dijalog / empatija / Holokaust / hronološko pripovijedanje / priča / proza
U cijeloj priči dominira tema empatije. Dok čitamo, primjećujemo identifikaciju dječaka s psom; obojica su progonjeni i nezaštićeni. Majčina dozvola da pas neko vrijeme ostane u kući ukazuje ne samo na neslaganje s nasiljem, već i na izraženu pobunu protiv njega. Priča nas uči o snazi ljubavi i hrabrosti, naglašavajući važnost pružanja pomoći drugim živim bićima u nevolji. Raspravljanje o postojanju univerzalne odgovornosti u takvim situacijama može dodatno obogatiti razumijevanje priče.
Mnogi će đaci prepoznati sebe u ovoj priči jer su vjerojatno razmišljali o nabavci kućnog ljubimca, a neki su, slično Aronu, možda poželjeli dovesti životinju s ulice kući. Ovaj tekst otvara pitanje roditeljskih ograničenja, propitujući kada su ona opravdana, a kada ne.
Priča je pogodna za razgovor o prijateljstvu između čovjeka i drugih bića. Također, korisno je istražiti univerzalne karakteristike koje čine prijateljstvo važnim aspektom života.
Uzrast – prijedlog: 6. razred osnovne škole
Priča Dječak Aron prenosi snažnu poruku o empatiji, sukobima unutar porodice te utjecaju historijskog konteksta na pojedinačne sudbine. Centralna tema priče je saosjećanje koje dječak osjeća prema ozlijeđenom psu, vidljivo kroz njegove postupke i odlučnost da spasi životinju od opasnosti.
Objektivan prikaz događaja postignut je upotrebom trećeg lica, što omogućava čitaocima/čitateljicama da posmatraju priču iz Aronove i perspektive njegove majke Buene. Dijalozi su ključni za karakterizaciju navedenih likova. Na primjer, Aronovo tvrdoglavo: „Neka se razbolim!“ otkriva njegovu prkosnu narav. Također, dijalozi između Arona i njegove majke čine osnovu sukoba u priči. Oni služe i kao sredstvo putem kojeg likovi opravdavaju svoje postupke i donose odluke. Hronološko pripovijedanje u ovom slučaju održava znatiželju jer pratimo priču od Aronovog pronalaska psa ne znajući da li će ga on uspjeti zadržati. Priča je izgrađena takoreći s minimumom sredstava – malo opisa, reducirani dijalozi, dva lika – naglasak je dakle na emotivnom stanju dječaka, što je i naslovom sugerisano. Budući da je riječ o dječaku, on nije u mogućnosti sagledati egzistencijalne aspekte života ili razumjeti određene porodične probleme. On djeluje emotivno, iskreno i bez kalkulacija. Njegovi postupci proizlaze iz osjećaja empatije prema nemoćnom biću. S druge strane, majčini ostaju zamagljeni, a razlozi njene zabrinutosti samo se slute.
Sukob se javlja kada Aron donese ozlijeđenog psa kući, a njegova se majka Buena protivi tome da ga zadrže. Dječak je psiću odmah dao ime, što nam sugerira da je uspostavio osjećaj bliskosti sa životinjom. Ime „Bucko“ je hipokoristik kojim se obično oslovljavaju ljudi te služi kao nadimak. Spontanost kojom je Aron došao do tog imena za psića suptilno ilustrira dječiju prostodušnost, pogotovo u situacijama kada se identificiraju s drugim bićima. Dječak je naročito pažljiv kada izbavlja psa, naime, nosi ga naručju kao da je „dijete u povoju“.
U navedenom se odlomku može primijetiti dječakova empatija prema psu od čijeg spašavanja ne odustaje ni u jednom momentu:
– Gledaj kako su mu tužne oči. Slušaj kako cvili – moljakao je Aron.
– Neću ni da gledam, ni da slušam, idi s njim napolje i ostavi ga gdje si ga našao. Idi dok nije došao otac. Buena je ušla u kuhinju.
Aron sjede na kaldrmu. Pseto se stište uz njega, on mu položi ruku na glavu i stade da ga miluje po kratkoj kudravoj dlaci.
Zatim uđe u drvarnik i tapkajući u mraku, smjesti se u jedan ćošak u triješću. Držao je pseto na svom krilu i sav se zacenjivao od plača.
Ovaj prizor ukazuje ne samo na fizičku bliskost između dječaka i psa, već i na emotivnu podršku koju mu Aron pruža. Položiti ruku na psa i nježno ga milovati predstavlja gestu suosjećanja i brižnosti.
Socijalni položaj porodice ilustrira Aronovo (pre)rano uključivanje u rad. No, to nije jedini pokazatelj – opis majke kao „male žene, mršave, s krpicom na glavi, s prebačenim šalom preko ramena, u papučama“ i referenca na malu avliju ukazuju da se radi o nižem socijalnom sloju, o siromašnim Jevrejima koji su uglavnom likovi Samokovlijinih priča. Informacija da dječak ide na posao upućuje na to da on finansijski doprinosi svojoj porodici. Primjećujemo da on ne pomaže samo ugroženom psiću na ulici, već pokazuje i određeni stepen prijevremene zrelosti. Kada mu je majka zabranila da zadrži psa, kazao je: „Neka krepam.“ U krajnjoj nemoći koja ima elemente prkosa, ali i naivne nepokolebljivosti ili tvrdoglavosti, identificira se s psom pa pokazuje saosjećanje koristeći glagol „krepati“, koji se obično koristi da se opiše smrt životinje. Majka, nakon prvotne negativne reakcije na ideju o zadržavanju psića, ubrzo dopušta Aronu da ga zadrži do sutra, no čini se da dječak odbacuje to vremensko ograničenje, tvrdeći da će pas vječno ostati s njim. Pisac nas na ovaj način upućuje na Aronovu afektivnost i, pomalo naivnu, potrebu za trajnom povezanošću s psićem.
Početna reakcija majke na Aronov zahtjev da zadrži psa u kući djeluje nemotivisano jer ona ne pruža jasno obrazloženje zašto to nije moguće. S druge strane, Aron svoju odluku da dovede ozlijeđenog psa kući opravdava izraženom željom da se brine o njemu. Ova razlika u stavovima majke i djeteta pokazuje kako oni imaju različite prioritete.
Majčina neobjašnjena odluka sugerira na njene moguće dublje strahove koji nisu eksplicirani u priči. Ti strahovi mogu se opisati u nekoliko nivoa. Prvi nivo mogao bi biti sadržan u implikaturi izraženoj majčinim rečenicama izgovorenim u afektu: „Jesi li poludio? Pašće mi unosiš u kuću. Gdje se to vidjelo?“ Riječ je o prilično raširenom kulturnom fenomenu prema kojem psu nije mjesto u kući. Drugi nivo sadrži se u rečenici: „Idi dok nije došao otac.“ Buena je supruga, dakle žena, što znači da tako važnu odluku o držanju psa mora donijeti otac gdje se otkriva stroga patrijarhalna hijerarhija odnosa, pa ona ima strah zapravo od mogućeg očevog nezadovoljstva. I na trećem nivou mogli bismo vidjeti njen strah za vlastito čedo, u njenim očima ranjivo koliko i psić u očima Arona. Iz naredne rečenice saznajemo da majku nešto muči: „– Hajde, ne rastužuj majčino srce, i onako je... Ah, teško meni.“ Njezin glas odaje da je preplavljena emocijama koje je teško kontrolirati, a izostanak završetka rečenice sugerira da se suočava s unutarnjim borbama i tugom koju ne želi ili ne može izravno izraziti djetetu. U konačnici, majka, dopuštajući Aronu da zadrži psa, izražava svoju podršku ne samo prema djetetovoj ljubavi prema životinji već i protivljenje društvenim, kulturnim i političkim sistemima koji ne cijene individualnu empatiju i brigu prema onima koji su ranjivi.
Treba spomenuti da izbor jevrejskog dječaka za protagonistu nije slučajnost, s obzirom na to da je radnja smještena u 1940. godinu, u periodu Drugog svjetskog rata. Rat u Jugoslaviji počinje 1941. godine, no progon Jevreja u Evropi počeo je krajem tridesetih, pa priča računa i na taj aspekt, sugerišući isticanjem godine već u prvoj rečenici turobnu predapokaliptičnu atmosferu jednog vremena. Autor predstavlja individualnu priču, odnosno događaj u jednoj jevrejskoj porodici tokom rata i pokazuje kako se određeni historijski događaji reflektiraju na unutarnja stanja pojedinaca.
Pas zahtijeva zaštitu i njegu ne samo zato zbog povreda i gladi, već i zbog progonstva koje doživljava: „Jadnik, kao da hoće nešto da kaže... da ispriča kako su ga gonili... udarali.“ Identifikacija dječaka i psića postaje jasnija kada imamo u vidu kontekst ove priče – dječak je, kao i psić, potencijalna žrtva. Sada znamo zašto je važna majčina perspektiva u priči, s obzirom na njeno iskustvo kao odrasle jevrejske žene. Saznanje o progonu Jevreja u tom vremenskom razdoblju pomaže razumjeti njenu zabrinutost i ukorijenjeni strah.
Na kraju priče, dječak nježno razgovara s psom, obećavajući mu vječnu skrb i zaštitu. Aron osjeća toplinu u cijelom tijelu od psićevog dodira, opkolile su ga pozitivne emocije nakon saznanja da pas može ostati kod njega. Njegova vizualizacija zajedničkih trenutaka i mjesta na koja će zajedno odlaziti sugerira ne samo trenutačnu brigu, već i želju za dugoročnim prijateljstvom.
Aronove riječi upućene psu prenose osjećaj nade i svjetlije budućnosti za životinju. Pas, kao žrtva progona, postaje simbol univerzalnih izazova i potrebe za sigurnošću. Dječak Aron nije samo individualna pripovijest, priča oslikava ljudske odnose i emocionalnu složenost, otkrivajući univerzalne istine koje nadilaze pojedinačne živote.
A. M.
Isak Samokovlija
Dječak Aron[1]
Godine 1940. Aron je pošao na obućarski zanat. Prethodno je završio četiri razreda osnovne škole. Kad se jednom uvečer vraćao s posla, začu pasje cviljenje. Spustivši se oprezno s međe na put i pošto prođe nekoliko koračaja naprijed, ugleda s druge strane puta, do same ograde, malo bijelo kudravo pašče. Ležalo je u izgaženom korovu. Iako se već bilo dosta smračilo, mogao je Aron još dobro da vidi kako mala kudrava životinja silno podrhtava. "Jadnik!" – ote se Aronu uzdah od koga se sav strese. Pašče je bilo ispružilo desnu stražnju šapu u stranu, pa je čas spuštalo, čas opet podizalo glavu, izdizalo njušku, žmirkalo crnim okruglim očima i jednako cviljelo. Aron mu je već prišao sasvim blizu.
Pseto se nije pomicalo s mjesta. Oborilo je glavu, prislonilo je sasvim na zemlju, mrdalo je ušima i dva-tri puta mahnulo tamo-amo repom.
Aron je gledao. Prva mu je misao bila: "Neko ga je sigurno premlatio... udario ga kamenom... jadnika... Sad ne može dalje... Sigurno je i gladan... Kako samo žmirka očima... kako dršće... možda će i lipsati do sutra... Jadnik."
– Bucko! – (ovo mu ime dođe ni sam nije znao odakle) – Bucko, hodi! – zovnu ga, pa poturi vreću i kleče na nju. Pseto je jednako drhtalo i cviljelo. Aron spusti glavu i poče da ga gladi po glavi. Pseto nasloni glavu na Aronovu nogu i stade je trljati o koljeno.
Jadnik, kao da hoće nešto da kaže... da ispriča kako su ga gonili... udarali.
Aron ustade, brzo razmota vreću, namami psa u nju, oprezno prihvati ćoškove, podiže ih, podmetnu ruku i uze zamotuljak u naručje, kao da je kakvo dijete u povoju i pođe kući.
Pred avlijskim vratima ugledao je neku tamnu sjenku. U prvi mah učini mu se da je to majka, pa ustuknu brže natrag u ćošak. Kad je domalo opet provirio, sjenka je bila odmakla dalje. Odahnu, pa šunjajući se stiže najzad do kuće. Od silnog uzbuđenja, činilo mu se kao da mu srce udara pod samim grlom. Da majka nije već zaključala avlijska vrata? Stajao je i spremao se da polako uhvati za ručku, ali u tom času odjednom se vrata otvoriše. Mala žena, mršava, s krpicom na glavi, s prebačenim šalom preko ramena, u papučama, trgnu se natrag. Iako je bila iznenađena ovim naglim susretom, ona se brzo pribra i poče oštro, ali prigušeno da se jada:
– Zaboga, gdje si do sad? Iskidala mi se duša od straha. Već je mrak. Tek što otac nije došao. Šta je, gdje si se toliko zadržao? Mjesto da što ranije dolaziš...
On uđe u malu avliju, ali se brzo, ne znajući šta da uradi s Buckom, zaustavi nasred nje. Majka prođe kraj njega i dobaci:
– Šta si stao, hajde ulazi u kuću.
– Donio sam pašće – Aron pokaza na zamotuljak.
– Donio? Šta si donio?
– Pašće – ponovi Aron.
– Kakvo pašće, teško meni! – snebivala se Buena.
– Našao sam ga gdje cvili...
– Napolje iz avlije! Kakvo te pašće snašlo! Idi napolje i pusti ga. Jesi li poludio? Pašće mi unosiš u kuću. Gdje se to vidjelo?
– Majko, majčice draga, čekaj – šaptao je Aron glasom koji je molio i preklinjao. – Čekaj da ti kažem...
– Šta ćeš da mi kažeš? Nosi ga iz kuće! Idi!
Aron ispusti zamotuljak na avlijsku kaldrmu i razvi ga. Bucko stade da cvili i izdiže njušku.
– Gledaj kako su mu tužne oči. Slušaj kako cvili – moljakao je Aron.
– Neću ni da gledam, ni da slušam, idi s njim napolje i ostavi ga gdje si ga našao. Idi dok nije došao otac. Buena je ušla u kuhinju.
Aron sjede na kaldrmu. Pseto se stište uz njega, on mu položi ruku na glavu i stade da ga miluje po kratkoj kudravoj dlaci.
Zatim uđe u drvarnik i tapkajući u mraku, smjesti se u jedan ćošak u triješću. Držao je pseto na svom krilu i sav se zacenjivao od plača.
Buena je čekala u kuhinji, onda odmaknu šarenu zavjesu s prozora i, zasjenjujući rukom oči, pogleda u avliju. Nije mogla ništa da vidi. Otvori vrata, proviri i zovnu: "Arone!" Kad se ni sad niko ne odazva, ona izađe napolje i pođe prema avlijskim vratima, ali uto začu Aronovo grcanje. Okrenu se prema drvarniku.
"Arone!" zovnu opet. Ne vidje ništa, ali osjeti da Aron sjedi u ćošku.
– Izlazi otale, hoćeš da se razboliš na tom smetlju, na tom đubretu?
– Neka se razbolim! – izusti Aron ljutito kroz plač.
– Umrijećeš.
– Neka krepam! – tvrdoglavo i prkosno odgovori Aron i stade da mlatara nogama.
– Pa dobro. Ostavi pseto tu do sutra, ali ulazi sad u kuću da se umiješ. Sav si prljav. A sigurno si gladan – dodade na kraju brižno, majčinski.
Aron je još jednako grcao i tresao se.
– Hajde, ne rastužuj majčino srce, i onako je... Ah, teško meni. U njenom glasu moglo se osjetiti kako će se i sama rasplakati.
– Hajde ti, ja ću doći – jedva odgovori Aron. Pseto vrtuka sve jače repom, saginje glavu, iskreće je kao da hoće da je trlja o dječakovu ruku.
"To on mene miluje!" reče Aron u sebi i osjeti u tom času kako nešto toplo prostruja kroza nj. Stade da mu tepa: "De, Bucko, lezi sad, odmori se, ostaćeš zauvijek kod mene. Ja ću te hraniti, ja ću te čuvati, ja ću te braniti. Nećeš se više morati vucarati mahalom i neće te više gađati kamenjem, neće te vijati niko, ni žene, ni ljudi, ni djeca. Izlazićeš sa mnom kad te prođe noga, ići ćemo na Grdonj..."
Pre(ne)poznate riječi:
kudrav – kovrdžav
lipsati – uginuti
triješće – suhi komadići drveta
vijati – goniti
Isak Samokovlija rođen je 1889. u Goraždu. Njegove pripovijetke na slikovit i živopisan način govore o životu Jevreja u Bosni i Hercegovini. Preci su mu bili Jevreji Sefardi, porijeklom iz Španije, a svoje bosansko prezime dobili su nakon što se Isakov djed doselio u Sarajevo iz Samokova u Bugarskoj. Kao doktor pomagao je siromašnim ljudima u Sarajevu, a mnogi od njih su glavni likovi njegovih pripovjedaka. O njima je pisao sa suosjećanjem, ističući njihove male životne radosti i sreću kojoj su težili. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju u Sarajevu.
Čitanje:
Čita tečno i sa razumijevanjem tekstove različitih vrsta i složenosti na oba pisma (ćirilica i latinica).
Razaznaje osnovne elemente jezičke strukture. (Rečenica. Dijalog. Govorna situacija. Kontekst.)
Usvaja nove riječi i izraze i primjenjuje ih u govoru i pisanju.
Uočava vrste tekstova (književni) i analizom definiše svrhu i namjenu teksta. (Kako su i zašto napisani.)
Izdvaja bitne informacije iz pročitanog teksta. (Dijalog, motivacije likova, historijski kontekst)
Povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. Tema i ideja. "Zašto me se tekst tiče?" (Prijateljstvo između čovjeka i životinje, roditeljske zabrane, nasilje nad životinjama, progon ljudi)
Pokazuje empatiju tamo gdje tekst nudi razloge za to. (Unesrećeni pas, ljutnja dječaka jer ga ne može zadržati, suosjećanje prema Jevrejima koji su progonjeni i ubijani u Drugom svjetskom ratu – Holokaust)
Govorenje:
Komunicira verbalno s punom sviješću o važnosti konteksta/govorne situacije.
Govori razgovijetno, pravilno, smisleno. Prepoznaje racionalno i emocionalno argumentiranje. Usmjerava iskaz na konkretan cilj.
Govori kad ima pažnju slušalaca. Ponavlja i naglašava ključna mjesta u iskazu.
Sluša pažljivo da razumije smisao izrečenog.
Sluša s ciljem da uoči ponavljanja, nelogičnosti, važne informacije, da zapamti i ponovi, da prepozna stilske figure, odgonetne zagonetne tekstove. Traži dopune ili objašnjenja za ono što nije dobro čuo ili razumio.
Prilagođava iskaz namjeri, kontekstu i publici kojoj se obraća, i vremenu kojim raspolaže.
Vodi računa o razumljivosti i jasnoći iskaza, drži se teme, zna sažeti iskaz.
Koristi funkcionalne stilove, odgovarajuću leksiku i stilske figure.
Uspješno predlaže, kritikuje, izvještava, opisuje. Logički tačno izvodi prostije argumente.
Mediji:
Odabire i prati medijske sadržaje prilagođene svom uzrastu i interesima; u stanju je da obrazloži svoj izbor i ocijeni kvalitet izabranog sadržaja. (Prijedlozi filmova)
Bitan je kontekst priče vezan uz Drugi svjetski rat, preciznije progon Jevreja, no učenici o tom događaju detaljnije uče tek u devetom razredu. Stoga, prije analize, važno je učenicima pružiti kratki uvid u navedeni kontekst.
Hronološko pripovijedanje. Pripovijedanje u trećem licu.
Za analizu ovog djela potreban je jedan čas. Čas može započeti iskazivanjem dojma o priči kod đaka. Književnost ima moć poticanja različitih reakcija kod čitatelja/čitateljica, a ova tema otvara prostor za dijalog o različitim perspektivama. Nadalje, treba ukazati da je pripovijetka napisana u trećem licu jer to doprinosi razumijevanju objektivnosti u prikazu događaja, također, omogućuje promatranje priče iz više uglova, potičući učenike/učenice na razmišljanje o različitim interpretacijama. Važno je ukazati i da je ovdje riječ o hronološkom pripovijedanju. Dalje treba analizirati dijaloge između Arona i Buene, jer to đacima omogućuje da uoče konflikte koji proizlaze iz različitih perspektiva i vrijednosti. U nastavku treba obratiti pažnju na karakterizaciju likova, i na taj način otvoriti prostor za razgovor o moralnim vrijednostima i suosjećanju. Fokusiranje na odlučnost dječaka da spasi psa, čak i nakon sukoba s majkom, otvara mogućnost analize motiva njegovog ponašanja. Nakon toga, trebalo bi razgovarati o porodičnim odnosima – o autoritetu odsutnog oca, o majčinoj reakciji na želju dječaka da zadrži psa te kako se na dječaka održava njen kategorični stav da psa treba izbaciti. Budući da priča počinje tako što pripovjedač navodi tačnu godinu, trebalo bi povesti razgovor i o tome: zašto je važna ta godina, šta je bilo tada, tj. šta je uslijedilo, koliko učenici/učenice znaju o Jevrejima i Holokaustu. U interpretaciji je objašnjeno kako poznavanje konteksta utiče na razumijevanje ove priče. Nakon toga, razmatranje jezičkih odabira potiče raspravu o autorskom stilu i njegovom utjecaju na emocionalnu snagu priče. Pitanje o reakciji đaka i njihovih roditelja, te opravdanosti majčine reakcije, poziva učenike/učenice na promišljanje o vlastitim vrijednostima i etičkim dilemama. U interpretaciji se predlaže da je centralna tema pripovijetke empatija i socijalni aspekt.
Metodička pitanja koja mogu pomoći pri interpretaciji priče glase ovako:
– Kakav utisak je na tebe ostavila ova priča?
– U kojem licu je pripovijetka ispričana? Da li se događaji nadovezuju jedan na drugi ili su pričani kao sjećanje dječaka na susret s psom? (Kako se zove ovakav način pripovijedanja?) Zašto autor bira takav pristup?
– Likove ove priče, kao i glavni razvoj događaja, upoznajete putem opisa i dijaloga. Koji dijalog smatraš ključnim za karakterizaciju likova? Zašto?
– Koje dječakove osobine posebno dolaze do izražaja? Kako on pokazuje saosjećanje prema ozlijeđenom psu? Kako je reagovao na majčinu zabranu?
– Koji su motivi koji pokreću dječaka da ne odustane od spašavanja psa, čak i nakon sukoba s majkom? Kako se stavovi majke i djeteta razlikuju?
– Zašto dječak kaže: Neka krepam? Da li čovjek krepa ili umre? Zašto je Aron odabrao upravo ovaj pojam da izrazi svoj bijes i prkos?
– Što otkrivaju majčine reakcije o njenom karakteru? Kako je ona odgovorila na Aronovo odbijanje da izbaci psa iz kuće? Kako se mijenjaju majčine reakcije tokom priče? Da li je majka zaista htjela ostaviti psića ili je njeno odobravanje prouzrokovano dječakovim ponašanjem?
– Da li biste vi reagirali kao dječak? A vaši roditelji? Da li bi učinili isto što i Aronova majka? Da li smatraš da je majčina reakcija opravdana?
– Koja je ideja ove priče?
Kraj časa može biti rezervisan za đačke preporuke filmova sa sličnom tematikom: odnos ljudi prema životinjama.
Korelacija:
Historija – poznavanje konteksta (Drugi svjetski rat, progon Jevreja)