adekvatna i neadekvatna ljutnja / efikasno i neefikasno izražavanje ljutnje / iritacija / izvinjenje / ljutnja / očuđenje / personifikacija / prikazivanje emocije ljutnje u jeziku književnog djela / usporedba / veliko slovo
Stvarna pobuna stvari Alije Isakovića objavljena je u zbirci Lijeve priče i lektira je za šesti razred osnovne škole u Kantonu Sarajevo. Riječ je o duhovito napisanoj priči u kojoj kućne stvari, veš-mašina, bojler, šporet, frižider, otkazuju poslušnost ukućanima ljuteći se. Stvari su suštinski personificirane osobine i ponašanje pripovjedača – oca koji pričom priznaje da nije bio dorastao toj ulozi te ljutnjom, zapravo, pokušava da izbjegne odgovornost brige o bebi. Na kraju, razumijeva svoje nedolično ponašanje i neopravdanost ljutnje, izvinjava se ukućanima podsjećajući nas da sa ljudima treba živjeti kao čovjek, a ne kao stvar sa stvarima. Na času književnosti priča može poslužiti razumijevanju emocije ljutnje, pogotovo u kontekstu porodice i međusobnih odnosa, razlici između ljutnje i osjećaja iritacije, (ne)opravdanosti ovog osjećaja, personifikacije, očuđenja te prikazivanju ove emocije u jeziku književnog djela.
Uzrast – prijedlog: 6. razred osnovne škole
Na početku priče doznajemo događaj koji je ujedno i razlog očeve iritacije. Fari se tek bio rodio, tek donesen iz bolnice. Adi je bio još malen, još je išao u obdanište. Farijevo rođenje povod je svakodnevnih posjeta gostiju. U naš mali stan navale gosti kao da se čudo dogodilo. Kao da je mala beba neka velika i rijetka stvar. A beba je obična mala prirodna pojava, najprirodnija na svijetu. Riječ je, dakle, o rađanju djeteta, dok je drugo dijete još uvijek malo (ide u obdanište) i ocu kojem razni gosti svojom posjetom smetaju jer narušavaju porodični prostor i mir. Prvo stan je malen, nema dovoljno prostora da primi toliki broj gostiju, a drugo opravdanje za ovakvo čitanje osjećaja iritiranosti[1] jeste i glagol navaliti čije općenito razgovorno značenje u infinitivnom obliku opisuje radnju uz koju stoji kao pretjeranu[2]. Tolika navala gostiju ni samom pripovjedaču nije u potpunosti jasna, pa otuda konstatira da rađanje bebe nije nikakvo čudo te da je beba najprirodnija pojava na svijetu. S obzirom na to i da je priča ispripovijedana retrospektivno – otac sinovima sada kada su odrasli priča o ovom događaju, ovakvim načinom pripovijedanja možemo čitati i da lik oca sebi sada sa vremenske distance u kojoj je shvatio neopravdanost svojih postupaka iz tog perioda života objašnjava da je beba najprirodnija stvar na svijetu te da nije opravdan razlog za njegovu ljutnju o kojoj će više kasnije biti riječi. Nadalje saznajemo da je mama tih dana imala pune ruke posla. Trebalo je vama dvojici ugađati, trebalo je dočekivati goste, kuhati jela, prati suđe, čistiti stan, razgovarati s gostima, sa svakim gostom ponešto: ili isto ili slično; još je trebalo dotjerivati se, lijepo izgledati, ponavljati neke uobičajene riječi, primati čestitanja, veseliti se, ljubiti se u oba obraza, zahvaljivati na poklonima, pitati svakoga za zdravlje, pitati za rodbinu i prijatelje koji još nisu došli. A spremaju se da dođu iduće subote. Ili ranije. U ovakvom porodičnom i kućnom opterećenju kada je sve bilo uključeno što se da uključiti na struju ili bez struje, kad je svaki kućni predmet bio najviše izložen pritisku, jedne večeri, tek što su posljednji gosti zakoračili preko vrata, nastaje pobuna stvari u stanu, koju niko ne bi mogao zaustaviti. Dakle, pobuna stvari nastaje kada je generalna atmosfera u kući opterećenje i pritisak. Riječ je o vanrednoj situaciji – dobijanju bebe – koja sada neminovno zahtijeva reorganizaciju života i promjene. Pritisak i opterećenje su ujedno i dvije realitetne životne situacije koje mogu izazvati iritaciju, nervozu, povećanu nadraženost svih ukućana, ali i ljutnju.
Prva reakcija pripovjedača na pobunu stvari je čuđenje i iznenađenje kojima se pobuđuje čitalačka radoznalost, pa ovakvim načinom pripovijedanja pisac želi dodatno, osim likova djece kojima priča ovu priču, zainteresirati i samog čitatelja te uključiti ga emotivno u neobična dešavanja. Istovremeno postiže se i očuđenje[3] jer prvo – kućne stvari nisu žive, a drugo – predmeti su koji se nalaze u svakoj kući i prema kojima imamo već razvijenu automatiziranu percepciju, pa upravo postupkom očuđenja kao čitatelji možemo se zanimati kako se to buni nešto što nije živo i predmet je. Nešto čija je sva funkcija i smisao postojanja služenje ljudima. U kontekstu priče kućanski aparati koji služe porodici o kojoj se i pripovijeda u priči.
Pisac, dakle, prvo navodi događaj koji se desio, a o kojem sada pripovijeda sa vremenske distance, očuđuje kućne stvari, a onda ih u nastavku priče i personificira.
Prvo se pobunio Fen. Mama je ispratila goste, oprala kosu i uključila Fen. Otkazao je poslije pet minuta tople poslušnosti. Jednostavno je prestao da se obrće. To je bilo u kupatilu. Mama ga ljutito ispušta na Mašinu za pranje rublja i ubrzo počinje pobuna neupadljivo i podmuklo kako to samo stvari znaju i umiju. Sve te domaće trpeljive stvari koje jedva zapažamo kad su dobre i poslušne. Indikativno je da pisac nazive kućnih aparata piše velikim slovom kojim se obično pišu lična imena. Ovakvim postupkom pisac dodatno personificira predmete, ali im daje i svojevrsnu osobnost i ličnost koju stvari u kontekstu priče tek svojom pobunom dobijaju. Do početka pobune domaće stvari koje trpe (otuda trpeljive) ukućani jedva i zapažaju jer su dobre i poslušne, pa razlog njihove pobune može da bude i zapostavljenost, ignoriranje te uzimanje zdravo za gotovo. Sada nam već postaje jasno da pisac ovdje ne govori o kućnim stvarima nego o ljudima koji su, dok su dobri i poslušni, dok trpe jedva zapaženi. Neviđenje dobrih i poslušnih se može pogotovo odnositi na djecu za što još nemamo u tekstu jasnu potvrdu, pa je za sada izglednije i tačnije tumačenje da je riječ o dobrim i poslušnim članovima porodice jer pisac govori o kućnim aparatima – ukućanima jedne porodice.
Dalje u priči slijedi dijalog Fena i Mašine za veš iz kojeg doznajemo da Fen nije niti star niti je dotrajao nego da je ljut.
Ljut sam. Ne mogu više, reče Fen nježnim glasom. Unižen sam. Gospođa svaku drugu večer svoju kosu, svake nedjelje gospodin, on baš nije neki čistunac, pa djeca. Ta. Još bih to i podnio, ali domaćici u goste došla je njena rodica koja ne izlazi iz kupatila, viđala si je ovdje, stalno se perka, kao da je vodena patka. Svaki dan mijenja frizuru, obrće me oko svoje glave kao da je sam đavo ušao u tu ženu. Čak bih i to otrpio, ali danas sam bio dva puta upotrijebljen za sušenje pelena. E, to ne može! Ja organski ne mogu podnijeti miris pelena koje još zaudaraju na dječiju pišotinu, da oprostiš. To ne mogu. A ova nova beba je pravi kakonja i pišonja. Čak se i onaj stariji počeo piškiti u krevet. Čudo neviđeno! Uostalom, to nije predviđeno u mome tvorničkom izmišljanju, u mojoj suštoj suštini nema sušenja pelena. Makar ta beba bila Princ od Velsa! I makar se Pegla pokvarila i makar vani bila kiša. Pegla se pokvarila! Može li se čovjek pokvariti?!
Iz stanja trpljenja i poslušnosti javlja se ljutnja kao reakcija na ponašanje i odnos ukućana prema Fenu. Ljutnju Zoran Milivojević u knjizi Emocije – psihoterapija i razumijevanje definira na sljedeći način: Subjekt oseća ljutnju kada procenjuje da se neko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku subjektovu vrednost (Milivojević 2003:244). Pisac, dakle, prvo imenuje u tekstu osjećaj ljutnje, a onda navodi i razloge. Fen je unižen, upotrijebljen je za nešto što nije njegova sušta suština. Pri tome, ne podnosi miris pelena. No, da li je ljutnja Fena u ovom slučaju opravdana? Da li se ukućani, zaista, prema njemu ponašaju neopravdano (kako smo definirali ljutnju) i o kome je ovdje tačno riječ? O Fenu ili liku oca koji ovim dijelovima teksta ne otkriva suštinski adekvatnu ljutnju nego vlastiti egoizam i nedoraslost ulozi oca? Sušenje pelena u situaciji dobijanja bebe nije nedolično nego nužno. Takva je životna situacija u kojoj su se svi ukućani našli. Nisu, dakle, ljudi krivi nego je situacija takva. Vanredna je i zahtijeva sada dodatni napor i oca koji smatra da njegova sušta suština nije da pere pelene. Postaje jasno da se iza personificiranih predmeta kriju, zapravo, osobine pripovjedača – oca i njegovo ponašanje vezano za događaj, koji je s razlogom iznesen na samom početku. Pitanje može li se i čovjek pokvariti ukazuje da otac uviđa svoje propuste (prisjetimo se opet da je priča ispripovijedana retrospektivno) i da nam dalje autoironijski počinje govoriti o svome nedoličnom ponašanju i odnosu prema ukućanima. Pogotovo jer je za mamu rekao da je imala pune ruke posla. Sebe je izuzeo iz toga jer očito nije učestvovao u svim tim aktivnostima.
Ljutnja Fena nailazi na razumijevanje Mašine za veš jer je i ona u istom položaju i također je ljuta zbog ponašanja Gazdarice.
Mene je danas Gazdarica napunila ukakljenim pelenama, da oprostiš na izrazu. Utroba mi se prevrtala, okretala, jedva sam to podnijela, jedva isprala, sa gađenjem... Bilo mi je došlo, poslije jednoga nezgodnog obrtaja, da povraćam. Srećom, Voda donese novu porciju mirisnog Deterdženta i to me povrati.
Ovdje je zanimljiv glagol napuniti, fraze prevrtanje i okretanje utrobe, jedva podnijeti nešto, uraditi nešto sa gađanjem, što sve mogu biti razlozi za ljutnju. No, valja opet provjeriti je li ta ljutnja opravdana ili je opet riječ o ocu koji nije dorastao ulozi oca, koji želi da izbjegne odgovornost i prihvati se novonastalih obaveza te ocu koji pričom u konačnici sada i priznaje vlastiti egoizam. Prvo, veš mašina se u realitetu ne puni fekalijama nego se iste prvo isperu, pa se onda uključi. Dakle, pelene se prvo isperu i očiste. Drugo, bebe obavljaju veliku nuždu u pelene (danas na ekonomičniji način u pempas) jer negdje u nešto moraju. U konačnici, šta bi bila alternativa. Da se mašina poštedi, a pelene peru na ruke i otkuhavaju kao prije stotinu godina. Jasno je, dakle, da se personificiranom slikom veš mašine u priči opet iskazuju osobine lika oca. Otac se ljuti jer mora bebi da promijeni pelene, a taj postupak mu se gadi. Riječ je o suštinski neopravdanoj ljutnji jer veš mašina i služi pranju. To je njena svrha. Sa druge strane, otac jeste prepunjen sadržajem, odnosno aktivnostima koje mu se ne rade. Mijenjanjem pelena, ali to je, između ostalog, podjednaka odgovornost i oca kao i majke.
Sestro moja, otkad sam donesen u ovo kupatilo ja ti se čudim kako sve to podnosiš. Cijelu noć se vrtiš na jeftinoj struji, popodne se vrtiš, rigaš prljavu vodu i muklo stenješ, reče Fen brižnim glasom. Fen je sada brižan, nije ljut prema Veš mašini nego se naprotiv suosjeća sa njom jer su u istoj poziciji. Upravo ta ista pozicija i suosjećanje omogućava kasnije i drugim kućnim aparatima da se udruže u svojoj pobuni. Ljutnja je tako proaktivna emocija koja nas angažira i pokreće da izborimo za sebe i druge bolji položaj i mjesto u društvu, ali isto tako može biti i izgovor da se stvari ne rade i da se izbjegne odgovornost. Otac nije opravdano ljut nego sve više stečemo dojam o njemu kao o liku koji se prenemaže (sestro moja…) izbjegavajući obaveze i odgovornost uloge oca.
Ja to podnosim jer sam kvalitetna Mašina. Nisam ja ko neke nekvalitetne Mašine. Ja imam 365 obrtaja u minuti, i to me spašava. Ti besprijekorni obrtaji pomažu mi da zaboravim sve životne nedaće, ti obrtaji su mi ushićenje, naročito pri kraju pranja, naročito kad je već rublje mirisno i valja ga samo malo pomilovati, kad je prljavština već otplovila, kad se ludo zanjišem u mašinskom transu. Tada se s užitkom vrtim, kao da sam sama na balu u Beču, na lijepom plavom Dunavu... Ja sam još mlada i moćna Mašina!
Zanimljivo je da istraživanjem obrtaja realitetne mašina za veš dolazimo do saznanja da se motor mašine čije su glavne karakteristike snaga i obrtaji smatra srcem mašine[4], ali da ne postoji 365[5] obrtaja u minuti. 365 je dana u godini trpljenja u srcu čovjeka u kojima se dogodi i da čovjek zaboravi na sve životne nedaće, trenuci ushićenja, trans, užitak. Sve su to naravno različiti sadržaji čovjekovog života, ali i ljutnja je također sastavni dio života i ona ima funkciju u našem životu. Psihička svrha ljutnje je u određivanju granice subjektovog Ja (”ego granice”). Ne samo da ljutnja služi da se drugim ljudima označi granica u njihovom ponašanju, nego su ljutnja i agresivnost povezani s raznim oblicima subjektovog samoizražavanja. (Milivojević 2003:244). Ljutnjom postavljamo granice i ukazujemo drugoj osobi na propuste koje čini u svom ponašanju prema nama jer ljutnja i agresivnost su uvek zahtev da drugi promeni svoje ponašanje (Milivojević 2003:247). Ova priča koja tematizira ljutnju zanimljiva je ponajviše zbog procjene opravdanosti ljutnje. Za sada, uviđamo da ljutnja oca nije opravdana te prethodni odlomak koji govori o očevom trpljenju prilikom obavljanja aktivnosti koje mu nisu drage, donose i dio očeve samohvale. Ja sam još mlada i moćna mašina. Dakle, analizom emocije ljutnje u ovoj priči dolazimo do zaključka kako ovo osjećanje možemo osjećati, ali često neopravdano jer i ostali razlozi ljutnje drugih kućanskih aparata ne čine se opravdanim.
Baš je to zgodno, reče Fen. Ja nemam osobitih užitaka. Nema ni neke finije automatike u mome mozgu. Ja sam obična uhodana sprava ili naprava, ili aparat. Lijepo ti je ime, reče Mašina. Tja, ime ne čini stvarnu suštinu stvari. Volim lijepa imena. Moje ime je ružno, muškarasto. Kosa u naše Gazdarice tako je gusta i zamršena da jedva mogu istjerati vlagu iz njenih uvojaka. Jedan dio ispržim dok se drugi osuši. Nisam star Fen, još mi nije istekla garancija, ali takvu zgusnutu i tešku kosu još nisam omirisao i fenirao. Prosto mi nestane daha, prosto se gušim. Ne volim toliku vlagu. Dobijem upalu pluća...
Gusta i zamršena kosa iz čijih se uvojaka jedva može istjerati vlaga nije namjerno nedolično ponašanje koje nas ugrožava nego činjenica da neko ima takvu kosu i opet nije dovoljno adekvatan razlog za ljutnju.
Jedino Usisivač u priči ima opravdan razlog da bude ljut. Pun sam prašine! Već treću nedjelju nisam istresen. Ovdje je ljutnja opravdana jer je riječ o lijenosti i nebrizi ukućana prema usisivaču. Sada se Usisivač opravdano ljuti jer funkcija ljutnje jeste da natjera drugu osobu da promijeni svoje ponašanje prema nama. U ovom konkretnom slučaju da se vodi adekvatna briga čišćenja i pražnjenja. U širem značenju brige i njege.
Fen, Mašina za veš i Usisivač postaju saglasni da se pobune protiv ljudske tiranije nad stvarima koje im predane služe, ali odlučuju da pitaju i stvari iz kuhinje hoće li se priključiti pobuni ili će ih izdati. Ko je ovdje tiranin zapravo? Ukućani prema stvarima, beba iz očeve perspektive kojoj je sada sve podređeno i koja je apsolutni vladar ili otac prema drugim članovima porodice zanemarujući njihove potrebe vidjevši samo svoje. Iz očeve perspektive beba je tiranin jer je sada sve njoj podređeno, ali je tiranin i otac prema drugim članovima porodice odnoseći se prema njima kao da su stvari koje od pamtivijeka trpe, pogotovo u kontekstu patrijarhalne porodice u kojoj otac ima povlaštenu ulogu i poziciju kada je u pitanju kućni rad, briga i obaveze oko djece. Ocu je sve podređeno, također, pa otac sada autoironijski piše o sebi i svom nedoličnom ponašanju, opravdanim razlozima ljutnje drugih ukućana jer ih uzima zdravo za gotovo kao da su stvari, a ne ljudi kojima je, također, dobijanje novog člana porodice podjednako stresno i izazovno.
Pobuni se priključuju i ostale kućne stvari ljuteći se neopravdano na ukućane. U našoj interpretaciji ove priče u kojoj se bavimo analizom emocije ljutnje zanimljivo je reći nešto i o načinima na koje je emocija ljutnje prikazana u ovom tekstu. Vera Nünning u drugom poglavlju Presenting Emotions in Fiction svog rada The Affective Vulue of Fiction (2017:64) ističe da postoje dva osnovna načina prikazivanja emocija u književnom tekstu[6]: direktno/eksplicitno imenovanje emocija u tekstu i indirektno/implicitno. Eksplicitni opisi i(li) tematiziranje emocija podrazumijevaju opis psiholoških procesa, tijela lika, pokreta, verbalne ekspresije, korištenje riječi kao što su osjećanje ili emocije te aludiranje na određene emocije i osjećanja prije nego direktno opisivanje samih emocija i osjećanja. U implicitni/indirektni registar emotivnog narativa Vera Nünning (2017:66) uključuje: uzvičnike, uzvike, emotivno valentne riječi, slike, simbole, intertekstualne reference na emocije fiktivnih likova ili naratore. Isaković u ovoj priči koristi i jedan i drugi način. Prvo direktno imenuje emociju ljutnje. Fen kaže da je ljut (korištenje riječi ljutnja), pa upravo ovakvo direktno imenovanje emocije na samom početku olakšava i kasnije razumijevanje indirektnog imenovanja ljutnje: Bojler (Čekajte, mene ste zaboravili na zidu, zagrmi Bojler (…) u meni stalno gori crveno svjetlo, moja utroba je uvijek puna užarene vode kao da sam osuđen na deveti krug pakla!), Šporet (Sve su mi čelične ringle usijane (…) Šavovi mi pucaju!), Frižider (Ova žena nakrca u mene svašta, bez reda i zakona, pravi gladež!), Usisivač (Moja trbušna kesa puna je oštrih predmeta, puna i prepuna komadića bockavog stakla. Imam, čak, buba i mrava u svojoj nutrini, a znate kakvi su mravi i kako je opasna mravlja kiselina. Mravi hoće napolje, moja utroba je sva zatvorena i mravi izujedaše moje nježne živce mravljom kiselinom...). Zagrmiti znači povisiti intenzitet tona govora i na taj način iskazati ljutnju. Crveno svjetlo koje stalno gori te utroba puna užarene vode (visoka temperatura) uz figuru poređenja kao da sam osuđen na deveti krug pakla znak[7] su, također, intenziteta ljutnje kao posljedice prekomjernog trpljenja. Ringle su prvo od čelika – legure željeza i ugljika, koje se odlikuju velikom čvrstoćom, tvrdoćom, žilavošću i elastičnosti. To je ujedno i simbolika čeličnih ringli – čvrstoća i izdržljivost čovjeka koji trpi, ali su ringle sada usijane. Na visokoj su temperaturi ljutnje, pa je ovo ujedno i trenutak u priči kada je ljutnja kućanskih aparata dovedena do kulminirajuće tačke (usijanje). Oštro, bockavo, staklo, mravlja kiselina (kiselo!) znaci su nelagode ljutnje i s obzirom na to da je riječ o usisivaču mogu predstavljati nelagodu ljutnje unutar čovjekovog stomaka – mjesta u našem tijelu, gdje emocije najčešće i osjećamo. Nakrcati i pucati po šavovima znaci su već spomenute prepunjenosti i dosegnutog limita trpljenja, pa se ljutnja javlja kao reakcija na ovakvo stanje.
Ljutnja u ovoj priči je povezana sa stanjem trpljenja, zasićenja, prepunjenosti i potrebe za pražnjenjem. Bez vrlo jasno preciziranog događaja sa samog početka priče – dobijanje bebe – svi ovi razlozi ljutnje mogli bi se čitati kao šira slika prepunjenog čovjeka koji puca po šavovima, usijanog od bijesa, nakrcanog obavezama koje želi da izbjegne. I bez vraćanja na izneseni događaj u priči, mogli bi se čitati i kao opravdana ljutnja. Analizom priče smo pokazali da ljutnja oca nije opravdana.
Priča je pak zanimljiva jer otac uviđa svoje propuste i nakon što stvari otkažu poslušnost otac upućuje izvinjenje stvarima, odnosno ukućanima na svoje nedolično ponašanje. Pripovjedač, dakle, postaje svjestan neprijateljskog ponašanja prema stvarima i poziva u pomoć Salku O'Bojlera. Njega će zamoliti da porazgovara sa stvarima. On je njihov daleki rođak, samo je malo civilizovaniji. Bio je u Njemačkoj.
Kažem mu "Salko, reci tim stvarima, 'Izvinjavam se, izvinjavam se, tri puta!' Ako treba dodati, dodaj 'sedam puta'. Broj sedam je čaroban broj. Izvinjavam se u svoje ime i u ime svoje porodice i molim da mi stvari ovaj put oproste."
Preko Salke koji je blizak sa stvarima i na taj način poznaje njihov jezik komunikacije Gazda upućuje izvinjenje koje je znak, barem kada je iskreno i potpuno, da je čovjek uvidio svoj loš postupak, da se kaje i da više neće neopravdano prema nekome da se ponaša. To je ujedno i način da se prestanemo ljutiti na nekog i znak da je naša ljutnja ispunila svoj cilj – navela je drugu osobu da promijeni svoje ponašanje zbog kojeg smo se i ljutili. Svrha ljutnje, kao i ponašanja koje iz nje proističe, jeste da utiče na drugog da promeni svoje ponašanje. Ljutnja, sama po sebi, je poruka upućena drugoj osobi i glasi: „Prestani to da radiš!” ili „Počni da radiš ono što treba!” (Milivojević 2003:249).
Jesu li oprostile, pita znatiželjno Fari oca koji i pripovijeda ovu priču sve vrijeme djeci, a i mi kao čitatelji radoznali smo da li je ljutnja i pobuna proistekla iz nje urodila plodom.
Stvari su obećale da će na svojoj skupštini razmotriti moj prijedlog i rekle su da to najviše zavisi od moga, odnosno našega, odnosno vašega budućeg ponašanja. Pamet u glavu! Nismo sami u kući. Mi živimo u zajednici sa stvarima. Stvarno!
Na ovaj način se završava Isakovićeva priča ukazujući na važnost adekvatnog izvinjenja. Odnosno, važnost uviđanja vlastitog ponašanja i istinsku i suštinsku promjenu istog, jer kao što smo već rekli ljutnja je uvijek usmjerena na ponašanje i postupke određene osobe prema nama, a ne na biće druge osobe. Priča se završava i činjenicom da nismo sami, da živimo u zajednici sa drugim ljudima i zbog toga je važno voditi računa o našim postupcima. Ne povređivati druge, ne tretirati ih kao stvari i predmete nego kao ravnopravna ljudska bića. Ali stvarno znači ne samo to deklamativno misliti nego se i tako ponašati.
U interpretaciji ove priče bavili smo se analizom emocije ljutnje. Na početku smo naveli razliku između iritacije i ljutnje, kao i događaj iz priče (dobijanje bebe) koji je ključan za razumijevanje opravdanosti ovog osjećaja. Pokazali smo na koji način personificirane stvari predstavljaju neadekvatne razloge očeve ljutnje jer je riječ o jednom vrlo specifičnom periodu u životu svake porodice – dobijanju novog člana porodice. Vanrednoj situaciji koja zahtijeva reorganizaciju obaveza i uobičajenog ritma. Ipak, dobijanje novog djeteta nije razlog da se ljutimo te da izbjegavamo odgovornosti. U tom smislu, priča može poslužiti i djeci da shvate da se ljutnjom ne mogu i ne smiju izbjegavati obaveze i odgovornosti te da je važno procijeniti da li se opravdano ili ne ljutimo na nekog.
U nastavku donosimo još korisnog materijala za procjenjivanje adekvatnosti ljutnje i efikasnosti izražavanja koje može biti od koristi za realitetne životne situacije.
Adekvatna i neadekvatna ljutnja
Nakon što primijetimo osjećaj ljutnje, važno je procijeniti koliko je naš osjećaj ljutnje adekvatan ili ne jer ponekad možemo da budemo iziritirani stvarima oko nas koje još uvijek nisu dovoljan razlog za adekvatnu ljutnju. Ljutnja je adekvatna ukoliko zadovoljava prva četiri od sledećih pet uslova, jer se peti uslov odnosi na idealnu ljutnju: u stvarnosti zaista postoji neopravdana ugroženost neke subjektove vrednosti; intenzitet i trajanje ljutnje odgovaraju stepenu stvarne ugroženosti; ljutnja je izražena odgovornoj osobi; ljutnja je izražena na socijalno prihvatljiv način; izražavanje ljutnje menja ponašanje druge osobe (Milivojević 2003:250). Ovaj srbijanski psihijatar i psihoterapeut, posvećen posebno proučavanju emocija u našoj kulturi, ističe da se brojne međuljudske konfliktne situacije mogu daleko bolje razriješiti humorom, nježnošću ili raspitivanjem o motivima druge osobe nego jasnim i direktnim izražavanjem ljutnje i bijesa, a kao primjere neadekvatne ljutnje navodi sljedeće: kada se osoba ljuti onda kada ne postoji realno ugrožavanje; kada postoji zaslužena ugroženost subjekta, koja je objektivno (socijalno) opravdana; kada ugrožena vrednost nije razumljiva drugim ljudima; kada se osoba ljuti u adekvatnoj situaciji, ali kada intenzitet i trajanje ljutnje nisu odgovarajući; kada se ljutnja izražava nesposobnoj osobi ili osobi koja nije odgovorna za nepoželjno ponašanje; kada se ljutnja izražava na socijalno neprihvatljiv način; kada je efekt izražene ljutnje pojačavanje nepoželjnog ponašanja druge osobe (Milivojević 2003: 250). Dakle, prisutne se brojne greške u slučajevima neadekvatne ljutnje poput greške percepcije, valorizacije i izražavanja.
Efikasno i neefikasno izražavanje ljutnje
Neefikasan način verbaliziranja ljutnje prema Zoranu Milivojeviću (2003:251) bi bio onaj način koji ne vodi promeni ponašanja druge osobe i koji, često, pogoršava konflikt pretvarajući ga u svađu, dok je efikasno izražavanje ljutnje koje daleko snažnije poziva drugu osobu da promeni svoje ponašanje. Način izražavanja ljutnje kućanskih aparata jeste radikalan, ali i opravdan jer stvari duže vrijeme trpe neopravdano ponašanje ukućana i njihova pobuna dovodi do uviđanja propusta i izvinjenja, pa iz tog razloga izražavanje ljutnje možemo ocijeniti efikasnim.
Za realitetne životne situacije, pak, Milivojević navodi šest principa efikasnog izražavanja ljutnje koji mogu pomoći u uobličavanju učinkovite kritike: a. verbalna poruka uvek mora biti adresovana na ponašanje druge osobe, a ne na njeno biće (princip bihejvioralnosti). Poruka upućena biću, koju biće druge osobe definiše negativnom, sama po sebi isključuje mogućnost promene, jer se od bića ne može tražiti da bude drukčije od onog kakvo jeste. Prema tome, ove poruke su paradoksalne i naročito opasne kada se upućuju deci koju zbunjuju: „Misli, glupane!”. Naročito treba izbegavati uvrede kojima se etiketira biće druge osobe („Majmune”, „Idiote”, „Slone”, „Kretenu” itd.) koje nisu izraz ljutnje već prezira; b. poruka mora biti jasno određena i razumljiva osobi kojoj je upućena (princip specifičnosti); c. pored ponašanja koje izaziva ljutnju, potrebno je označiti ono ponašanje u kojem drugi treba da se angažuje (princip preusmeravanja); d. svoje utiske i pretpostavke treba prikazati kao takve, a ne kao činjenice o ponašanju druge osobe (princip subjektivnosti); e. poruka treba da je dovoljno snažna da kod drugog izazove minimalnu neprijatnost potrebnu za promenu ponašanja (princip minimalnosti). Ukoliko je poruka preterano snažna, drugi će se naljutiti zbog nepravedno snažne poruke i malo je verovatno da će promeniti ponašanje. Kada je poruka preterano snažna, u konfliktu su dve osobe koje su obe opravdano ljute: prva zbog ponašanja one druge, a druga zbog preterane reakcije prve. Zbog toga je uvek dobro početi manje snažnom porukom, koja se, ukoliko nema efekta, uvek može pojačati; f. poruka, vremenski, treba da bude što bliža neprihvatljivom ponašanju (princip uvremenjenosti). To znači da su poruke, upućene neposredno nakon uočenog neprihvatljivog ponašanja, najdelotvornije. Zbog raznih socijalnih momenata, nakratko, nekada, reakciju treba odložiti, s tim da ona usledi ubrzo, u pogodnoj prilici. Nekada je trenutna reakcija neprihvatljiva iz drugih razloga. Izraziti ljutnju drugom pred grupom ljudi je veoma snažna poruka čime se može prekršiti princip minimalnosti. Imajući u vidu sve principe treba reagovati, ako ne odmah, onda što pre. (Milivojević 2003:259)
A. O.
[1] Ljutnja potiče od osjećaja iritiranosti i frustracije, ali nije isto što i iritiranost i frustracija jer u slučaju iritacije vjerujemo da postoji opravdan razlog ili je nešto neizbježno. Recimo, beba koja plače u autobusu. Averiil (1982) je proučavao razliku između iritiranosti i ljutnje i došao do zaključka da se iritacija javlja mnogo češće, da je manjeg intenziteta i da traje kraće, da ju je lakše kontrolisati i da se manje izražava. Iako mnogi ljudi na iritaciju mogu reagovati ljutnjom, naročito ako su iritirajući stimulusi dugotrajni i snažni, između iritiranosti i ljutnje postoji kvalitativna razlika jer je u prvom slučaju podkontekst ugroženosti nepromenljivost ili opravdanost, a u drugom slučaju promenljivost ili neopravdanost (Milivojević 2003:244).
[3] Pojam je uveo Viktor Šklovskij u svom znamenitom eseju Umjetnost kao postupak (1917). U tome manifestnom tekstu ruskoga formalizma Šklovskij je pojmom očuđenja obuhvatio umjetnički postupak koji omogućuje da umjetnost ostvari svoj cilj, a to je „dati osjet stvari kao viđenje, a ne kao prepoznavanje“ (Šklovski 1999: 125). Stvari koje su opažene mnogo puta, navodi Šklovskij, više i ne primjećujemo: „stvar se nalazi pred nama, mi to znamo, no mi je ne vidimo. Zato mi o njoj ne možemo ništa reći“ (ibid.: 126). Jedan od načina izvođenja stvari iz „automatizma percepcije“ jest očuđenje, „postupak oteščale forme“ (ibid.). Takav postupak povećava teškoću i dužinu percepcije, čime se ostvaruje, prema Šklovskom, bit umjetnosti: „perceptivni proces u umjetnosti sâm [je] sebi svrha“ (ibid.) (prema: Lugarić Vukas 2020.)
[5] U modernim perilicama proizvedenim nakon 2000. godine broj obrtaja u minuti kreće se od 11. 500 do 13. 000 obrtaja u minuti. S obzirom da je zbirka u kojoj se nalazi ova priča prvi put objavljena 1990. godine, dvofazni motori veš mašina prije 2000. godine koristili se asinhroni motor čija je snaga obrtaja u minuti bila između 300 do, u rijetkim slučajevima, 800-1000 obrtaja u minuti. (preuzeto sa: https://washerhouse.com/hr/moshhnost-dvigatelya-stiralnoj-mashiny/)
[6] Ovakav zaključak autorica donosi na osnovu analize tri sentimentalne britanske novele iz 18. stoljeća (Pamela, Sentimental Journey, Man of Feeling), ali ovakva podjela prikazivanja emocija u književnom tekstu može biti osnova za dalja razmatranja emocija i u drugim književnim epohama i djelima.
[7] Deveti krug pakla je Danteov krug u kojem su bili smješteni izdajnici. Među njima i Lucifer, izdajica dobročinitelja. Izdaja je ovdje u kontekstu priče rezervirana za oca koji je svojim ponašanjem izdao svoje članove porodice, ali sada uviđa taj propust.
Alija Isaković
Stvarna pobuna stvari
Pobuna stvari dogodila se dok smo još bili u starome stanu kod Katedrale. Fari se tek bio rodio, tek donesen iz bolnice. Adi je bio još malen, još je išao u obdanište. U naš mali stan navale gosti kao da se čudo dogodilo. Kao da je mala beba neka velika i rijetka stvar. A beba je obična mala prirodna pojava, najprirodnija na svijetu. Tih dana je mama imala pune ruke posla. Trebalo je vama dvojici ugađati, trebalo je dočekivati goste, kuhati jela, prati suđe, čistiti stan, razgovarati s gostima, sa svakim gostom ponešto: ili isto ili slično; još je trebalo dotjerivati se, lijepo izgledati, ponavljati neke uobičajene riječi, primati čestitanja, veseliti se, ljubiti se u oba obraza, zahvaljivati na poklonima, pitati svakoga za zdravlje, pitati za rodbinu i prijatelje koji još nisu došli. A spremaju se da dođu iduće subote. Ili ranije.
U takvom silnom porodičnom i kućnom opterećenju, kada je sve bilo uključeno što se da uključiti na struju ili bez struje, kad je svaki kućni predmet bio najviše izložen pritisku, jedne večeri, tek što su posljednji gosti zakoračili preko vrata, nasta pobuna stvari u našem stanu, koju niko ne bi mogao zaustaviti. Što se mene tiče, kao domaćina, ili kao Gazde – kako me stvari imenuju – ta je pobuna bila čudo neviđeno!
Do tada, sve stvari u kući trpjele su što su trpjele od pamtivijeka. Ali se nisu bunile. Ili to nisu izražavale nama razumljivim jezikom ili nama razumljivim načinom. Jer, stvari mogu da se bune na razne načine... Jeste, događalo se da strada neki dio nečega, da pregori nešto bez čega se ne može, da otpadne noga od stola, da eksplodira sijalica, da se polica otkači od zida, ali to je bila sudbina stvari, a ne njihova pobuna protiv ljudi kojima služe. Ovo o čemu pričam bilo je čudo neviđeno. Ni u lijevoj priči nije se tako nešto moglo dogoditi.
Prvo se pobunio Fen. Mama je ispratila goste, oprala kosu i uključila Fen. Fen je otkazao poslije pet minuta tople poslušnosti. Jednostavno je prestao da se obrće. To je bilo u kupatilu. Mama je Ijutito ispustila Fen na Mašinu za pranje rublja i ubrzo je počela pobuna. Neupadljivo i podmuklo kako to samo stvari znaju i umiju. Sve te domaće trpeljive stvari koje jedva zapažamo kad su dobre i poslušne.
Što si se isključio prije vremena?, upita Mašina. Slušam te ovdje kako danima i nedjeljama zvrljaš i već sam stekla pojam o tvome vrćenju, o tvome usijanom vremenu. Jesi li dotrajao?
Nisam dotrajao. Nov sam.
Što si prestao da se usijavaš i da sipaš toplotni dah na Gazdaričine uvojke?
Ljut sam. Ne mogu više, reče Fen nježnim glasom. Unižen sam. Gospođa svaku drugu večer svoju kosu, svake nedjelje gospodin, on baš nije neki čistunac, pa djeca. Ta. Još bih to i podnio, ali domaćici u goste došla je njena rodica koja ne izlazi iz kupatila, viđala si je ovdje, stalno se perka, kao da je vodena patka. Svaki dan mijenja frizuru, obrće me oko svoje glave kao da je sam đavo ušao u tu ženu. Čak bih i to otrpio, ali danas sam bio dva puta upotrijebljen za sušenje pelena. E, to ne može! Ja organski ne mogu podnijeti miris pelena koje još zaudaraju na dječiju pišotinu, da oprostiš. To ne mogu. A ova nova beba je pravi kakonja i pišonja. Čak se i onaj stariji počeo piškiti u krevet. Čudo neviđeno! Uostalom, to nije predviđeno u mome tvorničkom izmišljanju, u mojoj suštoj suštini nema sušenja pelena. Makar ta beba bila Princ od Velsa! I makar se Pegla pokvarila i makar vani bila kiša. Pegla se pokvarila! Može li se čovjek pokvariti?!
U pravu si, reče Mašina za pranje. Mene je danas Gazdarica napunila ukakljenim pelenama, da oprostiš na izrazu. Utroba mi se prevrtala, okretala, jedva sam to podnijela, jedva isprala, sa gađenjem... Bilo mi je došlo, poslije jednoga nezgodnog obrtaja, da povraćam. Srećom, Voda donese novu porciju mirisnog Deterdženta i to me povrati.
Znam kako ti je bez mene, reče Deterdžent, rasplinjujući se mojim želucom.
Sestro moja, otkad sam donesen u ovo kupatilo, ja ti se čudim kako sve to podnosiš. Cijelu noć se vrtiš na jeftinoj struji, popodne se vrtiš, rigaš prljavu vodu i muklo stenješ, reče Fen brižnim glasom.
Ja to podnosim jer sam kvalitetna Mašina. Nisam ja ko neke nekvalitetne Mašine. Ja imam 365 obrtaja u minuti, i to me spašava. Ti besprijekorni obrtaji pomažu mi da zaboravim sve životne nedaće, ti obrtaji su mi ushićenje, naročito pri kraju pranja, naročito kad je već rublje mirisno i valja ga samo malo pomilovati, kad je prljavština već otplovila, kad se ludo zanjišem u mašinskom transu. Tada se s užitkom vrtim, kao da sam sama na balu u Beču, na lijepom plavom Dunavu... Ja sam još mlada i moćna Mašina!
Baš je to zgodno, reče Fen. Ja nemam osobitih užitaka. Nema ni neke finije automatike u mome mozgu. Ja sam obična uhodana sprava ili naprava, ili aparat.
Lijepo ti je ime, reče Mašina.
Tja, ime ne čini stvarnu suštinu stvari.
Volim lijepa imena. Moje ime je ružno, muškarasto.
Kosa u naše Gazdarice tako je gusta i zamršena da jedva mogu istjerati vlagu iz njenih uvojaka. Jedan dio ispržim dok se drugi osuši. Nisam star Fen, još mi nije istekla garancija, ali takvu zgusnutu i tešku kosu još nisam omirisao i fenirao. Prosto mi nestane daha, prosto se gušim. Ne volim toliku vlagu. Dobijem upalu pluća...
Razumijem te, reče Mašina. Pristajem na pobunu. Da pitamo šta misli Usisivač. On je tu, u uglu kupatila. Za vratima je.
Kucni mu jedan obrtaj, predloži Fen. Usisivač, čim ga isključe, skljoka se u svoj ugao i zaspe kao klada. Nema u njemu metalne čvrstine i istrajnosti. Nema usisivačkog duha. Naguta se prašine i drijema kao morž.
Star je. Umoran je. Jadan je, reče Mašina saosjećajno. Došao je u ovo kupatilo prije mene. Daj mu ti upali svoje zvrndanje, ja sam isključena iz zida, a ti si uključen. Možeš. Usisivač mi je jednom priznao da ne voli tvoje sitno zvrndanje i rekao je da se već navikao na moj tutanj i moje obrtaje... Moj rad ga uspavljuje. Ti ćeš ga probuditi.
Hoću, reče Fen i uključi se.
Odmah dotrča Gazdarica da dovrši svoje sušenje kose.
Gazdarica je čula u kuhinji to neurotično samouključivanje Fena.
Ah, evo ga, ohladio se i sam se uključio, reče i ščepa dršku, zatim je povećala obrtaje i pritisnula Fen na svoje vlažnohladne uvojke.
Fen izgubi zrak i uguši se.
Opet se ugasi, reče Gazdarica. Ovaj Fen ne vrijedi dvije pare! A tako sam ga skupo platila! Prevario me svojim izgledom, reče nekome. Okolo gladac, unutra jadac!
I Gazdarica ponovo, baci Fen na Mašinu, iziđe iz kupatila i snažno tresnu vratima.
Taj tresak probudi Usisivača.
Pristajem na pobunu, reče Usisivač pospano. Dosta mi je rada i poslušnosti! Pun sam prašine! Već treću nedjelju nisam istresen.
Gledajte vi njihova posla! kliknu Mašina.
Jesi li čula kako me gazdarica vrijeđa?! vrisnu Fen. Prašinu bih još i podnio, ali pun sam tvrdih predmeta, pun sam drvenih otpadaka, klikera, dugmadi, utrobu mi rasporiše rajsnegle i ekserčići koje stariji dječak rasipa okolo. Moja trbušna kesa puna je oštrih predmeta, puna i prepuna komadića bockavog stakla. Imam, čak, buba i mrava u svojoj nutrini, a znate kakvi su mravi i kako je opasna mravlja kiselina. Mravi hoće napolje, moja utroba je sva zatvorena i mravi izujedaše moje nježne živce mravljom kiselinom... Nema čega nema u meni, mogao bih sve ovo istresti na tezgu i prodavati na Baščaršiji. To bi bila zanimljivija buvlja pijaca od one koju imaju!... Nekad bude i vrijednih stvari. Sada imam u kesi lijepu zlatnu minđušu, gumicu za brisanje, nešto sitnog novca, dvije ukosnice, jednu šahovsku figuru, konja, čini mi se, imam šiljalo za olovke, novo, a neki dan sam usisao cijelog plastičnog kauboja s pištoljem na boku. Sada je malo prašnjav, ali dao bi se obrisati i lijepo prodati.
U redu, reče Fen. Mi smo saglasni da se zajednički pobunimo protiv ljudske tiranije nad stvarima koje im predano služe, ali da još pitamo stvari u kuhinji, hoće li se one priključiti
pobuni. Ili će nas izdati.
Čekajte, mene ste zaboravili na zidu, zagrmi Bojler. Visim gore okrenut naglavačke kao da sam zlikovac koga treba objesiti o ekser da visi dok crkne. Pogledajte kakav sam! Vidite li da u meni stalno gori crveno svjetlo, a vama kad se upali crveno svjetlo, odmah vas gase.
Vidite da je Gazdarica poludjela i nikad me ne gasi. Mašinu ponekad ugasi, kad je skuplja struja, a ja sam stalno i nemilosrdno upaljen. Gazdarica me podesila na najvišu temperaturu. Hoće, gospođa, da u svako doba ima vrele vode! To je neizdržljivo. I vulkan se ponekad upali pa se ugasi, kad isprazni svoju vatru, a moja utroba je uvijek puna užarene vode kao da sam osuđen na deveti krug pakla!
Priključuješ se pobuni? upita Mašina.
Odmah, reče bojler.
Ti si povezana s kuhinjom, reče Fen Mašini. Upitaj šta oni smjeraju. Hoće li Šporet i Frižider s nama.
Utišajte se da oslušnem kroz svoja crijeva.
Najednom se u kupatilu začu glas Šporeta:
Pobuna, nego šta! Sve su mi čelične ringle usijane! Napravljen sam od nekvalitetnog materijala – sporo se palim, sporo se gasim, a brzo izgorijevam. Raspadam se, a još sam mlad. Pećnica mi je već gotova. Izobličila se od vreline, sijalica pocrnjela od masne pare, izgorjela. Ova Gazdarica nije normalna! Ne samo da svaki dan kuha i peče, ona i kruh peče, umjesto da kupi gotov, rumen, ona pušta čaj da kipi po meni, da cvrči kao skakavac u tavi... Šavovi mi pucaju! Ova lucprdasta žena, umjesto da kupi konzervi i malo ih podgrije, stalno cvrči nekog vraga, dinsta nešto, krčka sarme, peče palačinke, smrdljivu ribu, prokuhava mlijeko koje je već bilo kuhano... Ona nikome ne vjeruje. Ona i vodu prokuhava pa je hladi u Frižideru i tako prokuhanu daje djeci i sama pije.
Zašto ne pije kiseljak, ako joj se ja ne sviđam? promrmlja Voda iz cijevi.
Takve vas hoću! dreknu Frižider iz ćoška. Upravo ta vrela Voda bude unesena u mene. Možete zamisliti: na jednome mome rebru hvata se led, a na drugom kaplje vrela voda! To je zločin protiv moga metalnog i plastičnog karaktera! To je izigravanje tehničkih pravila koja u meni vladaju. Ja sam Frižider de luxe, nisam pola vulkan – pola santa leda!... A osim toga, ova žena nakrca u mene svašta, bez reda i zakona, pravi gladež! Gdje stoji rebro za maslac, trpa faširano meso, gdje stoje boce – stavlja kupusne glavice. Donijela je jučer toliko veliku lubenicu da će mi rebra pući pod teretom. Ja sam Frižider de luxe kategorije, a ne Škrinja!
Tu lubenicu ti je jučer Gazda uvalio, reče Šporet. Vidio sam ga kako se saginje, čuo sam ga kako stenje i ugurava lubenicu, sve gunđa i nešto psuje, ne znam šta, mi stvari nemamo psovki. Jedva je to uradio s lubenicom i žena mu je nešto prigovarala. Rekla mu je, Ijutito, ako utrpaš u Frižider lubenicu, gdje će onda stati ekspres lonac sa grahom. A vidio sam, taj lonac je veći od lubenice.
Iznenada se javi Sijalica:
Iako sam od stakla, prijavljujem se za pobunu! Ovi smušeni ukućani ostavljaju me upaljenu, cijelu noć, bez veze! Ni moji volframski živci ne mogu to izdržati!
Škripnuše Baglame na kuhinjskim vratima: I mi se priključujemo pobuni. Pogledajte koliko smo zahrđale, poslušajte koliko škripimo!
Vjerujemo, reče Šporet, samo nemojte škripjeti!
Gazda nas nikada ne podmazuje onim finim uljem. Baglame u susjednom stanu uvijek su nježno podmazane i tiho se vrte tamo-amo, tamo-amo, tamo...
Vjerujem vam! povikaše sve kuhinjske stvari. Vjerujemo vam, samo se umirite!
Javi se i Parket. Sve stvari bile su prijatno iznenađene što se Parket javio.
Jeste da je drvo uvijek drvo, jeste da ova kućna drvenarija neće u pobunu, ali ja sam de luxe drvo, specijalno odnjegovano i lakirano drvo. Ja se priključujem pobuni svim svojim lakiranim bićem!
Šta tebi nedostaje u ovoj kući - reče Firžider. Imaš sve pogodnosti. Gazda te mazucka, gladi te, briše prašinu s tebe, hvali se okolo kako si lijep, sjajan, i kako se nisi dizao uvis kao drugi Parketi.
Da, bio sam dobar, poslušan, trpeljiv. Ja sam bio jedini Parket u ovoj zgradi koji se nije pobunio i podigao, poslije useljenja. Ali sada Radijator piški na mene. Napojen sam Vodom, dižem se. Vidjet ćete sutra, koliko se ja dignem uvis, toliko će se Gazdi dignuti kosa na glavi!
I tako se dogodilo ono glavno što se moralo dogoditi.
Stvari otkazaše ljudima poslušnost i nasta haos, kao da je kućni smak svijeta:
Neću više da se usijavam! reče Fen.
Neću više da ispuštam Vodu! reče Mašina za pranje.
Ja ću eksplodirati! viknu O'Bojler. Pretvorit ću se u vodoničnu usijanu bombu i eksplodirati! Grad ću uzdrmati!
Ja ću pregorjeti za sva vremena! javi se Usisivač.
Ja ću se zapaliti čim me Gazdarica uključi! reče Šporet.
Ja ću se naskroz zalediti, i vrata ću zalediti, da će trebati sjekira da ih otvori, ali me više niko neće moći zatvoriti.
Kad je već tako ja ću se odmah upiškiti na Parket! reče Radijator na slogove, i pusti vodu.
Ja ću upišken nabreknuti i odmah se dići uvis! dočeka Parket.
Tako je bilo. Kad smo ustali ujutro, imali smo šta vidjeti. Meni je bilo jasno šta se dogodilo. Žena je plakala. Rekao sam:
Ne plači, ženska glavo! Sredit ću ja to! Ja imam veza i prijatelja.
Zar i na neprijateljskoj strani? upita žena plačno.
I na neprijateljskoj strani. Samo znaj, rekoh, i mi smo nekome neprijateljska strana. Ništa se ne događa bez dubokog razloga. Žena ponovo zaplaka: Stan nam je gotov, mi smo upropašćeni! Pogledaj redom stvari! Bojler je izletio kroz prozor u park! Mogao je ubiti nekoga.
Ja, opet: Šuti ženo, dobro smo prošli. Sve je ovo moglo biti i gore.
Šta ćemo, upropašćeni smo? Ništa ne brini. Ja imam prijatelja koji se zove Salko O'Bojler.
Kakav Salko O'Bojler, i ti si poludio! reče žena sva izgubljena. Iz tih stopa ja odem prijatelju Salki O'Bojler da ga zamolim da porazgovara s našim stvarima. On je njihov dalji rođak, samo je malo civiliziraniji od njih. Bio je u Njemačkoj.
Kažem mu "Salko, reci tim stvarima, 'Izvinjavam se, izvinjavam se, tri puta!' Ako treba dodati, dodaj 'sedam puta'. Broj sedam je čaroban broj. Izvinjavam se u svoje ime i u ime svoje porodice i molim da mi stvari ovaj put oproste."
Jesu li oprostile? upita Fari.
Stvari su obećale da će na svojoj skupštini razmotriti moj prijedlog i rekle su da to najviše zavisi od moga, odnosno našega, odnosno vašega budućeg ponašanja.
Pamet u glavu! Nismo sami u kući. Mi živimo u zajednici sa stvarima. Stvarno![1]
Pre(ne)poznate riječi:
tja – uzvik kojim iskazujemo ravnodušno mirenje sa činjenicama. U značenju: Tako je to.
skljokati – srušiti se, pasti
tutanj – dalek i dugotrajan zvuk koji se razliježe od grmljavine ili eksplozije
neurotičan – živčan
Okolo gladac iznutra jadac – fraza kojom označavamo prikrivenu ružnoću. Odnosno, određene situacije. Recimo, neko se izvana predstavlja kao da je dobar, a iznutra je podmukao, zao i zloban.
rajsnegle – manji ekseri
buvlja pijaca – pijaca na kojoj se prodaju stare i već korištene stvari i predmeti
lucprdasta – pridjev od imenice lucprda u žargonu površna i nepouzdana ženska osoba
baglama – željezni nosač, spojnica kojom se vrata i prozori pričvršćuju za drvene okvire i pomoću kojih se otvaraju i zatvaraju
Alija Isaković (1932–1997.) bosanskohercegovački književnik. Napisao je sljedeća djela: Sunce o desno rame, Biserje, Hasanaginica, Taj čovjek, Pobuna materije. Za djecu je napisao zbirku priča Lijeve priče, koja je i lektira za šesti razred osnovne škole u Kantonu Sarajevo.
Čitanje:
Čita tečno i sa razumijevanjem tekstove različitih vrsta i složenosti (u ovom slučaju kraće prozno djelo/kratku priču) i sugestivno, sa ciljem da ostvari efekt (čita ljutito dijelove teksta koji se odnose na ljutnju likova u priči).
Izdvaja bitne informacije iz pročitanog teksta. Prepoznaje i izdvaja dijelove iz priče u kojima je emocija ljutnje opravdana i dijelove u kojima nije.
Povezuje napisano/pročitano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. Povezuje emociju ljutnje likova iz priče sa svojim iskustvom ljutnje i razlikuje kada je opravdano, a kada nije ljutiti se. Uči kako da ljutnju efikasno izrazi, da se izvini kada neopravdano pogriješi prema nekome te da prihvati izvinjenje.
Za ovakvu interpretaciju priče potrebno je izdvojiti barem dva školska časa. Na prvom uvodnom času može se razgovarati o dječjem iskustvu ljutnje, upoznati sa autorom, pročitati priču i objasniti nepoznate riječi. Na drugom času tokom interpretacije ponoviti personifikaciju, očuđenje, pripovjedača, retrospektivno pripovijedanje te ponovo govoriti o ljutnji i primijeniti naučeno o ovoj emociji na primjeru Isakovićeve priče – posebno opravdanost i neopravdanost ovog osjećaja. Na kraju učenici mogu sami dati svoje prijedloge kako se nositi sa ljutnjom te napraviti razredni pano – jasnog izražavanja ove emocije i usmjerenosti na ponašanje a ne na biće osobe prilikom izražavanja ljutnje. Nastavniku u tom smislu od pomoći mogu biti informacije koje smo predstavili nakon interpretacije priče.