Na početku priče doznajemo događaj koji je ujedno i razlog očeve iritacije. Fari se tek bio rodio, tek donesen iz bolnice. Adi je bio još malen, još je išao u obdanište. Farijevo rođenje povod je svakodnevnih posjeta gostiju. U naš mali stan navale gosti kao da se čudo dogodilo. Kao da je mala beba neka velika i rijetka stvar. A beba je obična mala prirodna pojava, najprirodnija na svijetu. Riječ je, dakle, o rađanju djeteta, dok je drugo dijete još uvijek malo (ide u obdanište) i ocu kojem razni gosti svojom posjetom smetaju jer narušavaju porodični prostor i mir. Prvo stan je malen, nema dovoljno prostora da primi toliki broj gostiju, a drugo opravdanje za ovakvo čitanje osjećaja iritiranosti[1] jeste i glagol navaliti čije općenito razgovorno značenje u infinitivnom obliku opisuje radnju uz koju stoji kao pretjeranu[2]. Tolika navala gostiju ni samom pripovjedaču nije u potpunosti jasna, pa otuda konstatira da rađanje bebe nije nikakvo čudo te da je beba najprirodnija pojava na svijetu. S obzirom na to i da je priča ispripovijedana retrospektivno – otac sinovima sada kada su odrasli priča o ovom događaju, ovakvim načinom pripovijedanja možemo čitati i da lik oca sebi sada sa vremenske distance u kojoj je shvatio neopravdanost svojih postupaka iz tog perioda života objašnjava da je beba najprirodnija stvar na svijetu te da nije opravdan razlog za njegovu ljutnju o kojoj će više kasnije biti riječi. Nadalje saznajemo da je mama tih dana imala pune ruke posla. Trebalo je vama dvojici ugađati, trebalo je dočekivati goste, kuhati jela, prati suđe, čistiti stan, razgovarati s gostima, sa svakim gostom ponešto: ili isto ili slično; još je trebalo dotjerivati se, lijepo izgledati, ponavljati neke uobičajene riječi, primati čestitanja, veseliti se, ljubiti se u oba obraza, zahvaljivati na poklonima, pitati svakoga za zdravlje, pitati za rodbinu i prijatelje koji još nisu došli. A spremaju se da dođu iduće subote. Ili ranije. U ovakvom porodičnom i kućnom opterećenju kada je sve bilo uključeno što se da uključiti na struju ili bez struje, kad je svaki kućni predmet bio najviše izložen pritisku, jedne večeri, tek što su posljednji gosti zakoračili preko vrata, nastaje pobuna stvari u stanu, koju niko ne bi mogao zaustaviti. Dakle, pobuna stvari nastaje kada je generalna atmosfera u kući opterećenje i pritisak. Riječ je o vanrednoj situaciji – dobijanju bebe – koja sada neminovno zahtijeva reorganizaciju života i promjene. Pritisak i opterećenje su ujedno i dvije realitetne životne situacije koje mogu izazvati iritaciju, nervozu, povećanu nadraženost svih ukućana, ali i ljutnju.

Prva reakcija pripovjedača na pobunu stvari je čuđenje i iznenađenje kojima se pobuđuje čitalačka radoznalost, pa ovakvim načinom pripovijedanja pisac želi dodatno, osim likova djece kojima priča ovu priču, zainteresirati i samog čitatelja te uključiti ga emotivno u neobična dešavanja. Istovremeno postiže se i očuđenje[3] jer prvo – kućne stvari nisu žive, a drugo – predmeti su koji se nalaze u svakoj kući i prema kojima imamo već razvijenu automatiziranu percepciju, pa upravo postupkom očuđenja kao čitatelji možemo se zanimati kako se to buni nešto što nije živo i predmet je. Nešto čija je sva funkcija i smisao postojanja služenje ljudima. U kontekstu priče kućanski aparati koji služe porodici o kojoj se i pripovijeda u priči.

Pisac, dakle, prvo navodi događaj koji se desio, a o kojem sada pripovijeda sa vremenske distance, očuđuje kućne stvari, a onda ih u nastavku priče i personificira. 

Prvo se pobunio Fen. Mama je ispratila goste, oprala kosu i uključila Fen. Otkazao je poslije pet minuta tople poslušnosti. Jednostavno je prestao da se obrće. To je bilo u kupatilu. Mama ga ljutito ispušta na Mašinu za pranje rublja i ubrzo počinje pobuna neupadljivo i podmuklo kako to samo stvari znaju i umiju. Sve te domaće trpeljive stvari koje jedva zapažamo kad su dobre i poslušne. Indikativno je da pisac nazive kućnih aparata piše velikim slovom kojim se obično pišu lična imena. Ovakvim postupkom pisac dodatno personificira predmete, ali im daje i svojevrsnu osobnost i ličnost koju stvari u kontekstu priče tek svojom pobunom dobijaju. Do početka pobune domaće stvari koje trpe (otuda trpeljive) ukućani jedva i zapažaju jer su dobre i poslušne, pa razlog njihove pobune može da bude i zapostavljenost, ignoriranje te uzimanje zdravo za gotovo. Sada nam već postaje jasno da pisac ovdje ne govori o kućnim stvarima nego o ljudima koji su, dok su dobri i poslušni, dok trpe jedva zapaženi. Neviđenje dobrih i poslušnih se može pogotovo odnositi na djecu za što još nemamo u tekstu jasnu potvrdu, pa je za sada izglednije i tačnije tumačenje da je riječ o dobrim i poslušnim članovima porodice jer pisac govori o kućnim aparatima – ukućanima jedne porodice.

Dalje u priči slijedi dijalog Fena i Mašine za veš iz kojeg doznajemo da Fen nije niti star niti je dotrajao nego da je ljut. 

Ljut sam. Ne mogu više, reče Fen nježnim glasom. Unižen sam. Gospođa svaku drugu večer svoju kosu, svake nedjelje gospodin, on baš nije neki čistunac, pa djeca. Ta. Još bih to i podnio, ali domaćici u goste došla je njena rodica koja ne izlazi iz kupatila, viđala si je ovdje, stalno se perka, kao da je vodena patka. Svaki dan mijenja frizuru, obrće me oko svoje glave kao da je sam đavo ušao u tu ženu. Čak bih i to otrpio, ali danas sam bio dva puta upotrijebljen za sušenje pelena. E, to ne može! Ja organski ne mogu podnijeti miris pelena koje još zaudaraju na dječiju pišotinu, da oprostiš. To ne mogu. A ova nova beba je pravi kakonja i pišonja. Čak se i onaj stariji počeo piškiti u krevet. Čudo neviđeno! Uostalom, to nije predviđeno u mome tvorničkom izmišljanju, u mojoj suštoj suštini nema sušenja pelena. Makar ta beba bila Princ od Velsa! I makar se Pegla pokvarila i makar vani bila kiša. Pegla se pokvarila! Može li se čovjek pokvariti?!

Iz stanja trpljenja i poslušnosti javlja se ljutnja kao reakcija na ponašanje i odnos ukućana prema Fenu. Ljutnju Zoran Milivojević u knjizi Emocije – psihoterapija i razumijevanje definira na sljedeći način: Subjekt oseća ljutnju kada procenjuje da se neko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku subjektovu vrednost (Milivojević 2003:244). Pisac, dakle, prvo imenuje u tekstu osjećaj ljutnje, a onda navodi i razloge. Fen je unižen, upotrijebljen je za nešto što nije njegova sušta suština. Pri tome, ne podnosi miris pelena. No, da li je ljutnja Fena u ovom slučaju opravdana? Da li se ukućani, zaista, prema njemu ponašaju neopravdano (kako smo definirali ljutnju) i o kome je ovdje tačno riječ? O Fenu ili liku oca koji ovim dijelovima teksta ne otkriva suštinski adekvatnu ljutnju nego vlastiti egoizam i nedoraslost ulozi oca? Sušenje pelena u situaciji dobijanja bebe nije nedolično nego nužno. Takva je životna situacija u kojoj su se svi ukućani našli. Nisu, dakle, ljudi krivi nego je situacija takva. Vanredna je i zahtijeva sada dodatni napor i oca koji smatra da njegova sušta suština nije da pere pelene. Postaje jasno da se iza personificiranih predmeta kriju, zapravo, osobine pripovjedača – oca i njegovo ponašanje vezano za događaj, koji je s razlogom iznesen na samom početku. Pitanje može li se i čovjek pokvariti ukazuje da otac uviđa svoje propuste (prisjetimo se opet da je priča ispripovijedana retrospektivno) i da nam dalje autoironijski počinje govoriti o svome nedoličnom ponašanju i odnosu prema ukućanima. Pogotovo jer je za mamu rekao da je imala pune ruke posla. Sebe je izuzeo iz toga jer očito nije učestvovao u svim tim aktivnostima.

Ljutnja Fena nailazi na razumijevanje Mašine za veš jer je i ona u istom položaju i također je ljuta zbog ponašanja Gazdarice. 

Mene je danas Gazdarica napunila ukakljenim pelenama, da oprostiš na izrazu. Utroba mi se prevrtala, okretala, jedva sam to podnijela, jedva isprala, sa gađenjem... Bilo mi je došlo, poslije jednoga nezgodnog obrtaja, da povraćam. Srećom, Voda donese novu porciju mirisnog Deterdženta i to me povrati.

Ovdje je zanimljiv glagol napuniti, fraze prevrtanje i okretanje utrobe, jedva podnijeti nešto, uraditi nešto sa gađanjem, što sve mogu biti razlozi za ljutnju. No, valja opet provjeriti je li ta ljutnja opravdana ili je opet riječ o ocu koji nije dorastao ulozi oca, koji želi da izbjegne odgovornost i prihvati se novonastalih obaveza te ocu koji pričom u konačnici sada i priznaje vlastiti egoizam. Prvo, veš mašina se u realitetu ne puni fekalijama nego se iste prvo isperu, pa se onda uključi. Dakle, pelene se prvo isperu i očiste. Drugo, bebe obavljaju veliku nuždu u pelene (danas na ekonomičniji način u pempas) jer negdje u nešto moraju. U konačnici, šta bi bila alternativa. Da se mašina poštedi, a pelene peru na ruke i otkuhavaju kao prije stotinu godina. Jasno je, dakle, da se personificiranom slikom veš mašine u priči opet iskazuju osobine lika oca. Otac se ljuti jer mora bebi da promijeni pelene, a taj postupak mu se gadi. Riječ je o suštinski neopravdanoj ljutnji jer veš mašina i služi pranju. To je njena svrha. Sa druge strane, otac jeste prepunjen sadržajem, odnosno aktivnostima koje mu se ne rade. Mijenjanjem pelena, ali to je, između ostalog, podjednaka odgovornost i oca kao i majke.

Sestro moja, otkad sam donesen u ovo kupatilo ja ti se čudim kako sve to podnosiš. Cijelu noć se vrtiš na jeftinoj struji, popodne se vrtiš, rigaš prljavu vodu i muklo stenješ, reče Fen brižnim glasom. Fen je sada brižan, nije ljut prema Veš mašini nego se naprotiv suosjeća sa njom jer su u istoj poziciji. Upravo ta ista pozicija i suosjećanje omogućava kasnije i drugim kućnim aparatima da se udruže u svojoj pobuni. Ljutnja je tako proaktivna emocija koja nas angažira i pokreće da izborimo za sebe i druge bolji položaj i mjesto u društvu, ali isto tako može biti i izgovor da se stvari ne rade i da se izbjegne odgovornost. Otac nije opravdano ljut nego sve više stečemo dojam o njemu kao o liku koji se prenemaže (sestro moja…) izbjegavajući obaveze i odgovornost uloge oca.

Ja to podnosim jer sam kvalitetna Mašina. Nisam ja ko neke nekvalitetne Mašine. Ja imam 365 obrtaja u minuti, i to me spašava. Ti besprijekorni obrtaji pomažu mi da zaboravim sve životne nedaće, ti obrtaji su mi ushićenje, naročito pri kraju pranja, naročito kad je već rublje mirisno i valja ga samo malo pomilovati, kad je prljavština već otplovila, kad se ludo zanjišem u mašinskom transu. Tada se s užitkom vrtim, kao da sam sama na balu u Beču, na lijepom plavom Dunavu... Ja sam još mlada i moćna Mašina!

Zanimljivo je da istraživanjem obrtaja realitetne mašina za veš dolazimo do saznanja da se motor mašine čije su glavne karakteristike snaga i obrtaji smatra srcem mašine[4], ali da ne postoji 365[5] obrtaja u minuti. 365 je dana u godini trpljenja u srcu čovjeka u kojima se dogodi i da čovjek zaboravi na sve životne nedaće, trenuci ushićenja, trans, užitak. Sve su to naravno različiti sadržaji čovjekovog života, ali i ljutnja je također sastavni dio života i ona ima funkciju u našem životu. Psihička svrha ljutnje je u određivanju granice subjektovog Ja (”ego granice”). Ne samo da ljutnja služi da se drugim ljudima označi granica u njihovom ponašanju, nego su ljutnja i agresivnost povezani s raznim oblicima subjektovog samoizražavanja. (Milivojević 2003:244). Ljutnjom postavljamo granice i ukazujemo drugoj osobi na propuste koje čini u svom ponašanju prema nama jer ljutnja i agresivnost su uvek zahtev da drugi promeni svoje ponašanje (Milivojević 2003:247). Ova priča koja tematizira ljutnju zanimljiva je ponajviše zbog procjene opravdanosti ljutnje. Za sada, uviđamo da ljutnja oca nije opravdana te prethodni odlomak koji govori o očevom trpljenju prilikom obavljanja aktivnosti koje mu nisu drage, donose i dio očeve samohvale. Ja sam još mlada i moćna mašina. Dakle, analizom emocije ljutnje u ovoj priči dolazimo do zaključka kako ovo osjećanje možemo osjećati, ali često neopravdano jer i ostali razlozi ljutnje drugih kućanskih aparata ne čine se opravdanim.

Baš je to zgodno, reče Fen. Ja nemam osobitih užitaka. Nema ni neke finije automatike u mome mozgu. Ja sam obična uhodana sprava ili naprava, ili aparat. Lijepo ti je ime, reče Mašina. Tja, ime ne čini stvarnu suštinu stvari. Volim lijepa imena. Moje ime je ružno, muškarasto. Kosa u naše Gazdarice tako je gusta i zamršena da jedva mogu istjerati vlagu iz njenih uvojaka. Jedan dio ispržim dok se drugi osuši. Nisam star Fen, još mi nije istekla garancija, ali takvu zgusnutu i tešku kosu još nisam omirisao i fenirao. Prosto mi nestane daha, prosto se gušim. Ne volim toliku vlagu. Dobijem upalu pluća...

Gusta i zamršena kosa iz čijih se uvojaka jedva može istjerati vlaga nije namjerno nedolično ponašanje koje nas ugrožava nego činjenica da neko ima takvu kosu i opet nije dovoljno adekvatan razlog za ljutnju.

Jedino Usisivač u priči ima opravdan razlog da bude ljut. Pun sam prašine! Već treću nedjelju nisam istresen. Ovdje je ljutnja opravdana jer je riječ o lijenosti i nebrizi ukućana prema usisivaču. Sada se Usisivač opravdano ljuti jer funkcija ljutnje jeste da natjera drugu osobu da promijeni svoje ponašanje prema nama. U ovom konkretnom slučaju da se vodi adekvatna briga čišćenja i pražnjenja. U širem značenju brige i njege.

Fen, Mašina za veš i Usisivač postaju saglasni da se pobune protiv ljudske tiranije nad stvarima koje im predane služe, ali odlučuju da pitaju i stvari iz kuhinje hoće li se priključiti pobuni ili će ih izdati. Ko je ovdje tiranin zapravo? Ukućani prema stvarima, beba iz očeve perspektive kojoj je sada sve podređeno i koja je apsolutni vladar ili otac prema drugim članovima porodice zanemarujući njihove potrebe vidjevši samo svoje. Iz očeve perspektive beba je tiranin jer je sada sve njoj podređeno, ali je tiranin i otac prema drugim članovima porodice odnoseći se prema njima kao da su stvari koje od pamtivijeka trpe, pogotovo u kontekstu patrijarhalne porodice u kojoj otac ima povlaštenu ulogu i poziciju kada je u pitanju kućni rad, briga i obaveze oko djece. Ocu je sve podređeno, također, pa otac sada autoironijski piše o sebi i svom nedoličnom ponašanju, opravdanim razlozima ljutnje drugih ukućana jer ih uzima zdravo za gotovo kao da su stvari, a ne ljudi kojima je, također, dobijanje novog člana porodice podjednako stresno i izazovno.

Pobuni se priključuju i ostale kućne stvari ljuteći se neopravdano na ukućane. U našoj interpretaciji ove priče u kojoj se bavimo analizom emocije ljutnje zanimljivo je reći nešto i o načinima na koje je emocija ljutnje prikazana u ovom tekstu. Vera Nünning u drugom poglavlju Presenting Emotions in Fiction svog rada The Affective Vulue of Fiction (2017:64) ističe da postoje dva osnovna načina prikazivanja emocija u književnom tekstu[6]: direktno/eksplicitno imenovanje emocija u tekstu i indirektno/implicitno. Eksplicitni opisi i(li) tematiziranje emocija podrazumijevaju opis psiholoških procesa, tijela lika, pokreta, verbalne ekspresije, korištenje riječi kao što su osjećanje ili emocije te aludiranje na određene emocije i osjećanja prije nego direktno opisivanje samih emocija i osjećanja. U implicitni/indirektni registar emotivnog narativa Vera Nünning (2017:66) uključuje: uzvičnike, uzvike, emotivno valentne riječi, slike, simbole, intertekstualne reference na emocije fiktivnih likova ili naratore. Isaković u ovoj priči koristi i jedan i drugi način. Prvo direktno imenuje emociju ljutnje. Fen kaže da je ljut (korištenje riječi ljutnja), pa upravo ovakvo direktno imenovanje emocije na samom početku olakšava i kasnije razumijevanje indirektnog imenovanja ljutnje: Bojler (Čekajte, mene ste zaboravili na zidu, zagrmi Bojler (…) u meni stalno gori crveno svjetlo, moja utroba je uvijek puna užarene vode kao da sam osuđen na deveti krug pakla!), Šporet (Sve su mi čelične ringle usijane (…) Šavovi mi pucaju!), Frižider (Ova žena nakrca u mene svašta, bez reda i zakona, pravi gladež!), Usisivač (Moja trbušna kesa puna je oštrih predmeta, puna i prepuna komadića bockavog stakla. Imam, čak, buba i mrava u svojoj nutrini, a znate kakvi su mravi i kako je opasna mravlja kiselina. Mravi hoće napolje, moja utroba je sva zatvorena i mravi izujedaše moje nježne živce mravljom kiselinom...). Zagrmiti znači povisiti intenzitet tona govora i na taj način iskazati ljutnju. Crveno svjetlo koje stalno gori te utroba puna užarene vode (visoka temperatura) uz figuru poređenja kao da sam osuđen na deveti krug pakla znak[7] su, također, intenziteta ljutnje kao posljedice prekomjernog trpljenja. Ringle su prvo od čelika – legure željeza i ugljika, koje se odlikuju velikom čvrstoćom, tvrdoćom, žilavošću i elastičnosti. To je ujedno i simbolika čeličnih ringli – čvrstoća i izdržljivost čovjeka koji trpi, ali su ringle sada usijane. Na visokoj su temperaturi ljutnje, pa je ovo ujedno i trenutak u priči kada je ljutnja kućanskih aparata dovedena do kulminirajuće tačke (usijanje). Oštro, bockavo, staklo, mravlja kiselina (kiselo!) znaci su nelagode ljutnje i s obzirom na to da je riječ o usisivaču mogu predstavljati nelagodu ljutnje unutar čovjekovog stomaka – mjesta u našem tijelu, gdje emocije najčešće i osjećamo. Nakrcati i pucati po šavovima znaci su već spomenute prepunjenosti i dosegnutog limita trpljenja, pa se ljutnja javlja kao reakcija na ovakvo stanje.

Ljutnja u ovoj priči je povezana sa stanjem trpljenja, zasićenja, prepunjenosti i potrebe za pražnjenjem. Bez vrlo jasno preciziranog događaja sa samog početka priče – dobijanje bebe – svi ovi razlozi ljutnje mogli bi se čitati kao šira slika prepunjenog čovjeka koji puca po šavovima, usijanog od bijesa, nakrcanog obavezama koje želi da izbjegne. I bez vraćanja na izneseni događaj u priči, mogli bi se čitati i kao opravdana ljutnja. Analizom priče smo pokazali da ljutnja oca nije opravdana. 

Priča je pak zanimljiva jer otac uviđa svoje propuste i nakon što stvari otkažu poslušnost otac upućuje izvinjenje stvarima, odnosno ukućanima na svoje nedolično ponašanje. Pripovjedač, dakle, postaje svjestan neprijateljskog ponašanja prema stvarima i poziva u pomoć Salku O'Bojlera. Njega će zamoliti da porazgovara sa stvarima. On je njihov daleki rođak, samo je malo civilizovaniji. Bio je u Njemačkoj. 

Kažem mu "Salko, reci tim stvarima, 'Izvinjavam se, izvinjavam se, tri puta!' Ako treba dodati, dodaj 'sedam puta'. Broj sedam je čaroban broj. Izvinjavam se u svoje ime i u ime svoje porodice i molim da mi stvari ovaj put oproste."

Preko Salke koji je blizak sa stvarima i na taj način poznaje njihov jezik komunikacije Gazda upućuje izvinjenje koje je znak, barem kada je iskreno i potpuno, da je čovjek uvidio svoj loš postupak, da se kaje i da više neće neopravdano prema nekome da se ponaša. To je ujedno i način da se prestanemo ljutiti na nekog i znak da je naša ljutnja ispunila svoj cilj – navela je drugu osobu da promijeni svoje ponašanje zbog kojeg smo se i ljutili. Svrha ljutnje, kao i ponašanja koje iz nje proističe, jeste da utiče na drugog da promeni svoje ponašanje. Ljutnja, sama po sebi, je poruka upućena drugoj osobi i glasi: „Prestani to da radiš!” ili „Počni da radiš ono što treba!” (Milivojević 2003:249).

Jesu li oprostile, pita znatiželjno Fari oca koji i pripovijeda ovu priču sve vrijeme djeci, a i mi kao čitatelji radoznali smo da li je ljutnja i pobuna proistekla iz nje urodila plodom. 

Stvari su obećale da će na svojoj skupštini razmotriti moj prijedlog i rekle su da to najviše zavisi od moga, odnosno našega, odnosno vašega budućeg ponašanja. Pamet u glavu! Nismo sami u kući. Mi živimo u zajednici sa stvarima. Stvarno!

Na ovaj način se završava Isakovićeva priča ukazujući na važnost adekvatnog izvinjenja. Odnosno, važnost uviđanja vlastitog ponašanja i istinsku i suštinsku promjenu istog, jer kao što smo već rekli ljutnja je uvijek usmjerena na ponašanje i postupke određene osobe prema nama, a ne na biće druge osobe. Priča se završava i činjenicom da nismo sami, da živimo u zajednici sa drugim ljudima i zbog toga je važno voditi računa o našim postupcima. Ne povređivati druge, ne tretirati ih kao stvari i predmete nego kao ravnopravna ljudska bića. Ali stvarno znači ne samo to deklamativno misliti nego se i tako ponašati.

U interpretaciji ove priče bavili smo se analizom emocije ljutnje. Na početku smo naveli razliku između iritacije i ljutnje, kao i događaj iz priče (dobijanje bebe) koji je ključan za razumijevanje opravdanosti ovog osjećaja. Pokazali smo na koji način personificirane stvari predstavljaju neadekvatne razloge očeve ljutnje jer je riječ o jednom vrlo specifičnom periodu u životu svake porodice – dobijanju novog člana porodice. Vanrednoj situaciji koja zahtijeva reorganizaciju obaveza i uobičajenog ritma. Ipak, dobijanje novog djeteta nije razlog da se ljutimo te da izbjegavamo odgovornosti. U tom smislu, priča može poslužiti i djeci da shvate da se ljutnjom ne mogu i ne smiju izbjegavati obaveze i odgovornosti te da je važno procijeniti da li se opravdano ili ne ljutimo na nekog. 

U nastavku donosimo još korisnog materijala za procjenjivanje adekvatnosti ljutnje i efikasnosti izražavanja koje može biti od koristi za realitetne životne situacije. 

Adekvatna i neadekvatna ljutnja

Nakon što primijetimo osjećaj ljutnje, važno je procijeniti koliko je naš osjećaj ljutnje adekvatan ili ne jer ponekad možemo da budemo iziritirani stvarima oko nas koje još uvijek nisu dovoljan razlog za adekvatnu ljutnju. Ljutnja je adekvatna ukoliko zadovoljava prva četiri od sledećih pet uslova, jer se peti uslov odnosi na idealnu ljutnju: u stvarnosti zaista postoji neopravdana ugroženost neke subjektove vrednosti; intenzitet i trajanje ljutnje odgovaraju stepenu stvarne ugroženosti; ljutnja je izražena odgovornoj osobi; ljutnja je izražena na socijalno prihvatljiv način; izražavanje ljutnje menja ponašanje druge osobe (Milivojević 2003:250). Ovaj srbijanski psihijatar i psihoterapeut, posvećen posebno proučavanju emocija u našoj kulturi, ističe da se brojne međuljudske konfliktne situacije mogu daleko bolje razriješiti humorom, nježnošću ili raspitivanjem o motivima druge osobe nego jasnim i direktnim izražavanjem ljutnje i bijesa, a kao primjere neadekvatne ljutnje navodi sljedeće: kada se osoba ljuti onda kada ne postoji realno ugrožavanje; kada postoji zaslužena ugroženost subjekta, koja je objektivno (socijalno) opravdana; kada ugrožena vrednost nije razumljiva drugim ljudima; kada se osoba ljuti u adekvatnoj situaciji, ali kada intenzitet i trajanje ljutnje nisu odgovarajući; kada se ljutnja izražava nesposobnoj osobi ili osobi koja nije odgovorna za nepoželjno ponašanje; kada se ljutnja izražava na socijalno neprihvatljiv način; kada je efekt izražene ljutnje pojačavanje nepoželjnog ponašanja druge osobe (Milivojević 2003: 250). Dakle, prisutne se brojne greške u slučajevima neadekvatne ljutnje poput greške percepcije, valorizacije i izražavanja.

Efikasno i neefikasno izražavanje ljutnje

Neefikasan način verbaliziranja ljutnje prema Zoranu Milivojeviću (2003:251) bi bio onaj način koji ne vodi promeni ponašanja druge osobe i koji, često, pogoršava konflikt pretvarajući ga u svađu, dok je efikasno izražavanje ljutnje koje daleko snažnije poziva drugu osobu da promeni svoje ponašanje. Način izražavanja ljutnje kućanskih aparata jeste radikalan, ali i opravdan jer stvari duže vrijeme trpe neopravdano ponašanje ukućana i njihova pobuna dovodi do uviđanja propusta i izvinjenja, pa iz tog razloga izražavanje ljutnje možemo ocijeniti efikasnim.

Za realitetne životne situacije, pak, Milivojević navodi šest principa efikasnog izražavanja ljutnje koji mogu pomoći u uobličavanju učinkovite kritike: a. verbalna poruka uvek mora biti adresovana na ponašanje druge osobe, a ne na njeno biće (princip bihejvioralnosti). Poruka upućena biću, koju biće druge osobe definiše negativnom, sama po sebi isključuje mogućnost promene, jer se od bića ne može tražiti da bude drukčije od onog kakvo jeste. Prema tome, ove poruke su paradoksalne i naročito opasne kada se upućuju deci koju zbunjuju: „Misli, glupane!”. Naročito treba izbegavati uvrede kojima se etiketira biće druge osobe („Majmune”, „Idiote”, „Slone”, „Kretenu” itd.) koje nisu izraz ljutnje već prezira; b. poruka mora biti jasno određena i razumljiva osobi kojoj je upućena (princip specifičnosti); c. pored ponašanja koje izaziva ljutnju, potrebno je označiti ono ponašanje u kojem drugi treba da se angažuje (princip preusmeravanja); d. svoje utiske i pretpostavke treba prikazati kao takve, a ne kao činjenice o ponašanju druge osobe (princip subjektivnosti); e. poruka treba da je dovoljno snažna da kod drugog izazove minimalnu neprijatnost potrebnu za promenu ponašanja (princip minimalnosti). Ukoliko je poruka preterano snažna, drugi će se naljutiti zbog nepravedno snažne poruke i malo je verovatno da će promeniti ponašanje. Kada je poruka preterano snažna, u konfliktu su dve osobe koje su obe opravdano ljute: prva zbog ponašanja one druge, a druga zbog preterane reakcije prve. Zbog toga je uvek dobro početi manje snažnom porukom, koja se, ukoliko nema efekta, uvek može pojačati; f. poruka, vremenski, treba da bude što bliža neprihvatljivom ponašanju (princip uvremenjenosti). To znači da su poruke, upućene neposredno nakon uočenog neprihvatljivog ponašanja, najdelotvornije. Zbog raznih socijalnih momenata, nakratko, nekada, reakciju treba odložiti, s tim da ona usledi ubrzo, u pogodnoj prilici. Nekada je trenutna reakcija neprihvatljiva iz drugih razloga. Izraziti ljutnju drugom pred grupom ljudi je veoma snažna poruka čime se može prekršiti princip minimalnosti. Imajući u vidu sve principe treba reagovati, ako ne odmah, onda što pre. (Milivojević 2003:259)

A. O.