvrdu pečurku, razmicala luliće gustog i ugasito zelenog korova, i volela da slušam sivu melodiju ćutanja i tišine. U svemu ovome za djevojčicu, jer je dijete, važan je i aspekt avanture koja joj dodatno pričinjava zadovoljstvo kreiranja prostora samo za sebe. Zato ona robinzonski osvaja ovaj prostor, a autorica je sa dosta pažnje opisala čitav taj proces. 

Jednog ranog letnjeg jutra dograbim sobne merdevine, čekić i sikiricu, popnem se na krov i razmaknem daske po njemu da može sunce unutra, a zatim stavim jednu trulu dasku i s boka da bih i sama mogla da uđem. Gnjilo i mrtvo drvo nije mnogo ječalo pod udarcima, ali se kaca ipak tresla, i u gustom zamršenom korovu počelo je neko mnogostruko micanje i šuštanje kao što se čuje da kipi i pucka u zemlji kad posle kiše opet grane sunce. 

Nije slučajnost da autorica dva puta zaredom spominje u ovom dijelu priče sunce. Ono nam ukazuje koliko je djevojčici važan ovaj prostor i koliko joj snage daje da se izbori sa mrakom u svom životu. Djevojčica (jer je dijete) svega ovog dok radi nije svjesna, ali mi kao čitatelji i odrasli možemo biti. Zbog toga je autorica već na početku priče iznijela glavni događaj – gubitak majke i kako tekst odmiče nama je jasno zbog čega djevojčica na ovakav način gradi svoj imaginarni svijet. Lik majke je tako odsutno prisutan, o njemu se ne govoriti niti se otvoreno spominje. Umjesto patosa autorica je odabrala da kroz izgradnju i život djevojčice u buretu opiše kako se ona maštom i igrom nosi sa osjećajem tuge zbog gubitka majke. 

Kada dođe juli, djevojčica se useli u bure. 

Prvo sam unela malu stoličicu i nad njom razapela stari neki izbeljeni kišobran s kojim su mlađi išli u jesen da pazare. Pa onda sam dovukla svu moju bašticu u loncima, između ostaloga i dva lepa visoka fikusa koji su u buretu izgledali kao palme. Odmah zatim je ušla gomila tankih drvenih kutija od cigara koje sam grozničavo pribirala, pa čak i kupovala, jer sam u to vreme, od jutra do mraka, izmišljala i rezala galije i lađe. Ukucam zatim nekoliko klinova i povešam testericu, čekić, stare makaze, kanticu, kutiju s ekserima i kanapima, i dovučem, najzad, staru jednu englesku istoriju gde je bilo puno crteža i rezbarija sa tebanskih i egipatskih grobova, koji su predstavljali more, bure, galije i moreplovce. 

Djevojčica je u buretu kreirala ličan, siguran i zaštićen prostor po vlastitom ukusu, mjeri i potrebama. Nije se lako na samom početku zatvoriti i izolovati u vlastiti svijet mašte. Toga je svjesna i Isidora Sekulić, pa kaže: 

S početka je bilo nekog detinjeg straha, i ja bih počešće iskakala iz bureta da se posle male pauze i osluškivanja opet vratim u nj. Ali navika je brzo došla, i ja se od bureta nisam odvajala. I ako je trebalo da me traže, tražili su me u buretu, i ako je trebalo da me nađu, našli su me u buretu. 

Djevojčica se sve više izoluje od realitetnog svijeta ostajući sasvim sama u buretu i družeći se uglavnom sa krilatim gostima – leptirovima. U ovom šupljikavom i smežuranom dvorcu bujala je neka laka, meka i tiha fantazija, i dok su druga deca napolju igrala i celog leta trčala od tarabe do tarabe za jednim leptirom, mala bleda devojčica sanjala je u buretu svoju robinzionadu. Sanja o velikim morima, sunčanim predjelima, ali i strašnoj studi i glečerima iz čijih pukotina izlazi čudna plava svjetlost i osjeća da tamo na severu, u onim smrznutim energijama, mora ležati klica i stihija prave večnosti. U ovom odlomku prepoznajemo i referencu sa drugim Isidorinim djelom Pisma iz Norveške i njenu fascinaciju sjevernim i hladnim krajevima. U buretu, kako pripovjedačica nadalje u prvom licu kazuje, djevojčica je naučila da volim ono što ne vidim, ono što nemam, i ono što mora da prođe. Znamo da majke više nema, a ono što mora da prođe je upravo tuga uslijed gubitka sa kojim se djevojčica sada nosi maštom. 

Posebno je fasciniraju sitne životinje; bube i cvrčci (sitne životinje jer je i dijete sitno i malo), a od njih najviše leptirovi, jer žive kratak život, baš kao što je i djevojčica kratko vrijeme provela sa majkom. Volela sam ih nervozno i sa strepnjom, jer sam videla da sunce zalazi, i znala da će za dan ili nedelju poumirati šareni i ludi leptir, i da će zamalo popadati iznureni mali cvrčci. Popadaće, i vrućina će ih spržiti, i ja ću možda sama izgaziti osušene lešinice veselih mojih pevača. 

Djevojčica koja se rano susreće sa gubitkom majke iz svega toga ipak nešto uči – prolaznost i kratkotrajnost života – ima prolaznost i prošlost, ima tren kad se vene i pada i hladi, da dolazi čas kad su gordi vilinski konjici što lepršaju tamo visoko pod suncem isto što i tupe slepe gliste što gmižu pod zemljom. 

U tekstu se sve vrijeme smjenjuje lični ton pripovijedanja – prvo lice i sveznajući pripovjedač u trećem licu, pa tekst tako ostavlja dojam da je pisan iz perspektive odrasle osobe koja se kao dijete suoči sa gubitkom majke. 

Razvijala se u detetu tuga onih što nikad ne veruju da će se vratiti na mesto koje ostavljaju, i sumnjaju da može opet doći ono što je prošlo.

Telom svojim sam osećala padanje večeri, i kao suncokret okretala svoju malu glavicu za suncem. Ima dakle neko prokletstvo da ništa voljeno ne može ostati. Proleti kakva tica, svetla kao rasprsnuta zvezda, pa je više nikad nema. Prne kakav leptir, šaren kao da je kroz dugu proleteo, pa ga nikad više nema. 

Iako se izoluje i osamljuje te maštom nosi sa traumom gubitka majke, djevojčica, pogotovo iz perspektive odraslog pripovjedača, svjesna je sve vrijeme gubitka i ne može nikada do kraja da ga potisne. Gubitak majke doživljava kao neku vrstu prokletstva da ništa voljeno ne može ostati, pa utjehu pronalazi u nadi da takvo osjećanje postoji i među insektima. 

Možda ima takvo osećanje i među nekim insektima. Piju sunce i kupaju se na suncu, a tihi su i ćute. I ja sam u buretu naučila ćutati kao insekt. Pa i sada još volim taj svet koji ljubi, sveti se, ubija i umire u otmenoj tišini. Gde čovek podivlja kao zver oni su savladani i nemi kao pobeda strasti. Pod zavesom kakvog mrtvog lista nečujno se svršavaju misterije ljubavi i smrti. 

Sada iz pozicije odraslog i prisjećanja (sada još volim taj svet) postaje jasno da je priča autobiografska jer je i sama književnica izgubila majku kada joj je bilo šest godina, a da je pisanje ostalo jedina utjeha i način nošenja sa gubitkom u kojem se sada pokušava pronaći i neka vrsta ljepote. 

Djevojčica se druži sa pticom čije razloge dolaska ne uspijeva da razumije do kraja jer hrana koju joj ostavlja ostaje netaknuta. Zašto je ta životinjica dolazila, šta ju je privlačilo, šta je gledala i šta je videla? Nije mi se dalo da razloge dokučim, ali sam tu ticu volela kao što se voli simbol ljubavi i dobrote (majka). Jednog divnog ljetnog dana ptica više nije došla, ni tad ni ikad više. Čekala sam je još mnogo dana i žalila sam je mnogo. Ali, fantazija male devojčice beše tad bog Tamuz sa dvadeset devet imena i toliko isto krila i života. Tamuz je u sumerskoj religiji, bog bilinskoga svijeta, personificirana sila životne snage, koja se očituje u nadiranju proljetnih voda, u bujanju vegetacije i klijanju žita, u rastu stada i obilju vinograda[1], pa sada djevojčica fantazira o bogu koji je simbol životne snage, bujanju vegetacije i klijanju života – suštinski obnovi života, u kontekstu priče, pokušaj adaptacije i prihvatanja novonastale situacije – gubitka majke. 

Nadalje u priči se djevojčica igra sa vodom te oko bureta kredom markira cijeli svijet i sve što staje u svijet. Kontinenti, mora, ostrva, sve u onome redu dečjih krasnopisnih vežbanki gde jedno uz drugo stoje Njujork i Čačak, Jagodina i Formoza. A po vodi sam, na tankom konopcu, vukla fantastično i pažljivo izrezane i sklopljene lađice u kojima su, u paralelnim redovima, sedeli po dvadeset veslača od hartije, jedan kao drugi, svi sa nepomičnim tankim drvenim veslima, i vozila ih po čitavo dopodne, sve po jednom istom moru, čas u Braziliju, čas na Madagaskaru čas opet tamo gde uvek ima snega i saonica, irvasa i inja. Ovdje opet prepoznajemo autoričinu sklonost putovanju, pa priča glede motiva donosi poveznicu sa ostatkom Isidorina stvaralaštva, posebice putopisa. Gore-dole, gore-dole, klizila je moja galija pod automatičnim ritmom cvrčaka koji su, opijeni suncem i toplotom pevali pesmu bez strofa i odmora, pevali poeziju kratkog života, pevali snove blede devojčice koja je htela daleko, daleko! Poezija kratkog života i želja za odlaskom negdje daleko ukazuju opet na majčinu smrt i želju za bijegom od tužne realnosti. Sve vrijeme se u priči, zapravo, i smjenjuje mašta djevojčice i realnost. 

Djevojčica je sada fascinirana cvrčcima kojima zavidi jer njima niko ne treba, ali ih istovremeno naziva i svojim slatkim varkama u koje nema ništa ulaska, u čijim bravama se svi ključevi krhaju, a čija se vrata više ne otvaraju. Jednom kada shvatimo da je nešto varka, više nikada u tu varku ne možemo da vjerujemo u potpunosti, što je sada samoj autorici jasno posebno iz pozicije odrasle osobe iz koje i piše i o svome ličnom iskustvu. Ipak, djevojčica iako tužna ne gubi u potpunosti osjećaj radosti života, barem jedan atom: I kad je lađa već davno prispela, i sunce zapalo, i svi mirisi i slasti i venci sreće i radosti koji na sunčevim zracima dolaze s njima, opet zemlju ostavili, a ja sam svejednako slušala moje male pevače, pevače bezazlene radosti od života! Cvrčak! Malo parčence blata u kome ima nešto dobro, u kome ima sposobnosti voljenja i radosti, atom koji živi i kazuje svoju radost od života.

Dok je još uvijek ljeto i dok je vegetacija živa, djevojčici je dobro u buretu i teško joj je izaći iz njega. Ni kiša joj ne smeta. Čak priželjkuje snijeg jer sam imala mnogo jačih simpatija za poeziju nadimljenih sibirskih koliba i za teški život severnjaka koji su uvek borci i junaci nego za otužni i šareni jug sa lijenim i zagušljivim vetrovima i zagrejanim i razmaženim stanovnicima. Djevojčica je vrlo rano iskusila surovost života, a pisanje je sada pokušaj estetiziranja vlastitog bola. I stoga sam tu, tako reći u neposrednoj blizini moje barice, vruće kao Senegal, snevala ledenu i bledu fantaziju severa.

Kada zamišlja domovinu dobroćudnih Korjaka, posebno upečatljiva slika za djevojčicu su plamen i svjetlost – rođaci koji dolaze iz iste čarobne zemlje. U plamenu je puno slika i priča, i svi prostodušni dobri ljudi znaju da zimski plamen daje sve što se nema i vraća sve što se oplakuje i želi. Zimski plamen je zmaj koji prekodan drema, a kad dođe veče, on raširi svoja vatrena krila i rastrese svoje plamene vitice, i priča, priča ozeblim i šćućurenim Korjecima, priča tiho i toplo, priča im i pucka i greje dok ih ne zanese, dok ne zadremaju, poležu i zaspe, a vatra stalno i jednako bukti, i toplo je i ugodno, a napolju je prostor i sloboda, i nigde nema ulice i nema suseda, i niko nije siromašniji od drugog, i nema slugu, i dok zvižde i ciče vetrovi i zveri, u korječkim kolibama je mir, mir, mir. Plamen daje sve što se nema i vraća sve što se oplakuje i želi (majka iz perspektive djevojčice), a priča daje toplotu i donosi mir (pisanje i književnost iz perspektive odrasle autorice i književnice).

U sred avgusta djevojčica mašta o hladnim, sjevernim krajevima. Opet potpuni kontrast između mašte i životne realnosti, ali ovom pričom moguće je pročitati cjelokupnu poetiku Isidore Sekulić. Pored autobiografskih podataka, fascinacije putovanjima i sjeverom, Sekulić se u ovoj priči dotiče i svog položaja kao književnice i žene. I kao što se u tropskim predelima stara drveta zagrle da sićušne puzave biljke lakše ustrče po njima, tako i svi severni gorostasi na izukrštanim četkastim svojim mišicama ljuljaju i neguju sitnu i nežnu mahovinu pod kojom skakuću i trljaju ruke dobri patuljčići u cinober-crvenim čakširicama i plavim kaputićima, sa dugačkim bradama i zvečećim nekim govorom kao da se zrnevlje graška prosipa po staklu. A ženskih nema, patuljica nema. Čudila se mala devojčica da nigde nije napisano i nigde nije naslikano da među patuljcima, u zemlji dobrote, strpljenja i milosti ima i patuljica, ima i žena. Sve one male zalutale prinčeve i princese, i svu onu nesrećnu i oteranu pastorčad primili su, gostili, hranili i mudrim savetima snabdevali samo mali čovečuljci u cinober-crvenim čakširicama, čovečuljci koji se uvek smeše i nemaju među sobom žena. 

Ponekad kiša, kada natopi bure, pravi prepreku da djevojčica utone u svoj svijet i prostor. 

Kako djevojčicin svijet izgleda bez sigurnog skrovišta – bureta – najbolje nam opisuje sljedeći odlomak u priči: 

Pravo mrtvo ostrvo gde crni leptiri, kao mumakaze, gase sjaj i boju cveta na koji padnu. Bez bureta upravo je takav djevojčicin svijet. U buretu se djevojčica pak susreće i sa umiranjem. Jednog jutra sam u jesenjem kaputiću krenula na put, i bilo mi je zima, i nisam se ni u Braziliji ugrejala. Toga istog dana, pred veče, odjedared upade u bure, jadan i sav obamro, leptirić s iskidanim i procepanim krilima. Poplašila sam se od tog ranjenika kao od smrti, i dršćućim rukama sam ga podigla sa zemlje. Jedva se micao, i bio je bedan kao kakav mali akrobat koji je u ružičastom trikou sa zlatnim šljokicama maločas pao sa trapeza i prebio obe noge. Leptirić je zatim umro, i to je bio prvi znak jeseni, i to je bilo, na moje oči, prvo umiranje u buretu. Bojim se od to doba jeseni koja plodovima i bojama laže i vara, a ubija leptire i laste. (Istaknuo A. O.)

Kao čitatelji znamo da umiranje leptira nije prvo umiranje u životu djevojčice, ali jeste prvo umiranje i u njenom sigurnom, zaštićenom svijetu i prostoru. Tako se sada znak jeseni pojavljuje i kao znak pitanja zrelosti suočavanja i uviđanja da i naša najsigurnija skrovišta i mjesta nisu pošteđena smrti i umiranja – glavne teme ove priče. 

Jedne septembarske večeri, kada se djevojčica plaši i stalno budi oca, njeno skrovište u potpunosti razore kiša i vjetar. Ovo je sami vrhunac priče, ali i emotivni vrhunac unutrašnjeg dječijeg svijeta. 

Otac me je držao za ruku i govorio da se bure ne može opraviti, da ga je oluja uništio, i da će sada i tako doći zima. A ja sam vrištala. Vrištala i drhtala s onim bolesnim očajanjem siročeta koje komšijske matere ljubi i u buretu letuje. (Podv. A. O.)

Da je u ovoj priči riječ o tuzi djeteta koje je izgubilo majko, dokazuje nam i očajanje siročeta koje komšijske matere ljubi i ljetuje u buretu. Trenutak suočavanja sa stvarnošću djevojčice, ali i nas čitalaca. Iako smo možda kao čitatelji poželjeli da djevojčica nikada ne izađe iz svog sigurnog prostora jer nas je autorica svojim načinom pisanja i same uvukla u bure, priča nas na samom vrhuncu suočava sa djevojčicinom tugom. Ona ljubi komšijske matere jer joj nedostaje vlastita i ljetuje u buretu kako bi preboljela majčinu smrt. I kad se bure sklopilo i leglo, nad drvenom njegovom lešinom jecalo je dete, i mrtva stvar je našla svoga malog pesnika. Mrtva stvar je bure, ali u stvari prolaznost, smrt, čemu se suprotstavlja umjetnost, kao kreativan pokušaj nošenje sa tugom zbog spoznaje smrtnosti, ovdje konkretno gubitka majke. 

Tako je cijela priča pokušaj djeteta da se nosi sa osjećajem tuge zbog gubitka majke maštom, imaginacijom, čitanjem, kreativnošću. Ipak, na kraju ne preostaje ništa drugo nego suočavanje sa surovom realnošću. Djevojčici je bure pak od izuzetnog značaja jer drugačijeg, boljeg načina da se nosi sa traumom gubitka majke nema. Ona recimo nikada ne razgovara sa članovima porodice o majčinoj smrti. Otac se pojavi u priči tek kao neko ko je drži za ruku i saopštava surovu istinu da je bure uništeno. Priča se završava činjenicom da su prodali to mesto, zajedno sa kućom i dvorištem. Da mi je da ga kupim, da ga uzidam u kulu, da kulu zabravim sa devet ključeva, od vremena na vreme bih se zatvorila u nju, i u mraku i ćutanju bih ludovala da se mogu zazidati tragovi mrtvih dana. Tragovi mrtvih dana su dani poslije majčine smrti i uspomene na pokušaj djeteta da se nosi sa tim danima. Bure u ovoj priči sa ovakvim završetkom ima i simboliku potisnute traume, kao i istog takvog mehanizma nošenja sa istom. On se i kod odrasle osobe nije promijenio. Ostao je isti jer djevojčica i kao odrasla osoba nije našla zreliji i pametniji način da se suoči sa gubitkom majke. Djevojčica bi i kao odrasla da potisne, skloni i zaboravi ono što boli – zazida. Kao dijete je u tome uspijevala zahvaljujući mašti, koja kao i knjige jeste važna, ali životna realnost je drugačija. Bure se prije ili kasnije pokvari ili ga prosto prerastemo, pa ne možemo više stati u njega. Tako i u životu, svaka potisnuta bol ne prolazi jer emocija ostaju u tijelu – trauma pogotovo. Sve dok ne skupimo hrabrosti i načina da pogledamo u bure i ne ispraznim sav njegov sadržaj nećemo moći osjetiti olakšanje niti se znati suočiti sa bolom koji je sastavni dio svakog bureta. No, zašto je ova priča važna i danas djeci i nastavnicima te školi uopšte? Upravo jer nam na odličan način ilustrira kako dijete tuguje i nosi se sa gubitkom majke. 

Šta je tuga i zbog čega tugujemo?

Zoran Milivojević u knjizi Emocije – psihoterapija i razumijevanje emocija tugu definira na sljedeći način: Subjekt oseća tugu ili žalost u situacijama u kojima procenjuje da nepovratno gubi nešto što mu je vredno (2003:456). Nadalje, ovaj autor ističe da osobe mogu biti tužne kada izgube dragu osobu, bilo da ona umre ili da ih napusti na neki drugi način, kad izgube neki predmet ili materijalno dobro; kada izgube dio tijela ili neku svoju tjelesnu funkciju, kada izgube određeni socijalni status ili propuste određenu životnu šansu. U kontekstu priče jasno je da djevojčica tuguje zbog gubitka majke. Šta bi bila uopšte funkcija tuge i zašto tugujemo? Na to pitanje Zoran Milutinović (2003:456) daje sljedeći odgovor: Za razliku od nekih drugih osećanja, čija je funkcija manje ili više očigleda, funkcija osećanja tuge nije, na prvi pogled, dovoljno jasna. Kada razmišljamo o tome šta čovek može dobiti time što oseća tugu, dolazimo do tri funkcije tuge: a. prorada i klarifikacija[2] vrednosnog sistema; b. „razvezivanje” od izgubljenog objekta i adaptacija na nove uslove življenja; c. afirmacija postojećih socijalnih veza individue. Dakle, tugovanje nam služi da proradimo nemili događaj, da se adekvatno oprostimo od gubitka i da u svome okruženju izražavanjem tuge dobijemo podršku okoline kako bismo na lakši način prebrodili gubitak. 

Kako dijete tuguje? 

U priči Bure Isidore Sekulić, kao što smo već rekli, riječ je o tuzi zbog gubitka majke. Ipak, fokus autorice je na procesu i načinu žalovanja djeteta. U radu Kriza, trauma, gubitak i žalovanje – razumijevanje i podrška prof. dr. sc. Mirjana Graovac, dr. med., psihijatrica, specijalistkinja dječje i adolescentne psihijatrije i psihoterapije, objavljenom u knjizi Dječja duša treba da se sluša[3] – interdisciplinarnom priručniku iz oblasti mentalnog zdravlja za mrežu stručnjaka u koju su uključeni i škola i nastavnici ističe da djeca tuguju kao i odrasli. Gubitak i emocionalna reakcija na gubitak nije „privilegija“ odraslih. Spektar mogućih gubitaka u dječjoj dobi je širok – uključuje osobe, stvari, igračke, dom.... Djecu ne možemo „zaštititi“ od gubitaka, pa i od gubitaka koja su vezana za umiranje i smrt. (Graovac, 2022:50). Ipak, prisutni su brojni mitovi u našoj kulturi vezani za žalovanje djece. Ova autorica navodi sljedeće mitove i pogrešna uvjerenja o žalovanju u djece (modificirano prema Himelstein i sur. 2004; Schulz 1999. prema Graovac 2022:51): djeca ne žaluju, djeca su premala da bi shvatila smrt i gubitke, odrasli trebaju zaštititi djecu od svih gubitaka i boli, odrasli trebaju poticati samo lijepa sjećanja na umrlog, ne treba izražavati osjećaje (npr. bijesa ili krivnje), djecu će uzrujati odlazak na sprovod. Graovac nadalje ističe da, iako žalovanje u djece i žalovanje kod odraslih potiču slični faktori, dijete žaluje na drugačiji način nego odrasli. Kako dijete može da tuguje, ilustrirala nam je Isidora Sekulić u priči Bure – povlačenjem u svijet mašte, imaginacije i kreativnosti. 

Adekvatan način tugovanja ili ne? 

Način tugovanja djeteta u ovoj priči je posebno zanimljiv. Na prvu bismo rekli da djevojčica uopšte ne tuguje, da je sasvim uredu, da joj je u buretu dobro. Tuguje li djevojčica u priči ili ne i je li njen način tugovanja uopšte adekvatan? Ovdje nije cilj da uspostavimo jedan univerzalan model tugovanja primjenjiv za svoju djecu niti da književnost pretvorimo u psihološki priručnik, nego da opisanu situaciju u priči iskoristimo za bolje razumijevanje dječijeg načina nošenja sa tugom te shodno tom saznanju kao nastavnici i roditelji budemo djeci adekvatnija podrška u njihovom stvarnom životu. Psihološka struka, konkretno spomenuti rad dječije psihijatrice i psihoterapeutkinje Mirjane Graovac ističe da najčešći mehanizmi obrane kod djece u suočavanju sa gubitkom su regresija i poricanje. Ove obrane, uz dječju maštu, kao i limitiranu ekspoziciju dječjeg selfa prema snažnim emocijama, oblikuju njihovo tugovanje na specifičan način, različit od odraslih (Graovac, 2022:52). Dakle, stručna literatura prepoznaje upravo maštu kao jedan od načina nošenja sa tugom uzrokovanom gubitkom. Ovo saznanje nam ne bi bilo mnogo od koristi da takvu istu situaciju nemamo u priči koju analiziramo. Pored mašte u priči imamo i igru, koju također stručna literatura prepoznaje kao način nošenja sa emocijama. Mlađa djeca često izražavaju svoje osjećaje kroz stvaralaštvo i igru. Igra je, kao i san, kraljevski put u nesvjesno. Igra i stvaralaštvo su protektivni čimbenici mentalnog zdravlja djeteta. Dijete kroz igru i vlastitu kreaciju lakše izražava svoje osjećaje. Dječjoj igri i kreaciji odrasli treba „dodati“ riječi koje djeca ne mogu izgovoriti. Djecu je lakše upoznati kroz igru, promatranjem dječje igre mogu se „iščitati“ poruke djeteta. Terapijske intervencije se kod djece provode putem igre. (Graovac, 2022:52). Djevojčica u priči jeste u fazi poricanja gubitka, kao i nemogućnosti zrelijeg i adekvatnijeg načina nošenja sa tugom zbog gubitka majke. Njoj su igra i mašta presudni da bi preživjela. Tako priča Isidore Sekulić na književno zreo i uspio način ilustrira jedan način na koji se dijete (djeca!) može nositi sa traumom i osjećanjem tuge. 

Glavno pitanje koje se treba postaviti u interpretaciji ove priče jeste zašto je uopšte djevojčici potrebno da se izoluje od cijelog svijeta i uđe u bure. Odgovor je jasan jer je izgubila majku i to je njen način da se nosi sa gubitkom, da ga uopšte preživi sa devet godina. Drugo još važnije pitanje jeste zašto djevojčica ne želi nikada da izađe iz bureta? Gdje je za sve to vrijeme njen otac? Kako joj je on podrška? Šta je sa okolinom? Pronađe li djevojčica igdje više sigurno mjesto osim u buretu? Priča nam kaže da ne pronađe. Nema razgovora s ocem jer i otac možda ne može i ne zna da priča o gubitku jer i sam pati. U konačnici, ova priča ne može a da nam ne postavi ključno pitanje: Treba li ostaviti dijete samo u buretu vlastite tuge? I šta bi bila odgovorna reakcija odraslih – nastavnika i okoline?

Uloga odraslih u procesu dječijeg žalovanja – šta kaže struka? 

Roditelji koji i sami žaluju, ističe već spominjanja Mirjana Graovac, najčešće brinu o tome kako će njihova djeca preboljeti gubitak (smrt) bliskog člana obitelji. Tretman, podrška i edukacija roditelja, koji su i sami u procesu žalovanja, pomaže ne samo njima – odraslima, već posredno i njihovoj djeci. Psihološke poteškoće sa kojima se dijete suočava u situaciji gubitka (smrti) bliskog člana obitelji nije moguće izbjeći ma koliko to bilo teško, jer se u protivnom u budućnosti, tijekom daljnjih faza razvoja u djetinjstvu, adolescenciji ili u odraslo doba mogu razviti neki od poremećaja depresivnog spektra (Graovac 2022:52). Ova dječja psihijatrica i psihoterapeutkinja naglašava značaj autentične obiteljske atmosfere u situaciji gubitka u kojoj članovi obitelji dopuštaju djetetu izražavanje svoje tuge i žalosti bilo izrazom lica, riječima ili djelima. Veoma je važno da manifestacije žalosti djeteta budu prihvaćene unutar obitelji, ali isto tako i da obitelj nastavi njegovati raniji ritam obiteljskog života poznat i blizak djetetu. Također je važno promicati stabilnost i dosljednost i u drugim područjima života djeteta izvan obitelji (škola, sport, druženje s vršnjacima) (Graovac 2022:52). Ovdje ne smijemo zanemariti odgovornost i ulogu nastavnika i škole te ako smo već odlučili da čitamo ovaj tekst sa djecom, možemo im pomoći da na primjeru ove priče razumiju osjećaj tuge te poticati ih da među sobom kao vršnjacima grade suosjećanja i istražuju načine podrške djeci koja su doživjela gubitak roditelja ili bilo koji drugi gubitak značajne i bliske osobe. U slučaju da djetetu niko nije umro, dijete na primjeru ove priče može da razumije bolje, generalno, osjećaj tuge, ali i povezanost tuge sa nekim drugim gubitkom – osobine ili karakteristike ličnosti koju je nekad imalo, ali je izgubilo, kućnog ljubimca, dijela tijela, prijatelja koji ne mora da umre, ali sa kojim može da prestane da se druži, mjesta stanovanja, promjene škole ili razreda. 

Isidora Sekulić u navedenoj priči djecu koja su ostala bez roditelja naziva siročadima te čitatelja poziva na suosjećanje, odnosno sažaljenje. Ovdje taj osjećaj ne treba razumjeti u negativnom značenju žaljenja u smislu povlačenja, udaljavanja i distanciranja od djeteta koje je izgubilo roditelja iz straha jer ne znamo šta tačno uraditi i kako pristupiti tom djetetu. Često i opravdano jer nastavnik književnosti nije nužno psiholog ili psihoterapeut. Zbog toga smo našu interpretaciju obogatili upravo takvim saznanjima želeći motivirati i ohrabriti nastavnika da ipak nešto uradi. Sažaljenje u kontekstu tuge uzrokovane gubitkom Zoran Milivojević (2003: 459) vidi kao posledicu identifikacije s drugim čovekom, a njegov intenzitet je direktno proporcionalan stepenu postignute identifikacije. Saosećanje, pa i sažaljenje, najveće je s onim ljudima koje subjekt voli ili doživljava kao bliske. Saosećanje s nepoznatom osobom je manifestacija pripadnosti istoj zajednici. Drugi psiholog kojeg i Milivojević sam citira u raspravi o sažaljenju ističe da je sažaljenje najčistiji izraz osećanja zajednice. Kad ga nađemo u nekom Čoveku, onda smemo da budemo spokojni što se tiče njegovog osećanja zajednice. Jer taj afekt pokazuje koliko je neko sposoban da se uživi ili uoseti u položaj svog bližnjega. (Adler, 1926, str. 211 prema: Milivojević 2003: 459). Dakle, ova priča može i treba da posluži razvijanju osjećaja suosjećanja, izgradnje solidarnosti, podrške, razumijevanja i empatije. Međusobne brižnosti i pomoći. Da bi se to desilo, treba prvo razumjeti osjećaj tuge te kako djeca tuguju.

Kako takvu pomoć pružiti nekome ko uopšte, kao djevojčica u priči, ne iskazuje javno svoju tugu?

Vidjeli smo da funkcija izražavanja tuge treba da posluži tome da u okolini dobijemo podršku u procesu žalovanja. Zbog toga je ova priča, također, zanimljiva jer književnost kao i život uostalom nije priručnik psihologije sa jasnim, provjerenim uputama i načinima. Književnost ovdje daje realnu situaciju – dijete koje tuguje samo u svom svijetu, ali tu tugu ne dijeli javno. Autorica ističe da je djevojčica u školi visoko funkcionalna i da nema problema. Šta uraditi u takvom slučaju? To svakako već više nije samo posao za nastavnika književnosti nego i za cijelu stručnu službu u školama. U kojima je pored pedagoga, jako mali broj školskih psihologa. Može li književnost, konkretno evo ova priča da ukaže i na tu manjkavost bh. obrazovnog sistema? Naravno da može i treba. No, šta sa time svime? Šta nastavnik na primjeru i u situaciji ove priče može? Možda ne mnogo sa konkretnim djetetom koje ne pokazuje javno tugu, ali može se sa drugom djecom u razredu koja na svu sreću nisu doživjela gubitak majke razgovarati o osjećaju tuge, smrti, gubitku, traumi i načinima pružanja suosjećanja. Također, neka djeca će možda pokazati jasnije znakove tugovanja zbog gubitka roditelja. U tom slučaju ili bilo kojem drugom, kada govorimo u tuzi zbog gubitka značajne osobe, nastavniku književnosti mogu od koristi biti sljedeće preporuke. 

Upute za roditelje / nastavnike / profesionalce koji rade s djecom i mladima (Graovac 2021:52)

• Istraživanja fenomena žalovanja u djece govore da sva djeca žaluju, neovisno o svojoj dobi. 
• Djeca pokazuju žalovanje na drukčiji način, ali jednako snažno kao i odrasli. 
• Ponašanja djece koja žaluju mogu biti vrlo različita. 
• Neovisno o vanjskoj ekspresiji i djetetovu ponašanju, svako dijete koje žaluje treba mnogo razumijevanja, pažnje, strpljenja i ljubavi. 
• Gubitak i emocionalna reakcija na gubitak nije „privilegija“ odraslih. Spektar mogućih gubitaka u dječjoj je dobi širok, a uključuje osobe, stvari, igračke... 
• Djecu ne možemo „zaštititi“ od gubitaka, pa ni od gubitaka koji su vezani za umiranje i smrt. 
• Djeca su vulnerabilnija kada žaluju, a žalovanje u djece nema vremensko ograničenje. 
• Odrasle su osobe izrazito važne djetetu koje tuguje kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti, te na djetetu razumljiv način objasnile što se događa u okolini tugujućeg djeteta. 

Psihološka struka u zaključku naglašava da procesi žalovanja kod djece protječu stupnjevito, prateći razvojne procese. Rastući, sazrijevajući i odrastajući, djeca ugrađuju korak po korak komadiće vlastitog iskustva u mozaik koji je određen njihovom razvojnom razinom, kognicijom, emocijama, kao i ozračjem u njihovim obiteljima kao „alatima“ za razumijevanje gubitka (smrti) u radu žalovanja (Graovac 2021:52). Isidora Sekulić je ovom pričom otvorila ozbiljnu temu: Kako pomoći djetetu da vidi, prihvati i obradi traumu gubitka roditelja? Svakako ne odjednom i ne samo književnošću, ali književnost se ovdje pojavljuje kao materijal koji može i treba da senzibilizira i osvijesti školu kada je u pitanju dječija tuga i načini žalovanja. Dijete može izvana savršeno da izgleda, a da iznutra bude zatvoreno u bure tuge. Baš kao djevojčica u priči da u očaju ljubi komšijske ruke, ali i nastavničke – u smislu zamjene za majku. Ovaj književni tekst, kada nastavnik/ca već preuzme odgovornost da se njime bavi na času, ne može da bude lišen legitimnog pitanja: Kako će se osjećati učenik/ica koji/a se u potpunosti može identificira sa likom djevojčice u priči jer je doživio/la isto – majčinu smrt? Hoće li to čitanje da bude retraumatizirajuće? Šta raditi u tom slučaju? Ako je već u planu i programu, ovaj tekst ne može da bude samo dirljiva priča već se može iskoristiti za niz važnih tema i pitanja koje sam otvara.

1. Na koji način se dijete nosi sa bolom?
2. Ima li ikog sa kime bi mogao da priča o tom bolu?
3. Šta je tačno odgovornost odrasle i zrele osobe u ovakvoj situaciji?
4. Kakav stav zauzeti prema tom djetetu u razredu, a kakav prema drugoj djeci koja već znaju sve?

Tu nastavnik/ca književnosti treba svakako da traži pomoć stručne službe u školama, a od koristi mu/joj možda mogu biti i podijeljena saznanja psihologije u ovoj interpretaciji. Zašto je još ova priča važna? Ona nam pomaže da snagom umjetničke riječi razumijemo da dijete uslijed traumatskih iskustava može biti više nego inače sklono mašti i izmaštanim svjetovima. Ako prepoznamo takvo ponašanje kod nekog od svojih učenika/ca, kako pomoći djetetu kao i porodici. Ova priča, također, ukazuje koliko je važno razgovarati s djecom o smrti, tuzi, gubitku. Čuti ih i vidjeti u takvim situacijama, dati im prostora da izraze kako se osjećaju, pitati ih šta bi im značilo i pomoglo da mi uradimo. Nekada je dovoljno da ne pretpostavljamo šta bi nekome značilo u procesu tugovanja nego da jednostavno pitamo osobu koja tuguje šta bi joj značilo i pomoglo da mi uradimo, kakvu vrstu podrške od nas očekuje. Da li je dovoljno samo naše prisustvo u tišini ili možemo nešto konkretnije uraditi, recimo, neki konkretni zadatak (plaćanje računa) kojim osoba koja tuguje možda ne može ili ne želi u tom trenutku da se bavi? Važno je pokazati da smo tu za tu osobu i ostaviti joj prostora da sama odluči i kaže šta bi joj od nas bilo značajno i potrebno. Priča bi u idealnim uslovima mogla i trebala uključiti školu, ali i čitavu širu zajednicu u jako važnu temu – traumu – i alarmirati cijeli sistem i društvo da ovoj temi pristupimo konstruktivnije i odgovornije.

Priča pred čitatelje/ce, a onda i učenike/ce u razredu može postaviti sljedeći zadatak:

a) Da li razumiješ zbog čega se djevojčica uselila u bure? 
b) Šta joj bure i knjige predstavljaju, zašto su joj važni? U čemu joj pomažu?
c Da li su mašta, skrovište, knjige dovoljno dobar način da se nosimo sa gubitkom voljene osobe? Šta nam sama priča kaže o tome i iskustvo ovog lika?
d) Treba li nekome ko se suočava sa gubitkom voljene osobe još nešto? 
e) Šta bi bili pametniji, bolji i adekvatniji načini? Šta je još djevojčica mogla da uradi i zašto to nije uradila? Da li razumiješ okolnosti u kojima je djevojčica postupila tako kako jeste?
f) Šta bi ti uradio da si na njenom mjestu? 
g) Na koje sve načine se može nositi sa tugom u životu zbog voljene i drage osobe? 
h) Šta bi po tvom mišljenju bili zreliji i pametniji načini od bijega u maštu, izolovanja, distanciranja, čitanja knjiga?
i) Da se nekome tebi bliskom desi ovakva situacija, šta bi uradio/la? Kako bi postupio/la?
j) Da se životnom okolnošću (kakve se nažalost dešavaju i svima se mogu desiti) i sam/a zadesiš u ovakvoj situaciji, šta bi uradio/la? Kako sebi tada pomoći? Da li bi i od koga tražio/la pomoć?

Cilj ovakve interpretacije koja uključuje tugu i gubitak kao centralne teme ove priče (što one i jesu, a ne mašta i igra kako se često ova priča interpretira) jeste pomoći djeci da se na siguran način pripreme za ovakve, nažalost, realitetne životne situacije. Ovako postavljena interpretacija ima potencijal da osim razvijanja suosjećanja svakome od nas pomogne da promislimo kako se na najbolji mogući način nositi sa gubitkom. Zadatak književnosti ne treba da prestane sa pročitanom idejom teksta. Književnost nema ni zadaću da se pretvori u terapiju i ne treba biti zamjena za profesionalnu pomoć i iscjeljenje, ali književnost može i treba da propituje ljudske postupke i odluke. Na primjeru ove priče, književnost nas i lično, a i kolektivno poziva da preispitamo odluke i postupke koje činimo na temu suočavanja sa gubitkom voljene osobe te pružanja adekvatne podrške ljudima iz našeg okruženja kada izgube voljenu osobu. Naravno da to nije jednostavno niti lako jer smo i mi pod emocijama kao i osoba koja tuguje. Ako zaista suosjećamo, onda i mi osjećamo tugu, ali taj osjećaj barem nas koji želimo da pružimo podršku ne bi trebao zaustaviti u komunikaciji i pitanju šta konkretno možemo uraditi za tu osobu.

A. O.